Akademik dr Dušan Kosovic, psihoanaliticar, roden je prije 79 godina u Gornjim Trepcima kod Nikšica gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu je potom diplomirao na Medicinskom fakultetu i okoncao specijalizaciju neuropsihijatrije. Nakon toga, specijalizirao je psihoanalizu u Njujorku. Clan je više americkih akademija za medicinu i pravo, te vodecih profesionalnih medicinskih asocijacija u SAD, a uz Njujoršku, clan je i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Uz to, smatra se i utemeljiteljem savremene psihijatrijsko-neurološke službe u Crnoj Gori. No, od 1965. stalno radi u inostranstvu i objavio je više naucnih radova i knjiga, posebno iz oblasti psihoanalize, a koje su prevedene na mnoge strane jezike. Medu najpoznatijim naslovima su mu «Stres», koji je objavljen i kod nas, zatim «Stres u vrtlogu globalne anomije». Prošle godine objavio je i spis «Na margini», nakon više izdanja i znamenite knjige «Dode mi da poludim» koja je podstaknuta minulim dogadanjima iz ovdašnjeg kriznog miljea.
Dio odmora sagovornik provodi u novom i još nenamještenom stanu, na samoj «pjeni od mora» u Novom. Jedan od povoda podnevnom razgovoru na terasi bila je i knjiga novih razgovora s akademikom Kosovicem, koju pod naslovom «Na istoj obali» potpisuje beogradski kolega Miloš Jevtic...
• Da krenemo od nostalgije – ima li je i kod vas nakon svih ovih decenija provedenih vani?
-Naravno, nostalgije ima. I to je interesantan pojam. Jer i ono što doživiš u najranijoj mladosti, ostaje kao pecat za cijeli život. Jedan moj kolega, Kecmanovic, koji sada živi u Australiji, izjavio je nedavno da se vec nakon cetiri-pet godina tamo potpuno izlijecio od nostalgije. Ja nisam. Stalno dolazim ovamo i pratim što se dešava. A i sve ono ružno što se zbilo na ovim prostorima, veoma me pogadalo. To zlo me inspirisalo i za moju knjigu «Dode mi da poludim». Zbilja, kroz strašne traume i stresove prolazio je ovaj narod u minulih petnaestak godina. To je previše i za stotine godina, a kamoli za svega deceniju i po!...Ipak, kad god dodem ovamo, u Nikšic, u moje rodno selo ili ovdje, ja svaki put iznova doživljavam neku posebnu toplinu pripadnosti i nježnosti. Ponajviše zato i dolazim, pošto smatram da nostalgiju ne treba lijeciti, jer je ona zbilja divno osjecanje...
• Ipak i to je individualno osjecanje i poimanje...
- Naravno. Jer znam i za slucaj jednog Nikšicanina koji je otišao u Kanadu i dvanaest godina se nikom kuci nije javljao, niti je u tom periodu mogao cuti i jednu našu rijec. Ipak, majka ga je pronašla preko nekih medunarodnih organizacija. I kad je došla da ga posjeti, on se uopšte nicega nije mogao sjetiti. To je zbilja fenomen, vrlo interesantan. On je i u nauci opisan - kad se nešto pred našim ocima ne pojavljuje pet godina, automatski se briše iz memorije. Tako se desilo sa ovim mojim zemljakom, koji cak ni jednu našu rijec pred majkom nije uspio da izgovori. Baš drastican slucaj!?
• Vratimo se i sveprisutnom stresu za koji ste Vi svjetski specijalista. Mnogi tvrde da ovdje zapravo i živimo u stanju stalnog stresa?
- Mnogo je ovdje traumatizovanih ljudi, što je karakteristika svakog porata. Posttraumatski stres je izucavan vec i nakon Prvog svjetskog rata, a narocito poslije vijetnamskog, na cemu su nastale i moge znacajne studije. Tokom rata i na bazi stresa kod pojedinca dolazi i do organskih poremecaja. Jer, stresovi pocinju od hipotalamusa, odakle impulsi idu na hipofizu, a odatle u nadbubrežne žlijezde. Tako je i naucno dokazano da je kod tih ljudi talamus smanjen, dakle smanjeni su izvjesni prifrontalni djelovi mozga. Znaci, ne radi se o cisto psihogenom stanju, nego ono ima i odredenu organsku podlogu...
• Kako pomoci takvima?
- Da se obrate ljekaru, jer bez blagovremene i adekvatne intervencije, nastaju još dublje traume. Tako nastupaju još vece komplikacije. Ljudi gube povjerenje u sve, narocito u sebe i odaju se porocima, alkoholu i drogi, pa postaju agresivni ili zapadaju u teške depresije. Najcešce sredina, a ponegdje cak i porodica, takvog izbjegavaju i to je vec lancani problem koji nerijetko završava samoubistvom ili, pak, još vecom tragedijom u porodici...
• Reklo bi se i - beznadežni slucajevi?
-Pogotovu nakon tih naših nesrecnih ratova, mnogi tek sada vide da su prevareni i da je to bio jedan totalno bezuman sukob, a ne patriotski cin. U takvom stanju, veliki problem su i sedativi na koje se mnogi navikavaju. Taj problem dobro mi je znan i kod americkih veterana iz vijetnamskog perioda, a i jednog dijela pilota cak iz Drugog svjetskog rata...
• Ima li za tu boljku uopšte lijeka? Kako tim ljudima pomoci?
-Može se lijeciti, ali je najvažnije na vrijeme poceti. Cim se primijete prvi simptomi, kao što su napetosti, strahovi, ili nocne more...Takvi obicno imaju strah, ni u cemu ne mogu da uživaju, cak ni u porodicnom krugu i uopšte nisu pozitivni. Tu je vrlo bitno odmah poceti sa psihoterapijom. Treba im pomoci i kakvim poslom, okupirati ih da se ne osjecaju odbaceni, beskorisni. I, prvenstveno, treba imati mnogo, mnogo razumijevanja i strpljenja za njihovu veliku muku...
• Koliko u svemu može pomoci porodica?
-Mnogo... Ali, sve se mijenja, pa i porodica, na koju i te kako utice tekuci razvoj tehnologije. Tu je posebno poguban uticaj televizije, jer i djeca se više zabavljaju nekim igricama, nego što su u poželjnom kontaktu s roditeljima. Otudenje je sveprisutno. Danas roditelji vaspitanje djece, uglavnom, prepuštaju uciteljima, a ovi opet lopticu vracaju u njihovo dvorište. Veliki je to problem, zahvaljujuci i kompjuterima, internetu... Doda li se tome i cest konflikt medu samim roditeljima, onda je negativan porodicni ishod sasvim predvidiv...
• Ipak, izvodaci ratnih radova na ovim prostorima nanijeli su mnogo zla jedni drugima. Razgovaramo upravo na desetogodišnjicu srebrenickog masakra i samo nekoliko dana nakon eksplozija u Londonu? Gdje su mu korijeni i ima li tom planetarnom zlu granica i kraja?
-Na žalost, ne! I to je velika tragedija što svi ekstremisti smatraju da su toliko odani svom narodu, ili religiji, da im ni vlastiti život više ništa ne predstavlja, sitnica! Ubijedeni su da time nesebicno pomažu «svoju svetu stvar», ne shvatajuci da to njihovo ludilo svake vrste upravo i najviše šteti sopstvenoj naciji, pa i vjeri! Takvi vjeru automatski poistovjecuju sa svojom agresivnošcu. To su kamikaze koje vjeruju da ce, cim obave teroristicki cin, biti odmah i pored samog Boga!... Interesantan je i sam nastanak rijeci - kamikaze. DZingis Kan, koji je u svoje vrijeme imao najjacu pomorsku flotu, došao je da osvoji i Japan, koji nije imao nikave šanse pred tom silom. Medutim, prema predanju, dunuo je takav orkanski vjetar koji je ocas uništio cak devedeset odsto mocne DZingis Kanove flote. Japanci su potom taj vjetar prozvali - kamikaze!...
• A zašto je i danas tako bolno suocavanje s istinom, na primjer: da je neko cinio zlocine u moje ime, pa i u ime cijele nacije?
-Dosta je bolno prihvatiti istinu. Masovno negiranje zapravo je neka vrsta racionalizacije. Ipak, dolazi do postepenog otrježnjenja, pogotovu kad se na televiziji svakodnevno vidi ono što zlocin jeste i ko ga je pocinio. Ali, to ce takode biti dugotrajan proces...
•Izmedu ostalog, nedavno ste osnovali i Institut protiv starenja u Americi. O cemu je rijec?
- Da, postao sam i clan tamošnje Akademije za tu oblast. Ukratko, da bi ljudi još duže živjeli, glavni preduslov za to je, opet, prevencija. Nema tu nikakve velike filozofije, postoji tek nekih cetiri pet uslova koje ljudi moraju poštovati da bi doživjeli starost, zapravo ostvarili usporeno starenje. Cesto cete nakon necije smrti cuti – Pa šta, taj nikad doktora vidio nije!? E, to ga je i ubilo! Bice, nakupio je godine, imao povišen pritisak, holesterol, trigliceride, možda i šecer za koji nije znao, pušio je i cesto se prežderavao. A to i dovodi do prave eksplozije...
• I na kraju, koji je vaš savjet za održavanje mentalnog zdravlja?
- I cinjenicu da blizu osamdeset odsto naroda ovdje živi teško, ja takode doživljavam kao tragediju. Da, vidite, kad ste siromašni velika je muka. Ali, ništa manja nije i sa manje stresa kod onih koji, cini vam se, imaju sve. Posebno kod onih što su se preko noci obogatili, ili tokom rata na grbaci sopstvenog naroda... Moj savjet je, dakle - živjeti pošteno i racionalno. I ne lagati...
• Sveprisutne su i price o naciji, religiji, pripadnosti, uz medusobna osporavanja, ili glorifikovanje jednog naroda na racun drugog. Što mislite o tom fenomenu nacionalizma, o kojem i sami cesto govorite?
-To je isto veoma tragicno. Taj nacionalizam proizilazi takode iz nesigurnosti ljudi. Jer što je nesigurniji, to više nastoji da kompenzira time kako je on, kao pripadnik ovog ili onog naroda jaci i bolji od drugog. Kod nas je posebno prisutno da precjenjujemo sebe, a potcjenjujemo druge što nas zapravo i dovodi u teške situacije. I u ratovima, ako potcjenjujete protivnika, osudeni ste na poraz. Zatim, tu je i netolerancija, ono najgore što vam se može desiti. Cudne se stvari u tom kontekstu i danas dešavaju ovdje, pa i u Bosni, Hrvatskoj, svuda gdje smo još daleko od normalnog dijaloga bez kojeg nema trajnijeg rješenja. A bolje je pregovarati sto godina, nego ratovati minut!...
