CRNOGORSKA CUDA - GRAD PODGORICA

O Podgorici bi se moglo napisati milion stranica. Ne samo sto bi ta prica o najvecem gradu Crne Gore bila duga, nego bi ta prica bila u mnogim djelovima bila i - nedorecena. Da bi se otkrio ovaj danas najveci grad Crne Gore treba u njemu provesti dosta vremena, i pitanje je opet da li bi ga  otkrili potpuno. Ne zato sto je to geografski ogroman prostor, vec zato sto se na tom  prostoru, kroz istoriju,  nastajalo mnogo gradova i sto su ti isti gradovi kasnije nestajali , mozemo slobodno reci -  u jednoj vrsti apokalipse.

Ova prica o najvecem i glavnom gradu Crne Gore je ujedno i prica o karakteristikama grada i naroda koji je kroz noviju istoriju prolazio kroz kriticne periode. Prolazeci kroz tutnjavu vremena, na obroncima danasnje Podgorice naci ce se ostaci mnogih naselja, naci ce se tragovi koji govore, ali ipak ne toliko dovoljno da bi potpuno objasnili prethodna naselja…..

Podgorica lezi na obalama sest rijeka – Morace, Ribnice, Zete, Sitnice, Matice, Mareze i Cijevne. Malo se koji grad moze pohvaliti sa tolikim brojem rijeka. Ne samo sto je okruzena sa sest rijeka, nego se, skoro na dohvat ruke nalazi i jezero, najvece u Evropi - Skadarsko.

Kada bi smo trazili temelje Podgorice tesko da bi smo mogli vidjeti neke velike ostatke tih temelja. I kad bi zeljeli da nadjemo ostatke grada, onda bi se opet morali  pribliziti obalama ovih rijeka. Prvo objasnjenje zasto su prethodnice Podgorice nestajale tako naglo moglo bi biti na primjer – neka apokalipsa koja je uvijek pogadjala to podrucje. Da li su Podgoricu pogadjale nesrece koje se mogu nazvati – apokalipticnim?

Na uscu Ribnice u Moracu nalazio se Ilirski i Rimski grad koji se zvao – Birziminijum, koji je takodje nestao u nekom stravicnom trenutku. Postoji pretpostavka da je bila neka prirodna nepogoda ili napad ratnickih plemena..  Nakon toga, na uscu Zete sa Moracom izgradila se – Duklja, koja je bila prethodnica Zete i Crne Gore . U V. vijeku Duklju razaraju Goti. Prilikom tog napada, grad od nekoliko hiljada stanovnika je dosta unisten i poharan. U VI vijeku grad Duklju opet pogadja nesreca - rusi se u stravicnom zemljotresu. Ma kraju, Duklja dolazi na udaru Slovena i koji je opet znacajno ruse. Poslije propasti Duklje, Sloveni pocinju da grade novo naselje - Ribnicu,  ovog puta blize izvoru Ribnice, ispod brda Kakavice. Sva ova naselja jednog istog podrucja mijenjala su mjesto. Kao da su nova naselja htjela da pobjegnu od temelja starog naselja. Kao da su se plasili da ce ih pratiti neka zla kob prethodnog grada.  

Prvi put ime Podgorica se spominje u spisima 1326. godine.Dobila je naziv po brdu Gorica. U XV vijeku, Turska Imperija zauzmima Podgoricu i pravi jako utvrdjene u tom dijelu Balkana. Podgorica se spominje kao grad gorstackog, gradskog i dosta orjentalnog, prije svega muslimanaskog , naroda. Najvise zapisa o staroj Podgorici imamo u XIX vijeku. Prvo sto se dalo zapaziti u aktivnostima tog naselja bila je trgovina, prije svega vunom i kozom, ali i ukljevom i jeguljom. Trgovina se najcesce odvijala sa Mletackom Republikom. Staro-podgoricani su bili vrlo radni, stedljivi, trezveni ….Mnogo su voljeli da trguju i isto tako da cuvaju novac….Ali, takodje su znali i da zasviraju i zapjevaju stare podgoricke pjesme, da budu veseli , da izlaze na igranke i veselja…Mnoge pjesme tog perioda i danas njezno opustaju svaciju dusu i lako su pjevljive. Nezamislivo je biti u Pogorici danas, a ne cuti stare podgoricke pjesme kao sto su: “Oj, vesela veselice”, “Stara Varos”, “Na obali kraj Morace”, “Avajlija fistanija”, “Milica, jedna u majke”, “Puce puska, ledenica sa cardaka Djecevica” i mnoge druge…

Grad pod Goricom sa  nesto vise od deset  hiljada stanovnika je tako zivio na obalama sest rijeka, pod upravom velike Turske Imperije, a na dohvat Crnogoraca. Bio je to XIX vijek. I kao nagrada za patnju i borbu, nakon Berlinskog Kongresa 1878. godine Crnogorci dobijaju – Podgoricu. Jedno vrlo znacajno podrucje postaje dio teritorije nove crnogorske drzave, na celu sa Knjazom Nikolom I  Petrovicem.

Prvi susret, 1878. godine, sa Podgoricom Crnogorci su dozivjeli jednog dana kada je duvao jak vjetar. Ko nije znao Podgoricu, mislio bi da ce taj vjetar oduvati sve, a znao je da bude i jak i uporan. Boreci se sa tim vjetrom, Crnogorci su se susreli sa gradom koji je bio utvrdjenje  u posljednjih 400 godina. Ali su i sa cudom posmatrali i kako se male kucice bore sa naletima vjetra. Unutar grada koji se zvao  Stara Varos (tako se zove i danas), pored visoke Sahat – kule nalazile su se  male niske kuce, ponegdje i udzerice, koje su bile nanizane u redu, ali izgleda vrlo otporne. Sve ulice su bile prepune zanatskih radnji… Najvise je bilo zlatara, puskara, limara, obucara…

Ali kako se kaze, ono sto je dobijeno na dar ponekad moze i da se vrati losim, ostvarilo se u slucaju Podgorice. Nova crnogorska drzava tek je bila zazivjela u dolini Podgorice, dok nije dosao 26. Novembar 1918.godine.

Tog oblacnog jesenjeg dana u Podgorici je odrzana Podgoricka Skupstina i ukinuta crnogorska drzava, dinastija Petrovic, kao i Kralj Nikola I. Podgorica je ovog puta bila – apokalipticna za jednu drzavu i njenu dinastiju. Kako je izgledao taj dan za Crnu Goru u Podgorici? Kazu nije se znalo sta je mucnije bilo toga dana: da li vrijeme, ili ljudi koji su se okupili ili sva ta atmosfera. Okolo su se nalazili naoruzani ljudi, unutra delegati. Zurilo se svima da se donese odluka koja zatire buducnost crnogorske drzave. I odluka je donesena. Svi obrisi stare Crne Gore i Kraljevine su nestali kao sto su nestale i prethodnice Podgorice… Podgorica vec tada, 1918. godine, postaje fatalna za Crnu Goru. Ali,  od tada  postaje i glavni centar, odakle ce se povlaciti skoro svi politicki potezi za buducnost drzave. Od tog dana ovaj grad ce postati mjesto gdje ce boraviti buduce vodje naroda, njegovi delegati i umne glave.

Ali, kako niko nije mogao tada ni naslutiti, Podgorica koja je postajala sve veca i veca, dozivjela je opet - veliku apokalipsu. Za vrijeme Drugog Svjetskog Rata, a posebno na kraju, bombardovana je vise od 80 puta i potpuno - sravnjena sa zemljom. Skoro da nije postojao dio grada koji se mogao prepoznati vise.  Poginulo je vise od cetiri  hiljade ljudi, grad je nestao, po ko zna koji put…

Da sam kojim slucajem bio u mogucnosti da odlucujem o promjeni imena grada iz Titograd u Podgorica sto se desavalo 1992.godine, ja bih glasao – protiv odluke da se gradu vrati ime Podgorica. Ima za to mnogo jakih razloga, osim ideoloskih. Prvo, kako god posmatrali, Titograd je grad koji je izrastao na rusevinama Podgorice, skoro svaka zgrada je izgradjena nova iz temelja, svaki dio grada je izgradjen na jednom fenomenu koji se pojavio – 1945. godine. Taj fenomen je posebno interesantan, ali vrlo malo objasnjen u novijoj crnogorskoj literaturi. Od svih glavnih gradova republika bivse FNRJ, samo Crnogorci su zeljeli da svom novom gradu ispod Gorice daju ime po heroju i vodji iz Drugog Svjetskog Rata – Josipu Brozu Titu. Ta odluka je morala biti crnogorska i trebala je da sprijeci eventualno neke druge glavne gradove da urade to isto. Crnogorski koministi su tada bili spremni da ostanu orginalni i u toj odluci  po cijenu cak i - obracuna.

Taj fenomen davanja tolikog znacaja novom vodji i novom politickom sistemu, kao  i stvaranje tog kulta kod Crnogoraca objasnio je dosta dobro u svojim knjizama i dr. Todor Bakovic. Novi grad je morao da nosi i novo ime – sto se u psihologiji naroda smatra – drasticnim primjerom obozavanja necega novog. Ta odluka je imala dosta dodira sa revolucionarnim razmisljanjem tadasnjih gradjana. Samim tim sto je Podgorica nestala u rusevinama, novi Titograd je trebalo da bude novi po svemu, kao i drugaciji. I uspio je. Postao je centar Crne Gore, stremeci da postane ekonomski, politicki, kulturini, studenski i radnicki centrar Crne Gore. Zahvaljujuci toj ideji, Titograd to i postaje.. Najvise novca, energije i zelja  se sliva u njegovu izgradnju, grade se siroki bulevari… Gradi se  najveci stambeni fond u Crnoj Gori. Postaje biti prestiz zivjeti u Titogradu. I biti iz Titograda.

U politickom smislu, Titograd postaje centar jedne drugacije Crne Gore. U zgradama Skupstine i predsjednika radjaju se ideje i akcije koji ce preci i granice same Crne Gore. Kazu da se u Titogradu vise vodila rasprava o prostorima van Crne Gore nego o samoj Crnoj Gori.

Drugog Aprila 1992. godine donesena je odluka da se vrati ranije ime – Podgorica. Osim ideoloskog, ta promjena imena nema neku emotivnu ili nostalgicnu tezinu.

Jer sve sto je izgradjeno i sto se danas moze vidjeti uradjeno je u tom periodu – periodu kada se zvao Titograd.

Iako je velika i  stremi da bude moderna, ipak gradu nedostaje dosta toga. Nema toliko lijepih parkova, nema lijepih plaza pored rijeka, nema lijepih fontana, nema lijepih spomenika…Pitacete se sigurno zasto? Da li je u pitanju vjetar koji duva i mjesecima i koji zna nakriviti ili polomiti mnoga stabla? Da li je u pitanju mozda nesnosna vrucina koja zagrijava Podgoricu vise od sto pedeset dana u godini? Nije u pitanju izgleda priroda, vec nezainterovanost da se to napravi.

Tesko je govoriti danas o Podgorici poslije 1992. godine. Period je veoma kratak, a nekih znacajnih promjena nije bilo. Sve oci su najvise okrenute prema zgradama  drzavnih organa, odakle su se uvijek iscekivale vazne odluke i saopstenja. Crnogorci dozivljavaju Podgoricu kao moderan grad koji se priblizava Evropi. Djelimicno se mijenja arhitektonski,neke ulice postaju ljepse, zelenilo se bori sa suncem, novi projekti poboljsavaju funkcionisanje grada.. Bez obzira na snazne vjetrove i nesnosnu ljetnju vrucinu, grad zivi vrlo dinamicno na tom sirokom prostoru. Ta dinamicnost se najvise ogleda kroz veliku zainteresovanost za  pozoriste, umjetnicki zivot grada, podgoricke kafane i staro-podgoricke pjesme. I politicki, Podgorica postaje sve vise dinamicna. Sve cesce se govori i o obnovi crnogorske drzave bas u gradu dje je formalno i nestala. To bi znacilo mngo za Crnu Goru, ali mozda jos vise za Podgoricu, jer bi se onda taj grad pridruzio listi svjetskih metropola.

Podgorica je bila dobar domacin svim mitinzima, i crnogorskim i anticrnogorskim… Na tim mitinzima se pocninjala bitka i za jednu i za drugu Crnu Goru, i za Crnu Goru i protiv Crne Gore. Mozda su takvi skupovi u Podgorici imali i najveci stepen tolerancije i uspjeha bas zato sto je Podgorica dobar domacin.  Domacin koji otvori vrata svima i koji moze svakoga da podnese.

U posljednjem vremenu se sve vise pominjalo  i preseljenje mnogih dravnih institucija iz Podgorice na Cetinje. Ali, iako je to proklamovano, tesko se ko i usudjuje da to i konacno uradi.. Izgleda da raskos crnogorske metropole ne moze da zamijeni stari miris istorije koja je sazdana u  dvorovima na Cetinju.

Odluke koje su se donosile u u ovom gradu u proslom vijeku dovodile su do velikih potresa, cak i krvavih pobuna sirom Crne Gore.  Treba izdvojiti neke od najvecih.  Nakon Podgoricke Skupstine i odluke o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, godine 1918., sirom Crne Gore dolazi do odgovora. Podize se Bozicni Usanak koji je bio i uporan i krvav. U tom ustanku  ucestovalo je vise hiljada Crnogoraca. Taj ustanak koji je bio ugusen u krvi 1924. godine, spada u najtuznije stranice crnogorske istorije.

U vrijeme rezolucije Informbiroa, 1948. godine, Skupstina Crne Gore donosi odluku da  Crna Gora podrzi odluke Imformbiroa odnosno politiku Sovjetskog Saveza, da bi odmah nakon toga odluka bila promijenjana i dosnesena odluka o podrski rukovodstvu Komunisticke Partije Jugoslavije. Ta odluka je dovela u sukob mnoge Crnogorce, mnogi su sklonjeni sa funcija, mnogi uhapseni i odvedeni u zatvore tadasnje Jugoslavije…

Vrlo skora proslost pamti mnoge odluke donesene u zgradama pored Morace. Odluke od toga da Crna Gora kao republika bude ravnopravna sa ostalim republikama do odluke da ne pristane na svoju samostalnost u toku raspada Jugoslavije. Odluke su bile dosta kontraverzne, pracene su mnogim protestima sirom Crne Gore, mnogim sukobima, podjelama kako i progonima. Nekada su te odluke izazivale i oruznane akcije, cak i opsade Skupstine, prijetnje, najave obracuna.

Danasnja Podgorica, koliko lici na novi evropski centar, toliko je jos i nedovoljno cisto politicko polje. U Podgoricu politicku bitku biju mnogi, i svi se podjednako nadaju svom uspjehu, odnosno, protivnickom neuspjehu.

Zidovi drzavnih zdanja su uvijek bili misticni i nikad se nije znalo sta ce iz tih zdanja izaci narednog dana.I sama Podgorica je misticna na neki nacin. Zbog istorijske sklonosti ka – apokalipticnim trenucima, zivot grada se nije puno nastavljao na predhodnu tradiciju. Sve sto se osjeca u Podgorici i dalje podsjeca na nesto – revolucionarno. Ta uvijek prisutna revolucija u duhu naroda,i u svakom njegovom pokretu, nema jos – ime. Podgorica je inace bila mjesto revolucija, koje su uspijevale, ali kasnije i propadale… I otvarale prostor opet za - nove.

Kazu, da je veoma lijepo ono mjesto u kojem se preplicu pustinjske vrucine, jako sunce, sa mnogo voda, izvora i jezera…Ako je to tacno, Podgorica ce uvijek biti “Bogom stvorena za zivot”. Barem prema djelu – prirode.

Zoran V. Raicevic
Toronto, Kanada

April,  2005.g