Crna Gora u tekstu i slici > Poznate licnosti kroz istoriju u Crnoj Gori


BALSIC JELENA, zetska vladarka (izmedju 1366. i 1371 – 1443). Za gospodara Zete Djurdja II Stratiimirovica Balsica udala se oko 1386. godine, a bila je kci srpskog kneza Lazara i knjeginje Milice. Muz joj povjerava diplomatske misije. Nakon njegove smrti (1403), pomaze sinu Balsi III da upravlja zemljom i da ratuje s Mlecanima. Kada su Mlecani trazili da za zakljucenje mira Balsa dodje u Mletke, Jelena odlazi 1409. umjesto sina i prima na sebe svu krivicu za rat. Preudala se krajem 1411. za bosanskog velikog vojvodu Sandalja Hranica, gospodara Huma. U Zeti je sagradila 1440. Bogorodicinu crkvu u Gorici (Brezovici – Besci, ostrvu na Skadarskom jezeru) i odredila je sebi za grob. Sacuvana je Jelenina zanimljiva prepiska sa Nikonom Jerusalimcem ("Goricki zbornik" iz 1442.)

BOGISIC VALTAZAR 

pravnik i naucni radnik (Cavtat, 7. decembra 1834 – Rijeka, 24. aprila 1908). Godine 1872. pozvao ga je crnogorski knjaz Nikola da na osnovu svojih teoretskih postavki izradi gradjanski zakonik za Crnu Goru. Kako se s tim pozivom slozio i car Aleksandar II, dao se Bogisic, kome su crnogorski obicaji bili poznati, odmah na posao, te je krenuo u Pariz da tamo izradi nacrt zakonika. Taj je posao prekinuo za kratko vrijeme, kada je u pocetku rusko-turskog rata 1877-1878. dodijeljen ruskoj civilnoj kancelariji da provede sudsku organizaciju u Bugarskoj; vec krajem 1877. vraca se u Pariz da nastavi posao. Dana 25. marta 1888. godine potpisao je knjaz Nikola Bogisicev nacrt i proglasio ga kao Opsti imovinski zakonik za knjazevinu Crnu Goru, s tim da se primjenjuje od 1. jula iste godine. Godine 1893. postavio ga je knjaz Nikola za crnogorskog ministra pravde da bi nadzirao sprovodjenje novog Zakonika i predlozio izmjene koje su se u praksi pokazale potrebnima. I tako je na Bogisicev predlog izradjeno novo izdanje s nekim izmjenama i sankcionisano 14. januara 1898. godine. Posto je napustio ministarski polozaj (1899), Bogisic je otisao u Pariz, gdje je zivio kao privatni naucnik sve do pred svoju smrt koja ga je zatekla na Rijeci na povratku za rodni Cavtat.

CEROVIC NOVICA, crnogorski vojvoda i senator (Tusina, Durmitor, 1805-1895). Osnovnu skolu zavrsio u zupskom manastiru, gdje mu je bio ucitelj Panto Cuk iz Mostara. U dvadesetsedmoj godini izabran je za drobnjackog kneza. Bio je Njegosev prijatelj i izvrsavao je njegova naredjenja u turskom Drobnjaku. Septembra 1840. godine, po nalogu sa Cetinja, organizovao je napad na Smail-agu Cengica, koji je bezobzirnim sredstvima prikupljao feudalne dazbine od drobnjackih seljaka. Ivan Mazuranic u "Smrti Smail-age Cengica" ("Nocnik") opjevao je Novicinu ulogu u pogibiji Smail-age Cengica, a o tome pjevaju i neke narodne pjesme. U pocetku 1841. godine postavljen je za vojvodu, a u julu iste godine za senatora; tada se nastanjuje na Cetinju. Buduci da je bio dobar poznavalac crnogorskog obicajnog prava, upucivan je u sve krajeve Crne Gore, kada je trebalo rjesavati neki tezi medjuplemenski spor. U ratu 1876-1878. bio je clan Vrhovne komande knjaza Nikole u Hercegovini i u operacijama prema Baru i Ulcinju. Za "Opsti imovinski zakonik" prikupljao je podatke zajedno sa Valtazarom Bogisicem.

CRNOJEVIC STEFAN, zetski vlastelin i gospodar Crne Gore 1451-1465. godine. Njegovo ime se u istorijskim izvorima pominje od 1426. godine. Pripisuje mu se podizanje tvrdjave Djurdjevac iznad Kotora, koja se 1426. godine pominje u ugovoru izmedju Mlecana i srpskog despota. Tvrdjavu je drzao Stefan Crnojevic, koji je vec tad ucestvovao u politickim dogadjajima. Odatle je upadao u Grbalj i Pastrovice te mletackim podanicima pricinjavao stetu, a u toku pregovora izmedju Mlecana i srpskog despota odlazio je na despotov dvor. Za pregovora izmedju mletackog predstavnika i despota u Smederevu (1435) rijesio je da se Djurdjevac porusi.
Stefan je ojacao svoj polozaj poslije prvog pada Despotovine (1439), i stisnuvsi bracu iz uprave porodicnim posjedima. Za ucvrscenje vlasti Stefana Crnojevica od posebnog znacaja bio je sporazum koji je 1455. godine sklopljen na Vranjini izmedju mletackog predstavnika i predstavnika pedeset jedne "druzine ili opstine" iz gornje Zete. Tim sporazumom Stefan priznaje mletacku vrhovnu vlast, ali kako se ova u brdovitim predjelima Gornje Zete nije ni osjecala, unutrasnju politiku mogao je voditi samostalno. Do kraja zivota odrzavao je dobre odnose sa Mletackom Republikom, a imao je neprijateljski stav prema Turcima. Medjutim, za vrijeme njegove uprave ni jedna veca vojska nije napala Zetu, a manje pljackaske pohode Turaka uspjesno je suzbijao.

CRNOJEVIC IVAN   gospodar Crne Gore 1465-1490. godine. U narodnoj tradiciji poznat je pod imenom Ivan-beg. Poslije smrti svog oca Stefana postao je vladar i gospodar Crne Gore, naslijedivsi drzavu, dobro obezbijedjenu utvrdjenim gradovima, ali i vazalski odnos prema Mlatackoj Republici koji je odmah na pocetku svoje vladavine pokusao da raskine. Uz pomoc mletackih pobunjenika iz Grblja i Pastrovica vec u proljece 1465. godine napao je Kotor. Sa hiljadu dukata bila je tada ucijenjena njegova glava, pa su neprijateljstva propratili krvavi obracuni. Posto se nasao u teskoj situaciji, bio je prinudjen da posredstvom hercega Stefana, kod kojeg je ranije bio u zatocenistvu deset godina, od Signorije moli oprostaj za svoju gresku... Mir je zakljucen u novembru 1466. godine, kada mu je vracena vojvodska titula te odredjena plata od 600 dukata, uz obavezu da mletacke odmetnike prinudi na pokorsnost. Kotorani su potom mogli da nesmetano ubiraju svoje prihode u Grblju, Pastrovicima i Crmnici, koja je pripadala Kotoru, ali je bila pod upravom Ivana Crnojevica. 1479. godine Turci su skrsili posljednji Ivanov otpor. On je morao da izbjegne u Italiju, a Turci su tada privremeno zagospodarili Crnom Gorom.
Iz Italije se vratio poslije smrti Mehmeda II (1481), priznavsi tursku vrhovnu vlast. Nova prestonica obnovljene drzave bio je prvo Obod (Rijecki Grad). Godine 1482. u malom selu Cetinju, na dobrima porodice Crnojevic, podigao je dvorac, a 1484. i manastir. Cetinje je postalo nova prestonica Crne Gore i stalno sjediste zetskog, odnosno crnogorskog mitropolita. Iako je ponovo postao turski vazal, u svim unutrasnjim pitanjima zemlje suvereno je odlucivao. Inace, u Crnoj Gori su vec nastale znacajne promjene, pa je unutrasnje uredjenje zemlje bilo mjesavina feudalnog i rodovskog uredjenja, gdje drzavna vlast vise posreduje nego sto zapovijeda.
Umro je u ljeto 1490. godine. Kao vladalac ispoljio je prilicnu diplomatsku vjestinu u samostalnom istupanju i upravljanju dravom. Najistaknutija je licnost u dinastiji Crnojevica.

CRNOJEVIC DJURADJ, gospodar Crne Gore 1490-1496. godine. Na presto je stupio poslije smrti svog oca Ivana. Za svoje vladavine izbjegavao je sukobe s Turcima, a nastojao koliko je to zbog granicnih sporova bilo moguce, da prijateljske odnose odrzava i sa Mletackom Republikom. Imao je vise posjeda u Budvi i okolini, gdje se, u slucaju sukoba s Turcima, mogao s porodicom skloniti.
U unutrasnjoj upravi zadrzao je pravna nacela starog feudalnog drustva, upotpunjena normama obicajnog prava, koja su primjenjivana i za vrijeme vladavine njegovog oca. Drzeci se Dusanovog zakonika odredjivao je da seoske sporove oko medja i slicno rjesavaju 24 vlastelina.
Djuradj je osnovao prvu cirilsku stampariju na slovenskom jugu, koja je, uz to, bila i drzavna stamparija. Bio je vjest i hrabar ratnik, ali i pravi renesansni vladar: veliki ljubitelj knjige, darovit i za svoje vrijeme obrazovan, sa smislom za lijepo izrazavanje i sa izvjesnim knjizevnim ukusom. Napisao je testament (1499.) koji je uputio svojoj zeni i koji se, sudeci po prevodu (original nije sacuvan), ubraja medju ljepse prozne sastave na nasem jeziku onog vremena . S vlasti je otisao 1496. godine kada mu je, zbog veza sa francuskim kraljem Karlom VIII, zaprijetila opasnost od Turaka.

DAPCEVIC PEKO, (Ljubotinj, Cetinje, 25. juna 1913- Beograd, 1999.) Apsolvirao Pravni fakultet. Clan KPJ od 1933. Godine 1937-1939. borio se u spanskom gradjanskom ratu; u spanskoj republikanskoj armiji imao cin porucnika, pa kapetana. U NOR-u ucestvuje od 1941. kao vojni rukovodilac na duznostima komandanta Lovcenskog odreda i Glavnog staba Crne Gore, komandanta 4. proleterske brigade, komandanta 2. proleterske divizije koja se proslavila narocito u borbama na Neretvi, Drini i Sutjesci, zatim kao komandant 2. udarnog korpusa, cije su divizije ucestvovale u oslobodjenju Hercegovine, Crne Gore, Sandzaka i dijela Srbije, kao komandant 1. proleterskog korpusa, a zatim 1. armijske grupe s kojom komanduje na Sremskom frontu i u zavrsnim operacijama.
Poslije rata nalazio se na duzosti komandanta 4. armije, Glavnog inspektora, zamjenika i nacelnika Generalstaba JNA. Zavrsio je Visu vojnu akademiju "Vorosilov" u Moskvi. Bio je clan AVNOJ-a. Bio je poslanik Savezne narodne skupstine, a po izlasku iz JNA i clan Saveznog izvrsnog vijeca. Odlikovan je ordenom Narodnog heroja, Ratne zastave, Narodnog oslobodjenja, Partizanske zvijezde I reda i drugim odlikovanjima.

 

DOZIC GAVRILO, srpski patrijarh (Vrujci u Moraci, 17. maja 1881 – Beograd, 7. maja 1950). Gimnaziju ucio u Beogradu, bogoslovsko-uciteljsku skolu u Prizrenu i Carigradu, vise teoloske skole u Atini. Godine 1911. izabran za mitropolita rasko-prizrenskog, a 1913. postavljen za mitropolita obnovljene pecke eparhije. U vrijeme Prvog svjetskog rata otisao dobrovoljno u crnogorsku sandzacku vojsku, gdje je organizovao akciju Crvenog krsta. Godine 1920. izabran za cetinjskog mitropolita, a 1938. za srpskog patrijarha. Bio na celu delegacije koja je 1918. donijela u Beograd odluku Velike narodne skupstine u Podgorici o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Bio interniran od Austrijanaca u Prvom, a od Njemaca u Drugom svjetskom ratu.

DJILAS MILOVAN, politicki radnik, publicist i knjizevnik (Podbisce, Kolasin, 4. juna 1911 – Beograd, 20. april 1995. godine). Studirao knjizevnost i pravo u Beogradu. Clan KPJ postao 1932. godine. Zbog revolucionarne aktivnosti uhapsen u novembru 1933. i osudjen na tri godine robije. Po izlasku s robije clan MK KPJ za Beograd, zatim PK KPJ za Srbiju. U CK KPJ kooptiran 1938, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ izabran za clana Politbiroa CK KPJ. Kao delegat CK KPJ ucestvovao u organizovanju ustanka u Crnoj Gori. Bio clan Vrhovnog staba, clan Prezidijuma AVNOJ-a, clan Misije NOVi POJ u Moskvi i ministar u Vladi DFJ, general-lajtnant JA. Zbog liberalistickih shvatanja koja su bila u suprotnosti s osnovnom politickom linijom usvojenom na VI kongresu SKJ i vodila razbijanju idejnog i organizacionog jedinstva SKJ, na vanrednoj sjednici CK SKJ u januaru 1954. godine iskljucen je iz clanstva SKJ. Kasnije (1955 – 1962), zbog neprijateljskog rada protiv protiv interesa socijalisticke Jugoslavije, vise puta je osudjivan na kazne strogog zatvora (ukupno 13 godina), lisen cina i odlikovanja i penzionisan. U inostranstvu je objavio vise knjiga i napisa koje su bile zabranjene u Jugoslaviji sve do kraja osamdesetih i pocetka devedesetih godina. Najpoznatije su "Nova klasa", . "Anatomija jednog morala", "Nesavrseno drustvo", "Lov na ljude", "Revolucionarni rat", "Vlast i pobuna","Pad nove klase", "Izgubljene bitke","Crna Gora".

GAGOVIC ARSENIJE, arhimandrit manastira Piva (Piva? – Mostar 1817?). Prvi put se pominje 1783. kao jeromonah Hilandara. Dva puta je isao na hadziluk. Od 1788. je nastojatelj manastira Piva, koji je i obnovio. Godine 1803. otputovao je u Rusiju, gdje je ruskom dvoru izlozio plan za oslobodjenje juznih Slovena od Turaka i trazio pomoc za otvaranje bogoslovsko-uciteljske skole u Pivi. U povratku se zadrzao kod karlovackog mitropolita Stratimirovica s kojim je razmatrao mogucnost ustanka protiv Turaka. Gagovic je aktivan u pokretu otpora Turcima. Godine 1811. putuje u Rusiju, ali su ga Rusi iz Bukuresta po zadatku vratili u Hercegovinu. Tada se sastao i sa Karadjordjem. Pred kraj 1812. ponovo polazi u Rusiju, gdje je ostao cetiri godine. Ruska vlada dodijelila mu je za zasluge penziju, a manastiru Pivi pomoc u novcu i knjigama. Poslednji put se spominje 17. marta 1817, kada se nalazio u Odesi. Izgleda da je pri povratku uhvacen od Turaka i te godine ubijen u Mostaru.

GVOZDENOVIC ANTO, general i politicar (Ceklici kod Cetinja 26. januara 1853 – 2. septembra 1935). Zavrsio medicinu u Moskvi. Kao dobrovoljac istakao se u rusko-turskom ratu 1877 – 1878. U Ahal Tekinskoj ekspediciji generala Skobeljeva 1881, na bojistima centralne Azije, dobio je cin majora. Nastavio vojnu karijeru i u rusko-japanski rat ulazi kao general. Prvi svjetski rat ga je zatekao u Francuskoj, u cijoj armiji je sluzio do 1915, kada je presao u Crnu Goru. S kraljem Nikolom, pocetkom 1916, emigrirao je u Francusku, gdje je kao predstavnik emigrantskog dvora i vlade obavljao znacajne politicke zadatke. Pored ostalog, bio je prvi crnogorski poslanik u Vasingtonu (avgust – decembar 1918) i predsjednik posljednje emigrantske vlade (do kraja 1921.)

KOKOLJA TRIPO, slikar (Perast, 28. februara 1661 – 18. oktobra 1713). Slikarstvo ucio, vjerovatno, u Veneciji. Najznacajnije je njegovo djelo slikarska dekoracija unutrasnjosti crkve Gospe od Skrpjela na ostrvcetu ispred Perasta.
Kokoljine su slike izrazito barokne, pune temperamenta i dinamike, no kvalitativno neujednacene, noseci cesto izraziti provincijski pecat. Dominatan je kod njih uticaj venecijanskog slikarstva iz 17. vijeka. Kokolja je prvi unio pejzaz i mrtvu prirodu kao samostalnu temu u barokno slikarstvo Dalmacije.

KOVACEVIC SAVA, proslavljeni ratni komandant, narodni heroj (Nudo, Grahovo, 1905 – Krekovi na Sutjesci, 13. juna 1943). U svim borbama istice se licnom hrabroscu i vjestinom komandovanja. Bio je zamjenik komandanta Glavnog staba za Crnu Goru i Boku i clan Vrhovnog staba, od juna 1942. godine komandant Pete crnogorske proleterske brigade, s kojom se u julu 1942. godine probija sa Zelengore u Bosansku krajinu. U cetvrtoj neprijateljskoj ofanzivi sa svojom brigadom ucestvuje u borbama za oslobodjenje Prozora, u borbama protiv njemackih snaga kod Konjica i u razbijanju cetnika na lijevoj obali Neretve. Marta 1943. postao je komandant Trece divizije. Veoma skroman, omiljen i popularan kod boraca i naroda bio je primjer neustrasivog revolucionara i jedan od najvecih junaka Narodnooslobodilackog rata u Jugoslaviji. Za narodnog heroja proglasen je 6. jula 1943. godine.

JOVANOVIC BLAZO, drustveno politicki radnik (Velje Brdo, Podgorica, 28. marta 1907 – Igalo, Herceg Novi, 4. februara 1976.). Pravo studirao u Beogradu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1931.
Bio je prvi predsjednik Vlade CG (od aprila 1945. do 1953), predsjednik IV Skupstine NRCG, predsjednik Skupstine SRCG 1954-1963. Prvi je predsjednik GO SSRNCG i Glavnog odbora SUBNORCG. Bio je poslanik Ustavotvorne skupstine DFJ. Od 1945. do 1963. stalno je biran za poslanika NS NRCG, odn. SRCG, i Savezne skupstine. Predsjednik je Ustavnog suda Jugoslavije 1963-1975. godine. Inicirao je saradnju evropskih ustavnih sudova. Izabran je jula 1971. u IK svjetske organizacije pravnika "Svjetski mir putem prava".

LALIC MIHAILO, knjizevnik (Trepca, kod Andrijevice, 7. oktobra 1914 – Beograd, 1992). Gimnaziju zavrsio u Beranama; studirao pravo u Beogradu. Vec u ranoj mladosti prisao revolucionarnom radnickom pokretu i bio je cesto hapsen. U NOB-u ucestvuje od 1941. godine. Zarobljen 1943, iste godine bjezi iz zarobljenickog logora u Solunu i pridruzuje se grckim partizanima; 1944. vraca se u Crnu Goru. Poslije oslobodjenja bio je direktor Tanjuga za Crnu Goru (1945-1946), urednik "Borbe" (1946-1955), zatim urednik u Izdavackom preduzecu ."Nolit".

LUBARDA PETAR, slikar (Ljubotinj, Crna Gora, 27. jul 1907 – 13. februara 1965). Umjetnicku skolu u Beogradu upisuje 1925. ali je poslije nekoliko mjeseci napusta. Odlazi u Pariz gdje kratko vrijeme studira na "Akademie des Beaux Arts ", poslije prvih utisaka napusta i nju, do 1932. i izlaze u Salonu nezavisnih. Po dolasku u Beograd najcesce se pojavljuje na proljecnjim i jesenjim izlozbama Udruzenja likovnih umjetnika. Poslije oslobodjenja,1946-1950, zivi i slika na Cetinju, a sredinom 1950. vraca se u Beograd. Ucestvovao je na mnogim izlozbama u zemlji i inostranstvu: na internacionalnoj izlozbi u Parizu 1937. (Grand prix), na Bijenalu u Veneciji 1950. i 1960, na Bijenalu u Sao Paolu 1953. (otkupna nagrada), na Bijenalu u Tokiju 1955. (nagradjen), na izlozbi Pedeset godina moderne umjetnosti 1958. u Briselu. Samostalne izlozbe imao u Beogradu (1933, 1934, 1951), Titogradu (1959), Ljubljani (1960), Parizu (1952, 1954), i Londonu (1955). Bio je clan SANU od 1961. godine.

LJUBISA STEFAN MITROV, knjizevnik (Budva, 29. februar 1824 – Bec, 11. novembra 1878). Sin pomorca, porijeklom iz Pastrovica, osnovnu skolu ucio je u Budvi, kasnije je samoucki upotpunjavao obrazovanje. Godine 1843. bio je sekretar budvanske opstine, 1848. ucestvovao aktivno u Bokeskoj skupstini. Od 1861. je predstavnik Bokokotorskog okruzja u Dalmatinskom saboru u Zadru i delegat ovog sabora u Carevinskom vijecu u Becu; od 1870. predsjednik Dalmatinskog sabora, do nekoliko mjeseci pred smrt.

Osnovu Ljubisine politicko-nacionalne djelatnosti cini borba protiv italijanstine u Dalmaciji, a za vlastito nacionalno bice... Njegova taktika u beckom Carevinskom vijecu bila je usmjerena na dobijanje sitnih politickih i ekonomskih ustupaka od beckog rezima., ogranicenih na Boku Kotorsku i Dalmaciju. U svojoj "Autobiografiji", pisanoj 1878. kada je morao da ode sa polozaja predsjednika Dalmatinskog sabora, Ljubisa je izlozio metode i ciljeve svoje politicke djelatnosti. Knjizevnim radom poceo se baviti vec 1845, kada je objavio kraci etnografski spis o Pastrovicima, u kojem je pokazao poznavanje narodnog usmenog predanja; 1851 napisao je nekrolog Njegosu. Prevodio je u narodnom stihu odlomke iz Dantea i Ariosta, 1866. ispjevao je u desetercima pjesmu "Boj na Visu", 1868. priredio je prvo latinicno izdanje "Gorskog vijenca" davsi i prve komentare teksta. Ali knjizevni glas Ljubisa je stekao pripovijestima iz bokeske i crnogorske sredine, koje je pisao posljednjih godina zivota (1868 –1878).

Pripovijetke ("Scepan Mali", "Prodaja patrijare Brkica", "Kanjos Macedonovic", "Skocidjevojka", "Pop Androvic novi Obilic", "Kradja i prekradja zvona", "Prokleti kam", "Gorde i sud dobrih ljudi") kao i nedovrsena "Pricanja Vuka Dojcevica" Ljubisa je napisao po narodnom predanju, ali ne kao skupljac folklornih tvorevina i opisivac narodnih obicaja, nego kao stvaralac koji na svojstven nacin dogradjuje narodna pricanja i daje im originalan umjetnicki oblik. Neke njegove pripovijesti, kao na primjer "Kanjos Macedonovic", idu u najbolja ostvarenja svoje vrste u jugoslovenskoj knjizevnosti.

MAKARIJE, jeromonah, prvi srpski stampar, glavni majstor stamparije Crnojevica na Cetinju. Smatra se da se Makarije vec ranije bavio stamparskim zanatom u Veneciji. Uveo je u Cetinjsku stampariju tehnicki postupak kod kojeg se naslovi pojedinih poglavlja rezu u jednom kliseu. Poslije bjekstva Djurdja Crnojevica iz Crne Gore, Makarije odlazi u Vlasku i tamo postavlja temelje rumunskom stamparstvu. Iz ovoga perioda najpoznatija su dva njegova jevandjelja, jedno iz 1510, sa predstavama, na pocetku teksta, crkvenih meloda koji sjede pred crkvom (vjerovatno trgoviskom); drugo je stampano u Trgovistu 1512, sa dosta skromnim grafickim ukrasom. Pred kraj zivota Makarije odlazi na Svetu Goru i stupa u bratstvo manastira Hilandara, gdje se 1526. pominje kao iguman. Posljednja vijest o njemu datira iz 1526-1528, kada je napisao jedan manji geografski spis.

 

MILUTINOVIC SIMA SARAJLIJA, knjizevnik i istoricar (Sarajevo, 3. oktobra 1791 – Beograd, 30. decembra 1847). Milutinovica porodica je, bjezeci iz Sarajeva od kuge, 1793. dosla u Beograd, gdje mu se otac bavio trgovinom i 1799. presao u Zemun. Milutinovic se skolovao u Beogradu i Zemunu, zatim cetiri godine u Segedinu, pa u Sremskim Karlovcima. Hiljadu osamsto devete godine presao u Srbiju, ucestvovao u borbama na Drini, bio pisar Praviteljstvujusceg sovjeta u Beogradu. Hiljadu osamsto dvadeset sedme godine dolazi u Crnu Goru i postaje sekretar i saradnik vladike Petra I i ucitelj njegova sinovca Rada, docnijeg vladike Petra II; docnije na poziv kneza Milosa presao u Srbiju, gdje ostaje do kraja zivota u razlicitim sluzbama, najprije u policiji, pa kao pomocnik krajinskog serdara, istoriograf kneza Milosa, carinik, diplomatski agent za veze sa Crnom Gorom.

Trajnu vrijednost imaju Milutinovicevi prilozi folkloru i istoriji. Njegova zbirka narodnih pjesama: "Pjevanija crnogorska i hercegovacka" dragocjena je za proucavanje narodne poezije. "Istorija Cerne Gore od iskoni do novijeg vremena" uglavnom radjena po narodnoj tradiciji, sadrzi nekoliko istorijskih dokumenata. Tu je pored ostalog, i drama "Dika crnogorska" u kojoj se izlaze istorija Crne Gore od Kosovske bitke do istrage poturica.
Znatan je i njegov uticaj na stvaralastvo Petra Petrovica Njegosa.

MILJANOV MARKO, (Medun, 24. aprila 1833 – Herceg Novi, 15. februara 1901). Od rane mladosti ucestvuje u oslobodilackoj borbi protiv turskog ugnjetavanja, prvo u gerilskim akcijama, zatim na celu svog plemena Kuci i, najzad, kao jedan od istaknutih prvaka u Crnoj Gori. Izuzetno hrabar, demokratskih pogleda, postojan u svojoj vojnickoj i politickoj aktivnosti, Miljanov je stekao visok ugled i siroku popularnost u Crnoj Gori. Bio je prvo, od 1856, perjanik, zatim vojvoda kucki i clan Senata. Ucestvovao je u radu izaslanika Ujedinjene omladine srpske, okupljenih na Cetinju 1870. godine. Usljed neslaganja s politikom knjaza Nikole oduzeto mu je 1883. vojvodsko zvanje, ali time njegov ugled u narodu nije opao. Da cita i kojekako pise naucio je tek kao pedesetogodisnjak. Povucen iz javnog zivota, u osami medunskoj, poceo je, bez narocitog sistema , da baca na hartiju narodna predanja i svoja licna iskustva i zapazanja. Tako su nastala njgova knjizevna djela, stampana najvecim dijelom tek poslije njegove smrti. Najzapazenije od njih "Primjeri cojstva i junastva", sredio je za stampu Simo Matavulj. U vrlo izrazitom plemenskom dijalektu, anegdotski zbijeno, Miljanov je davao ostre likove ljudi koji su mu bili "poznati licno ili po kazivanju", birajuci one trenutke njihova zivota u kojima su najpotpunije i najneposrednije mogli izraziti svoju covjecnost. I ostala znatno obimnija djela Miljanova, "Pleme Kuci" i "Zivot i obicaji Arbanasa", najsnaznija su kada ocrtavaju izrazite predstavnike patrijarhalne zajednice, mada u njima ima i vrlo sugestivnih slika opstih tegoba zivota.

 

MITROFAN BAN, arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore i Brda (Grbalj, 1841 – Cetinje, 30. septembra 1920.) Osnovnu skolu ucio kod prote Ercegovica u rodnom mjestu, a monasko obrazovanje dobio u manastirima Praskvici i Savini. Od 1866 – 1869. bio je upravnik Praskvice. Pred kraj 1869. presao u Crnu Goru, gdje je do 1879. upravljao manastirom Moraca. Istakao se u bojevima (1876 – 1878) za odbranu manastira Morace. Imenovan za administratora Cetinjske mitropolije 1882, a za mitropolita na Cetinju 1884. Posvecen u Petrogradu 1885. Organizovao crkvu u Crnoj Gori , uredio plate svestenicima i uspostavio duhovne sudove. Godine 1918. izabran je za predsjednika Sredisnjeg sabora za ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve; sabor je 1920. izvrsio ujedinjenje pokrajinskih crkava. Bio je najplodniji bogoslovski pisac svog vremena u Crnoj Gori.

PALTASIC ANDRIJA, stampar i izdavac (Kotor, oko 1450-Venecija, oko 1500), djelovao u Veneciji 1477-1493. godine. Ne zna se kod koga je bio na nauku, ali je to ocigledno bio neki istaknutiji mletacki majstor-tipograf, jer knjige koje je Paltasic stampao idu svojom izradom i estetskim izgledom medju najuspjelije proizvode venecijanskog stamparstva 80-ih godina 15. vijeka. Prema kolofonu na njegovom izdanju Rimskih misli, tipografska oficina Andrijina nalazila se nedaleko od crkve Svetog Marka "apud sanctam Maricam formosam".

Koliko je danas poznato, Paltasic je u periodu od 16 godina svoje djelatnosti stampao ukupno 41 knjigu.

PAVLOVIC PEKO, (Cevo, Cetinje, 1818 – Cetinje, 1903.). Njegovi junacki podvizi u borbama protiv Turaka prema Niksicu i prema turskim utvrdjenjima u Hercegovini ucinili su ga jednim od najpopularnijih junaka. Postao je komandant cevskog bataljona. Kada je planuo hercegovacki ustanak, 1875, knjaz Nikola ga salje u Hercegovinu, gdje je postao stvarni vodja ustanka. Talentovan vojskovodja i dobar poznavalac ljudi i prilika u Hercegovini, on je znao da primjenjuje posebnu taktiku u nacinu ratovanja: frontalne borbe pretvarao bi iznenada u gerilske i, kombinujuci ih, zbunjivao je, neprijatelja i zadavao mu uvijek velike gubitke . Zbog spora sa knjazom Nikolom i njegovim tastom vojvodom Petrom Vukoticem morao je da emigrira iz Crne Gore. Zivio je neko vrijeme kao emigrant u Srbiji i Bugarskoj. Poslije nekoliko godina vratio se ponovo u Crnu Goru i ostao je na Cetinju do smrti.

PETROVICI NJEGOSI, porodica u Crnoj Gori iz koje su, od Vladike Danila, tj. od 1696. do 1918, bili crnogorski vladari.

Petrovic Danilo, vladika crnogorski, osnivac dinastije Petrovic – Njegos (Njegusi, oko 1670 – manastir Podmaine, januara 1735). Izabran za vladiku crnogorskog 1697. Njegova crkvena vlast protezala se, pored Crne Gore i Brda, i na susjedne primorske opstine i najblize turske gradove. Njegov prvi zadatak bio je da sredi prilike u zemlji; da iskorijeni krvnu osvetu, da izmiri zavadjena bratstva i plemena i poveze ih sto tjesnje medju sobom.
Za Danila uspostavljene su prve politicke veze izmedju Rusije i Crne Gore na inicijativu ruskog cara Petra I, koji se poslije pobjede nad svedjanima sukobio s Turskom i u vezi s tim pozvao vladiku i Crnogorce u borbu protiv nje.
Dvadesetih i pocetkom tridesetih godina crnogorsko-turski odnosi bili su uglavnom dobri, i pored manjih povremenih sukoba. Sam vladika uticao je na Crnogorce da sa susjedima zive u miru. Vladika Danilo imao je da rjesava i mnoga unutrasnja pitanja. Odrzavanju mira i sloge poklonio je punu paznju. Bio je hrabar i mudar narodni vodj, covjek sirokih pogleda, prvi crnogorski vladika sa atributima jednog drzavnika.

Petrovic Danilo I, knjaz crnogorski (Njegusi, 25. maja 1826. – Kotor, 1. avgusta 1860), sin Stanka Stijepova, a brat vojvode Mirka Petrovica. Petar II Petrovic Njegos odredio ga je sebi za nasljednika i omogucio mu prvo obrazovanje. Pred samu smrt poslao ga je u Petrograd na skolovanje. Na putu za Petrograd Danilo I dobija u Becu vijest o Njegosevoj smrti i vraca se na Cetinje, gdje su ga Senat i skup glavara proglasili 1. januara 1852. za vladara Crne Gore na osnovu Njegosevog testamenta. Spremajuci se za ponovni odlazak u Rusiju, sugerise svojim stricevima, predsjedniku Senata Peru, potpredsjedniku Djordju, ideju o proglasenju svjetovnog knjazevstva. Na putu za Rusiju u Becu dobija i odluku Crnogorskog senata u sest clanova, kojoj "narod crnogorski na sveobstem zboru" odrzanom na Cetinju 1. marta, rjesava da "crnogorska drzava biva mirska i postaje nasljedno knjazestvo" i da se za knjaza potvrdi Danilo. Jedan primjerak odluke Danilo odnosi u Petrograd ruskom caru, koji u aprilu daje svoju investituru, a u julu Danilo preuzima vlast na Cetinju. Danilo zatim radi na sredjivanju prilika u zemlji, odlazi u Bec da se zahvali austrijskom caru na ukazanoj pomoci i da postavi pitanje suvereniteta Crne Gore, sprovodi poslije toga administrativne i vojne reforme, modernizuje drzavni aparat, pomaze privredni i kulturni razvoj, zavodi carinu. Suzbija plemenski separatizam kaznenim ekspedicijama i stvaranjem novih glavarskih kuca. Zabranjuje donosenje odrubljenih glava, rezanje kose i grebanje lica zbog zalosti za umrlim, priredjivanje pogrebnih daca i posluzbica, a naredio je da se krsno ime slavi samo jedan dan itd. Posebnu paznju poklanja vezama sa srpskom vladom i sa srpskim rodoljubivim elementima iz skoro svih nasih zemalja.
Napoleon III prima ga u audijenciju 1857. kao nezavisnog vladara. Pri povratku u zemlju nastavlja ne samo propagandu za nezavisnost Crne Gore nego i salje pomoc pobunjenim plemenima prema Hercegovini i Albaniji. To dovodi do vojne akcije Turske, koja se zavrsava crnogorskom pobjedom na Grahovu 1858. Ovim je crnogorsko pitanje nametnuto velikim silama. One intervenisu slanjem medjunarodne ratne flote u dubrovacke vode i obrazovanjem medjunarodne komisije za razgranicenje crnogorske teritorije. Komisija je zavrsila rad 1859, sankcionisavsi crnogorsku pobjedu i prosirivsi crnogorske teritorije. Ucescem i radom crnogorskog delegata u ovoj komisiji Crna Gora je dobila ravnopravan tretman i polozaj u njoj, ali njen medjunarodnopravni polozaj ipak je ostao neizmijenjen 31. jula 1860. crnogorski emigrant Todor Kadic, prerusen u pastrovsko odijelo, izvrsio je u Kotoru atentat iz licne osvete na Danila u trenutku kada se ovaj na kotorskoj obali ukrcavao u camac, koji ga je imao odvesti u Prcanj. Tesko ranjen metkom iz pistolja, Danilo je sjutradan podlegao ranama.

Petrovic Sava (Njegusi, oko 1700 – Stanjevici, 26. februara 1781). Vladika i "upravitelj" Crne Gore. Poslije smrti svog strica vladike Danila 1735. izabran je na skupu plemenskih glavara za njegovog nasljednika. Okretan i pronicljiv, u prvim godinama vlasti stekao je ugled medju plemenima, ali brzo je klonuo i popustio pred samovoljom i plemenskom zacaurenoscu glavara. Zivio je povuceno u Primorju (u manastirima Maine i Stanjevici). Umjesto njega upravljao je opsteplemenskim poslovima njegov brat od strica Vasilije. Kada je Vasilije umro u Petrogradu 1766, u Crnoj Gori se rasplamtjela medjuplemenska borba, sto je Turcima omogucavalo da se uspjesno mijesaju u njen unutrasnji zivot. U tim uslovima pojavio se Scepan Mali.

Petrovic Vasilije (Njegusi, 1709 – Petrograd, 10. marta 1766.). Pomocnik vladike Save, a stvarno, mimo njega, "gospodar" Crne Gore sve do svoje smrti. Radeci neumorno na jedinstvu crnogorskih plemena, uporno je podsticao borbu protiv Turaka i mletackog uticaja. Zavladicen u Beogradu 1750. godine zelio je sto tjesnje veze sa Rusijom, radi cega je isao u Petrograd tri puta: 1752, 1758. i 1765. U Rusiji je 1754. izdao politicko-propagandni spis: "Istorija Cerne Gore", u namjeri da ruske vladajuce krugove zainteresuje za prijateljstvo nego je stalno sumnjicen zbog toboznje neiskrenosti i sklonosti za avanture. Ambiciozan, gotovo uvijek nerealan u procjenjivanju snaga i odnosa, on nije uspio da ostvari nijedan od svojih planova, zbog cega je ostao jedna od najtragicnijih crnogorskih licnosti u 18. vijeku.

Petrovic Petar I (Njegusi, 1747 – Cetinje, 18. oktobra 1830), skolovao se cetiri godine u Rusiji (1762-1766), kamo je upucen na preporuku svog strica Vasilija. Kada je Vasilije umro, vratio se u Crnu Goru i postao arhimandrit. Izabran za vladiku i "upravitelja" Crne Gore na opsteplemenskom zboru glavara poslije smrti vladike Save 1781. godine. Brzo je upoznao plemena i medjuplemenske odnose i svojom snaznom licnoscu vrsio gotovo pedeset godina odlucujuci uticaj na prces ucvrscivanja opsteplemenskog jedinstva i iz njega izrasle drzavne vlasti. U tu svrhu dao je prvi zakon 1796, koji je dopunio 1803, i stvarno dokinuo guvernadurstvo kao uporednu vlast; guvernadurstvo je formalno dokinuo (1830) Petar II Njegos. Petar I bio je u vezi sa Karadjordjem, kome je davao podrsku u toku Prvog srpskog ustanka. Angazovanost Crnogoraca u Boki u borbi protiv francuskih jedinica sprjecavala je pruzanje vece pomoci Karadjordju, ali veze i odnosi stvoreni u pocetku srpskog ustanka nijesu se prekidali. Na proces stvaranja i izgradjivanja crnogorske drzave u pocetku 19. vijeka Petar I je udario svoj pecat, koji ga cini, prema zaslugama i sposobnosti, najznacajnijom licnoscu Crne Gore u 19. vijeku.

Petrovic Petar II (Njegusi, 1. novembra 1813 – Cetinje, 19. oktobra 1851), skolovao se u Cetinjskom manastiru i u Boki. Naslijedio je, prema testamentu, svog strica Petra I kao vladika i "upravitelj" Crne Gore. Povodom vrenja i pobuna u Bosni, Hercegovini i Albaniji, pokusavao je da utice na razvitak dogadjaja u tim pokrajinama i interesu Crne Gore, ali je u tome imao malo uspjeha. U vezi s tim organizovao je i dva napada na Podgoricu (krajem 1831. i pocetkom 1832), ali su Crnogorci oba puta odbijeni sa velikim gubicima. Ukinuo je instituciju guvernadurstva, ustanovio Senat kao izvrsnu vlast, imenovavsi dvanaest senatora iz najuglednijih porodica. Zaveo je placanje poreza, postavio po nahijama kapetane i gvardiju, kao policijsku vlast potcinjenu Senatu. Nastojao je da tacno utvrdi granice Crne Gore prema Turskoj i Austriji. U tome je samo donekle uspio.

Petar II je odlucno razbijao plemensku zacaurenost i glavarsku samovolju sluzeci se pri tome sredstvima kojima su se rijetko kada mogli sluziti njegovi prethodnici (ubistva nekih neposlusnih glavara, vojnicke mjere protiv nekih plemena, stvaranje novih polozaja.
Prva Njegoseva zbirka pjesama stampana je na Cetinju 1834. Iz ovog perioda je i najobimnije Njegosevo djelo "Svobodijada" dovrsena 1835. Ovo djelo nije stampano za Njegosevog zivota. Najznacajnija Njegoseva djela "Luca mikrokozma" "Gorski vijenac, "Lazni car scepan Mali" i "Ogledalo srpsko" nastali su nakon sestogodisnjeg perioda cutanja od 1843. do 1847. godine.

 

Petrovic Nikola I, knjaz , od 1910. kralj Crne Gore (Njegusi, 7. oktobra 1841 – Cap Antibes, Francuska, 1. marta 1921). Sin "velikog vojvode" Mirka, a sinovac knjaza Danila. Skolovao se u Trstu i Parizu. Poslije smrti Danila I (1860) skupstina glavara na Cetinju bira ga, prema testamentu, za knjaza.

Zbog pomaganja ustanka u Hercegovini (1861) i borbi na granicama, Omer-pasa Latas je napao na Crnu Goru 1862. Posto ova nije imala dovoljno snage da se sama odupre nadmocnijoj sili, Nikola je u avgustu iste godine zatrazio mir. Turski uslovi su bili teski, ali na intervenciju velikih sila Porta je neke od njih izmijenila ili ublazila. Otada knjaz Nikola mijenja unekoliko spoljnopoliticku orijentaciju i umjesto naslona na Francusku, od vremena njegovog strica, okrece se prema Rusiji. Iskustvo iz tek proteklog rata naucilo ga je da bude obazriviji, pa je i orijentaciju prema Rusiji izvodio obazrivo, ne hoteci da se zamjeri Austriji. Sa Srbijom kneza Mihaila zelio je prijateljske odnose. Za vrijeme Hercegovackog ustanka (1875) postignut je sporazum izmedju srpske i crnogorske vlade za rat protiv Turske, i u junu 1876. one su istovremeno objavile rat. 

 Glavninom crnogorskih snaga knjaz Nikola je licno komandovao na frontu prema Hercegovini. Sa svojim jedinicama prodro je do Bisine, ali se u pocetku jula pod pritiskom jakih turskih snaga morao povuci. Vjestim manevrom i u snaznom naletu Crnogorci su ipak potukli tursku vojsku na Vucjem Dolu 16. jula 1876. godine. Pod komandom knjaza Nikole oslobodjen je Niksic (27. avgusta 1877.), a poslije ogorcenih borbi i Bar (29. decembra 1877.), Ulcinj (6. januara 1878), i druga mjesta.

Po odredbama Berlinskog kongresa Crna Gora je uvecana za 5118 kvadratnih kilometara sa 116.000 stanovnika. Cijela njena teritorija iznosila je otada 9443 kvadratna kilometra sa 286.000 stanovnika. Ona je, dakle, vise nego dvostruko uvecana.
U januaru 1916. morao je pod pritiskom austro-ugarskih trupa napustiti Crnu Goru pa je presao u Francusku. U novembru 1918. Velika narodna skupstina u Podgorici zbacila ga je s prestola proglasivsi prisjedinjenje Crne Gore Srbiji.
Kralj Nikola se bavio knjizevnoscu, a od objavljenih djela istize mu se drama "Balkanska carica". Autor je I crnogorske himne "Onamo namo".
 

PIVLJANIN (Nikolic) BAJO Po predanju rodom iz Pive, poginuo na Vrtijeljci, Cetinje, 1685. Opjevan u vise narodnih pjesama kao vodja hajducke ili uskocke druzine. U mletackim dokumentima pominje se 1669, kada sa porodicom i bracom Dmitrom i Petrom zivi u Ravnim kotarima kod Zadra. Poslije Kandijskog rata nastanio se u Risnu 1670, odakle je preseljen u Istru, pa ubrzo u Ravne kotare (1674). U pocetku Morejskog rata presao u Kotor i u borbi protiv Turaka poginuo. Njegos ga je opjevao u "Gorskom vijencu" kao jednog od najistaknutijih crnogorskih junaka.

PLAMENAC ILIJA, vojskovodja (Crmnica, 23. maja 1821 – 1917). Njegos ga je postavio za plemenskog kapetana Crmnice; na celu svojih plemenika Plamenac je izvojevao tri pobjede nad Turcima u ratu 1853. Istakao se kao vojskovodja i u ratu protiv Turaka 1862. Knjaz Nikola ge je imenovao za senatora, a ubrzo zatim i za vojvodu Crmnice. U crnogorsko-turskom ratu 1876-1878. bio je u komandi juznog fronta (prema Albaniji). Odlikovao se umjesnoscu u komandovanju u borbama na Fundini (1876), zatim na Trijepcu (1876), na Maljatu i dr. Poslije rata postavljen je za ministra vojnog i na tom polozaju ostao do 1905.

 PLAMENAC JOVAN (Crmnica, 1879 - ? 1944), skolovao se u Beogradu i Pakracu, na Univerzitetu u Jeni (Njemacka) zavrsio filozofsko-pedagosku grupu predmeta. Nastavnik u Bogoslovsko-uciteljskoj skoli na Cetinju, zatim nadzornik osnovne nastave u Crnoj Gori, izabran je 1906. za narodnog poslanika. U Vladi Lazara Tomanovica bio je ministar prosvjete, a kasnije, u raznim vladama do aprila 1913, ministar unutrasnjih poslova. U januaru 1919. stavio se na celo pobune protiv odluka Podgoricke skupstine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji (1918). Posto je pobuna ugusena, prebjegao je u Italiju, gdje ga je zbaceni crnogorski kralj Nikola imenovao za predsjednika vlade u emigraciji. On i njegova vlada, u sluzbi Italije, nijesu zbog svoje reakcionarnosti imali nikakve veze sa pokretom koji se tih godina razvijao u Crnoj Gori protiv velikosrpske hegemonije. Vratio se u zemlju 1925. U toku hitlerovsko-fasisticke okupacije Crne Gore saradjivao sa okupatorom i njegovim slugama. Izveden pred narodni sud, osudjen je kao izdajnik na smrt strijeljanjem juna 1944.

POPOVIC DJ. SIMO (Tovarnik, Srem, 1846-Ulcinj, 1921.), pjesnik, prevodilac, zurnalista, crnogorski politicar i drzavnik, istaknuti kulturni i javni radnik, spada u izvanjce, koji su naduze boravili u Crnoj Gori i koji su svojim visestrukim djelovanjem zaduzili njenu kulturu i politicku istoriju. U Crnoj Gori je proveo oko cetiri decenije i u njoj mu se zatvorio zivotni krug. Dosao je u Crnu Goru u jesen 1870. po pozivu crnogorskog suverena Nikole I Petrovica Njegosa i u njoj ostao sve do 1821. godine. Ovaj, "precanin" je, dakle, u Crnoj Gori proveo najveci dio svog stvaralackog zivota i zauzimao visoke drzavne polozaje. Na samom pocetku karijere u Crnoj Gori, povjereno mu je uredjivanje prvijenca crnogorske zurnalistike i prvog knjizevnog casopisa crnogorskog. U toku crnogorskih oslobodilackih ratova protiv Turaka 1876 – 1878. godine Simo Popovic je zadobio povjerenje knjaza Nikole koji ga je imenovao za svog i drzavnog sekretara. Poslije uspjesno zavrsenih crnogorskih oslobodilackih ratova 1876-1878, Simo Popovic je jedan od clanova Komisije za razgranicenje sa Turskom. Pripajanjem Ulcinja Crnoj Gori 1878. godine dolazi na polozaj guvernera Primorske nahije u Ulcinju. Godine 1896. Simo Popovic je naimenovan za ministra prosvjete i crkvenih poslova Crne Gore, clana Drzavnog savjeta Ustavnog odbora. Prvih godina XX vijeka doslo je do izvjesnih nesuglasica izmedju ministra Popovica i crnogorskog knjaza. Simo Popovic je maja 1903. podnio ostavku na ministarski polozaj motivisuci je bolescu. Autor je "Memoara".

 

ruski naucnik, revolucionar i publicist (1831 – 1916). Zavrsio Filozofski fakultet Kazanskog univerziteta. Od 1879. do 1906, sa kracim prekidima, zivio je u Crnoj Gori. U svojim naucnim radovima iz oblasti etnografije, istorije i jezika bavio se izucavanjem Rusije istocnog Sibira, Ceske i jugoslovenskih zemalja (pretezno srpskih). Glavni mu je rad "Crna Gora u proslosti i sadasnjosti". U ovom svom kapitalnom djelu, za koje je skupljao gradju skoro tri decenije, Rovinski je dao svestranu i detaljnu sliku Crne Gore (geografski uslovi, arheologija, etnografija, istorija, kultura, savremeno stanje). Narocito je bogat i dobro obradjen etnografski dio knjige. U publicistickim clancima, u kojima je Rovinski uvijek branio interese jugoslovenskih naroda, kao i u njegovim putopisima, ima mnogo dragocjenih podataka o nasoj zemlji.

SCEPAN MALI, samozvanac, porijeklom iz Bosne ili Dalmacije (? – 22. septembra 1773.). Uz pomoc peckog patrijarha Vasilija Brkica i predstavljajuci se za ruskog cara Petra III, uspio je da se nametne Crnoj Gori za gospodara i odrzi na vlasti osam godina (1767-1773). Pocetkom oktobra 1767. crnogorski glavari na zboru u Ceklicima i sa poklicima "zivio car Petar III", zvanicno su primili Scepana za cara. Posto je priznat za cara, Scepan Mali je sproveo niz mjera koje su bile u suprotnosti s dotadasnjim obicajnim pravom. Tako je proklamovao nacelo: "ubice bice kaznjene smrcu", cime je obuzdao krvnu osvetu. Batinanjem, zatvorom i globama nastojao je da iskorijeni pljacku i otimacinu. Za sprovodjenje tih mjera organizovao je oruzani odred koji je brojao do 50 ljudi. Njegov licni autoritet znatno je opao poslije turskog napada na Crnu Goru, a sakacenje u avgustu 1770, prilikom eksplozije jedne mine, gotovo je paralisalo njegovu aktivnost. Medju drugim njegovim mjerama znacajnije su popis stanovnistva i pomicanje pijacnog dana s nedjelje na petak.

SOCICA LAZAR, vojvoda i brigadir crnogorske vojske (Pluzine, 1838 – 12. januara 1910). Ucesnik u ustanickom pokretu Luke Vukalovica u Hercegovini, 1857-1862, i organizator otpora protiv turske okupacije Pive 1868. Bio povezan s pokretom narodnih vodja u Hercegovini, Drobnjaku i Vasojevicima – Bogdanom Zimonjicem, Novicom Cerovicem i dr. Istaknuti komandant iz hercegovackog ustanka i ratova protiv Crne Gore protiv Turske 1875-1878, ucestvovao zajedno sa predstavnicima hercegovackih glavara na tajnom sastanku 26. jula 1875, odrzanom na Lovcenu, na kojem je donesena odluka o oruzanom pomaganju hercegovackog ustanka. Pomagao ustanicke akcije u Hercegovini i Bosni 1881-1882. U periodu 1905 – 1907. aktivno je pomagao Klub narodnih poslanika, tzv. "klubasa" koji su se borili za uvodjenje ustavnosti u Crnoj Gori; 1907. bio je zbog politicke djelatnosti u tom pravcu osudjen na 10 mjeseci zatvora.

STILJANOVIC STEFAN, ratnik iz prve polovine 16. vijeka, porijeklom iz Pastrovica. U istorijskim izvorima javlja se 1527-1540. kao pristalica Ferdinanda Habsburga u vrijeme unutrasnjih ugarskih borbi. Sluzio je velikasa Vladislava Morea i bio neko vrijeme kastelan krajiskih gradova Novigrada i Orahovice. Kasnije je upravljao Valpovom. Kao granicni zapovjednik slao je obavjestenja o planovima i pokretima Turaka. Od Ferdinanda je u dva maha (1527,1533) dobio posjede u Slavoniji i Sremu. Ubrzo poslije Stiljanoviceve smrti nastao je u manastiru Sisatovcu kult "svetog i pravednog" despota Stefana Stiljanovica. Pohvalno slovo vecinom sa neistorijskim podacima napisano je vec 1544/45. i sluzilo je kao podloga za kasnije povjesno slovo i sluzbu. Kult mu se rasirio narocito u 18. vijeku, slikan je kralj na freskama, ikonama i bakrorezima 17-18. vijeka.

SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIC, rodjen je u Herceg Novom 12. 05. 1866. god. Jedan je od najvecih djelatnika ekumenizma. Sv. Leopold je proveo gotovo sav svoj svestenicki zivot u Padovi, gdje je umro 1942. god. U sklopu kapucinskog samostana franjevaca u Padovi, nalazila se jedna mala sobica gotovo bez vazduha i svjetlosti u kojoj je 40 godina  primao hiljade pokajnika. Otac Leopold se sluzio sa malo rijeci, a imao je jedva cujan glas, ali njegova rijec je mijenjala zivote. Jos za svojega zivota cinio je mnoga cudesa, a ona su se desavala i poslije njegove smrti.
Njegov grob je postao mjesto koje je je do sada posjetilo preko milion hodocasnika, iz Italije i inostranstva, gdje mu se mole i zahvaljuju. Njegova popularnost u svijetu je velika, tako da se crkve ili kapele, njemu u cast,  grade na svim kontinentima.
Jos za zivota su ga smatrali svecem, a kanonizovao ga je papa Ivan Pavle II 1983. god.
Njegova rodna zupa Herceg Novi je za spomen dobila njegove mosti. To je dio kosti iz desne ruke, kojom je dijelio oprosenje grijeha i nalaze se u crkvi Sv. Leopolda. Glavna svecanost u njegovu spomen svake godine se odrzava  12. maja, na dan njegova rodjenja.

VARNAVA ROSIC (Pljevlja, 29. jula 1880 – Beograd, 23, jula 1937), patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Jugoslaviji 1930-1937. Velesko-debarski episkop 1910-1920, 1920-1930. mitropolit skopski. Njegovim nastojanjem sagradjena je 1935. nova zgrada patrijarsije u Beogradu. Postigao je sporazum sa Rumunskom patrijarsijom o crkveno skolskom zivotu Srba u Rumuniji. Njegova nagla smrt dovodjena je u vezu s borbom vodjenom u javnosti protiv konkordata.

VLADISLAVIC RAGUZINSKI SAVA, ruski diplomata (Herceg Novi ili Dubrovnik, izmedju 1660. i 1670. – Petrograd, 17. juna 1738.) Njegov otac Luka preselio se iz Herceg Novog u Dubrovnik. Sava se bavio trgovinom i do 1708. bio je neke vrste ruski diplomatski agent u Carigradu. Dolazio je, ploveci i trgujuci, do Azova, koji je Petar Veliki osvojio od Turaka, 1696, razvijajuci trgovinski promet u cijelom crnomorskom basenu. 1708. nastanio se u Moskvi, gdje stupa u "Posoljski prikaz" drzavno nadlestvo koje je tada u Rusiji upravljalo odnosima sa inostranim drzavama, i u isto vrijeme preduzima zamasne trgovacke operacije. 1710. dobija zvanje dvorskog savjetnika. Ucestvuje i istice se u Prutskom ratnom pohodu Petra Velikog 1711. i dobija, "kao potomak bosanskih knezova Vladislavica", grofovsku diplomu i pravo da se potpisuje "grof Raguzinski". Poslije toga je do 1722. bio predstavnik Rusije u Crnoj Gori, Veneciji, Rimu i dr.
Vladislavic ima znatnih zasluga za balkanske Slovene. Dolazeci u njihove krajeve, podsticao je budjenje njihove oslobodilacke borbe, a pomagao je i razvijanje pismenosti, prije svega u hercegovackim, primorskim i crnogorskim manastirima, svojim prilozima i knjigama. Dao je inicijativu da se djelo Marka Orbinija "Il regno del Slavi " prevede na ruski, pa je taj prevod, snabdjeven kritickim primjedbama, izasao u Petrogradu 1723. Vladislavic je umro u Petrogradu, a sahranjen je u Blagovjestenskom hramu manastira Aleksandra Nevskog.

VRCEVIC VUK , skupljac narodnog blaga, folklorist (Risan, 22. februara, 1811 – Dubrovnik 13. avgusta 1882). Bio administrativni cinovnik u raznim mjestima Dalmacije i neko vrijeme ucitelj u Grblju i Risnu. Petar II Petrovic Njegos uzeo ga je 1836. za svoga pisara, 1852-1855. bio pisar knjaza Danila na Cetinju, 1861-1878 austrijski konzularni agent i vicekonzul u Trebinju. Vrlo mlad bio se odusevio narodnim pjesmama. On postaje odani saradnik i pomagac Vuka Karadzica, s kojim se upoznao 1835. godine, u skupljanju narodnih umotvorina.

VUKOVIC GAVRO, crnogorski vojvoda i sin jednog od najznamenitijih crnogorskih vojvoda, Miljana Vukova Vesovica. Rodjen je u selu Lopate, u Lijevoj Rijeci, 1852. godine. Osnovnu skolu ucio je u manastiru Djurdjevi stupovi kod Berana i na Cetinju. Gimnaziju je zapoceo u Nici, maturirao u Beogradu 1869, diplomirao pravo na Velikoj skoli u Beogradu 1873. On je prvi diplomirani pravnik iz Crne Gore. U toku studija istice se osobitim smislom za pravne nauke. Njegov teorijski rad "Istorijski razvitak pravne svojine od rimskog doba pa do danas, dobio je nagradu akademijskog Saveta, iz fonda koji je odredio kralj Milan za podsticanje darovitih studenata za naucna istrazivanja.
Po zavrsetku studija vratio se u Crnu Goru, gdje zauzima visoke polozaje i radi veoma odgovorne poslove. Postavljen je za sekretara Senata 1874. Ubrzo je postao clan Velikog suda. Ucestvuje u ratovima 1876-1878, vrseci odgovorne duznosti. Po zavrsetku velikih ratova, u eri slozenih diplomatskih zapleta i pregovora sa Portom oko izvrsenja odluka Berlinskog kongresa, imenovan je za poslanika u Carigradu sa veoma delikatnom duznoscu. Poslije nekoliko uspjesno obavljenih diplomatskih misija postao je ministar inostranih poslova Crne Gore. Na tom polozaju ostao je od 1889. do kraja 1905. godine. Od 1906-1908. predsjednik je Drzavnog savjeta. Na ovoj duznosti je i penzionisan. Dva puta je biran za narodnog poslanika i to 1906. i 1914. godine. Poslije ujedinjenja 1918. neko vrijeme je bio opunomoceni ministar u Carigradu. Umro je 1928. i sahranjen kod manastira Djurdjevi stupovi. Objavio je "Memoare".

ZANOVIC STJEPAN, pisac i pustolov, (Budva, 28. februara 1751 – Amsterdam, 25. maja 1786). Srednju skolu zavrsio u Veneciji, studirao na Univerzitetu u Padovi, rijetko zanimljiv pustolov, razvijene stvaralacke maste. Boravio u Italiji, Francuskoj, Holandiji, Njemackoj, Austriji i Poljskoj dolazeci u kontakt sa vodecim evropskim vladarima i piscima. Predstavljao se kao nasljednik Skender-bega i potpisivao kao albanski knez; govorio da kao potomak starih srpskih vladara hoce da obnovi srpsko carstvo. Na toj je osnovi sticao karijeru i novac, ali je najzad dopao zatvora i u zatvoru izvrsio samoubistvo. Vodio prepisku sa Volterom, Rusoom i drugim velikim misliocima. Na italijanskom i francuskom pisao je pjesme, pripovijesti, politicke i filozofske rasprave itd. Neka djela su mu dozivljavala i po tri izdanja, a prevodjena su na ruski, njemacki, svedski.

Ova stranica je  preuzeta sa site-a: www.visit-montenegro.cg.yu

ROVINSKI PAVEL APOLONOVIC