U muzejskim zbirkama Crne Gore nalaze se bogate kolekcije trofejnog oružja, zaplijenjenog u oslobodilackim ratovima koje Crna Gora vodila protiv Otomanske imperije. Medu brojnim oružjem, koje su koristili Crnogorci u ratu sa Turcima, posebno su bile omiljene dugacke puške - džeferdari, pištolji - kubure i dugacki noževi - jatagani. Osim oružja koje je pristizala sa podrucja Otomanske imperije, izradom pušaka i pištolja, bavile su se i radionice na Primorju i Hercegovini.
Medu dugim puškama posebno mjesto pripada džeferdaru, omiljenom oružju, opjevanom u narodnoj poeziji a posebno je njegova vrijednost istaknuta u Gorskom vijencu. Ime džeferdara potice od arapske rijeci džehver = nakit, zbog izuzetno bogato izvedenog ukrašavanja cijevi srebrom a kundaka sedefom.
I pištolji, ili male puške kako su negdje nazivani takode su bili bogato dekorisani srebrom u tehnici filigrana. Medu pištoljima bogastvom ukrasa posebno su se isticale tzv. ledenice, narocito one koje su izradivane u radionicama Primorja medu kojima se isticala Risanska.
Dugi noževi - jatagani ili handžari, najcešce su upotrebljavani u borbaba prsa u prsa i cesto su odlucivali i ishod bitke, buduci da je upotreba vatrenog oružja još uvijek bila spora i neprakticna. Jatagani su imali sjecivo pravo ili povijeno i na njemu je najcešce u srebru ispisivano citat iz Kurana, ime vlasnika, ime majstora, mjesto i godina izrade. Drške su bile najcešce izradene od kosti - roga, drveta, slonove kosti ili pak srebra. Posebno su bile bogato dekorisane korice. Jatagani su najcešce nošeni za pojasom izmedu dva pištolja.
Osim dugih noževa-jatagana u borbama su korišcene i sablje, posebno kod konjanika. Ovo oružje je orijentalnog porijekla, koje dolaskom Turaka prodire u naše krajeve. Poznate su brojne radionice za izradu sablji u Turskoj, medu kojima se izdvaja cuvena radionica u Damasku, po kojoj je na daleko cuvena po kvalitetu oštrice sablja nazvana dimiskija.
