Tekstovi o Crnoj Gori > Crnogorska plemena - Bjelopavlici


29 May 2005

JEDAN POGLED

MILAN - MILOŠ BRAJOVIC:  BJELOPAVLICI - LjUDI I DOGAÐAJI

pogled na Bjelopavlice sa balkona Manastira Ostrog

Duž rijeke Zete

Grijeh je ne zabilježiti ono što se o precima zna ili se može doznati, jer ce u buducnosti biti još više neznanja i nagadanja o njima


Bjelopavlici se nalaze na stranama - brdima i u ravnici, dolini rijeke Zete.

Zeta dijeli pleme na dva dijela, manji na desnoj, a mnogo veci na lijevoj obali. Na sjeveru se Bjelopavlici granice Župom Nikšickom, na istoku su Rovci i Piperi, sa juga sa Zagarcanima, na zapadu se dodiruju sa Pješivcima.

Bjelopavlicima pripada skoro cijela teritorija od izvora Zete do Spuža, u pravcu istok-zapad oko 25 kilometara, a prema sjeveru i jugu skoro toliko. Dolina je na sjeverozapadu uža, a od Danilovgrada znatno šira.

Prvi put se Bjelopavlici pominju u istorijskim zapisima 1411. godine.

Osnivac Bjelopavlica Bijeli Pavle je imao dva sina: Šcepana i Mitra. Šcepan je imao sina Bubu (Martinici i Vražegrmci), dok je Mitar imao cetri sina: Petra (Petrušinovici), Pavka (Pavkovici), Nikolu (Matijaš i Tomaš) i Kaletu (Kalezici).

Vode i skupštine

Sjeverno od Danilovgrada nalazi se selo Vucica, u cijem sastavu su Rova, gdje se održavale plemenske skupštine. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, medusobnim odnosima bratstvenika. Takode, donošene su i odluke o otporu Turcima.
Bratstvo je predvodio knez, koji je u miru sudio nesuglasice medu bratstvenicima, a bio je vojni starješina u ratu. Svaki knez na tom prostoru gdje su se održavale skupštine imao je svoju kamenu plocu-stolicu.

Narodno predanje pominje i vojvodu koji je, skupa sa knezom, rješavao sporove medu bratstvenicima u plemenu.
Sve se to odigravalo na otvorenom prostoru, nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Skupštinu su sacinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku. Predsjedavao je vojvoda, knez i nekoliko plemenika iz svakog šireg bratstva.

Kuca sa stupom

Medu Bjelopavlicima je bilo dosta bratstava koja su se isticala. Medusobno uvažavanje bilo poznato posebno u ogranku Brajovica-Košutovica koji su od Brajovog sina Vuksana, a to su Savicevici, Jugovici, Begovici, Tomkovici, Cuckovici, Prelevici, Sekulici i Nikolici. Njihov rodonacelnik Rade Mitrov sa sinovima imao je u selu Krasovini kucu na spratu. Gornji dio je služio za stanovanje, a u donjem dijelu bio je mlin i stupa za valjanje sukna. Sukno su donosili, osim Bjelopavlica, Piperi, Zagarcani, Zecani, pa i stanovnici Vrake kod Skadra. I danas postoje ostaci tog objekta, pa se pored njega jedna zaravan naziva Dolina od stupe. Kako se koji sin Radev ženio, napustio bi kucu, ali nikako selo, ni rad u stupi, vec bi istocno na prostoru sela u Bostanima, pravilo kucu za stanovanje, sve jednu do druge dogradnjom, kako bi bili pod jednim krovom.

Kasnije se odluce napuste selo i nastane se u Jelenku, koji se zadugo zvao Donja Krasovina ili Kotarine, a nije poznato zašto.
Jedno od predanja govori da se Radevi potomci Brajovici prezivaju Košutovici jer je jedan uoci slave ubio košutu i spremio meso od nje za gozbu.
U vrijeme reorganizacije cnrogorske vojske uvode se bataljoni i mnogi Košutovici postaju stotinaši i komandiri ceta. Isticu se hrabrošcu kako za vrijeme Balkanskih ratova, tako i kasnije.

Odbrana od Turaka

Turci su zbog nepristupacnog prilaza rijetko zalazili u bjelopavlicka sela Poda, Krasovinu, Osojnik, Lace i Kolašinovice, gdje su živjeli Brajovici, odnosno njihovi ogranci, tako da su bili bezbjedni.

Jedne prilike, kad su saznali da ce ipak naici Turci, dali su se u zbjeg, tako da je ostalo jedno predanje kako su Kotlešici, ogranak Brajovica, dobili to ime.
Prica se da se Brajov sin Vuksan, još kao golobrado momce u zbijegu, zaštitio od kiše stavljajuci kotao na glavu. Od tada se Vukašinovom imenu dodavao nadimak Kotlo, a njegovim potomcima prezime Kotlešici.

Pri jednom dolasku Turaka, predvodeni u jednim poturicom, u selo Krasovinu, mještani su bili iznenadeni jer do tada nijesu kod njih navracali. Namjera im nije bila samo da pokupe harac, vec i da pokažu silu i natjeraju seljaka na pokornost.

Svoju obijest iskalili su na seoskog kneza i odluce da ga objese o murvu pred njegovom kucom.
Seljaci koji su se tu zatekli bili su nespremni da ga brane. Medutim, u tom trenutku naišla je njegova žena i, iznenadena onim što je vidjela, uzela je srp i prekinula uže. Ostali iz sela, kad su culi galamu i vrisku, zapucali su na Turke koji su pobjegli glavom bez obzira, a jednog Turcina su ubili. Prica se da Turci više nikada nijesu navracali u ovo selo.

Jedina stara intriga

Poslije smrti oca u drugoj polovini petnaestog vijeka, na crnogorski prijesto dolazi Ivan Crnojevic. Pored velikih previranja u zemlji, na njegovom dvoru bilo je dosta intriga.

U jednoj je stradao Brajo, sin Pavkov, unuk Mitrov, a praunuk Bijelog Pavla, koji je sa ostalom poslugom bio na dvoru.

Optužen je i obješen u selu Pažicima, u blizini Danilovgrada, i to zbog navodne veze sa mladom udovicom, snahom Ivana Crnojevica.
Brajova žena sa sinovima Ðuretom, Nikolom, Vuksanom, Vulošem i Vukašinom napustila je Bjelopavlice i nastanila se u Golubovcima-Zeta.
Poslije izvjesnog vremena, kada se utvrdilo da je ucinjena nepravda Braju, njegova žena se vratila sa sinovima (osim Ðurete) u svoju postojbinu i to Nikola u Poda, Vuksan i Vukašin u Krasovinu, dok se Vulošin naselio u Lacama.

Udovicin uslov


Nakon doseljavanja u Zetu, najstariji sin Ðureta oženio se i nastanio u Mojanovicima. Tu nastaje njegovo brojno potomstvo, pa se jedan broj njegovih sinova vratio kod striceva Vuksana i Vukašina u Krasovinu. Neke porodice Brajovica-Ðuretica nešto kasnije naselile su Jelenak, Kosovi Lug, a neke se nastanile u Martinicima (Vukeljici, njihov ogranak).

Ovdje treba istaci i ovaj slucaj. Kada su Vuloševi bratanici pošli u Mojanovice kod svojih rodaka naišli su na mladu udovicu sa sinom Filipom, a pošto je Vulošu bila umrla žena, sa kojom nije imao djece, zaprosili su je za strica.

Pametna žena, rodom Crmnicanka, prihvatila je ponudu pod uslovom da ne ostavlja sina Filipa, vec da sa novim porodom sa Vulošem on ima podjednaka imovinska prava.

Oni su to prihvatili i došli u Lade, racunajuci da ce Vuloš biti zadovoljan sa njihovom namjerom. Tada je, kažu rekao bratanicima: „Zar cete djeco, sa mnom, starcem, da se sprdate?!”

Da li je to izgovorio zbog žalosti za preminulom suprugom ili zbog neceg drugog-nije poznato.

Jedan od bratanica mu je postavio ovakvo pitanje: „Kad je, striko, uzeti neceš, bolje da se ja sa njom oženim”.
Ipak, nakon ubjedivanja, starac je i u braku sa njom dobio sinove: Jova i Ika, od kojih su Jovovici i Ikovici, a od njihova brata po majci Filipa, nastao je ogranak Filipovici.

I u prici i u boju

Razgovarajuci sa Miladinom, sinom Radojice Brajovica, sa Lazina-Kosovi Lug, saznao sam da su naši bratstvenici naselili ovo selo negdje u devetnaestom vijeku, kada su i druga bratstva došla u ovaj kraj.

Laž i nepravdu nijesu podnosili od bilo koje strane da je dolazila. Uživali su dobar glas, ali su, kako mu je jedan od najbolnijih srodnika Milutin Madzov pricao, bili i zlocesti. Znali su zbog nepravde sve „davolu da dadu”, kako bi narod rekao. Sve to Miladin potkrepljuje Milutinovim rijecima: „Zao Ilija, a gori Milija, a Pureta ni lijeka nema” i tako dalje navodeci sve imena predaka.

Sve ovo nije njima smetalo da su imali brojna kumstva i prijateljstva.

Posebno su bili cijenjeni zbog objektivnosti.

Poruka Svetog Petra Cetinjskog

Gospodar Crne Gore, Petar Prvi Petrovic bio je posebno voljen i cijenjen u Bjelopavlicima, za razliku od njegovih nasljednika.

Evo i njegovih rijeci izgovorenih u selu Slatina, okupljenim Bjelopavlicima ispred crkve Vracevi, a pred bitku na Martinicima i Krusima 1796. godine: „Evo smo došli, mili moji vitezovi i cestiti junaci, došli smo da s’ neprijateljem našu krv prolijemo, došli smo da osvijetlimo obraz pred svijetom, došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode, da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na medu svojih besmrtnih pradedova ostavlja: ali pokletog vraga hristijanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne naše drage gore, koji su naši pradedovi, naši dedovi, naši ocevi i mi sami pravednom krivicom oblili!”

Jednoglasno je njegova poruka prihvacena i Brda prisajedinjena Crnoj Gori.

U prave ruke

U svoje vrijeme jedini Pavkovic nastanjen medu Martinicima bio je Lale Vukeljic-Brajovic, poznat i priznat tamo gdje se išlo na Turke.
Dode vrijeme da se za junaštvo dijele neka odlikovanja, a samo jedna Obilica medalja na citavi bataljon.
Poslije dugog vijecanja odluce da Obilica medalju dodijele, pred strojem, zaslužnom junaku, bratu komandira Radovica.

Kad medalju okaciše slavodobitniku, izade Lale iz stoja, pa ce ovo zatražiti da skine medalju da je on bolje vidi i razgleda. kada to ovaj ucini Lale ce: „Ova medalja pripada meni, a druga sigurno tebi”. Stavi je sebi na prsi i glasno rece: „Ko misli da mu pripada, neka dode da je uzme sa mojih grudi”. Niko nije reagovao. Medalja mu je ostala. Brat komandira je dobio drugu.

Masakr na granici

Nakon odluke Berlinskog kongresa, jula 1878. godine, Crnoj Gori je pripojena i Podgorica. Granica prema Turskoj istocno od Podgorice bila je Cijevna, da bi jedna od karaula, bolje receno, predstraža crnogorske vojske bila Arbanaška glavica na prostoru Mataguža blizu sela Vladni.

U noci na osvit Božica granicari su proveli Badnje vece u veselju i pucnjavi, št ih je koštalo glave. Svi su bili pospali, osim stražara koji je bio van šatora. Nadeni su svi zaklani, kao i stražar. To su bili: Todor Savov, Jovan Cirov, Milan Radov, Luka Ðukanov, Cetko Šutanov, Savo Bogdanov, kao i njihov komandir Blažo Savov Prinkovic-Kotlešic.

I danas se u Nikšickom manastiru na tabli 32. Martinicko-Brajovickog bataljona medu 107 na raznim bojištima u ratovima od 1875. do 1880. godine poginulih ratnika tog bataljona nalaze njihova imena.

Tom tragicnom dogadaju prisutno je bilo jedno momce iz Bjelopavlica koje je došlo da posjeti oca. Momak je izbjegao smrt, a kad je vidio šta se dogada, obavijesto je djelove jedinice crnogorske vojske koja je bila na podrucju Zete.

Crnogorski gospodar, knjaz Nikola tražio je da turske vlasti pronadu pocinioce.
Poginuli ratnici-granicari bili su iz Bjelopavlica i sahranjeni su svaki u svom mjestu.

Šenluk bez uzvrata


Brajovici su bili poznati ratnici, ali pošto su vecinom bili siromašni rijetko su, odnosno dosta kasno, dobijali oficirska znamenja.
Jedan od imucnih je bio Radonja Brajanov (Kotlešic). Za ovo vrijeme važio bi kao pravi boem. Nije mu bilo teško uzjahati konja, uvijek spremnog „kao za u svatove”.
Vrlo cesto se znao uputiti na Cetinje, ne žaleci potrošiti usput, a posebno u cetinjskim birtijama i to uvijek u društvu.
Zatekao se na Cetinju u vrijeme kada se knjazu Nikoli rodio sin Danilo. Bio je zapažen po šenlucenju iz svoje kubure, što je oduševilo knjaza, koji mu je htio pokloniti ledenicu. Ali zbog uticaja Petra Vukotica, koji je upozorio knjaza da je ne poklanja Bjelopavlicu, knjaz je odustao od te namjere.

Znajuci ga kao prijeka covjeka i plašeci se da to ne sazna, jedan od brigadira iz kuce Boškovica predložio mu je da što prije napusti Cetinje, što je Radonja i prihvatio. Tek po dolasku u Bjelopavlice Radonja je saznao za knjaževu namjeru.

Valjaju i opanci

Evo kako se Branko Petkov Brajovic sjeca price svoga djeda Vukole Maksimova o tome kako je kao ucesnik u Hercegovackom ustanku, skupa s Micom Lukinim i Radonjom Brajanovim, proveo više od mjesec dana u Hercegovini po kamenjaru i tako ostao bez opanaka. Zamijenio ih je novim koje je imao u torbi. Vukoli ne dozvoliše da ih baci, vec rekoše da ih stavi u torbu. Nakon nekoliko dana, pošto su izgladnjeli, a prakticno na usta nijesu ništa stavljali osim vode, sjete se onih starih opanaka. Odmorili su se uz naloženu vatru, a Radonja zatraži od Vukole stare opanke, koji su bili od svinjske kože, i stavi ih na vatru. Kada su prakticno bili vec ugljenisani, podijele ih na tri dijela, pojedu i koliko-toliko utole glad.

Cudljivi Vaso

Turci su oko crkve na Jelenku razapeli šatore. Pripreman je napad crnogorske vojske koja je bila u Danilovgradu, a predvodio je vojvoda Božo Petrovic. Vojska pod komandom vojvode popa Ilije Plamenca bila je u Gradini, do su tri brajovicke cete bile kod Cukovine klacnice. Vojvoda Mašo Vrbica sa dva topa bio je u Osojniku.
Naredba za napad bila je da svi krenu u juriš kad opale topovi. Priskocili su im u pomoc Bratonožici i Piperi.
Nastala je pometnja medu Turcima; dali su se u bjekstvo uz velike gubitke.

Bilo je poginulih i na drugoj strani.

Vaso Novov Brajovic-Kotlešic se uhvatio prsa u prsa sa jednim Turcinom. Kada su to primijetili ostali borci, pomogli su mu da se od njega oslobodi, a zatim i da ga ubije. Vaso je Turcinu odsjekao nos. Vaso Novov roden je 1841. a umro 1919. godine. Isticalo se da je bio tih, cudljiv, nikada nametljiv. Za hrabrost i junaštvo dobio je nekoliko rala zemlje u oslobodenom Spužu. Mnoge porodice su tada dobile posjede kao nagradu za ucešce u ratovima, kako iz Bjelopavlica tako i iz ostalih krajeva Crne Gore.

Jajoši - crnogorski hajduci

Na jednom mjestu poznati istoricar prof. dr Radoman Jovanovic kaže: „Braneci sebe i porodicu, bratstvo, pleme i otadzbinu, Crnogorci su sudbinom odredeni da do posljednjeg ginu za slobodu, da im oružje priraste za srce”.

Njihova želja da pomognu svojoj braci pokazale se i u Hercegovackom ustanku 1875. godine u kojem su ucestvovali u bataljonu ciji vojnici su bili poznati kao jajoši. Jajoši su bili samoorganizovani, jer Crna Gora zvanicno nije bila u ratu.

U sastavu bataljona jajoša bilo je dosta Bjelopavlica (Pavkovici i Vražegrmci), Katunjana (Komani i Zagarcani), i Pipera.
Veliša Belojev Brajovic - Ðuretic iz Krasovine (Pavkovic) bio je brz, te je slan da uhodi turske logore, pa je dobio nadimak Šunja, koji je sve do smrti nosio, da bi kasnije njegovi potomci to isticali i njime se ponosili.

U vrijeme oslobodilackih ratova 1875. do 1878. godine Veliša-Šunja bio je u Hercegovini ratnik sa iskustvom, isticao se hrabrošcu, kao i vecina njegovih saboraca tih ratnih godina.

Prica se da mu je u borbi nestalo municije i tražio je od nekog Brajovica, koji je bio sa njim, da mu proda ili pozajmi, pa mu je cak za uzvrat ponudio i dva rala zemlje u Krakovini i to za dva fišeka, što je rodak prihvatio.

Kapetan Ilija

Pri posjeti Bjelopavlicima knjaz Nikola je obišao i kapetana Iliju Vucurova Popovica na imanju u Kopitu Petrovica. Tada mu je Ilija rekao da bi želio da zajednici podu u njegovo rodno mjesto, u Popovice ispod izvora Studenca, cija se voda sa ostalim izvorištima iz Slatine koristi u Danilovgradu.

Knjaz je to zadovoljstvo prihvatio i sa perjanicima krenuo. Jahali su seoskim putem, oko šest kilometara. Ispred knjaza išao je Ilija, a knjaz Nikola mu je postavio pitanje: „Gdje odluci da stanuješ u ovom kamenjaru, kad imaš onako lijepu imovinu pored Zete?.” Ilija je precutao odgovor, znajuci da ce knjaz kad stignu promijeniti mišljenje.

Kada su stigli i odmorili se, pošli su do Studenca i Ilijine baštine, koja je bila puna raznog voca i povrca, a posebno grožda i nadaleko poznatih smokava. Ilija je imao i vodenicu.

Zadržali su se do u kasne sate. Pri odlasku knjaz Nikola je rekao Iliji: „Imao si pravo što si se odlucio da ovdje živiš i nipošto nemoj ovo mjesto napustiti do kraja života”.

Tako je Ilija ostao u Popovicima, gdje i danas žive njegovi potomci.

Bjekstvo od kazne


U Bjelopavlicima je poštovana zadata rijec, a ukoliko bi se desilo da se ne poštuje plemenici su znali biti dosta okrutni prema neposlušnima.
Poštovan je, tako, dogovor izmedu Bjelopavlica i Turaka o nesmetanom prolasku turskih karavana kroz bjelopavlicka sela na potezu Spuž-Nikšic, trasom starog rimskog puta preko Martinica, Pavkovica, Vražegrmaca i Povije. Taj dogovor prekršili su Bobicici, Pavlicici i Ðuro Bogetic, napadajuci karavane i otimajuci što su mogli.

Saznavši za taj prestup, organizuje se sudenje na Šupljoj glavici kod sela Gorice, gdje su bili i pocinioci, osim Ðura Bogetica koji je bio malo dalje od skupa jer je znao šta ih ceka. Pošto je presuda bila da se osude na smrt. Ðuro se dao u bjekstvo i nastanio u Ostrog, ostavljajuci porodicu u Vucici. Nikada se nije vratio, u Ostrogu je i umro. Kažu da se tamo i oženio, ali nije imao poroda. Sve navedeno nije smetalo da se njegovi potomci istaknu po ponašanju i junaštvu.
U Vucici je živio njegov sin Pejo, za cijeg su nasljednika Obrada vezane mnoge price. Bio je ugledan kako u bratstvu, tako i u plemenu. Njegova rijec je poštovana istican je kao mudar covjek. Pozivan je da rješava mnoge sporove u plemenu. Cijenjen je i od ondašnjeg gospodara Crne Gore, Petra Prvog Petrovica, koji mu je cak povjerio da bude posrednik u razgranicenju Bjelopavlica sa Pješivcima, koji su imali posjede na desnoj obali Zete do Kujeve, pa cak i do Frutka. Doživio je duboku starost.

Obradov unuk Novica, a sin Božov, bio je poznati ratnik u oslobodilackim ratovima, pa se njegovo ime nalazi upisano u Petrušinskom bataljonu u Nikšickom manastiru.

Kako narod kaže-od dobra korijena mora takav biti i izdanak, tako iz tog bratstva Bogetica treba istaci Novicinog unuka Miliju. Bio je odabran da pohada vojnu školu u Srbiji, gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat. Zajedno sa srpskom vojskom ucestvovao je u svim bitkama i završio na Krfu.

Medu prvima je stupio u jedinicu srpskih i saveznickih snaga protiv austrougarske vojske. Sa grupom boraca, kao prethodnica, zauzeo je jedan od položaja na Kajmakcalanu, omogucavjauci tako napredovanje jedinice, ali je ubrzo poginuo.
Danas se njegov grob nalazi na srpskom groblju Zejtinlik u Solunu.
Milijina hrabrost i junaštvo se ne zaboravljaju, tako da posmrtno biva odlikovan najvecim odlicjima: Medaljom Obilica (dvije zlatne i jedna srebrna), Karadordevom zvijezdom sa mecevima. Francuskim krstom sa macevima. Albanskom spomenicom i, posebnim odlicjem, Aleksandar svojim ratnim drugovima.
Nasljednici Milijni brižno cuvaju sva ta odlikovanja.

Neobicna uspavanka

Drekale Puljanov je, osim bavljena zemljoradnjom, bio poznat kao zidar, a i danas pokazuju kuce koje je on zidao. Imao je bracu Jovana i Milosava. Pred sam Balkanski rat umrla mu je žena, snaha i braca i to sve u nepunih deset dana. Ostalo je dosta sirocadi, o njima je morao on da se brine. Bio mu je težak život. Preko dana, od ranih jutarnjih sati, išao bi na rad kako u selo tako i u Danilovgrad, a potom bi djeci spremao jelo, prao ih, krpio i pravio opanke. Djecu nikako nije mogao utješiti. Da bi ih ovesilio uzeo bi gusle, okupio ih, to pretežno uvece i tako ih uspavljivao. Bližnji rodaci su se cudili i pitali ga šta to radi, plašeci se da slucajno nije poceo da gubi svijest. Tek su se zbunili kada su culi da on uz gusle uspavljuje djecu.

Pricalo se da je svu djecu sa takvom toplinom prihvatao, a oni su mu uzvracali ljubavlju i poštovanjem.
Odselio je sa sinovima u Metohiju, da bi nakon progona od strane Šiptara 1941. godine sa porodicom otišao u Užice. Neki od njegovih potomaka vratili su se u Bjelopavlice.

Rijec starijeg brata

Od bližnjih rodaka Mašana Jovicina Brajovica saznao sam ovu pricu.

Stasao Mašan za ženidbu, vrijedan i divan momak. Sjedeljke i vecernje zabave bile su redovne, kako u njegovom selu, tako i u drugim. U tim susretima upoznavali su se momci i djevojke. Brakovi, nijesu sklapani bez upoznavanja brace i roditelja. To se nije dešavalo naprecac, vec je to znalo da potraje.
Poslije izvjesnog vremena, Mašan je upoznao svog brata Laka sa namjerom da zaprosi djevojku iz doticnog sela, sa kojom se dugo gledao. Lako da li zbog nekih poroka ili neceg drugog, cim je to cuo rekao je: „Što si, Mašane, namjerio da se ženiš neka je sa srecom, ali ona u ovaj dom nece prag preskociti”. Nije bio protiv njegove ženidbe, vec nezadovoljan njegovom izabranicom, bolje receno njenom porodicom.
Mašan mu je na to odgovorio vrlo kratko i jasno: „Kada nece ona, nece ni druga”.

Ostao je dosljedan svojim rijecima, odnosno mišljenju svog bratka Laka i umro neoženjen. Doživio je duboku starost.

Hrabrost popa Rada Boškovica

Iz „Istorijskih prica” vojvode popa Rista Boškovica izdvajam, po meni, dvije karakteristicne. Prva je „Bjelopavlicki zbor na Podojnice”, a druga „Udar na karavan”. I u jednoj i u drugoj istice se ime popa Rada Boškovica.

Zvjerstvima u Bjelopavlicima ne bješe kraja. Na zboru u Podojnicama, Turci izdvoje jednog Bjelopavlica, koga maltretirahu i ponižavahu pred ostalima, pokazujuci na taj nacin svoju silu. Svi prisutni su cutali, sem Ðeloša Radova iz Martinica. On dohvati pušku i udari Turcina iza vrata. Ovaj se stropošta, a ostali Turci dograbe konje i uteknu u Spuž.

Napad na karavan


Pri ovom je pop Rade Boškovic prekorio ostale što oni nijesu poput Ðeloša udarali na Turke. Pravdali su se da im nijesu stariji dozvolili.
U drugoj prici pop Rade biva obaviješten da iz Spuža krece turski karavan sa 44 tovara skadarske robe za Sarajevo. Okupi nekoliko Bjelopavlica u koje se uzdao i doceka ih u Tamniku kod Slapa, pri samoj Zeti. Tada je ubijeno 40 Turaka. I kod ove akcije bilo je kolebanja oko toga ko ce prvi poceti. Rade je prvi poceo govoreci P5jbjeclzovara ”da je zlo, ali se mora”, za njim i ostali poceše. Glave turske posijeku, a robu podijele.

Ljudske vrline Seknine

Starica Sekna, odiva Kalezica, a snaha Brajovica, iz sela Krasovina, poznata je bila po rjecitosti. Cesto je znala njoj upucene pošalice uzvratiti istom mjerom.
Znala je, kako se kaže, odbrusiti, nezavisno o kome se radi. Uz to, bila je gostoprimna. Umjela je procijeniti cojstvo i junaštvo svakoga, cak mu i njegove karakteristike ”sasuti” u lice. Prica se kako je docekala dva seljanina iz doticnog sela, Blagotu Šaletica sa drugom, koji su došli radi nekog posla, jer im je bilo stalo do njenog mišljenja. Poslužila ih je rakijom i kafom. Ali, po izlasku iz kuce, usput, Blagotin drug ce pitati Blagotu kako mu se dopala rakija koju su pili. Blagota je odgovorio da je bila baš dobra, dok je ovaj drugi imao zamjerku. Blagota je bio zacuden njegovim rijecima.

U narednom susretu ona je pitana da li je moguce da je poslužila lošu rakiju. Odgovorila je da je covjek bio u pravu. Rakiju je poslužila po cojstvu.
Za vrijeme ratnih godina, kada su crnogorski ratnici bili na bojištima (Decica i Bardanjola) za vrijeme Balkanskog rata, kako nju tako i druge nijesu mogli odvratiti, po cijenu života, da ne bude uz borce, povremeno im donoseci potrepštine.

Zaštitnik i dobrocinitelj

Toko Nikin Šaranovic poznat je kako u Bjelopavlicima tako i u Crnoj Gori. Medutim, jedan dogadaj koji se, prema bratstvenickom predanju, prenosi i do današnjih dana, ne treba zaboraviti.

U bratstvu Šaranovica bila je poslije smrti muža ostala mlada udovica. Bila je cijenjena i vrlo ugledana u bratstvu. Ali, poslije izvjesnog vremena bila je uznemiravana od covjeka iz susjedstva, koji ju je prije udaje prosio.

U želji da po svaku cijenu dode do nje, zakucao je na njena vrata u kasne sate i kada je ušao, ogrnut bijelim caršavom, rece joj: ”Ne boj se od mene, ja sam tvoj muž - vampir, duša mi je ostala kod tebe, zato cu dolaziti kod tebe.”

Uplašena žena zapomaganjem je probudila citavo selo. On je, naravno, pobjegao. Medu prisutnim našao se i Toko Nikin, koji je predložio da neko od njih saceka naredne noci, što svi odbiše. Toko odluci da to on licno uradi, odnosno sazna ko je taj ”vampir”. Oko ponoci neopažen dode do kuce te žene. Da ne bi bio primijecen popeo se na kucu, baš iznad vrata. Kada je noc poodmakla, pojavio se ”vampir”, ponovo ogrnut bijelim caršavom i dode blizu vrata okrenut ledima, kako bi po narodnom vjerovanju, tragovi potvrdili da je vampir (peta naprijed, prsti pozadi). To je bilo presudno da Toka ne primijeti. Kad je ušao u kucu, žena je pocela da zapomaže. Uto je ušao i Toko i zatvorio vrata, uhvatio ”vampira” za grudi i trnovom lulom iz koje je pušio snažno ga udario tri puta po glavi, vjerujuci predanju da ce se vampir prosuti i da ce ostati samo šuplja kost.

Tada ”vampir” izgovori: ”Ne više Toko Nikin, Bog ti i Sveti Jovan. Ja nijesam vampir nego taj i taj.”
Na to ce Toko: ”Rdo samorodena, sa cijim se ti obrazom igraš, nece ti biti drugoga suda osim moje sablje.”
Uplašeni ”vampir” nastavio je sa molbama i obecanjem da se to nece više ponoviti. Ponudio mu je i kumstvo.
Tako je hladnokrvno rekao ženi da naloži oganj. Tu se povela prica o ucinjenom djelu, pocinilac je kritikovan, a ženi je skrenuta pažnja da niko za njegova života o ovome ne sazna, jer ce je stici kazna od Toka i od Boga.
Tako je bilo za Tokova života, ali je nakon njegove smrti istinu ispricala njegovoj familiji.
Ta plemenita žena cak i u tužbi nad odrom kapetana Toka izgovorila je, pored ostalog, ove rijeci:

”.... Spasitelju mog obraza
što nikome ti ne kaza;
i ne dade nikad mene
jedno ime da spomenem.
No da cutim ka si reka.
Da ne brukam tog covjeka.
Neka ti je za to hvala,
I duša ti carovala”.

”Sjedi na kamen”

Jagoda - Jana Brajovic, rodena i udata u Krasovini, rano je ostala bez oca Blaža, a za nedugo majka se preudala, da bi brigu o njoj vodila baba. Govorilo se da je bila izuzetno lijepa, stasita, privržena svojoj babi koju je bezgranicno voljela. Od nje se nije odvajala, dok nije zapala za oko momku iz sela Milutinu, sa kojim je sklopila brak. Imali su dva sina, pa je svoju narav i toplinu prenosila na njih. Bili su joj toliko privrženi, kao da je to priznavalo brzi rastanak sa njom. Mlada je umrla.
Živjeli su dosta skromno. Kao supruga bila je primjerna, Milutinove rijeci za nju su bile zakon, bez provjere. Poštovala ga je u granicama moguceg, kao mudra žena.

Sve što je njeno


On je sve to vracao pažnjom prema njoj, bio je vjeran i odan. Ovo potvrduje i njegov odnos prema djeci poslije njene smrti. Nije pomišljao na novi brak, iako je bio pedesetogodišnjak.

Kao u svakom braku, bez izuzetka, ranije ili kasnije, bilo je nesporazuma, bolje reci nerazumijevanja.
Evo kako je ona kao pametna žena to prevazišla.

Jedne prilike muž, kako je bio ljut na nju, predloži joj da napusti dom i uzme sve što ima, što je njeno. Da li je to bila provjera privrženosti njemu (to je bilo u prvoj godini braka) ili nešto drugo-sve do njegove smrti niko nije saznao pravu istinu.

Pri ulasku i izlasku iz kuce on je ponavljao iste rijeci. Ona se na to nije obazirala. Kada je ta oštrica prevršila mjeru, Jana je uzela urivak, postavila ga na kamen pred kucom i na njegovo ponovno pitanje: „Šta cekaš, uzmi iz kuce što je tvoje i odlazi!”, mudra Jana mu je odgovorila: „Sjedi na ovaj kamen, jer ja iz ovog doma nemam šta odnijeti bez tebe”.

Ne pada iver daleko od klade

Vecina prosidbi-zarucivanja momka i djevojke bila je prepuštena njihovim roditeljima.
Iz tog perioda u Bjelopavlicima datira ovaj slucaj. Na jednom skupu mladeži zagledao se momak u djevojku. Na njegovo insistiranje na vjeridbu ona nije pristala.
Djevojka je njegovu ponudu pri dolasku kuci saopštila roditeljima. Donesena je odluka da brat djevojke provjeri o kakvoj se porodici radi, ko je momak.
Sjetio se on da u tom selu ima dobrog druga. Srete se sa njim i povjeri mu se.

Pametno momce odluci da on ne donosi odluku, vec da to provjere kod poštovanog i istinitog covjeka u selu. Odmah se upute kod njega. Saopšte mu se razlog dolaska i, onako sjedeci pored ognjišta, pitaju starca šta misli o doticnom momku. Pušeci simsiju (lulu) koju je prethodno pripalio ugarkom, izgovorio je sljedece:
„Kad me pitate za tog momka, mogu vam reci da mu je ded bio dobar i ugledan domacin, priznat i poštovan kako u selu-bratstvu tako i u plemenu”.
Provjeravajuci da li je dobro razumio šta ga pitaju, starac nastavlja: „Ni otac mu nije bio gori od njegova deda, tako mi Bog pomoga”.
Još su se malo zadržali, a zatim se pozdravili i napustili starca.

Drug nije dobro razumio starceve rijeci, da bi mu ovaj objasnio: „Izgovorene rijeci starca o dedu i ocu znace mnogo, jer iz dobrog korijena mora biti i dobar izdanak”.
Po dolasku kuci sve je ispricao roditeljima, pa su dvoje mladih ubrzo sklopili brak.

Mladic na putu cojstva

Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlica. Tako je jednog dana za zbor bio povod izmirenja krvi, poslije svade bratstava Ðuranovica i Brajovica. Okupili su se videniji plemenici da im pomognu u izmirenju.

Prema obicaju u takvim slucajevima, otpoceše pregovori. Bila je velika zategnutost i sa jedne i sa druge strane. Jedan Ðuranovic odluci da na istom mjestu osveti krv svoga brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovica. Skociše i jedni i drugi na oružje i kad ostali plemenici saznaše da Brajovic nije stradao, navališe još vecom žestinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se razidoše.

Tom prilikom ostalo je cuteci da sjedi, ne pomicuci se, golobradi momak od petnaest godina, po imenu Blažo Radovic, prigrnut cobanskom strukom. Prišao mu je otad Rade (koji je bio siromah, ali pošten covjek), i pozvao Blaža da dodu kuci. On zamoli oca da mu pride jer ima nešto da mu saopšti: „Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada održao da mi se ne primijeti”.

Tek tada se saznalo da je onaj Ðuranovic, koji je pucao u Brajovica, pogodio Blaža. On je cutao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi.
Blažo je prebolio. O ovom slucaju se culo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne Gore, vladika Rade, koji je želio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a nešto kasnije postao je i serdar.

Postao je ugledan i uvažavan kako na dvoru, tako i u svojim Martinicima, odnosno Bjelopavlicima.

Prenta mirotvorka

Prentina Glavica dobila je ime po Prenti iz Rovaca, inace odivi Lakovica iz Kuca. Ovo se može saznati iz zapisa i predanja koja se mogu cuti u Bjelopavlicima, Kucima i Rovcima.

Sve ovo treba povezati sa prvom poharom Kuca 1774. godine. Izloženi velikim ljudskim žrtvama, prevelikoj turskoj vojsci, pošli su prema Maloj rijeci u uvale i skrivena mjesta, misleci da ih Turci nece naci. Medutim, velika vezirova vojska nastavila je dalje za njima. Preživjeli Kuci, prebjegnu na bratonožicku stranu. Smjestili su se potom u pecine morackih strana, odnosno u Platije.

Rovcani su Kuce držali punih sedam godina, od 1774. do 1781. godine.

Turci ne ostaviše Kuce na miru ni u Rovcima, zahtijevajuci da ih vrate, prijeteci da ce sva Rovca popaliti. Pošto im nije udovoljeno Turci pripremiše veliku vojsku od Spuža, Bjelopavlica i Pipera.

Odbijeno kumstvo



Saznavši za njihovu namjeru, Rovcani pošljau u tursku vojsku jednu ženu s djetetom u kolijevci, kako bi ponudili kumstvo, jer su Turci takva kumstva prihvatali, kako navodi Marko Miljanov u knjizi „Pleme Kuci u narodnoj prici i pjesmi”.

Ova hrabra Rovcanka-mirotvorka, žena je rovackog kneza Milutina Bulatovica iz Gornjih Rovaca (predvodio je Rovcane protiv Turaka u Nikšicu 1786. godine), rodom iz Kuca, kcer cuvenog Jova Lakovica iz Donjeg Meduna, koji se osobito istakao u ratu protiv Turaka 1737 - 1739, godine, kad je sa Novom Popovim zarobio skadarskog pašu a zatim ga pustio, kako navodi Miljanov.

O ovoj ženi, u kojoj se sjedinjuju vrline ova dva bratska plemena, kaže se ovo: „Skadarski paša Mahmut Bušatlija došao je s vojskom u Bjelopavlicko polje - Martinice da ide na Rovcane. Prenta stiže pred pašin šator i obrati mu se rijecima: „Cestiti vezire, poslali su me Rovcani da te u ime njih zovem na kumstvo. Primi Boga i svetog Jovana, tako ti tvoga dina i turske vjere! Evo ti dijete”. Paša je izašao iz šatora, udario kolijevku nogom i dijete je zaplakao.
„Nosi to štene! Ne primam vašeg Boga i svetog Jovana”, odgovori paša.

Na to ce Prenta: „Što uradi, vezire! Ubio te Bog i sveti Jovan, kao i što oce!”. Uze prešlicu koju je spustila sa kolijevkom, pobode je pred šator i viknu: „Cik vezire, ako nijesi gori od tvoje bule, idi i udri na Kuce i Rovcane! Ajte, Turci na Rovca, ako vam majka nije kurva. Spremili su vam Rovcani i Kuci darove”.
Uze kolijevku, rano dode u Rovca i isprica što joj se dogodilo, kao i da Turci idu na Rovca.

Ovo mjesto gdje je Prenta pobola preslicu pred vezira naziva se Prentina Glavica, gdje su se održavali pazari do osnivanja Danilovgrada.
Rovcani, pred nadmocnijom turskom vojskom, sklone celjad i stoku pored Mrtvice i u Platije, dok Turci popale jedan dio Rovaca.
U povratku ih napadnu Rovcani sa dvije strane u gustim šumama Ivaceva dola i potuku. To mjesto gdje su Turci najviše stradali zove se Turske rupe. Kažu da ih je tuda naveo njihov vodic Bjelopavlic iz Martinica, koji je bio naklonjen Rovcanima.

Svako vrijeme nosi svoje breme

Novo Milutinov Brajovic u svojim zapisima navodi kako se živjelo za vrijeme okupacije pod Austro-Ugarskom. Jedne proljecne noci bio je prisutan dogovoru mladica za odlazak u Tuzi, kako bi našli neki posao. Ranom zorom pošao je s njima, iako odvracan jer je bio nekoliko godina mladi od njih. U predvecerje stigli su u Tuzi, našli prenocište u kuci, kako se sjeca, nekog Vukcevica, koji ih je savjetavao da sjutradan podu u okolna sela i potraže posao, što su i uradili. Novo nije pošao sa njima, vec se uputio prema podnožju Decica. Naišao je na nekog hodžu koji je ponudio da mu u dijelu okucnice okopa krompir i nešto kukuruza. Da je hodža bio zadovoljan radom, Novo je zakljucio po tome što mu je hodžinica donijela pitu za rucak, a nakon završetka posla dobio je od hodže 15 kruna, prvu dnevnicu u životu, kako navodi u svojim zapisima. Za veceru je kupio u pekari lepinju sa kajmakom, a za prenocište platio tri krune. Sjutradan je pošao za Podgoricu, koristeci vojni kamion. Bez znanja vozaca uskocio je na karoseriju i stigao do Pobrežja. Navratio je kod strica Baja, nešto pojeo, a zatim pošao kuci u Krasovinu.
Poslije izvjesnog vremena, te 1917. godine, pošao je sa bratom od strica Dimitrijom i ujakom Pavicem u Zetu na izgradnju pruge Plavnica-Podgorica. Na radu su se zadržali oko dva mjeseca, utovarajuci vagone šljunkom koji je korišcen kao poodloga za postavljanje šina.

Noci su provodili u šatorima u logoru Berislavci, gdje je bilo dosta radnika i žena sa djecom. Pored posla na vagonima, skoro svakodnevno su bili angažovani na sahranjivanju mrtvih koje bi nalazili izjutra u šatorima, a umirali su od španjolske groznice. Njih trojica su nakon isplate u oktobru pošli kuci, plašeci se bolesti.

Do Boldogasona i natrag

Nakon kapitulacije Crne Gore, u logoru Boldogason u Madarskoj medu prvim internircima bio i Milutin Šunjin Brajovic. Osim interniraca, u logoru su bili i deportovani zarobljenici sa frontova Crne Gore i Srbije, a bilo ih je i iz drugih zemalja, ponajviše Rusa. U pocetku, ali ne zadugo, bili su logoru, da bi potom bili ustupani seljackim domacinstvima na rad. On biva rasporeden na rad u logorsku kuhinju. Radeci u kuhinji na pranju posuda, naišao je na porciju sa privjeskom, koji je skinuo. Njegov pretpostavljeni mu je skrenuo pažnju da to ne smije raditi. Milutin je odgovorio da niko ne treba da ima privilegiju. Medutim, ovo je bio razlog da ga otpuste sa poslova u kuhinji.

Ponovo je prikljucen ostalim logorašima, ali ne zadugo. Jednog dana iskoristio je nebudnost stražara, uspio je da se odvoji od grupe i pobjegne. Poslije nekoliko dana putovanja stigao je u Slavoniju, u Orahovac, na farmu kod nekog Jevreja, gdje je vec radilo dvadesetak radnika, vecinom Rusa. Vrlo brzo je stekao povjerenje gazde i postao šef farme. Jednog dana gazda Jevrej je rekao Milutinu da se, ukoliko pljackaši (lagoši) napadnu farmu, svako snalazi kako zna, a njega zamolio da mu manji sanduk sa posebnim vrijednostima negdje sakrije. Milutin je sanduk zakopao u dubre. Kad su pljackaši napali farmu, gazda je uspio da se skloni, a Milutin je ostao sa dvojicom radnika na imanju. Pljackaši su demolirali kucu, odnijeli sve vrijedno, cak i vrata i prozore.
 

Pobuna ucitelja

Navece treci dan poslije napada došao je gazda Mate Šimic i zahvalio se Milutinu za sacuvano blago. Milutin je ostao kod njega do oslobodenja, kad se prijavio mjesnim vlastima i nakon saslušanja bio upucen u magacin da uzme od odjece i obuce što mu je potrebno. Španjolska groznica ga je sprijecila da vozom pode put kuce. Privremeni smještaj našao je u obližnjem manastiru, ali je još nedovoljno oporavljen od bolesti pošao za Crnu Goru.
U vozu mu je ukraden ruksak. Vozom je stigao do Zelenike, zatim brodom do Kotora, pa pješke preko Njeguša i Cetinja do Podgorice. Po dolasku u Podgoricu neko vrijeme se zadržao kod brata Baja, a zatim pošao kod porodice u Krasovinu.

Otpor okupatoru

Pocetkom 1916. godine, tacnije 3. marta, Austrija uvodi vojnu upravu u okupiranoj Crnoj Gori. Vrše se strašne represije nad narodom, pa te prve godine biva internirano u logore 15.000 Crnogoraca i to najviše u Madarsku, zatim Albaniju i druge krajeve koji su bili pod austrijskom okupacijom.
Hapšenjem i interniranjem okupator nije mogao ugušiti slobodarski duh naroda. Jedan broj ljudi se latio oružja i odmetnuo u šume. Svakog dana pokret odmetnika je bio sve masovniji, nailazeci na podršku mnogih porodica interniraca.

Posebne mjere okupator je u Crnoj Gori sproveo u školstvu. Naredeno je da se u crnogorske škole uvede latinicno pismo, a da se izbaci cirilica. U nekim sredinama latinica je prihvacena bez otpora, medutim, poznat je otpor ucitelja iz Bjelopavlica, njih cetrnaest, dok su ostali prihvatili primjenu novog programa.
Bili su dosljedni u svojoj odluci, podnoseci otkaz i isticuci da je cirilica dio srpske istorije. Po tom novom programu takode je bilo zabranjeno izucavanje junackih i patriotskih pjesama.

Nije pomoglo ubjedivanje, pa su ubrzo ucitelji pohapšeni i stavljeni pod vojni sud. Nakon dvomjesecne istrage izrecene su kazne kako uciteljima tako i trojici njihovih navodnih podstrekaca, pravnicima iz Bjelopavlica: Nikoli Dragovicu, Marku Jovicevicu i Radovanu Boškovicu.
Ucesnici pobune bili su ucitelji Vuksan Radovic, Savo Ðurovic i Velizar Ðuranovic, koji su poslije dva mjeseca provedena u zatvoru pušteni na slobodu, dok su njih jedanaestorica - Ilija Mijuškovic, Tripko Brajovic, Andrija Dragovic, Savo Jovovic, Tomo Dragovic, Radovan Popovic, Miladin Vujadinovic, Novo Vucinic, Blažo Radonjic, Cvetko Stanišic i Jakša Brajovic - internirani u Boldogason, a kasnije za Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Evo kako se u zapisima Jakše Brajovica svjedoci o ovom vremenu:
„Nas ucitelje iz Bjelopavlica pozvala je jednog dana Okružna komanda u Podgorici. Rekli su nam da se otvaraju škole i da ce se raditi po crnogorskom školskom programu. Saopšteno nam je da se sami dogovorimo o uciteljskim mjestima. Mi smo se povukli na dogovor i zakljucili da je to lijep i human gest okupatora... Po starom crnogorskom programu, ucitelji su radili nešto oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se program mijenja. Promijenjeni su svi udzbenici osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam ucitelj u Gostilju”.

Kako dalje navodi, bili su u logoru redovno u toku zbivanja u Crnoj Gori, posebno o komitskom pokretu, bili su inicijatori pisanja deklaracije kojom se doprinijelo omasovljenju borbe naroda Crne Gore za oslobodenje, koje je ubrzo i uslijedilo.

Stevan Ðiknic, plemenski prvak

Na nadgrobnom spomeniku pred crkvom na Jelenku zapisane su ove rijeci:

„Dok se ljudi ovdje kupe
nek se sjete ove grupe,
koje ovaj spomen glasi:
da su bili vitezovi.
Ðiknic Stevan kapetane
sa tri sina odabrana
Gošo, Marko i Tiodor,
Spasoje podkomandir
sa dva brata zor junaka
Ðiknic Krsta i Novaka.
Njin potomak blagodarni,
podiže im spomen ovi:
strucak ovaj njima na dar
stavlja Ðiknic Markov Lazar.
Godine 1914.”

Pred ovim stihovima, nastalim poslije njegove pogibije, potrebno je pojasniti o kojem hrabrom junaku se radi.
Zbog Stevanove objektivnosti i principijelnosti knjaz Danilo dolazi brzo sa njim u sukob. Smatrajuci da gospodarstvo pripada do tada uglednijim a posebno starijim, pridružuje se drugim kapetanima, ali bez rezultata. Knjaz je izabrao da se za taj njegov cin neposlušnosti osveti, odnosno digne ruku na njegova dva sina, Goša i Tiodora.

Naredio je kapetanu Toku Nikinu Šaranovicu (oduzimajuci kapetanstvo Stevanu) da sazove zbor plemenika pred Jelenackom crkvom. Racunajuci da se radi o uobicajenom dogovoru oni podu, inace se ne bi odazivali pozivu na zbor.
Ne cekajuci, cak ni pocetak zbora, cim su ugledali perjanici u masi Goša i Tiodora povežu ih i sprovedu navodno u sudilište na Prentinu glavicu. Na putu se Tiodor odvoji i odveže i da se u bjekstvo. Nastala je potjera, da bi ga presrio neki rodak i predao ga perjanicima koji su ga na licu mjesta ubili. Gošo se u obracunu istakao, nastradaju neki perjanici a on biva ubijen.

Obojicu su objesili i naredili da im niko ne smije prici. Ovim cinom trebalo je opomenuti Bjelopavlice da ce tako svako proci ko bude nevjeran gospodaru.
Pošto njihovoj majci nijesu dozvolili da im pride, ona smogne snage da pode sama na Cetinje, tražeci prijem kod knjaza. Ta žena je bila od poznatog bratstva Boškovica.

Knjaz se pokajao


Interesantan je bio njen susret sa gospodarom Crne Gore, knjazom Danilom, koji joj je odgovorio na njenu molbu da ih obide rijecima: „Mi smo svoje završili”. Isticuci pred njom njihovu hrabrost, naglasio je da li zabog kajanja ili necega drugog: „Njih bi sada pozlatio, a ne da tebe ne omogucim njihovu dostojnu sahranu”.
Njegovu brzopletost pri pogubljenju Goša i Tiodora, a i kajanje pojasnio mi je njihov potomak Drago Ðiknic, danas penzioner iz Kosica. On navodi da je njen treci sin Marko bio pozvan u Crnogorsku oficirsku školu i nakon završetka postavljen za pomocnika Baja Boškovica, komandanta Bjelopavlicke brigade. Ali na žalost, za nepunu godunu dana umro je od kolere, koja je tada harala.

Drago ne zaboravlja da kaže šta je cuo od svojih predaka. Poslije bitke na Maljtu Spasoje tiodorov Ðiknic, potkomandir Martinicko-Brajovickog bataljona, bio je nezadovoljan procjenom gospodara, bolje receno njegovih doušnika, o ishodu bitke. Nakon oštrih rijeci Spasoju gospodar daje pravo.Zbog uvrede koju nije mogao otrpjeti, i pored toga što je gospodar javno saopštio na zboru u Spužu ime doušnika, Spasoje je zatražio da mu se odobri da napusti Crnu Goru. Nikakvo ubjedivanje nije pomoglo da se ovaj glasoviti vojskovida ne odseli u Rašku, gdje on, i njegov porod, nastavi da živi.

Junak bez premca

Medu bjelopavlickim junacima vrijedno je pomenuti Toka Mašovog Filipovica. Za svo vrijeme crnogorsko-turskih ratova isticao se hrabrošcu medu plemenicima, a posebno medu bratstvenicima. Bio je poznat kao neustrašiv, a nadasve predvodnik u svim bitkama. Uvažavan je i poštovan. S pravom su ga isticali, polazeci u boj s rijecima: „Gdje je onaj junak bez premca i mane, da stane pred nama”. To zvanje-junak bez premca, dobio je u bici na Maljtu, gdje se mnogi iz njegovog bataljona - cete nijesu mogli pohvaliti. Kad je posjekao Turcina, njegovu glavu je odnio gospodaru na Cetinje.
Tom prilikom dobio je odlicje, jedinstvneo, a i rijetko tada u Crnoj Gori - Karakovaca medalju.

Ostavio je najljepše uspomene

Iz Vražegrmaca isticem jednu od poznatih licnosti - popa Jagoša Begova Nikolica.

Završavajuci Bogosloviju, postaje narodni ucitelj u vrletima morackog plemena, da bi poslije prosvjetiteljskog rada bio rukopoložen za sveštenika i postavljen za staratelja u rodnim Vražegrmcima u parohiji Dabovicko-rožackoj.

Kada je 1876. godine Knjaževina Crna Gora krenula u oslobodenje od turskog jarma pod vodstvom svoga gospodara, knjaza Nikole Prvog Petrovica, pop Jagoš ne kao sveštenik sa krstom u ruci, nego kao vojnik sa puškom pošao je sa svojom bracom Vražegrmcima u krvavu borbu na Kleku, blizu Metkovica, rame uz rame sa glasovitim ujakom Markom Borikinim Marušicem. Tu je poginuo njegov brat od ujaka potkomandir Rade, a Jagoš je, da bi ga osvetio, u borbi uhvatio turskog vojnika i predao ga Baju Vidovom Boškovicu, cuvenom po svoj Crnoj Gori. I dalje je nastavio da ucestvuje u oslobodilackim ratovima. Posebno se istakao u oslobodenju Nikšica, a i za vrijeme borbi u Balkanskom ratu.

Poslije Balkanskog rata ponovo je prihvatio dužnost u Pješivcima i istakao se u podizanju i obnavljanju mnogih hramova koji su u ratovima stradali.
Ove navode saznao sam od njegovih bližnjih rodaka koji brižno cuvaju uspomenu na popa Jagoša, pa cak i oproštajni govor prota Jovana Damjanovica, paroha Požarskog, ciji je otac pop Boško takode bio poznati vražegrmski junak, isticuci i danas ove stihove o njemu:

„Prvi handzar ljute zmije, popa Boška iz Požara,
skide glavu od ordije tosackoga barjaktara”.

Crnogorski kabadahija

U selu Vinicima, koje se sa sjevera granici Nikšickom župom, s juga i istoka Pavkovicima, dok su zapadno Vražegrmci, bilo je niz istaknutih ratnika iz bratstva Stanišica.

Jedan od njih je i Radosav Savov Stanišic, hrabar i human covjek, plemenitog stasa, gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nošnju.
On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Biva u prvim borbenim redovima u Omer-pašinoj godini, da bi ubrzo bio primljen na dvor knjaza Nikole za perjanika.
Uskoro skrece pažnju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju.

Izbijanjem ustanka u Hercegovini, medu prvim stupa u „jajoše”, da bi potom u oslobodilackom ratu ucestvovao u borbama na Vucjem dolu, Nikšicu, Baru i drugim mjestima.

Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave.

Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, cak i sa knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovica vratio se iz emigracije i nastanio u Nikšicu. Radosav je bio mudar covjek, uz to je imao izvanredno pamcenje. Umio je divno da prica, pa ga je milina bila slušati. Cesto je rješavao pojedine sporove i donosio presude.

Za stecene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim odlikovanjima, medu kojima i Obilica medaljom.
Umro je 1929. u 89. godini života. Tada su Nikšicani ovom zaslužnom i plemenitom covjeku odali poštovanje dostojno njegove licnosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila je „Slobodna misao”, gdje se, izmedu ostalog, navodi: „Radosav Savov Stanišic živio je medu nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti naši veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri cojstva i junaštva. Tek onda osjecamo njihovu velicinu, kada ih nema, kada više nijesu medu nama”.

Jednaki prema svima


Blažo Micin Koljenšic iz Slatine

Za mnoge je bilo zagonetno kako je jedan Pavkovic bio medu Petrušinovicima. Mica Koljenšic kao poznat i hrabar ratnik i zaslužan u mnogim borbama biva nagraden posjedom u pitomoj Slatini, ostavljajuci imovinu u rodnoj Sretnji svojim rodacima.

U Slatini zasniva porodicu, dobija sina Blaža koji kao školovani oficir Crnogorske vojske, sa cinom porucnika, ucestvuje u trecoj ceti Martinicko-Brajovickog bataljona u vrijeme Balkanskih ratova. Poslije ratova biva unaprijeden u cin kapetana i ubrzo je postavljen za komandanta mjesta u Ðurakovcu - Istok, na samoj granici prema Srbiji. Tamo je ostao sve do novembra mjeseca 1915. godine, kada mu život uzima jedan od Šiptara, presvucen u žensku odjecu. Pricali su tada njegovi plemenici kako je nastradao. Njegova kancelarija bila je u centtu Istoka, a obezbjedivala je granicna jeidnica. Kažu da ga je miliona bila pogledati kako se kretao uvijek bez obezbjedenja sa sabljom i revolverom o pojasu i šapkom na glavi, sa istaknutim grbom. Bio je poštovan od pripadnika svih konfesija koje su tamo živjele. Stoga je svima bilo cudno kako je nastradao takav covjek, poštovan od svih, koji se nije sukobljavao ni sa kim.
Glas o njegovoj smrti saznali su u Peci u zbjegu njegovi plemenici, kao i mnogi Pješivci. Župljani i drugi iz ostalih krajeva Crne Gore i spremili se da napuste Metohiju.

O njemu kao licnosti isticem rijeci njegovog klasnog druga Jevrta T. Ružica, potpukovnika Jugoslovenske vojske koji navodi: „Medu 285 pitomaca Oficirske škole nije bilo od njega stasitijeg ni ljepšeg momka u Školi. Orlovit i ponosan, ama pravi lik Blaža Boškovica, sa kojim su se Bjelopavlici ponosili”.

Cuvao je ugled Crne Gore

Jedan od crnogorskih vojnika odredenih u misiju mira na Kritu bio je medu odabranim po stasu i ljepoti Koljenšic Dulev Rade-Rako, roden u selu Sretnja 1874. godine. Treba se podsjetiti da su Crnogorci bili upuceni u okviru medunarodnih snaga, kao prethodnica, kako bi im pripremili teren.

Povod za odlazak misije na Krit bio je gradanski rat izmedu Grka i Turaka 1896/1897. godine na tom ostrvu. U tom odredu, bolje reci ceti, bilo je negdje oko 80 ljudi odabranih iz mnoštva dobrovoljaca, kako sa Cetinja tako i iz drugih krajeva Crne Gore. Pri izboru vodilo se racuna da to budu pošteni, hrabri, provjereni ratnici, a iznad svega videni stasom, kakvi su u vecini bili Crnogorci. Nakon izbora obratio im se knjaz Nikola, prvo imenujuci Mašana Božovica, kapetana, za komandira, a Jova Becira za njegovog zamjenika, naglašavajuci da treba savjesno da obave povjerenu dužnost, cuvajuci cast i ponos Crne Gore.

Kako se sjeca Radev unuk Miroslav, djed je znao ocaravati pricama iz oslobodilackih ratova, a posebno o ucešcu u mirovnoj misiji. Imali su velikog udjela u mirenju zavadenih Grka i Turaka, posebno u obezbjedenju imovine. Zakljucio je da su savjesno i odgovorno obavili dužnost i bili hvaljeni od svih.
Sve ovo potkrepljuje komandant Mašan Božovic utiscima sa Krita u jednom svom pismu, navodeci:

„Mi smo im (muhamedancima) od nekog vremena postali miliji od svakoga i javno govore da su jedino Crnogorci bespristrasni, jednaki Turcima i hristijanima, a opet kad što vide, da nikome ne oproste”.

O danu povratka Crnogoraca u svoju domovinu sacuvan je u Državnom arhivu u Cetinju telegram M. Petrovica vojvodi Plamencu od 6. marta 1899. godine. Njegova sadržina glasi:

„Jutros stigoše vaporom vojnici s Krita koji su sa dozvolom g. kap. Božovica kupili revolvere i donijeli sobom. Molim za izvješce da ne bi ovdje dangubili vrijeme”.
Kako navodi na kraju Miroslav, kako onda tako i danas, svaki bratstvenik ponosio se ako je imao pretka u ovoj misiji; istice da je porodica za dugo vremena cuvala taj revolver, koji je donio sa Krita.

Pero Ðelov Ikovic

Negdje pocetkom devetnaestog vijeka roden je u selu Lace Pero Ðelov Ikovic. Od ranih dana poceo se baviti stocarstvom, izdižuci iz kršovitih Laca na planinu Vukoticu, pogodniju od Ponikvice, takode planine Brajovica, zbog toga što se sa stokom moglo ostajati do kasne jeseni.

Na Vukotici bi se cobani udruživali, njih više od petnaest. Puni snage i hrabrosti, cesto bi išli u pravcu Župe, Kolašina, Spuža, Podgorice, ne bi li ugrabili tursko oružje i plijen. Plijen su ovi hajduci podjednako dijelili, kako onima koji su bili u akciji, tako i onima koji su cuvali stoku.

U tim pohodima biran je kao starješina onaj ko se isticao hrabrošcu, što nikada nije moglo mimoici Pera Ðelova, koji je grupu vodio smjelo i umješno. Takav je bio, i kada je u borbi prsa u prsa ubio Agicu Vukiceva i time osvetio Baja Radovanova, za što su mu Petrušinovici bili zahvalni.
I danas se sjecanje na taj dogadaj cuva na njegovom grobu pred crkvom Jelenackom rijecima uklesanim nakon njegove smrti: „Ovdje pociva u vjecni mir Pero Ðelov koji je posjekao i osvetio Baja Radovanova”.

Pero je jedne jeseni sa svojim brojnim stadom ostao u Vukotici duže od ostalih. Primijetio je da neko dolazi bez najave i da hoce da mu plijeni stado. Uzeo je oružje, od koga se ni pri spavanju nije odvajao, kao i mac zvani „vranokorac” koji je zaplijenio od ubijenog Turcina. Otvorio je strugu i viknuo ugicu: „Ci jablane zamnom Bog i Sv. Jovan, ja sam vi so davao”. Ovan je krenuo za njim, sa caktarom koji se nadaleko cuo, a za njim sve ovce.


Donio živu glavu


Napadaci, vidjevši da im umice plijen, presijeku put. Ucinio je to jedan mlad momak, pristigao ovna i macem mu odsjekao glavu. Prestao je da bije caktar, pa su ovce stale. Pero opali iz svoje ostroguše, pogodi ga a zatim mu odsijece glavu i dade se u bjekstvo uz planinski masiv Lisca, noseci glavu za percin (kosu). Vrlo brzo se pokajao i saopštio gdje ce ostaviti glavu. Znajuci da je Perova rijec cvrsta, uzmu je i sastave sa trupom.

Saznavši da ovaj dogadaj vladika Rade pošalje u Pipere svoje izaslanike sa ciljem da se sprijeci kakva osveta nad rodacima i bratstvenicima Perovim. Ostatak ovaca su vratili u Lace.

Od tada je Pero Ðelov bio odmetnik. Jednog dana odluci da se preda licno gospodaru. Pri susretu se vodio ovakav razgovor: „Tražite li vi glavu Pera Ðelova?”, upita gospodar isticuci da ko to uradi bice dobro nagraden. Na to Pero uzvrati.: „Ja sam je živu donio, pa cinite što cinjet trebuje”.
Odmah naredi da ga razoružaju i zatvore. Javi Piperima kako je uhvacen Pero Ðelov.

Nakon njihovog zahtjeva da im ga predaju, vladika vrati Peru oružje i naredi da ide na dvoboj na Bijele rudine bimbaši kao uslov da živi slobodno u Lacama.
Pode, ali biva uhvacen, razoružan i zatvoren. Iskoristio je jedne noci nebudnost straže - jednog stražara ubije a drugog savlada i pobjegne.
Tako je bez povrede stigao kod vladike. Kad se uvjerio u Perovu istinitost dao mu je handzar i ledenicu i poslao kuci u Lace da slobodno živi.
On je svoje junaštvo pokazivao i kasnije, pa je zato primio dvije medalje za hrabrost i još neka odlikovanja.

Sudbina je htjela da je u 62. godini života poginuo od Turaka u boju kod Jelenka 1877. godine.

Do ovih podataka došao sam od jednog od njihovih brojnih potomaka, Isaka Boškova Brajovica.

Vuce Novo, a vuce i Knjaz

Kao devetnaestogodišnjak Novo Krstov Tomkovic iz Osojnika biva zapažen kao hrabar ratnik. U prvom ratnickom krštenju u Spužu istakao se više od ostalih. Biva pozvan od knjaza Nikole na Cetinje, u cijoj pratnji je bio njegov stric Pavle, barjaktar Martinovicko-Brajovickog bataljona. Knjaz, ugledavši golobrado momce sa nožem bez balcaka, upita ga je šta mu je to bilo. „Slomio sam ga u borbi sa Turcima”, odgovori Novo. „Uzacas, zar je to tebi bastalo”, kaže knjaz, a zatim zatraži da pogleda nož.

Nož je bio zapecen od krvi i ne mogaše se izvuci iz nožnice. Kažu da je knjaz uzeo da pokuša, ali bez uspjeha, a tada mu je prišao Novo. Vuce Novo nožnicu, a knjaz Nikola nož. Kad se uvjerio da je Novo istinu govorio, jer je nož bio citavom dužinom krvav, nagradio ga je sa nizom zlatnika, postavljajuci ih koliko je na nož moglo stati.

Poslije toga Novo je ucestvovao u mnogim bitkama, nakon kojih je dobio brojna odlikovanja, medu kojima Obilica medalju i Celicni krst koje su njegovi potomci cuvali, kako istice njegov unuk Radomir K. Tomkovic, da bi sva ona nestala u vihoru Drugog svjetskog rata.
Iz njegovih ratnih dana vrijedan je pažnje i ovaj dogadaj. Kad je pred bataljonom kao barjaktar nosio Obilica medalju, natakao je na barjak. Upitan što to radi, odgovorio je: „Kad je na barjaku-svih Brajovica je, a kada je na prsa, samo bi bila moja”.

O junaštvu njegovom i njegovih rodaka iz Osojnika najubjedljivije govori i prica koja se i danas može cuti u Bjelopavlicima, posebno medu Brajovicima, o pohodu na Turke Martinicko-Brajovickog bataljona. Dok su ih cekali, bili su mnogi borci bataljona nestrpljivi, isticuci da mogu bez njih, na što je reagovao komandant bataljona Novica Radovic i prekorio ih rijecima: „Šta se tu hvalite, znajte da je Novo sa sedam Tomkovica (Todor, Pavle, Ðoko, Petko, Božo, Neško, Gošo) bolji no ijedan od vas i bez njih nam nema nigdje puta”.

Starac Novo nije posustao ni u napadu na Skadar. Njegovo ratnicko iskustvo znacilo je mnogo kao podstrek ostalim. Ubio je i zarobljenika Turcina, zato što ga je uvrijedio rekavši mu: „Cuti ti stari, šta ti znaš?”.

Tada je neko rekao: „Kaznice ga kralj Nikola”. Odmah je reagovao komandant: „Kad bi Nova Tomkovica kažnjavali za tursku glavu, koliko ih je posjekao, da ih ima deset na ramenu nijednu ne bi imao”.

A kada bi nekome nešto osporavali u izvršenju nekog zadatka govorili bi: „ne bi ti pomogao ni handzar Nova Krstova Tomkovica”.

Sa dacima na strijeljanje

Ðurovic Ðordije Radosav, iz sela Frutka, ponio je rodoljublje i hrabrost sa ognjišta svog doma. Otac Ðordije, dobrovoljac iz Amerike, nije propustio ni jednu bitku u pohodu za oslobadanje zemlje. Zapažen po pokazanom junaštvu i hrabrosti na Solunskom frontu dobija Zlatnu medalju Obilica.

Po oslobodenju dolazi u svoje rodno mjesto.

Njegov sin Radosav ide primjerom svog oca. Završio je uciteljsku školu u Danilovgradu, a njegovo prvo službovanje bilo je u Crmnici. Po završetku Pedagoške škole u Beogradu bio postavljen za nastavnika u Gradevinskoj školi u Kragujevcu.
Slijedeci tradiciju svog bratstva i plemena, tog kobnog oktobarskog dana 1941. godine odbija ponudu Njemaca da se izdvoji kao razredni starješina od svojih ucenika.

Smjelo je pošao sa svojim odjeljenjem na gubilište u Šumaricama.

Bez mane i straha


Toko Nikin Šaranovic

Ni danas, dosta godina otkako je kapetanska titula prestala da postoji i odreduje vrijednosti u plemenskoj i bratstvenickoj hijerarhiji, u narodu Crne Gore ne mijenja se mišljenje o znacaju te titule, a posebno o licnostima kojima je ona pripadala.

Jedan od takvih ljudi, bio je Toko Nikin Šaranovic.

Toko je bio kapetan Petrušinovica, centralnog dijela Bjelopavlica. Prema zapisima i narodnom predanju, na kapetanskom mjestu naslijedio je kapetana Stevana Ðiknica.

Iako je živio relativno kratko, Toko je ostavio zapažen trag kao ratnik, ali i bistrinom uma.
Iz njegovog burnog života, po rijeci njegovog bratstvenika Milenka Milovanova Šaranovica, evo jednog karakteristicnog detalja.

Taj detalj zabilježio je Milutin Vekovic u knjizi „manastir Ždrebaonik-Sveti Arsenije Drugi arhiepiskop Srpski”. Dogadaj se desio na Gospodindan 1861. godine ispred Manastira. Poznato je da su sabore ranije posjecivali crnogorske vladike, a tada je vladar Crne Gore bio knjaz Nikola, kome su Bjelopavlici pripremili dobrodošlicu. Zadovoljan docekom, istakao je da je ponosan što je gospodar i Bjelopavlica, lijepog i plemenitog soja ljudi. Posmatrao je kola, gdje su pjevali, pored ostalih, i njegovi stihovi o Bjelopavlicima.

Usred tog veselja knjaz se uozbilji, posta sjetan, obori pogled i sjeti se pogibije strica mu Danila. Sa glasom punim prijekora prisutnima se obratio rijecima: „E, Bjelopavlici, Bjelopavlici, tako ste otmeni, hrabri, bastaduri i gospodstveni, a raniste mi srce i onakav zlocin uciniste”! Poslije kraceg tajaca, Toko Nikin upita gospodara: „Kakav to zlocin ucinjesmo, gospodaru?”. „Kakav veliš, ubiste mi onakvoga strica”, odgovori knjaz prijekorno i oštro. Toko rece u odgovoru: „A, duše mi, srecnije puške u Crnoj Gori za tebe nije puklo od puške Todora Kadica”.

„Kako to srecna”, nastavi ozbiljno knjaz.
„A, ta puška da ne puce, ti danas ne bi bio gospodar Crne Gore, no samo desetar ili barjaktar”, rece Toko.
Knjaz ljutitim pogledom prostrijeli Toka, pa nastavi: „Možda je baš tako Toko Nikin, no nicim se ne može opravdati taj zlocin, a malo je falilo vama Šaranovicima da i vas kao najbliže rodake Kadica proceram kao njih iz Crne Gore. Sreca vaša što bijaste tada sa njima u nekakvoj krvnoj zavadi. Samo vas to spasi prognanstva”.
Na to ce Toko: „Gospodaru, mi tada jesmo bili u zavadi sa njima, ali u životu covjek je nekad u zavadi sam sa sobom. Znam da Petrovici voljeti Kadice nece, ali ni oni njih, jer ko te juce bio, ne može ti danas biti mio. No, svi cemo umrijeti, a Bjelopavlici živjeti i u njima ostati upamceni”.
Zatim Toko nastavi pripovijedati o velicini kuce Kadica i njihovom ugledu. Bili su najbolje bratstvo u Bjelopavlicima, stasiti, visoki i zgodni momci i djevojke. „Slomili ste Bjelopavlicima desno krilo. Mnogo bi bilo pred Bogom i pred ljudima da ste i nas procerali, jer bi ste onda slomili oba krila. Kadici van Crne Gore ne mogu opstati, kao što orao bez visine nije orao”.

Tako je Toko Nikin Šaranovic progovorio srcem i istinom.