Dvije paralele. U Boki. Na Lovcenu. Tekst objavljen 1893. godine u književnom dodatku casopisa „Oktjabr”
Boka (Boccha di Cattaro) - zaliv i jedan od najljepših uglova Jadranskog mora, i Crne Gore - planinski masiv, koji je okružuje svojim kamenim zagrljajem - tako su medu sobom tijesno povezane prirodom i istorijskim sudbinama i savremenim uzajamnim potrebama - da jedna bez druge ne mogu opstajati.
Pogledajte samo na kartu i vidjecete da se taj veliki zaliv, sa svom svojom razgranatošcu, uvukao unutar okolnih planina kao moljac u svoju ljušturu. U istoriju se necemo upuštati. Reci cemo samo nešto o jedinstvenosti Boke i cijelog južnog Primorja i Crne Gore i jednakosti njihovih karakteristika ukljucujuci i pogled na svijet, obicaje i nošnju, predanja i zajednicko stremljenj ka slobodi, koju je mnogo puta trebalo ujedinjenim snagama braniti protiv zajednickog neprijatelja.
Pa i naseljavanje Crne Gore u staro vrijeme, prije Kosovske bitke, išlo je od mora, da bi iza toga pocelo obratno kretanje, tako da je Boka danas puna doseljenika iz crnogorskih plemena Cuca, Ceklica i Njeguša, a selo Dobrota (blizu Kotora) cijelo je sastavljeno od Crnogoraca, premda su prešli u katolicanstvo.
Nekada je cijelo to primorje sa Crnom Gorom predtavljalo nerazdvojni dio srpskog carstva i, osim Kotora, koji je imao privilegiju kraljevskog grada, cijela ta oblast je bila potcinjena zetskim vladarima. Ali, istorija je nekada usmjerena slucajnostima i podijelila je to stanovništvo. Pri tome su planine ostale u svojoj staroj vjeri i održale su svoju politicku samostalnost, a njihovo podnožje ustupilo je uticaju tude kulture i dalo je svoju slobodu u ruke tuceg vlastelina. Medutim, i na jednoj i na drugoj strani unutrašnje uredenje života ostalo je istovjetno, zadržavši staru podjelu na plemena i bratstva, s razlikom što se u Primorju, pod venecijanskim uticajem, pleme preobrazilo u opštinu (comune), koja se drugacije naziva i knežina (contea) i istovremeno su se formirale gradske opštine, municipije, i stvorilo se nešto poput republikanske vladavine. Zadržavajuci svoj plemenski nacin života, brdski predjeli su živjeli pod patrijarhalnom vlašcu svojih posebnih plemenskih glavara, a ujedinjavala ih je jedino ista vjera, ciji je predstavnik i duhovni voda svih plemena bio vladika (mitropolit), kojega je birao narod.
Kasnije je Primorje potpalo pod vlast i zaštitu Venecije, priznajuci njenog dužda kao svog vladara, da bi na Evropskom (Beckom-prev.) kongresu bilo predato Austriji i moralo je da prizna kao svoju vrhovnu vlast cesara (austrijskog cara). I u Crnoj Gori plemenske osnove, još za vrijeme jakih vladika, postepeno ustupaju mjesto državnim vladarima i formira se monarhija pod vlašcu narodnog kneza.
Pogled s nadom
U suštini, i na jednom i na drugom mjestu desilo se isto: trijumf državnosti i ogranicavanje autonomije - na Primorju opštinom i municipijom, a u brdima, tj. u Crnoj Gori - plemenima. Isto kao što se dolje nad opštinama i municipijama nalazi austrijski okružni nacelnik, gore, u brdima - svako pleme ima glavara, kojega imenuje knjaz. Ali cudna je jedna stvar: dok Crnogorci nikada nijesu ni pomišljali da svoju otadžbinu predaju pod venecijansku ili austrijsku vlast, Boka je više puta odlucivala da nad sobom prizna vlast crnogorskog vladike, da bi se takva ista osjecanja na nju prenijela za vrijeme knjaza.
Jedino je materijalna nužda nagonila Crnogorca da napusti svoju otadžbinu i da se preseli u Boku. Ali i tamo on nikada nije tražio zaštitu ili politicko pokroviteljstvo. Boka, medutim, i sada, s nekakvom posebnom nadom, okrece svoje poglede prema Crnoj Gori.
Crnogorske vlasti nikada nijesu za podršku unutrašnjem poretku tražile pomoc ni od Venecijanske republike niti od Austrije. Izmedu Venecije i zetske države postojao je direktan dogovor po kojemu je Crna Gora bila obavezna da Primorje ubjeduje da se povinuje Veneciji. Kasnije je i Austrija više puta zahtijevala da Crna Gora izvrši moralni uticaj na austrijske podanike u Boki. Iz ovoga, medutim, mi ne izvodimo nikakve prakticne zakljucke u korist Crne Gore a protiv Austrije, vec jedino konstatujemo taj uticaj, koji pokazuje do kog stepena je u istoplemenom narodu Boke i Crne Gore razvijeno i duboko ukorijenjeno nacionalno osjecanje i koliko je jaka veza zasnovana na njemu, kao i koliko države griješe kada pokušaju da tu vezu prekinu pritiskom na narod.
Istina, kultura u tom pogledu pravi cudesa, pretvarajuci jedan narod u drugi. Ali vlast koja pribjegava nasilju i koja djeluje jedino grubom silom, makar i postizala svoje ciljeve u izvjesnoj mjeri, to cini na štetu same države, unoseci u nju rastrojstvo i neprijateljstvo medu njenim razlicitim djelovima, a to može izazvati i njen raspad.
Priroda Boke ne obezbjeduje u potpunosti postojani porast stanovništva pa se zato Bokelj obratio moru, tražeci na njemu zaradu i van svoje otadžbine. Ali, ma koliko stranstvovao po bijelom svijetu, krajnji mu je cilj da zaradi i da se vrati kuci. Ako to nije naslijedio, on je gradio savremenu palatu. Napunivši je kao muzej prekomorskim stvarima, prikupljenim po svijetu, obezbjedivao je sebi konfor i mirno je provodio ostatak svog života u odmoru, okružen mnogobrojnom porodicom, predajuci svog borbenog konja, na kojemu je tražio srecu, sinu, i skracujuci jednolicni protok vremena besjedama s prijateljima i susjedima, sa cašom dobrog vina, slušajuci junacke pjesme uz jednolicne zvuke gusala.
To blaženo vrijeme je, medutim, prošlo. Sada gradovi i sela u Boki puste, jer se više njihovi stanovnici ne vracaju kuci, vec se naseljavaju negdje u tudem kraju, gdje je više prostora i slobode, gdje ih ne guši ni trgovacki monopol ni birokratski sistem, koji guši opštinsku autonomiju i nerijetko nasrce na vjeru i narodnost. Poznati su iz prošlosti znameniti Bokelji, kakvi su bili: Pavlovici, Gopcevici, Kvekici, Ðurkovici, Serdarevici-Vojinovici, Ðuraševici, Berberovici, Vickovici, Madžarovici, Banovici, Vukasovici, Verone, Zbugete, Kamenarovici, Tomanovici, Katurici, Radimiri, Tripkovici i dr., koji su imali prvu ulogu u trgovini na Jadranskom moru, ciji su brodovi plovili do Rusije, Indije, i po drugim udaljenim morima. Njihova uloga se, medutim, završila. Sada kada je Bokelj i kod kuce prestao da bude domacin, i na moru služi kao obican mornar ili navigator na tudem brodu, kao najviši položaj u svojoj karijeri smatra kapetanstvo na brodu „Austrijskog Lojda”. Nešto slicno se dešava i u životu Crne Gore.
I ovdje priroda nije toliko izdašna da bi hranila stalno rastuce stanovništvo, pa prinudava covjeka da ono što mu nedostaje obezbjeduje zaradom na strani. Glavno mjesto gdje su Crnogorci išli na zaradu, a tako je i sada, jeste Carigrad, gdje ih je uvijek bilo po nekoliko hiljada, a radili su kao posluga, zatim kao cuvari kuca ili prodavnica, kao konjušari, vrtlari ili kao prosti radnici na pristaništima, gdje su prenosili terete, na izgradnji željeznickih pruga itd. Ni Crnogorac, kao ni Bokelj nije se za stalno preseljavao u tudinu, iako mnogi tamo borave duže i svojim porodicama šalju novac za potrebe domacinstva. Na kraju, Crnogorac se vraca u kuci sa izvjesnom sumom novca, obezbjedujuci sebi bolju odjecu i oružje, kao i kakve stvarcice kojima dopunjava svoj siromašni namještaj. Mnogo njih ide na zaradu cak i u Grcku, Egipat i druga mjesta Turskog carstva, ali se svi vracaju kuci. Bespovratno odlaze samo u Srbiju i djelimicno u Rusiju, gdje im daju zemlju i gdje se osjecaju kao kod kuce.
Raznovrsnost slika
Dvije paralele. U Boki. Na Lovcenu. Tekst objavljen 1893. godine u književnom dodatku casopisa „Oktjabr” Kada se srecu tamo gdje zaraduju, Crnogorci i Primorci se osjecaju kao jedno, pomažu jedan drugome i grupišu se u zajednicka udruženja. Tako nastavljaju veze, u kojima se osjecaju kao u svom mjestu.
Boka je uvijek živjela od trgovine sa Crnom Gorom i Hercegovinom, odakle je jedino dobijala meso, mljecne proizvode, krompir, drva i sl. Nikome se osim Hercegovcu ili Crnogorcu ništa nije moglo prodati, ali ni kupiti osim od njih. U posljednje vrijeme Austrija cini razlicite prepreke u trgovackim odnosima izmedu Boke i Crne Gore, tako da nanosi veliku štetu posebno Boki, a Crnoj Gori ometa da traži druga tržišta i druge trgovacke veze za prodaju njenih proizvoda. Rukovodeci se jedino politickim pobudama, austrijska vlada na taj nacin, s jedne strane, pojacava prirodne nacionalne težnje cijelog bokeljskog stanovništva, a, s druge - politici žrtvuje i njegovo materijalno stanje, koje se, poslije moreplovstva, oslanja jedino na trgovinu sa susjedima. I šta austrijska država postiže time? Narodnu mržnju, od cijeg straha je prinudena da cijelo podrucje preobrati u vojnicki logor, da svaki grad i mjesto natrpa kasarnama, a oko njih i nad njima da izgradi tvrdave. Zbog toga su izmedu Boke i njene države odnosi vjecito zategnuti. A s tim tvrdavama moglo bi da se desi isto što se desilo sa onima u Hercegovini. Poslije ovog malog odstupanja od naše glavne teme, prelazimo na karakteristike podrucja na kojemu se stvara jedinstvo Bokelja i Crnogoraca.
Nigdje u svijetu
Pošto se poslije cestih i dugih plovidbi nagledao svijeta, Bokelj se vraca kuci s ubjedenjem da nigdje u svijetu nema tako lijepog kutka kao što je njegova Boka. To bi se moglo nazvati patriotskim preuvelicavanjem kada to isto ne bi potvrdivali i strani putopisci.
I zaista, teško je zamisliti na tako malom prostoru toliku raznovrsnost slika koje pruža raskošna priroda, mekoca i nježnost opšteg kolorita, ali sa istovremenim siromaštvom, no i surovom veleljepnošcu pejzaža. Dolje vidite more, oživljeno neprekidnim kretanjem brodova raznih vrsta i velicina i okruženo takoreci neprekidnim nizom sela i gradica, kojim draperije pravi raznovrsno zelenilo. A gore - gole sure stijene, koje katkad sakrivaju svoje vrhove u oblacima ili prijeteci vise, kao da su svakog casa spremne da se strovale na sve što je ispod njih.
Naci ce se, naravno, u svijetu i upecatljiviji oblici, gdje su planine više i bogatije rastinjem, ali nigdje se ne mogu naci tako zgrupisani najizrazitiji kontrasti, kao da su namjerno uokvireni, da se oci ne bi zamarale u nepreglednosti prostranstva, nego da bi mogle uživati u detaljima koje im pruža slika. Kao da je namjerno ucinjeno da se vidiku olakša, cio zaliv se dijeli na nekoliko djelova, od kojih svaki predstavlja posebnu i cjelovitu sliku. Uz to, svuda vidite život i, naporedo sa darovima prirode, uocava se i ljudski trud. Ako se udubite u posmatranje, na svakom koraku cete otkriti i tragove istorijskog života naroda i pokoljenja, tj. vjekova koji se medusobno smjenjuju.
Posebno prijatan utisak na vas ostavlja Boka u momentu kada u nju ulazite sa otvorenog mora za vrijeme bure. Na zaokretu izmedu Oštre ponte i ostrvceta Žanjice (tvrdava Mamula) srece vas užasan metež: kao da svirepo more namjerno za vama šalje prijetece pjenušave talase, koji bijesno nadiru na brod, opkoljavajuci ga sa svih strana.
Ali, cim prodete tu liniju, talasanje ostaje za vama i cujete samo šum i tutnjavu zatalasanog mora, a ispred vas ujednaceno se osjecaju sitniji talasi, koje reže vaš brod i sijece tamnoplave talase sa srebrnastom pjenom, pokrivajuci njihove oštre grebene cipkastom zavjesom.
U Herceg-Novom
Na lijevoj strani, tako reci odmah pošto prodete Mamulu, uocavate Herceg-Novi, ili jednostavno Novi (Castel Nuovo), koji vas privlaci svojim dražesnim izgledom. Na svom vrhu bijele se kamene kuce sa crvenim crepovima, u grupama ili usamljene, i izgledaju još bjelje i svjetlije od zelenila koje ih okružuje, u koje se potpuno uklapaju. Cak i nad morem viseci zidovi koji okružuju grad, pocrnjeli i rastreseni od vremena i zemljotresa, gube svoj mracni izgled pod bogatim pokrovom vjecito zelenog bršljana, koji se uspinje do njihovog samog vrha, spuštajuci svoje rastresite djelove ka zemlji.
A kakvu samo raskoš pokazuje raznovrsno rastinje! Naporedo sa piramidalnom topolom svoje grane je u vidu šatora raširio orah ili dežmekasta širolistna smokva. Guste šume maslina, sa njihovim uskim sivkastim listovima, kao na vrbi, smjenjuju se šumicama lovorike ili narandžinog i limunovog drveta, sa krupnim tamnozelenim, sivkastosjajnim listovima. Tamni, skoro crni kiparisi, poput minareta, uznose svoje tanane vrhove, držeci se nepokretno i kao namršteno, nad svijetlim okolnim zelenilom listopadnog drveca, koje se vjecito ljulja i šumi svojim listovima.
Kamenite izbocine nad gradom sve su pokrivene vinovom lozom. Tu cete naci i palmu, koja govori o susjedstvu sa Afrikom, a šumice agave, sa ogromnim bodljikavim listovima pri korijenu i golim stablom, koja se završava u vidu kape, poput kišobrana - podsjeca na isto takve oblike kaktusa u Americi. Ima tu i kaktusa, nevisokih, koji su se, kao u drvoredima, zalijepili oko zidova. Oni daju dosta ukusne plodove, ali pri njihovom branju ubadaju vas njegove veoma tanke i oštre igle. Nešto podalje, dominirajuci nad gradom i putem koji ide ka Dubrovniku, iz zelenila štrci nekakva kamena masa: to je tvrdava Spagnuolo (Španjola - prev.), ili Gornji grad, izgradena za vrijeme španske vladavine (u 16. stoljecu).
Sa obje strane novoga, na obali mora, nalaze se prelijepa mjestašca Topla i Meljine, u koje Novljani idu na svakodnevne šetnje. Na istom nivou sa njima je Manastir Savina, u koji se 15. avgusta skupljaju sva Boka, susjedni Hercegovci i nešto udaljeniji Crnogorci.
Novi je najtoplije mjesto u Boki. To dolazi od njegovog položaja na južnim padinama hercegovackih planina, koje ga zaklanjaju od hladnog sjevernog vjetra. Zato se ovdje zimska temperatura rijetko spušta ispod nule, a ljetne vrucine ublažava more, a uz njega i stalni sjeverozapadni vjetar (maestral). Tako pogodni klimatski uslovi i jevtinoca, zbog blizine Hercegovine i zbijenosti stanovništva, ucinili su od Herceg-Novog mjesto u koje, se iz Boke i cijele okoline skupljaju ljudi i ljeti i zimi - da tu prožive, da iskoriste blagu klimu zimi i kupanje ljeti.
Opština Novi se jace od drugih pridržava pravoslavlja, a kao i Risan, smatra se hercegovackim podrucjem. Sa Crnom Gorom ih vežu zajednicka tradicija i predanja.
Svud utvrde i šancevi
Na suprotnoj strani od ovoga nalaze se nevisoki i blago nagnuti bregovi Luštice, pokriveni rastinjem vjecito zelenog hrasta i masline, i dalje, preko suženja Kolebur (Kumborski tjesnac - prev.) dolazite na drugi široki bazen Bajo di Teodo, u opštini Teodo ili Tivat, na desnoj obali, gdje se u posljednje vrijeme gradi vojno pristanište. Na jugoistocnoj strani tog bazena vidi se nekoliko ostrvaca, koja kao da nastavljaju produžetak kopna, koja su potpuno pokrivena maslinama i lovorikama. Na pješcanom sprudu, koji se naziva Prevlaka, nekada je postojao pravoslavni manastir arhangel Mihailo, koji je pocetkom 13. vijeka izgradio srpski kralj Stefan Prvovjencani. Sacuvalo se narodno predanje da je tada otrovano 70 kaludera za zajednickim ruckom (up. povijest S. M. Ljubiše ”Prokleti kamen”).
Dalje, u dubini kopna nalazi se niska ravnica, sva ispresijecana kanalima za drenažu i irigaciju, koja se naziva Krtole, ciji stanovnici se odlikuju time što, osim kafe, šecera i druge kolonijalne robe, ne kupuju ništa, a žito kojega imaju u izobilju, ne prodaju, cuvajuci ga za nerodne godine. Sva njihova odjeca se sastoji od domacih rukotvorina, pocev od lanene košulje i opanaka, završavajuci sa kapom od slame sa širokim obodom. Ista je situacija i u drugim susjednim opštinama: grbaljskoj, braickoj i mainskoj, sve do Budve.
Na lijevoj strani od Novoga živopisno su duž obale razbacana sela Baošica i Bijela. Njihove bijele kucice (pokoja je, medutim, obojena sivo ili plavo) cine niz poput koralnih grebena. S jedne strane, one se kupaju u talasima mora, koji cas maze njihova podnožja, cas ih srdito mlate i iskacu na stepenice malih pristaništa, izgradenih ispred svake kuce za barke (mandre). S druge strane ih skrivaju neprekidni redovi zelenih vocaka i vinograda. Taj bazen se završava uskim moreuzom koji se naziva Verige (le Catene), gdje je nekada postojao metalni lanac, kako bi omeo neprijateljskoj floti da ude dublje u zaliv (to su cinili i 1859. godine). Sada su tu na obali izgradene dvije tvrdave, iz kojih u svakom momentu mogu opaliti u more porinuti torpeda. Mjesto je ovdje tako usko da ako u Kamenarima zakukurice pijetao, istog momenta mu odgovara kukurikanje pijetlova na obali u selu Lepetane.
Kada se produ Verige, ulazi se medu planine, takoreci u njihova njedra. Te planine su najviše u cijelom lancu koji ide duž Dalmacije, medu kojima se na austrijskoj strani istice Orjen (6.223 futa), a na crnogorskoj Lovcen (sa Štirovnikom, visokim 5.742 f.), gdje su se smjestile Krivošije i Crna Gora, koje su uvijek predstavljale najtvrdi bedem prema Turcima.
Neke nove okolnosti
Stanovnici ovih krajeva, okaljeni u borbi sa surovom prirodom i nadahnuti slobodarstvom, lako su izdržavali grozne udare Turaka koja je prijetila cijeloj Evropi, i pod njihovom zaštitom razvijali su se u Boki pobožnost i slobodarstvo, kojima su se koristili donedavno. Sada su se okolnosti izmijenile: Strah od Turaka je prošao i više nema potrebe da se traži zaštita od slobodnih gorštaka. Krivošije su opustjele. Umjesto gorštaka, koji su slobodno krstarili sa svojim stadima po planinama, a koji su istovremeno medu golim stijenama znali da stvore njive, zasijane pšenicom i kukuruzom, obezbjedujuci sebi prehranu teškom mukom i omogucujuci dobaru zaradu spretnim gradanima - sada se tamo, kao u kakvim kaznenim odredima, nalaze hiljade vojnika koji ništa ne rade, koji ništa ne misle, koji samo formalno obavljaju nekakvu službu, koja se sastoji iz praznog hodanja tamo i ovamo, sa sasvim nepotrebnim stražama i bespotrebnim izazivanjem straha kod ono malo stanovnika što je tamo ostalo.
Kuda god pogledate oko Boke, na svakom vrhu cete vidjeti utvrde i šanceve, a tu i tamo, prema crnogorskoj granici - i jake tvrdave. Usmjerena prema Crnoj Gori ubistvena ždrijela topova i pušaka, sa svemogucim bojevima smicalicama - te tvrdave kao da samo ocekuju komandu da bi sve raznijele u prah. Pitanje je samo vremena kada ce to biti.
Ipak se necemo zadržavati na tom sudbonosnom pitanju nego cemo se vratiti slikama prirode koje nam pokazuje Boka. To jednostavno nije zaliv vec gigantska pecina sa skoro vertikalnim stranama, u koju je nekakva sila bacila nebeski svod i zahvaljujuci tome - sada je možete svu obici i posmotriti je u svim detaljima, narocito ako je dnevna svjetlost izrazita.
Gnijezdo moreplovaca
Pravo pred nama se nalazi gradic Perast, nekada gnijezdo slavnih moreplovaca i sklonište uskoka i morskih pirata, sada napola opustio. Okružen golim kamenim brdima, on se, sa omanjim maslinovim šumicama, jedva prilijepiio za strme planinske padine i kao da je svakog minuta spreman da se spusti u more. Nekada je tu bila nauticka škola, i u njoj se obucavalo pomorskim vještinama 12 ruskih mladica (17 bojara) koje je poslao Petar Veliki, pod rukovodstvom poznatog tamošnjeg ucitelja Madzarevica (Marka Martinovica, prev.). U gradskoj vijecnici nalazi se slika na kojoj se oni vide kako sjede za stolom i pažljivo slušaju rijeci svoga ucitelja. U vijecnici, na prednjem zidu, zapisan je slavni podvig Peraštana, koji su jedanput herojski odbili napad jake turske vojske. Tu i tamo srecu se nadgrobne ploce sa grckim i rimskim natpisima. Ocigledno je da je to mjesto nekada imalo poseban znacaj na ovom podrucju.
Iznad grada priljubljena je tvrdava Santa Crae, slicna manastiru, okružena stijenama, a od nje ide putic na Stapek, gdje se takode nalazi tvrdava, jedna iz guste mreže tvrdava u Krivošijama.
Ispred samog Perasta nalaze se dva ostrvceta - Svetog Ðorda i Bogorodice, - drugacije Scoglio dello Scarpello i Maria dello Scarpello (Gospa od Škrpjela - prev.). Tu se 15 avgusta (po novom kalendaru) svake godine održava veliki narodni sabor, na kojemu ucestvuje sva Boka prvenstveno katolicka. Ikona Bogomatere nalazi se u oltaru i sva je okovana u srebro i prekrivena je razlicitim poklonima. Uz to, prilozi i pokloni se cuvaju u vitrinama, a medu njima su i ruske medalje iz vremena Petra Velikoga, koje su donijeli ruski mornari. Jedna od prostorija u objektu uz crkvu sva je prekrivena slikama koje pokazuju spasavanje razlicitih brodova koje se pripisuje toj cudotvornoj ikoni. O njoj postoji cijela legenda prema kojoj je ikona donesena sa ostrva Negroponto 1452. godine. Perast leži u podnožju uzvišenja Ilijino brdo (Casson. 2.783 f.) koje ovdje zalazi u more i dijeli ga na dva zaliva - Risanski, na cijem sjevernom uglu leži gradic Risan, i Kotorski, s gradom Kotorom na samom njegovom južnom uglu.
Risan je cisto pravoslavna oština sa hercegovackim stanovništvom, vrlo postojanim i preduzimljivim. Od toga grada ide put preko Krivošija prema Grahovu i Nikšicu, s kojim Risan obavlja najveci dio svojih trgovackih poslova. Lijevo od Risna, u dubokom uglu, izmedu stijena i šume od lovorika, uvuklo se selo Morinj, iznad kojega se zimi i uopšte u kišovitim sezonama stropoštava bucni vodopad Sopot, a na putu ka Perastu, na dovoljno komunikativnom prostoru nalazi se pravoslavni manastir Banja. Na obali suprotno od Perasta nalazi se selo Stoliv, koje se sastoji iz dva dijela, gornjeg i donjeg, u sjenci koštanove šume, koja donosi i jedan od prihoda stanovništvu.
U sjenci visova
Dalje je Prcanj (Percagno), gradic koji se protegao obalom, koji je u trgovini suparnik Kotoru, što je posljednje vrijeme oživjela, ali, kao i u drugim bokeljskim gradovima, u periodu je opadanja. Tu se nalazi trobrodna kuca u kojoj su, po predanju, živjele tri sestre. Zbog cega se i naziva tre sorelle. S njima se završilo postojanje njihove porodice, a sada u kuci žive nekakva natprirodna bica - samovile.
Na kraju tog zaliva, na istoj strani, nalazi se i mjestašce Muo, stanište ribara i ladara, i istovremeno sklonište Kotorana od ljetnjih vrucina, jer se ovdje oko cetiri sata poslije podne i usred ljeta sunce vec sakriva za brdima: to je greben Vrmac (2.450 f.), koji se pruža kao klanac duž morske obale. Iduci prema istoku (zapadu-prev.) ka Orjenu, od kojega ga odvajaju Verige. Na njegovom vrhu je ranije postojala tvrdava, a i sada postoje nekakva posebna utvrdenja, koja se spolja ne vide dovoljno, jer su uglavnom ukopana u zemlju. Svojim uzvišenjem Vrmac formira poluostrvo koje odvaja kotorsku luku od tivatske, medu kojima nema više od 5 km prave linije. Obala koja je na suprotnoj strani od opisane ali na istoj strani gdje je i Perast, sasvim je drugog karaktera. Tamo su se dva glavna sela - Donji Orahovac i Ljuta, zbila kao u kakvom rovu, i nad njima su brda sa skoro vertikalnim hridinama. Tu se nalazi kula Baja Pivljanina, slavnog borca protiv Turaka, koji je poginuo 1690. (1685-prev.) godine u borbi s njima kada su prvi put napali Cetinje. Na suprotnoj strani od Bajove kule nalaze se ostaci isto takve kule njegovog prijatelja Lime, sa kojim je Bajo vršio pogrome nad Turcima. Tada je Boka još služila kao pribježište ljudi koji su se borili za slobodu Srba protiv turskog nasilja, pa je cak pomagala i oslobadanje Grcke.
U istom smjeru, na istoj obali, sasvim blizu Kotora nalazi se selo Dobrota, ciji su stanovnici svi iz Crne Gore, a sada su katolici. Nekada je Dobrota bila bogato stjecište moreplovaca, dok je sada zbir palata u kojima niko ne stanuje, koje su zatvorene i svake godine sve više propadaju: Stanovnici tog sela razlikuju se od svih Bokelja svojim karakterom i moralnim pogledima: posebno su ponosni i drže se dostojanstveno, nijesu dovoljno medusobno komunikativni i njihove kuce su uglavnom izdvojene i, sjedeci pred kucama, vole da razgovaraju na odstojanju, više nego da se posjecuju. Žene žive takoreci u potpunoj izolovanosti i u kuci u svemu ugadaj muževima. U odjeci prevladava crna boja. Dobrotu su više nego druga mjesta u Boki napadali Crnogorci, pa svaka kuca ima puškarnice.
Vojnicka grla
Dali smo podatke samo o glavnim gradicima, selima i mjestima. Medu njima se nalazi još dosta naselja koja imaju osobita imena i njima je ukrašena cijela obala mora, gdje god je moguce stvoriti uslove za život. I svi se oni završavaju Kotorom, koji se ugnijezdio u najudaljeniji ugao, i zalijepio se za malu površinu u podnožju stijena koje se nad njim uzvisuju.
I tu, kao i u Novome, crni zidovi koji okružuju grad obrasli su bršljanom, a raširen po obali vrt sa cvjecarnicama uljepšava mracni izgled grada, koji se sastoji iz tijesnih krivudavih ulica sa visokim sivim zdanjima.
U grad se može uci samo kroz troje vrata, koja stalno cuvaju vojnici tamošnjeg garnizona i carinici. Unutar grada i oko njega razmještene su kasarne i svuga vidite vojnike koji šetaju pojedinacno ili maršuju u vodovima. Tamo je sve vojnicko: vojnicka bašta, vojnicko kupatilo, bolnica, muzika. Po cio dan se cuju ili vojnicki signali koje uvježbavaju trubaci, ili udari doboša. Rijecju, to je vojnicki grad. A kao dodatak, iznad grada je posebna tvrdava S. Giovanni. Ali kako je sve to malešno i ništavno - sve te gradevine i ljudi medu njima koji vrve kao mravi - u poredenju sa prijetecom velicanstvenošcu planina koje vise nad njima, noseci u sebi pecat duboke zamišljenosti duhovno velikog covjeka, za kojega sve to predstavlja sujetu nad sujetama! I kako je neobicno u tim hridinama vidjeti u uniformi utegnute figure vojnika koji kao da se gegaju po kamenju u grubim bakandzama, koje nogama ne daju širok oslonac, i obazrivo podižu noge uz visoke stepenike, plašeci se da im se cakšire ne pocijepaju.
A kakvo li je to uporedenje izgleda sa domorocem Bokeljem! Na njemu je bijeli gunj ili zlatom opšivena dolama sa razrezanim rukama, u širokim pantalonama, slicnim šalvarama, koje oslobadaju ne samo korak, vec omogucavaju i slobodno hodanje, sa dokoljenicima koje cvrsto stežu listove nogu i mišice cine elasticnijim. U opancima Bokelj ne hoda, vec skace s kamena na kamen, prosto kao da su mu pod miškama nevidljiva krila, a s vremena na vrijeme mu se iz snažnih grudi, sa zviždukom, cuje momacki izdisaj.
Taj tip ljudi, medutim, nestaje. Ne želeci da ostanu bez ranije slobode, jedni napuštaju, otadzbinu i zauvijek se preseljavaju u Ameriku, dok su se drugi preselili u rodnu im Crnu Goru. Jedni, pak, pokoravajuci se sili, predaju se novom kulturnom talasu i, stajuci u red drugih podanika Austrije, gube svoj originalni karakter i nacionalni tip.
Ka visinama Lovcena
Ostavljamo, na kraju, Boku sa njenim ljepotama i preseljavamo se u planine, na visine Lovcena, ciji je jedan vrh oblika crnogorske kape i visi direktno nad Kotorom i cijelom Bokom, pokriven ponekad sa svake strane snijegom, kada je istovremeno dolje, ovdje u Boki - sve u punom cvatu, puno života, mirisa i udobnosti. Lovcen - to je visoki plato primorskog grebena, sa nekoliko vrhova (Jezerski vrh - 5.349 futa, Štirovnik - 5.742 f.) i predstavlja posebnu planinu, tj. šumu i pasište sa ljetnjim naseobinama, koje se nazivaju katuni, a pripadaju jednom dijelu Katunske nahije, tj. njenim selima: Njeguši, sa zaseocima Mirac i Majstori, Cetinje, sa selima Bajice, Humci i Bjeloši. Zimi je Lovcen potpuno pust i nepristupacan zbog snijega, koji tu dostiže visinu i po nekoliko metara. Samo ljeti oživljavaju katuni. Za Staru Crnu Goru Lovcen predstavlja bedem protiv neprijatelja, pa ga zato crnogorski narod osobito uvažava. A od vremena kada su na Jezerskom vrhu sahranjeni posmrtni ostaci vladike Petra Drugog - narod na ovaj vrh gleda sa posebnim poštovanjem.
U stara vremena Lovcen je imao ulogu skloništa od ljetnjih vrucina za srpske kraljeve i zetske vladare, služeci istovremeno i kao lovište na razne zvijeri, koje su tada ispunjavale usnule šume, odakle je i potekao naziv planine (loviti znaci baviti se lovom). Postojala su na njemu i stalna staništa, od kojih crkva Preobraženja, sa pomocnim objektima, u obnovljenom izgledu postoji i sada, a nedaleko odatle vide se i ostaci gradevine koja je po narodnom predanju bila manastir. Znaci, nekada se tamo živjelo i zimi. Narod pretpostavlja da je u to vrijeme klima bila toplija, a napuštanje tih mjesta je vjerovatno uslijedilo prvenstveno zbog toga što se Primorje, odakle je jedino moguc pristup Lovcenu zimi, odvojilo od Zete.
Nevrijeme na Lovcenu
Sredinu Lovcena cini široka uvala izmedu dva vrha, i na jednom njenom kraju izbija jak izvor, stacuci se u niz postavljenih korita koja se zovu Ivanova korita, po imenu Ivanbega Crnojevica koji ih je izgradio. Taj izvor je ovdje i najznacajnije bogatstvo, jer bez njega bi sve bilo mrtvo i suvo. I sada na tom istom Lovcenu, na mjestima udaljenim od Ivanovih korita, vodu dobijaju od snijega, koji se cijelo ljeto drži u dubokim škripovima i jamama. Uz to, ovom izvoru se pripisuju i ljekovita svojstva. Kažu da je 1832. godine, pijuci vodu sa ovog izvora, potpuno ozdravio profesor univerziteta A. T. fon Rojc, koji je bolovao od katara grla u mjeri da nije mogao govoriti. Lijecio se, ali bez ikakvog uspjeha, na razlicite nacine, i putujuci po Italiji, slucajno je došao u Crnu Goru i poceo da pije lovcensku vodu. Kroz cetiri dana poceo je da govori bolje, da bi mu se za kratko vrijeme glas potpuno povratio. Medutim, ta je voda ipak mnogo hladna, zbog cega se mnogi koji piju prehlade, narocito ako se ugriju od napornog hodanja i u njoj utoljuju žed. Neki su cak od toga i umirali. Ali ako se i ne uzme u obzir ljekovitost ove vode, taj izvor uljepšava i podiže cijenu okolini, mjestu koje inace privlaci i po mnogim drugim osobinama.
Planinski vazduh, u kojemu nema nikakvih primjesa osim mirisa šume i trave, izvorska voda, svježe meso, mlijeko i sir, kojih je ovdje u izobilju - to prije svega krijepi i lijeci covjeka. A kakav li je odmor duši, posebno kada vam je dosadila gužva gradskih prostora, i vi tražite tišinu i osamljenost i želite da provedete sami sa sobom i za sebe!
U sjenci kapele
Sadašnji knjaz skoro svakog ljeta provodi na Lovcenu po nekoliko dana, sam ili s porodicom, zapravo da odmori dušu i tijelo, odvojivši se od svih državnih poslova i briga. Voljeli su da Lovcen posjecuju i knjaževi preci, vladike Petar Prvi i Petar Drugi, posebno Petar drugi. U trenucima unutrašnje borbe i duševnih uznemirenja - tu je odmarao u krilu majke prirode. U njenom osvježavajucem okrilju on je crpio novu snagu i, nepritisnut uskim horizontima, u širini prirode stvarao svoja pjesnicka djela. Tu je mislio i maštao i, obuhvatajuci pogledom s kraja na kraj svoju rodnu zemlju, oživljavao je svoje sjecanje na nju, istina na cesto krvavu, ali slavnu prošlost i zamišljao je svoje obaveze u sadašnjosti i buducnosti.
Odatle, s kakve uzvisine, pred kojom se otkrivalo more, on se zagledao u dragu mu Italiju, koja je svojom književnošcu i rezultatima umjetnosti dovršila vaspitanje njegovog pjesnickog talenta. U takvom poetskom nadahnucu on je zavještao da ga sahrane na vrhu Lovcena, i sada tu, na jednom od vrhova, sa zaravankom od nekoliko desetaka metara, odakle se vidi sva Crna Gora, miruju njegove kosti u kamenoj grobnici, pod sjenkom posebno za njega izgradene kapele. Otada, uoci Petrovdana, kada se masa naroda sakuplja na Cetinju, da bi se poklonila moštima Petra Prvog - ovdje se vrši služba božja a iz malog merzera se u cast pokojnog vladike daje pocasna paljba.
Za stanovnike Cetinja, kao i za njegove strane posjetioce, Lovcen predstavlja jedno od voljenih i interesantnih mjesta za ljetne ekskurzije. On je isto što i Rige za Cirih, Kalenberg za Bec, Saksonska Švajcarska za Drezden i sl., s razlikom što tamo putujete željeznicom ili kavim savršenijim prevoznim sredstvom, a nailazite i na restorane sa svemogucim uslovima i razonodom, a ovdje putujete pješke ili jašete na konju, po putu koji je na pojedinim mjestima vratoloman, a tu i tamo se može naci odmorište pod sjenkom bukove šume ili u tijesnoj cobanskoj kolibici. Za pice i hranu ovdje možete dobiti hladnu izvorsku vodu, svježe mlijeko i sir, dok sve ostalo morate da ponesete sa sobom.
Najpovoljnije vrijeme za izlete na Lovcen su mjeseci jun, jul ili avgust, kada se tamo nalaze Njeguši sa svojim stadima na katunima, a da bi se u potpunosti uživalo, potrebno je tamo provesti noc. Izlazak na Jezerski vrh, odakle je najpogodnije osmotriti Crnu Goru, moguce je uciniti ispred noci ili izjutra rano. A ako želite da stignete i na drugi vrh, Štirovnik, sa kojega puca pogled na more i Primorje, potrebno se zadržati još jedan dan. Da bi se to bolje shvatilo, opisacemo jedan od naših izleta, koji smo ucinili prije nekoliko godina, uoci Petrovdana.
U kolibi na katunu
Krenuo sam uskoro poslije podne, a da prije toga nijesam rucao osim što sam okusio samo nešto malo (vrijeme je vrlo nezgodno, najbolje vrijeme je cetiri poslije podne ili rano izjutra, oko pet sati). Sa mnom je bio jedan pratilac, koji je nosio i nešto hrane. Bilo je vruce, pa se teško bilo uspinjati do sela Bjeloši (dokle smo putovali oko jedan sat), dok je od Bjeloša nešto lakše - ravnije je i svježije.
Na Ivanova korita smo stigli oko cetiri sata (ukupno sm odotle putovali oko tri sata). Tu smo se odmorili, napili se vode i nešto prezalogajili. Medutim, naišlo je nevrijeme sa sjevernim vjetrom i krupnom kišom, koja nas ipak nije potpuno skvasila. Pomislili smo da nas to isto, ili još gore vrijeme, može zadesiti i nocu. Zbog toga smo vidjeli da nam nece biti udobno da spavamo vani, pa smo se uputili ka crkvi, da prenocimo pored nje, a da u slucaju nužde udemo u nju, jer je uvijek otvorena.
Ali tu srecemo poznanike - zamjenika komandanta bataljona Nika i popa Marka (oba rodom iz Njeguša, Raicevici, koji se nalaze na katunu Bostur (sa oko 12 koliba). Oba su nam ponudili prenocište, da izaberemo kod koga želimo. Udobnost je i kod jednog i kod drugog ista, ali prvi ima gomilu djece, dok je pop sam sa popadijom, pa smo zato i prihvatili njegovu ponudu.
- Samo da potkujem konja, obraca mi se - sjutra cu da sadem na Cetinje, i cim ga potkujem, idemo kod mene. Potkivanje se obavilo ovako: Mladi sivi konj ništa nije sumnjao, pa mu je pop stavio ispod nogu dugacku motku. Zatim je oba para nogu stavio u petlje, iza cega su obojica zategli obje petlje. Konjic je prvo pao na bok, a zatim je noge podigao uvis, kao da je to namjerno cinio da bi bio potkovan. Tako, medutim, potkivaju jedino nemirne konje - obicno se potkivanje obavlja podizanjem nogu pojedinacno.
Po završetku te operacije, mladi pop je pojahao konja i krenuo, a mi trojica smo pošli za njim pješke i kroz petnaest minuta došli smo pred kolibu popa Marka. To je niska kucica izduženog oblika, ozidana od kamena bez kreca (suvomeda), bez prozora, sa vratima samo i pokrivena slamom. Pred kucicom je još jedna, takode suvomeda, ali nepokrivena, a pri vratima nešto poput korita od kamena za pojenje stoke. Tu se nocu ugoni stoka, ali dubreta nema jer je suvo vrijeme, a iz tog prostora redovno sakupljaju dubre i iznose ga na njivu i livadu radi dubrenja. Duž zida kolibe, od ugla do vrata, napravljeno je kameno uzvišenje poput klupe, uza zid, slicno našim zavaljenkama. Gdje god i šta god pogledaš - sve je od kamena.
Niko odlazi, jer ima posla kod kuce, a mi sa domacinom ulazimo u kolibu. Patos je od sabijene zemlje, sa sitnim kamenjem. Plafona nema i samo je dio kolibe pokriven ljesom, gdje se stavljaju kotarice sa žitom. Cisto je i prostrano, jer nema ognjišta i tu se ne kuva hrana, za šta postoji posebno odjeljenje, koje služi kao kuhinja i mljecar.
U lovcenskoj kapeli
Odmah lijevo od vrata nalazi se drveni sto izraden u domacoj radinosti (samo da bi poslužio ljeti), pokriven cistim stolnjakom koji je ureden takode u domacoj radinosti. Iza njega, pored zida je visoki i široki drveni krevet, sa sohama umjesto nogara. Dvije-tri klupice i tri tronošca, okrugli stolic sa nogarima (sofra) obješen je na zidu, kako ne bi zauzimao prostor. Nad stolom sa nogarima, duž zida su tri plocice, pune razlicitog glinenog i metalnog posuda, a ispod njih - maleno ogledalo, nekako blizu vrata, preko kojega se jedino dobija dnevna svjetlost.
Uz suprotni zid - nekoliko sanduka, koji više služe za sjedjenje, zbog nedostatka drugog namještaja. Ali se u njima cuva odjeca, koja je u ovom momentu obješena pod krov, kako se ne bi gužvala i kako je ne bi napadali moljci. Tu su obješene i svinjske dimljene šunke i sušene ovcije i kozje polutke (kastradina, suvo meso) i mjehovi, napunjeni topljenom slaninom (ocigledno je da se radi o salu, odnosno loju - prev.).
U drugoj kolibici, koja prostorno ništa nije manja od ove, sasvim je nešto drugo. Tu, poveliki dio prostorije zauzima ognjište, nad kojim visi lanac (verige-prev.) sa obješenim kotlom koji služi sa spravljenje sira, a duž zida - sve policice na kojima je razliveno mlijeko u drvenim koritima (karlice). To je cijela mala fabrika, u kojoj, zbog inokoštine domacinstva, radi jedna porodica iz Primorja.
Izjutra i uvece muzu koze i ovce i pomuzeno mlijeko razlivaju u karlice. Zatim se tog mlijeka skidaju površinski, masni sloj, od kojega se dobija skorup (kajmak - prev.), koji u rastopljenom obliku daje maslac, a u „sirovom” stanju se služi kao kod nas cuhovski maslac, jednostavno da se jede s hljebom, ili se od njega prave razlicita jela. Od mlijeka, pošto se smakne kajmak, pravi se sir. Obaveza porodice koja službi u ovom domacinstvu, a sastoji se od muža, žene i njihove sedmogodišnje kcerke, jeste da se brine i o stoci.
Na Jezerskom vrhu
Ali ostavimo na stranu tu radnu atmosferu. Domacini su radosni što im je u goste došao covjek „iz velike Rusije” i ne znaju cime da ga ugoste. A svega u izobilju: suvog i sirovog mesa, šunke i bijelog hljeba, cak vino i rakija, nabavljeni za Petrovdan poslije posta. Šta ceš više?!... Ali meni je poslije zakuske na Ivanovim koritima, a nijesam ni racunao na gošcenje - bilo isuviše mnogo. A htio sam da podem gore, na Jezerski vrh, da vidim kapelicu. Na veliku žalost domacina uzimam samo cašu rakije i šolju crne kafe i upucujem se na Jezerski vrh, kako bih se vratio oko veceri na prenocište.
Krecem se po poznatim mi stazama, i srecno stigavši, zaticem tamo popa Savu s Njeguša (iz Dugog Dola) i s njim cetiri daka (ucenici osnovne škole). Poslije uobicajenog pozdrava, propracenog ljubljenjem sa svakim pojedinacno, sijedamo i pred sobom, kao na mapi, vidimo cijelu Crnu Goru.
Skoro pravo pod nama vidi se Cetinje, „ravno polje, gnijezdo sokolova”, koje izgleda tako blizu da se cini da se zaista može cuti i glas u njemu, a preko dobrog dvogleda mogu se vidjeti svaka kuca i ljudi koji šetaju ulicama. Desno od Cetinja, dolje je Rijeka Crnojevica, koja kao zmija vijuga medu visokim brdima, a pri utoku u Skadarsko jezero njeno široko ušce je zakrceno ostrvima i ostrvcima: sva ona kao da su se tek otrgla od kopna i zbježala se dolje da bi se okupila i osvježila talasima zapjenušanog jezera u njihovim podnožjima.
U daljini se vidi staklasta površina jezera: sa jedne strane ga oivicuje visoki greben krajinskih planina, siv i stjenovit, sa uzdignutom u njegovoj sredini kupom Rumije, koja stoji nad Barom i gleda na cijelo more, a s druge strane, prema sjeveru, jezero se postpeno sliva u nisku ravnicu Donje Zete, u cijoj sredini su, u obliku ostrvcica, razbacana sela, i kroz kupe drveca vide se bijele kucice. Ta ravnica se pruža do Podgorice, a dalje, prema sjeveru i istoku, horizont zamice za visoke zubaste grebene Koma, Prokletija, kuckih i albanskih planina.
Ni za šta drugo
Daleko, na jugoistoku, gdje je jezero oiviceno i sa jedne i sa druge strane brdima, vidi se Skadar, nekadašnja prestonica Zetske države. Bogatu Crmnicu, taj vrt Crne Gore, ne vidite, jer je duboko uvucena medu brdima, kao da cini kakav zaliv Skadarskog jezera.
I to je sve na cemu se prijatno zaustavljaju oci. Ali, sve je to doskora bilo tude. Prava, Stara Crna Gora protegla se lijevo od nas, ka sjeverozapadu, i tu ne vidite ništa osim sive kamene površine, ubacene u vidu široke uvale u takode gole i visoke periferije. Tu i tamo vidi se samo nekakvo parcence zelenie njive ili grupa drveca. Tu su plemena: Ceklici, Bjelice, Cuce, Ozrinici i druga, sa mnoštvom sela i crkava, a covjek koji poznaje ove krajeve tacno nam može reci gdje se nalazi svako od njih, ali može i da isprica njihovu istoriju. Ali, selo cete uzaludno tražiti pogledom: sva su ona razbacana po udolinama i kao u zasjedi skrivaju se medu stijenama, tako da je pred vama samo neprekidna siva masa, i taj tužni izgled s pravom uporeduju sa morem koje je zahvatila bura. To je kamena pustinja u kojoj, može se pomisliti, niko ne živi. Ali cim se cuje poklic: „A ko je vitez, ko je Crnogorac! U ime Boga, za krst casni!” - zadimi se svaka hridina, zastenju gore i dolovi, uskomeša se svaka jama, kao mravinjak, i kuku tome ko se odluci da sve to uznemiri!
Kada posmatrate tu neveselu sliku, i nehotice postavljate dva pitanja: kako je ovdje moguce živjeti, i ko to poželi da pokori ovu kamenu pustinju? Ovdje, medutim, žive ljudi i, u uporedenju sa drugima - podnošljivo. U krajnjoj liniji, Crnogorac ni za šta ne bi promijenio svoj položaj za položaj stanovnika bilo koje druge zemlje. A da ne nedostaju želje da se pokore ove stijene - svjedok je sva krvava istorija Crne Gore.
Tim pitanjem sam se obratio popu Savu, sijedom starcu guste kose, koja je virila ispod malene kape, s nevelikom bradom i neobicno živim plavim ocima: - Jesi li kad citao Šcepana Malog vladike Rada? - upita me on. - Jesam - odgovorih. - E tamo je, na neki nacin, odgovor na tvoje pitanje. Zatim je poceo da mi objašnjava da se njihova nepobjedivost nalazi u nepristupacnosti njihovih stijena i u navici Crnogoraca da ratuju sa svakim i da izdržavaju najteže životne uslove. Narod, koji je istorija osudila da se od rodenja zavjetuje na smrt ili pobjedu u borbi - i ne može voljeti drugo mejsto nego ovo u kojemu sada živi. Zbog toga Crnogorac i može da voli takvu prirodu i zadrhti kad pomisli da je mora napustiti. Taj pop mi je predložio da zajedno udemo u kapelicu, što sam prihvatio. Osim stolica i dva drvena svjecnjaka, te kamene grobnice uz desni zid, nema nikakvih crkvenih stvari niti ukrasa. Samo u jednom uglu su bile dvije korpe: u jednoj je bila hrana, i izmedu nje su virila grla dvije boce s vinom i rakijom, dok su se u drugoj nalazile topovske granate, a top je bio postavljen, kao na lafetu, izmedu dva kamena. Tu je bila i struka (vrsta ogrtaca), a na stolicu je bilo koljivo od kuvane pšenice.
Top sa Lovcena
Zapalili smo svijece. Na kamenoj ploci smo postavili žar koji smo uzeli iz vatre što smo je bili naložili blizu kapelice. Na žar smo posipali tamjan, i pocela je služba. Tek što se culo „blagosloven” Bog naš”, na šta su ucenici odgovorili „amin”, pop je rekao jednom od ucenika da na onoj vatri napolju skuva kafu.
- To je bilo potrebno da se ucini još ranije - obratio mi se pop - ali sam se ja zagovorio s tobom. Ali, ništa, uskoro cemo i završiti. I zaista, kroz 20 minuta služba je bila završena, i mi smo ponovo sjeli napolju da sa visine posmatramo Crnu Goru. Popili smo po dvije cašice rakije, a odmah iza toga i kafa je bila skuvana.
Nas je još obasjavalo sunce svojim horizontalnim zracima, a ispod nas se svuda osjecao zahladak koji je nagovještavao da se približava noc. Kako je divno pogledati tu tamnu pucinu kada su istovremeno goreli vrhovi visokih grebena! Ali sunce je uskoro i nas ostavilo i skrilo se iza Štirovnika. A vrhovi Koma i Durmitora još su se kupali u poput krvi crvenim zracima sunca. Oni se posljednji rastaju sa suncem i prvi ga svako jutro srecu. Po dolinama se spuštala laka izmaglica, a nad njima su se jedna za drugom palile zvijezde. Nebo je bilo nekako tamno, duboko, ali savršeno cisto, i vec suncevih zraka nije bio, kao da je upalo u kakvu provaliju. Ucenici su naložili veliku vatru, stalno dodajuci drva, a jedan od njih je napunio top i cekao je samo komandu. Na Cetinju su se zasvjetlucale vatre, i trenutak je nastao.
- Uždi, sokole! - komandovao je pop Sava.
Fitilj je stavljen i odmah iza toga razlegao se pucanj, ciji je eho otišao, po brdima, kao da se rikošetom osjeca na svakoj stijeni, zalazeci u svaku pešteru. - I dzeferdar (puška) Vuka Tomanovica, što se devet puta jednako cuo, nije tako grmio kao naša maškuna (merzer) - napomenuo je, prisjecajuci se jednog mjesta u „Gorskom vijencu”. Stanko, koju je u tom momentu bio artiljerac.
Pošto je procistio cijev topa, po svim pravilima, topovskom cetkom i mokrom krpom, Stanko je ubacio novu granatu i poceo ju je namještati, a pop je samo dovikivao: - Jace je ubaci da bi graknula da je cuje sva Crna Gora. Neka znaju da je medu nama Moskov (Rus - prev.)!
Komanda „Uždi, sokole” bila je propracena savjetima kako treba uciniti da bi pucanj bio jaci. Prosijedi komandir se muvao i, slušajuci zagušljivu tutnjavu, trijumfovao je, uvjeren da su se pucnji culi ne samo po cijeloj Katunskoj nahiji, nego i u Gracu, u Lješanskoj nahiji.
A tri djecaka, uhvativši se za ruke, poceli su da igraju crmnicko kolo, sami sebi pripijevajuci i sami sebe podsticuci uzvicima: „Haj, haj, haj!” Ni pop Sava nije izdržao, nego im se prikljucio, a za njim sam pošao u kolo i ja. Artiljerac je nastavljao svoj posao, i top je gruvao sve jace i jace, tako da mi je prošla kroz glavu pomisao - ne stavlja li on po dvije granate. Ali sam znao da je to nemoguce... Skakali smo kao pijani. Jedini svjedok te divlje, ali krajnje prisne scene bila je kapelica: ona se jasno ocrtavala na tamnoj pozadini noci i sva oblivena jarkim plamenom - kao da je i ona ucestvovala u našem veselju.
Vecera kod popa Marka
Iako mi je bilo žao, ipak je bilo vrijeme da se rastanem s Jezerskim vrhom i Njegoševom kapelom. - Ostavili bismo te sa nama - kaže pop - ali ti nemamo što prostrijeti, niti da se cime pokriješ. Kod nas nema nicega osim naših struka, a nešto bi se našlo da se vecera.
Mogao sam i ja ostati tu, jer mi ne bi bilo prvi put da prenocim gdje sam se zatekao. Ali me je cekao pop Marko na veceru, pa sam, u pratnji jednog od mališana, otišao ka Ivanovim koritima.
Oslanjajuci se na štap i držeci se za ruku mog mladog pratioca, istovremeno sam naprezao svu snagu ociju da bih vidio stazu kojom smo se kretali, ali ipak ništa nijesam vidio. A on, kao da i ne gleda, išao je sigurnim korakom, pokazujuci mi gdje moram preskociti kamen, gdje skrenuti desno, kako se ne bih stropoštao niz strminu, gdje se sagnuti ispod drveta, itd. Crnogorcu reklo bi se i noge imaju oci, a izgleda kao da ima i krila.
Od polovine puta i ja sam se privikao i ma koliko da je bilo teško spuštati se niz strmine, znatno smo brže stigli nego što smo se peli ka Jezerskom vrhu. Kada smo se približavali, zalajao je pas koji je bio privezan uz tor (ograda za stoku), gdje su se nalazile ovce, a iz kuce se pojavio moj domacin, iduci nam u susret sa zapaljenim lucem. Ocigledno je bilo da me je ocekivao svaki cas. Djecak koji me je pratio vratio se, a mi smo ušli u dvorište puno ovaca i koza. Tu je ležala i krava, a u uglu su bila privezana dva konja. Prošli smo kroz toku i ušli u kolibu, gdje je sve bilo pripremljeno za veceru.
Nasred prostorije je bio postavljen sto, pokriven stolnjakom. Na njemu je bilo postavljeno sve što treba: na sredini - debela svijeca, stavljena u grlo od boce, parcad hljeba, boca s vinom i caše. Oko toga, na kraju stola nalazio se dugi peškir za rotiranje. Na stolicu pored zida nalazila se lampa, a osjecao se tamjan, što je nagovještavalo sjutrašnji praznik. Popadija je na sto stavila kalajnu zdjelu sa supom. Sjeli smo na oniske klupice, prije cega smo oprali ruke.
Pošto smo sjeli, prvo smo popili po rakiju, a zatim smo svi ustali i pop Marko je poceo da cita molitvu „Oce naš”, koju smo svi završili jednim glasnim „amin”. Zatim je pop uz blagoslov božji zamolio da jedemo i pijemo, na šta smo svi takode odgovorili „amin”. Poslije molitve, ponovo smo sjeli, stavili na koljena salvete i poceli da jedemo. - Ja bih morao još da postim - rekao je pop - ali zbog tako dragog gosta kakav si mi ti, kakvog još u mojoj kolibi nije bilo - Bog ce mi oprostiti.
Vatra kod kapelice
Vecera je bila obilna, raznovrsna i ukusno pripremljena. Ali ja, djelimicno zbog vrucine, a dijelom možda i zbog umora i mnogobrojnih utisaka - nijesam mogao jesti mnogo. Domacin je to shvatio i nije mi nametljivo dosadivao, ali je zato navalio na mog pratioca, koji je tu ulogu odigrao casno. Popadija nije s nama vecerala, jer nije htjela da prekida post.
Posmatrajuci prostoriju, vidio sam da na zidu vise gusle, uz cije zvuke se obicno pjevaju junacke pjesme.
- Da, ja guslam pomalo - shvativši moju pažnju na gusle, rekao je domacin - to mi je razonoda kada nemam drugog posla. A i ne valja da budemo bez gusala. Pozvao bih susjeda koji neobicno lijepo udara uz gusle. Ovo je bilo receno ne bez lukavstva time je domacin želio da me ubijedi da kod njega ostanem i sjutra cio dan, kako bismo zajedno proveli praznik. Ali, to mi je bilo nemoguce, jer prije podne moram obavezno biti na Cetinju. Dok smo mi vecerali, cula su se još dva-tri pucnja - pop Sava je nastojao da produži svoju naslagu. A zatim je utihnulo.
Kada sam izašao napolje poslije vecere, osjetio sam da duva vjetar. Vazduh je bio cist i prozracan, nebo je bilo jasno, a zvijezde su gorele i osvjetljavale, iako nije bilo mjesecine. Kod kapelice je još plamtjela vatra, ocrtavajuci kapelicu nad svijetlom siluetom razgorele vatre. Uokolo - ni muka. Jedino što je vjetar pirkao po slamnatom krovu i suvom granju kojim je bilo obloženo dvorište.
Vjera nije izdala
Legli smo da spavamo. Htjeli su da me smjeste na krevet, ali kako nijesam želio da stješnjavam domacine, tražio sam da legnem na patosu. Stavili su mi slamu, pokrili je debelom vunenom ponjavom, a odozgo caršav. Kao pokrivac dali su mi cisti pamucni jorgan, i zaspao sam kako se rijetko spava van Cetinja bilo gdje u Crnoj Gori.
Sljedeceg dana ustao sam u zoru, a moji domacini još ranije. Izlazim napolje. Sve je tiho kao nocu. Još nebo posamtra praznicno, još je obasuto dijamantima zvijezda. Srp rupicastog mjeseca visi nad Jezerskim vrhom i baca svoje blijede zrake na kapelicu. Negdje se cuje prepelica, a crni drozd je zapoceo nekakvu svoju pjesmu slicnu slavujevoj, ali ju je odjedanput prekinuo, možda zato što je dunuo jak sjeverni vjetar, kao da se izvukao iz nekakvog zatvora. Sve je umuklo, jedino vjetar duva medu stijenama i po visokoj ozimi posijanoj uz samo dvorište. Pticima je, svakako, vec prošlo vrijeme da pjevajuci, ali pjevale su nekakve zaostale, zakašnjele. No, vjetar im je dao znak da prestanu, i sve se uokolo smirilo kao po komandi.
Bez obzira na to što je vec bio nastupio jul u vazduhu je bilo prohladno, kao u rano proljece. Sva okolina i sve što se na njoj nalazilo izgledalo je suvo i surovo. Naokolo-gole stijene ili kamenjari. Svi vrhovi su takode goli. Šuma se drži jedino dolje, na padinama, ali ni ona nije gusta. U udubljenjima, gdje se nataložio crni sloj zemlje i kuda se stace voda sa uzvišenja-livadice. Ali trava na njima nije socna, a cvjetova je vrlo malo. Tu je bio posijan jecam. Naizgled je dobar, ali zbog kasnih mrazeva-nije bilo zrna. Sliku je jedino uljepšavala raž, visoka do pojasa i s punim klasovima. Svuda okolo je rasijana bukova šuma, nekako posivjela kao da je oparena vatrom. I nju je takode opalio mraz, i ne samo lišce, nego i sve mlade izdanke. Isitna, to je bila posebna godina, ali uopšte-ovdje nije lako razvijati zemljoradnju, pa se treba orijentisati jedino na stocarstvo, premda i za njega iz godine u godinu biva sve manje uslova-zbog ogoljavanja površina i iscrpljenosti podloge.
Moji domacini su mi priredili posebnu gozbu: u kravljacu su stavili snijeg i na njega namuzli ovcu. Topao mlaz mlijeka u dodiru sa snijegom dimi i pjeni i, miješaujuci se s njim, formira masu slicnu još nezgusnutom sladoledu. To se naziva zamlaz i ispostavilo se da je veoma ukusno, a pop, gosteci me, ubjedivao me je da je to i veoma zdravo. Iza toga je popadija skuvala odlicnu kafu s gustim ovcijim mlijekom i s bijelim hljebom. Poslije svega toga krenuo sam ka Cetinju, odricuci se dorucka, jer sam vec bio sit i bez njega. Pogled na Jadran
I tako, bio sam na Lovcenu, ili tacnije-na onoj njegovoj strani koja je okrenuta prema Crnoj Gori i Boki, dok je druga njegova strana okrenuta k moru i Primorju, odakle, ako i ne izadete na Štirovnik, možete da uživate posmatrajuci otvoreno more, a kada je vedro vrijeme cak golim okom možete vidjeti Apenine u Italiji. Pred vašim ocima prolaze brodovi i jedrenjaci, a ako pažljivije osmotrite u bezgranicnu morsku daljinu, oci ce vam svuda otkriti bijela jedra ribarskih barki, poput pahuljica koje raznosi vjetar po moru i klize po njegovom tamnom plavetnilu. A pravo pod sobom vidite svu Grbaljsku ravnicu i Krtole, protegnute od Boke do Budve. Sa Lovcena na tu ravnicu se spušta potok Koložunj, koji Primorcima služi za navodnjavanje polja, a uz njega-mnoštvo je malih potoka, na kojima primorci drže mlinove, odakle se voda takode spušta na njive i navodnjava ih. Ako je crnogorska strana bogatija šumom i pasištima, u podnožju Lovcena taj nedostatak zamjenjuje obilje voda i debeli sloj šumskog nanosa zemljišta.
Dijeleci tako svoja bogatstva na obje strane, ali dajuci jednima jedno a drugima drugo, Lovcen takvom podjelom podstice stanovništvo Crne Gore i Primorja na uzajamnost, koja je u stvarnosti i postojala; primorci su davali svoju sotku ljeti Crnogorcima i koristili su šumu, a Crnogorci su se zimi spuštali u Primorje, korisitli su njihove vodenice i kupovali kod njih ulje, smokve i drugo voce, a ponekad i žito. Sada su se ti odnosi izmijenili: u njih je uneseno toliko otežavajucih formalnosti-da je njihovo ispunjavanje zabranjeno, a neispunjavanje povlaci za sobom teške posljedice. Austrijska strana i gleda samo da uhvati Crnogorca u svojim granicama, makar to bilo i nekoliko koraka, a Crnogorci to ometaju primorcima kao podanicima Austrije, zbog cega katkad dolazi do krvavih sukoba, a što je najvažnije-izaziva se i vaspitava neprijateljstvo izmedu dva susjedna i to istorodna stanovništva.
Kao prijetnju Crnoj Gori Austrija je na granici, tik prema crnogorskom selu Mirac (njeguški zaselak), podigla prvoklasnu tvrdavu Goražde. Sva skrivena pod zemljom, ona lici ogromnom polipu, sa mnoštvom ociju oko njegovog debelog tijela, koje oko sebe traže žrtve. A šta ce iz svega toga proisteci? I hoce li ta tvrdava, koja je savršenstvo vojnicke vještine, pucati kada na Crnu Goru?
San i java
U zakljucku, još jedanput se obratimo Lovcenu. U njegovim njedrima Ivan Crnojevic je našao posljednje sklonište razbijenim snagama svoje države. Po narodnom predanju, za vrijeme vladike Danila, na njegovom visovima bilo je riješeno pitanje istrebljenja islama u Crnoj Gori, koji je na Crnu Goru vec poceo da djeluje razbijacki, i na taj nacin su spaseni njena unutrašnja cjelovitost i spoljna nezavisnost. Tu je takode, kako smo vec rekli, odmarao i sveti Petar, crpeci u tom odmoru nove snage. Ali niko tako nije volio Lovcen kao vladika Petar drugi, i niko više od njega nije težio ka ujedinjenju, da bi, odrekavši se svega što ga je pritiskalo smirio dušu. Tu je smišljao svoje pjesnicke radove i istovremeno rješavao pitanja koja su mucila njegovu otadžbinu. Ali, zamišljajuci se nad njenom buducnošcu, da li je mogao predvidjeti da ce se njegova malena Crna Gora, kao okamenjena u svojim granicama, kroz neka tri desetljeca prebaciti daleko preko Grahova i Durmitora i približiti se Srbiji na rastojanju od svega dva dana hoda, a za šest sati hoda bice udaljena od Peci i Visokih Decana, kao i da ce u svoje granice ukljuciti Nikšic, Kolašin, Podgoricu, Spuž i Žabljak, koji su bili najžešci neprijatelji ne samo Crnogoraca nego i Srba uopšte? Da li je mogao misliti da ce se u okvirima Crne Gore naci veca polovina Skadarskog jezera i da ce po njemu ploviti crnogorski brdovo i, da ce Crna Gora u njegovo vrijeme preživljavala teške trenutke i da on nije bio u mogucnosti da oživotvori svoje zavjetne želje, vjerovao je da je ocekuje bolja buducnost i nove pobjede, pa je zato, obracajuci joj se, prorocanski govorio: „Vjera nije izdala. Rijeci božanstva su se zbile. Unuk je ostvario i dovršio zavjete i mašte svojih djedova”.
Ostaje nam jedino da Crnoj Gori poželimo da se u njih nikada ne napušta ta vjera i da stalno napreduje, održavajuci nove pobjede ne samo oružjem, vec i mudrom unutrašnjom i spoljnom politikom, zasnovanom na zavjetima njenih istorijskih predanja, uspjesima u prosvjecivanju i svestranom razvitku njenih prirodnih snaga, moralnih i materijalnih.
