Legenda o Sv. Vasiliju Ostroskom

Igumanu Manastira zupskog, Rafailu Kosijerevcu, prijavilo se u snu da ga svetac iz groba zove, naredjujuci mu da ga iz zemlje vade, sto Rafail nije htio uciniti. Ista pojava prikazala mu se tri-cetiri puta i nije mu davala mira. Jednom usni svetog Vasiliju, gdje s njim zajedno sluzi liturgiju, te isti kadeci narod i igumana, nehoticno udari ovog kadionicom u celo. Iguman se u strahu razbudi i nekim svestenicima prikaze njegovo snovidjenje u vise puta, na koje zakljuce da otvore grob Svetog Vasilije. Iguman Rafail skupi okolne svestenike, te podju u Gornji manastir i svecano ga, na samo Vavedenje 1678. godine, iskopaju iz groba i nadju njegovo tijelo cjelokupno i sveto, stave ga u civot, pa ga prenesu u njegovu crkvicu, hram Vavedenja, gdje i danas sveto i cjelokupno pociva, cineci neizbrojna cudesa nad svima onima koji s tvrdom vjerom k njemu dolaze.

Legenda o nastanku Budve

Po mitskom predanju Kadmo je sa svojom zenom Harmonijom u podmakloj dobi napustio Tebu. Na kolima sa volovskom zapregom stigao je Enhelejcima i tamo osnovao grad Butou, danasnju Budvu. Enhelejci su ga ucinili svojim vodjom u odbrambenom ratu protiv Ilira. S njime na celu pobijedili su Enhelejci Ilire i tako je Kadmo postao ilirski vladar. U novom kraljevstvu rodio mu se sin Ilirije. Poslije je poveo Ilire i enhelejsku vojsku protiv Grcke. Osvojio je i razvalio mnoge gradove, sve dok mu se vojska nije ogrijesila o delfsko svetiliste. Tada je, prema starom prorocanstvu, ilirska i enhelejska vojska ljuto stradala. U tom slomu, medjutim, Kadmo i Harmonija nijesu pretrpjeli zla. Oni su na kraju po bozanskoj odluci, preobrazeni u zmije, preneseni na poljane ili na ostrva blazenih, kao odabranici bozji. Najstarije ishodiste te predaje do kojeg mozemo doprijeti na temelju raspolozivih podataka jeste izgubljeno vrelo, vjerovatno spas nekog logografa, iz kojeg su crpli Herodot, Euripid i pseudo-Apolodor. Za Kadmovu, pak vezu sa Budvom i za volovska kola na kojima je stigao na Jadran najstarije vrelo poznato nama jeste Filon iz Bilbosa.

Legenda o nastanku Kotora

 stara vremena, kada je Risan bio glavno mjesto u Boki, bio je tor ondje, gdje je sada Kotor, pa posto Risan propadne u more, pocne se novi grad zidati kod Tora, i nazovu ga Kotor. Vise Kotora u kamenitoj gori vidi se nekakva velika jama kao pecina. Onu je pecinu bio poceo kopati silni car Stefan, da ondje gradi grad Kotor, pa mu kazala vila da to ne cini, jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristanista, ni konju poigrista, vec neka ga gradi dolje kraj zaliva. Car poslusa vilu i s pomocu njezinom nacini grad Kotor, i dovrsivsi ga sasvim, pozove na cas mnogu gospodu i vilu. Kada se car pred gospodom stane hvaliti, kakav je lijep grad nacinio, vila ga prekori, da on to bez nje ne bi mogao uciniti; caru na taj ukor bude tako zao, da udari vilu sakom po obrazu, a ona se na to rasrdi, te sve izvore i studence po Kotoru otruje i sve goste careve poludi. Kada car tu osvetu vidi, on stane vilu moliti i jedva je kojekako namoli, te mu goste povrati od ludila i ocisti mu od otrova samo jedan izvor iza juznih vrata gradskih. I od toga su i sada osobito ljeti kada je susa, sve vode po Kotoru slane, osim onog izvora iza grada na juznoj strani.

Legenda o nastanku Niksica

Kada je ban Ugren, silan i bogat, vladao okolinom danasnjeg Niksica, rijesi da podigne grad pored gornjeg toka rijeke Zete. On sakupi radnike i pripravi sve sto je potrebno za zidanje grada. Uoci onog dana kada je trebalo poceti kopati temelje gradu, u snu mu se javi zena sva u zlatu i rece: "Ako mislis da ti se odrzi temelj gradu, da grad sagradis i da se on po tvojem imenu zove, neka radnik, koji prvi pocne kopati temelj, sjutra ujutru prije sunca, udari tri puta trnokopom u zemlju i tri puta kaze: "Pomozi boze Ugrenu i Ugrenovu koljenu! Tako ce grad vjecno pripadati tvojem koljenu i tvoje ime nositi! " Ban Ugren ucini sve onako kako mu se prisnilo, povede sa sobom svojeg najstarijeg slugu Niksu, zapovijedi mu da udari tri puta trnokopom i da kaze: "Pomozi boze Ugrenu i Ugrenovu koljenu!" Niksa uze trnokop, udari njime u zemlju i rece: "Pomozi boze Niksi Niksinu koljenu!" - "Ne tako, nego Ugrenu i Ugrenovu koljenu!" - zagrmlje na njega ban Ugren, Niksa i drugi put udari trnokopom i rece: "Pomozi, boze, Niksi i Niksinu koljenu! " Onda se ban Ugren razjari, udari Niksu, istrgnu mu trnokop iz ruka, udari njime sam u zemlju i onako ljutit, umjesto da kaze kako treba, ponovi: "Pomozi, boze, Niksi i Niksinu koljenu!" Kada vidje sta je uradio, da je i sam pritvrdio ono sto je Niksa kazao, jer je tri puta izreceno Niksino ime i to se vise ne moze ispraviti, oturi onaj trnokop i rece Niksi: "Eto ti i grada i njegovog imena: neka se po Niksi zove Niksic!" I tako ostade.

Legenda o nastanku Duklje

Prica se da je u Podgorici zivio neki car Dukljan, koji je bio tako silan i mocan da nad sobom nije ni Boga priznavao. Od rodbine je imao samo brata i sestru. Svi troje su bili tako krupni i razvijeni, da su obicni ljudi prema njima izgledali kao sto danas mala djeca izgledaju prema odrasloj celjadi. Zbog toga se braca nijesu mogla ozeniti ni sestra udati.

Jednog dana braca rijese da se jedan od njih ozeni sestrom, ali su tome stajale na putu dvojake teskoce. S jedne strane braca se nijesu mogla nagoditi koji ce je uzeti za zenu, a s druge strane sestra nije htjela poci ni za jednog od njih, jer se nije mogla pomiriti s tim da postane zena rodjenom bratu.

Ni poslije dugog pogadjanja i savjetovanja sestra izjavi da ce biti onoga koji prvi svrsi posao koji mu bude na kocki pao. Imalo je da se prevede jazom Zeta u Moracu i da se podigne grad na uscu Zete u Moracu. Dukljanu pade u dio zidanje grada, a njegovom mladjem bratu kopanje jaza.

Oba su brata zurno radila svoj posao i sestra se nadala da ga ni jedan za zivota nece svrsiti, i da ce ih na taj nacin odbiti od njihove necovjecne nakane. Ali se u tome prevari, jer oba brata za kratko vrijeme dovrsise odredjene poslove. Tek sto Dukljan bjese dohvatio sa zemlje posljednji kamen koji je trebalo metnuti na grad, pa da se zidanje zavrsi, njegov brat bjese vec dovrsio jaz i preveo Zetu u Moracu.

Kada je Dukljan to spazio, on umjesto da taj posljednji kamen metne na zid i dovrsi ga, udari njeme brata u glavu i ovaj pade mrtav na zemlju.

Vidjevsi to, njihova sestra skoci u Zetu i udavi se. Dukljan je izvadi iz vode i obleza je mrtvu. Otuda Zeta dobi svoje sadasnje ime, jer "stece voda zeta", posto se ranije zvala nekako drukcije.

Bogu je cio taj posao Dukljanov bio mrzak i odvratan, pa naredi Svetom Iliji da ga munjom i gromom spali. No munje i gromovi svetog Ilije bili su nemocni da ubiju Dukljana. Oni su mu samo kvarili gradove (otuda razvaline danasnje Duklje), bili usjeve, vocke i nanosili druge stete, ali njemu nijesu mogli nista nauditi.

Sveti Ilija je svakodnevno tukao Dukljana, a Dukljan je njemu stalno prijetio da ce ga metnuti na najvise muke cim ga bude uhvatio. To je tako trajalo za dugo, dokle Dukljan ne napravi gvozdene verige. Ukova ih u stijenu nad virom Vezirovog mosta na Moraci, i naumi da za te verige priveze Svetog Iliju, pa da ga ostavi da visi niz stijenu i skapava zedan i gladan, a ispod sebe da gleda vodu i oko sebe rodnu ravnicu zetsku.

Kada je verige bio napravio i u stijenu ukovao, dodje mu u posjetu Sveti Ilija, sav preobucen u nekog putnika iz daleka. Tu su se njih dvojica razgovarali o svemu i svacemu, a te ce ga najzad upitati Sveti Ilija:

- A sta su ti poruseni ovi gradovi!?

- More, neki sveti Ilijica svakodnevno mi bije luk u basti, ali dokle ga uhvatim, nece ga majci vise tutnjeti! – ljutito odgovori Dukljan.

- A sta bi mu uradio da ga uhvatis? – upita Sveti Ilija.

- Spremio sam mu verige nad onijem virom ispod Vezirovog mosta i tamo bih ga objesio da visi niz onu stijenu, dokle ne skaplje od gladi i zedji.

- Kako si mogao napraviti verige kada ne znas koliko je debeo vrat Svetom Iliji?

- Vidis, zato se nijesam nista sjetio, i kada bude dosao na zemlju, pobjeci ce mi dok mu ja budem verige kovao.

- Ja poznajem Svetog Iliju i on je isto tako krupan kao i ti; izmjeri verige na sebi i njemu ce taman biti.

- Zar je tako krupan!? – zacudjeno upita Dukljan.

- Hajdemo odmah da probam one verige kod Vezirovog mosta. 

I obojica podju.

Kada su tamo stigli, Dukljan metnu verige oko svoga vrata da ih proba, a u to Sveti Ilija prekrsti stapom te se krajevi veriga slise jedan sa drugim, a stijena za koju su bile verige prikovane, odvali se i zajedno sa Dukljanom svali u vodu.

Od tog vremena Dukljan je neprestano u tome viru i stalno glodje verige. Svake godine uoci Bozica docera verige na debljinu dlake iz glave, i ako ne bi niko na Bozic prije sunca udario gvozdjem o gvozdje, Dukljan bi preglodao verige, izasao iz vode, uhvatio Svetog Iliju, zaklao ga i od njegove bi se krvi zapalio cio svijet.

Legenda o Svetom Tripunu - zastitniku grada Kotora

Putujuci u staro vrijeme neki mletacki trgovci po raznim stranama Istoka, doplovise u kraj blazenog mucenika Tripuna, nazvano Kamesada u maloj Frigiji, doznavsi po pricanju mnogih, da se u Kamsadi nalazi dragocjeno tijelo Svetog Tripuna. Nastojeci svim silama, nekim cudom uz pomoc milosti Bozje, uzese sveto tijelo, donesose do luke i sa postovanjem ukrcase u ladju. Razapese zatim jedra i zaplovivsi morem nastojahu da u svoju domovinu donesu tijelo Svetog Tripuna, kao sto su bili donijeli tijelo Jevandjeliste. Ali po potrebi Onoga kojem se ne mogu oduprijeti ni vjetrovi ni more, plovili su po velikim morima, ne opazajuci ostavljahu za sobom sva mjesta. Kad doplovise u neku luku, misleci da su stigli u Veneciju, tu se zaustavise. Iz luke nijesu mogli izvesti ladju, premda su vise puta pokusavali. Vidjevsi Bozje cudo, shvatise da je onaj sveti mucenik izabrao ovo hriscansko mjesto za svoje. Posavjetovavsi se medju sobom, poslije raznih misljenja i zelja, odlucise sta treba da ucine. Onda se odane duse pomolise Svevisnjemu na ovaj nacin:

Svemoguci Stvoritelju itd, ako je slobodno, dopusti da ovog sveca mozemo odvesti preko pucine da se nasa domovina njeguje i koristi njegovim spomenikom.

Izgledalo im je da su se molitvom nesto osokolili. Digose jedra i svom silom uprijese da izadju iz luke. Ali sta vrijedi ljudska sila!...Upoznase, dakle, po ocitom cudu, da ne mogu ni molitvama krenuti sa svetim Mucenikom. Dozvase plemice i bolje gradjane recenoga grada Kotora, i ispricase im dogadjaj na ovaj nacin:

Slavni, plemeniti i ljubljeni nasi, otkrivamo vam tajnu, koja je do sada bila skrivena. Sa Istoka smo ovdje dovezli Svetog Tripuna mucenika. Dugo smo se mucili da isplovimo, ali on nece da plovi dalje. Gledate, dakle, Hristovog mucenika. Prije bismo zeljeli sa svim svojim imanjem propasti, nego se nasom krivicom protiviti ovome svecu.

Na ove rijeci spomenuti plemici i gradjani u kratko na ovaj nacin odgovorise:

" Dragi nasi i nama najblizi susjedi, i po mjestu i jednako po ljubavi, koju smo jasno spoznali i cesto iskusali. Kada bi vas ljudska sila silila da ovdje ostanete, pruzili bismo vam savjet i pomoc. Uzvisenoj moci i bozanskoj snazi niko ne zeli ni rijeci da kaze, niti se usudjuje protivurjeciti. Cini nam se da je samo jedan pravi put kojim treba ici: ako svetac nece da ostavi ovaj grad, neka ovdje bude ostavljen i zauvijek postovan. Neka uvijek bude i nas i vas zastitnik i zastupnik.

Ugledni Mlecani umirise se cuvsi ovaj trezveni savjet. U taj se cas skupi sve svestenstvo, plemici i narod, postovanjem i revnoscu hvaleci Hristovu dobrotu. Ponijese veselo blazenog mucenika svetog Tripuna sa najvecim postovanjem i veseljem na mjesto, koje su mu bili odredili. Gdje se njemu svidjelo, pokazao se jednim cudom. Dok su ga pobozno i oprezno nosili uz razlicite crkvene pocasti, na mjestu gradskih vrata pritisnu ramena nosaca. Po njegovoj volji s tog mjesta, ni pojedinci ni mnogi sa svim svojim snagama ne mogahu ga pomaci, niti su mogli otici. Videci to najstariji od mornara (sc. kormilar) nestrpljivo uputi svecu neke rijeci:

Tako sa mnom postupas, mucenice Tripune, posto sam te sve dovde doveo, cak s kraja Romanije (sc. Vizantije). Nijesi htio ici u moju domovinu, niti pustas da te odnesu tamo gdje su oni htjeli.

Posto to rece, zbog uvrede mucenika usta mu se okrenuse i spojise s usima. Svetac pokaza osvetom, da je dosao za spasenje, i na molbe naroda da pokaze svoju moc, zapovijedi izoblicenim ustima da se vrate u svoj prirodni polozaj.

Posto su se dogodila ova cuda i posto su bile izrecene zahvale, neki gradjanin, plemenit po krvi i iz slavne i bogate porodice, imenom Andrija Saracenis, covjek vrlo velikih zasluga, uruci mornarima velike i skupocjene darove, pa se (oni) tako vratise u svoju domovinu uz velike casti i veselje.

U vremenu koje je slijedilo, onaj isti plemic iz slavne i bogate porodice, na onom istom mjestu, uz svoj trosak, kao i drugih gradskih plemica, sagradi kako je bolje mogao crkvu u cast blazenog mucenika Tripuna, obogati je i ukrasi mnogim darovima. Svemoguci je Bog na taj nacin, pomocu stranca, doveo ovog svetog mucenika u receno mjesto Kotor, kao zastitnika njegovih stanovnika.

Neki Samuilo bijase dugo vremena pobunjen protiv romejskog (sc. vizantijskog) cara Vasilija. U pobuni tiranski opustosi i unisti susjedne krajeve Bugara, Makedonije i neke gradove Dalmacije. I njegova vojska dodje u Kotor. Narod, bojeci se za zivot, pobjeze iz grada. Stoga zapovijedi da mu se donese tijelo blazenog mucenika Tripuna. A kako je najsvetije tijelo cinilo mnoga cuda po kopnu kao i po moru, cudesni glas se o njemu svuda rasiri.

Po odluci Onoga, cija je vlast uzvisena, neprijatelj je savladan i povratio se mir Crkvi i Carstvu; svi su se vratili na svoja sopstvena prebivalista.

Ali, gradjani se rastuzise, kada ne nadjose Svetog Tripuna. Znali su za mjesto gdje je casni mucenik bio prenijet, ali ga svojim mocima ne mogahu povratiti. Izabrase medju sobom neke bogate rodom i rjecitoscu i poslase ih sa pismom na dvor cara u Carigrad, a u njemu su bile ove rijeci:

Pobjednicki i najhriscanskiji care i uvijek uzviseni samodrsce,

Grad Kotor, svestenstvo, plemici i narod, odaju ti duznu vjernost. Presvijetli gospodaru, cija desnica kroti mnoge najvece sile i pred kojom varvarski narodi silno stradase, tjera nas nevolja iz mnogih uzroka, da javimo tvojoj mudrosti, koja blago upravlja svijetom, kako smo se vjerno borili protiv buntovnika tvojega carstva i kako smo kao osobiti sluzitelji tvoje carske komore cekali pomoc prema mogucnostima. Pored drugih gradskih stvari i pored zalosnog opustosenja, izgubismo na ogromnu zalost predragocjeno tijelo dragog mucenika Svetog Tripuna. Doznali smo za sigurno gdje je bilo poslato po naredbi onog okrutnog tiranina. Molimo stoga najpokornije izvanrednu blagost tvog velicanstva, da bi naredio, da bude povraceno tvojim poniznim slugama, spremnim da umru za tebe u svakoj potrebi. Bog neka te cuva!

Procitavsi spomenuto pismo i smilovavsi se sebi vjernima, pruzi pomoc svoje carske vlasti. Dade jedno pismo zapecaceno carskim pecatom, kojim naredjuje svim svojim podanicima, u bilo kojem mjestu, gdje se bude naslo tijelo svetog Tripuna, da treba da bude, vraceno bez ikakvih izgovora. Najponiznije se zahvalivsi, kotorski ga izaslanici zatrazise od onog grada, gdje su znali da se svetac nalazi. Uz pomoc Bozju i po carevoj uzvisenoj zapovijesti bi im predato kao sto su zeljeli. Veseli u dusi, po sluzbi kako dolikuje, srecno ga, pomocu bozjom i svetog mucenika, vratise u grad Kotor. Po pricanju onih koji ga donesose, velika i bezbrojna bijahu, uistinu, cuda i znaci koje je on na povratku ucinio uz pomoc Hristovu.

Kada je vijest stigla, da se nalazi blizu grada, usta sav narod, pripravise crkveni obred, sa redom u povorci, kao sto se obicno cini, u kojem ucestvovahu svakoga roda i dobi, stojeci plemici s plemicima, starci i mladici, zene i djevojke, svi iskrena srca i suzama okupanog lica, dodjose u susret svetom muceniku, veseleci se i radujuci dolasku svog pokrovitelja pjevahu pohvale Bogu. Jednako kao sto obicno cine duhovna djeca i budni ukucani, kada ocekuju dobrog oca i blagog gospodara, lijepog i dobrog zarucnika na povratku iz dugog zatocenja.

Legenda o Sv. Petru Cetinjskom

 Kada su Turci iz Albanije sa velikom vojskom udarili na crnogorsko selo Salkovinu, gdje je Crnogoraca bilo vrlo malo i predstojala im je neminovna pogibija, Turci su grdni pobjegli natrag. A to se docnije ovako objasnilo: u samome odsudnom casu, kada su Turci poleceli na Crnogorce da ih, tako reci, podave svojim mnostvom, pred Crnogorcima se pokaza jedan konjanik na bijelom konju... Jedan Turcin priskoci k njemu, skresa u njega iz jedne ledenice, pa iz druge; no konjanik ostade nepovrijedjen i iz njega udari zeleni oganj koji onaj ne moga izdrzati i pobjeze, vicuci svojima: "Uzaludno je biti se, kada je pred Crnogorcima Sveti Petar!"

Poslije toga, kada su mijenjali odezde na Svetome Petru, u njegovoj obuci se naslo puno pijeska. Znaci, on je odista izlazio iz groba.

 Rodjenje Marka Miljanova

Godine 1820. bila je skupstina svih glavara kuckih u selu Lijestima, na kojoj je bio i Mica Martinov, brat Markovog pradjeda. Mica je bio mudar covjek, i svi su ga za to postovali i slusali njegovu rijec. U razgovoru, reci ce nekoji iz druzine Mici da prica sto, jer im odavno nije pricao nista. Onda im on ovo rece: "Zaista, i hocu! Da vam kazem sto odavno osjecam, a ne kazujem nikome: hoce da nastane u nas covjek, za kojeg ce svijet znati". Na pitanje od kojeg ce bratstva biti, odgovori: "Od nas" , to jest od Kuca. Na to drugi rekose: "Bogme, on zna, i taj ce bit od njihovog bratstva, no nece da kaze."

Nakon malo godina iza ovog sastanka u Lijestima, usni jedne noci neki Rajic Markov Popovic, Drekalovic, da nice jela kod Kofe vode ispod Meduna, a grane joj se spustile do preko Zete i Albanije.

Milja Jankova, majka Miljana Jankova, baba Markova, godine 1833. usni jedne noci, kako joj je kazao kaludjer da ce se Miljanu, njenu sinu, roditi musko cedo na prvi Markov dan, pa da mu nadjene ime Marko, a krstice ga pop Spasoje Jokov, Drekalovic.

A, na nekoliko dana prije Markovog rodjenja, njegova majka Borika, kada bi joj se kao od slabosti zadrijemalo pa se trgla i prenula, a baba je Milja zapitala sta joj je, ona bi joj odgovorila, kako cesto sanja: kao po jedna se zvijezda s neba skine, pa kada pred nju dodje, rasprsne se.

 Ova stranica je djelimicno preuzeta sa site-a: www.visit-montenegro.cg.yu