"Nema zemlje na svijetu kao sto je Crna Gora. Ima vecih, bogatijih, ali nema nijedna da joj u naslovu pise - kakva je! Nekada je bio obicaj kraljeva da svojim zemljama daju nazive koji nam kazu odmah kakva je. I Crna Gora je bila kraljevina. I tada se zvala Crna Gora, ali i prije, kada je ljutila turske sultane dok su im u Istanbulu prostirali mape carstva, najveceg kazu u ljudskoj istoriji. Gledali su sultani kako je pola svijeta bilo pod njihovom upravom, samo mala Crna Gora nikad do kraja nije osvojena. Jedni tvrde kako Osmanlije nisu htjele da je osvoje jer nisu trebale crne gore, a ovi drugi, medju koje spada i potpisnik ovih redova, misle kako je i nisu mogli do kraja osvojiti, vjerujuci da je sujeta osvajaca snaznija od logike tumaca istorije.
Nestajale su svjetske kraljevine, odlazile nepovratno u bajke, sa njima su iscezla i njihova imena koja su nam kazivala kakve su bile. Ostajala je Crna Gora da nas uvijek podsjeca kako je bajkovita ljepota neprolazna.
U Crnoj Gori ljudi i danas hodaju kao sto su u srednjem vijeku hodali po evropskim gradovima. Uspravno i gledajuci visoko, kao da zele pogledom da preskoce planine, bas kao sto su se Evropljani nadmetali s prvim bogomoljama koje su podignute da im uprave poglede prema nebu i bogu. I tada su ljudi u Crnoj Gori gledali visoko i ne samo da su pogledom preskakali Lovcen, Durmitor. Odlazili su u veliki svijet i vracali se kuci s velikim pronalascima da ih primene kod svoje kuce. Tek sto je Gutenberg smislio kako da se stampaju knjige, Crnojevic je na ledjima donio stampariju. Na celu svoje zemlje imali su pisca mnogo prije savremene mode koja je knjizevnike dovela u politiku. A kada je umro, stavili su ga na vrh brda da ga gledaju bas kao sto su Evropljani s divljenjem gledali u vrhove gotskih katedrala i divili se kako je savladana zemljna teza na putu do boga. Svoju bitku sa zemljinom tezom ovdje je narod pobjedjivao pogledom uprtim visoko prema vrhu Lovcena, gdje je sahranjen Petar Petrovic Njegos.
Istorija je tjerala ovaj narod da olovo koje je koristeno za stampanje knjiga pretope u municiju i tako odbrane zemlju. Poslije pobjednickih bitaka, olovo su vadili iz mrca pretvarajuci ga ponovo u slova, da bi stampali nove knjige. Ne znam da li je onaj koji je Crnoj Gori dao ime cuo za ovu pricu, ali kao da jeste. I nije vazno koliko ima istine u ovoj prici. Legende i ne postoje da nam pricaju samo istinu. Iza legendi se skrivaju druge price. Istina je, siguran sam, da je tajna u pridjevu u nazivu jedne zemlje, u osjecaju njenih ljudi. Kao sto nema zemalja koje imaju pridjev u imenu, tako nema ni naroda koji ne pravi razliku izmedju osjecaja za lijepo i moralno. Svuda u svijetu je to razdvojeno, samo je u Crnoj Gori jedno. Za mene je to vazniji podatak od bio koje legende koja ce nas odvesti naput istine o jednom narodu.
U Crnu Goru sam usao kao sto odrasli ulaze u dvoriste svog djetinjstva. Cinilo se da joj znam mjere u stopama, bas kao sto sam tacno u djetinjstvu premjerio kvart moga rodnog grada. Tamo sam tacno znao koliko stopa je od moje kuce do skole, od skole do Kosevskog stadiona i od bioskopa do mjesta gdje sam zurio na prve ljubavne sastanke. Desilo se tako da sam imao Crnu Goru premjerenu i bez mjerenja. Ne zbog toga sto je ona mala. Jer, kako je moj otac govorio, kada bi se Jugoslavija ispeglala bila bi veca od Sovjetskog Saveza. To vazi i za Crnu Goru. Kada je covjek gleda s mora cini mu se kao da je veliki njemacki filozof Imanuel Kant upravo u Kotoru stajao i gledao put Lovcena kada je definisao tragediju i tvrdio da tragedija ostavlja utisak uzvisenosti, bas kao sto velike planine izazivaju isto osjecanje kod ljudi. Kao sto mi se cini da od Svetog Stefana do vrha Durmitora i Crnog jezera ima vjecnost hoda, gdje se dvije bajkovite ljepote spajaju kao sto pjesnik Crnjanski u mislima spaja sante leda na Grenlandu i pjeskovite uvale toplih juznih mora. Sve se u Crnoj Gori spaja uz gradjenje neobicnog kontrasta u kome se malo iveliko ispreplicu bas kao sto ljudska misao i sjecanje na djetinjstvo uvecavaju realne predjele i izostravaju boje pejsaza.
Prica o Crnoj Gori nije samo prica o uzbudljivom pejsazu, to je prica o duhovitim i nadarenim ljudima. Onako kao sto je nekada Njegos zadivio velmoze po evropskim dvorovima, tako i savremeni junaci sportskih terena, kosarkaski divovi, kao moderni anticki junaci, zadivljuju milione gledalaca. Radjaju se u Boki kotorskoj, uz more ili na planinama. Kao sto se reprezentacija svake Jugoslavije nije mogla zamisliti bez ovdasnjih fudbalera, tako se ni najveci svjetski fudbalski timovi ne mogu zamisliti bez ovdasnjih talenata. Ali to je samo dio price o Crnoj Gori. Te se price ispreplicu, bas kao i ona o olovu koje se pretapalo u slova, pa u municiju i opet u slova. Kada Dejan Savicevic lobuje protivnickog igraca u finalnoj utakmici Milana i osvaja titulu klupskog sampiona, on to cini kao da je ispao sa slike Voje Stanica. Nepredvidiva putanja njegovog dijagonalnog suta zapoceta je na platnima velikog slikara Voje Stanica. Na tim platnima je zaceta umjetnicka bitka s perspektivom, poigravanje s duhovitim babama koje kada lete u ljusci od jajeta, kao da prskose zemljinoj tezi, bas kao sto i putanja pobjednickih lopti Dejana Savicevica ima neuhvatljiv i za golmane protivnickih timova neshvatljiv put u mrezu.
Kad sam poslednji put ispracao oca, na hercegnovskom groblju, mislio sam,obuzet tugom, kako i u smrti ima olaksavajuca okolnost. Dok su mi pod nogama pucketale suve borove grancice gledao sam daleko preko mora i milovan blagim septembarskim vjetrom mislio kako ce mom ocu biti sigurno laka zemlja. Ne samo zbog toga sto je njega ubila istina o tragediji zemlje, nase zemlje koja je nestajala te 1992. Vise zbog toga stoje osjecanje probudjenog djetinjstva u meni rodilo nadu da ce se ovdje u Crnoj Gori zivjeti i dalje ono sto smo pokojni otac i ja voljeli u izgubljenoj zemlji."
