Svjetski rat je izazvao slom starih i mocnih imperija, povecao ili smanjio teritorije drugih država,
stvorio nove politicke jedinice, dok je jednu državu potpuno izbrisao. Ovu žrtvu rata ne treba tražiti
medju pobijedjenim silama Centralne Evrope, vec medju saveznickim i združenim silama, koje su
izašle kao pobjednice iz rata. Izbrisana država koju pominjemo je Crna Gora. I sigurno bi bila dovoljna
samo ova okolnost pa da crnogorsko pitanje postane interesantno, ne uzimajuci u obzir nacin na
koji je Srbija mislila da može da tretira tu državu; nacin koji je sigumo najokrutnija satira prava na
samoopredjeljenje naroda i koji karakteriše dah koji je inspirisao one koji su, nakon sloma centralnih
sila, dali sebi za pravo da odlucuju o sudbini miliona i miliona ljudi, kao da samo oni vladaju
svijetom. "I zaista okrutnija sudbina nije mogla zadesiti malu Crnu Goru ni da je, umjesto što se borila
uz nas, okrenula oružje protiv nas" - izjavio je 11. marta 1920. godine lord Gledston u engleskom
Parlamentu.
Pobjednicke i pobijenene sile bore se vec devet godina protiv bezbrojnih nedaca koje su više posljedica
Pariskih mirovnih pregovora nego samog rata. Stoga se ne cudimo sto je javno mjenje tako
olako prelazilo preko tragicne sudbine male Crne Gore. Dok se svi bave vlastitim problemima, neopisiva
nesreca nekoliko stotina hiljada ljudi, njihova potlacenost mnoge ne interesuje, iako to predstavlja
agoniju jednog naroda koji je ponosan na svoju slavnu hiljadugodišnju prošlost. Nemirna savjest
pokušava da obmane sebe samu; vlade, koje su odgovorne za površno rješenje crnogorskog pitanja,
željele bi da i same povjeruju da je Crna Gora pronašla svoje prirodno rješenje u ujedinjenju
Južnih Slovena. Jedino što još treba riješiti u vezi sa crnogorskim pitanjem jeste sudbina crnogorske
kraljevske porodice i sudbina emigracije, a to je, po njihovom mišljenju, humanitarno a nikako politicko
pitanje. Medjutim, žarište crnogorskog pitanja nije ugašeno tako da iz njegovog još vruceg pepela,
može jednog dana buknuti plamen koji ce poremetiti mir na Balkanu a možda i u Evropi.
I
I
Šta uopšte podrazumijevamo pod crnogorskim pitanjem? Podrazumijevamo problem: ako postoji ili
je postojala crnogorska nacija, ako postoji ili je postojala crnogorska država sa odgovarajucom državnom
idejom, ako je njena nacionalna i državna svijest bila, i danas je, opravdana - onda zato, na
osnovu svega toga, postoji razlog da Crna Gora vaskrsne u novi nacionalni i državni život.
Živimo u vremedju izraženog nacionalizma. Javno mnjenje je u fazi da priznaje kao opravdane samo
nacionalne države. Ono smatra jezik jedinim kriterjumom nacije, tako da, na osnovu ovoga, mnogi
vjeruju da mogu lako da riješe crnogorsko pitanje: Crnogorci govore srpski, stoga je njihovo ujedinjenje
sa Srbijom potpuno prirodno.
Ali, kad bi smo malo pobliže osmotrili države i nacije u svijetu, odmah bismo zapazili da ni najnacionalnije
države nigdje nemaju u okviru vlastitih politickih granica ljude koji svi govore isti jezik, i
vidjeli bismo da i najnacionalnije države svuda imaju medju gradjanima ljude koji govore drugaciji
jezik od onog koji koristi vecina.
Kad bi jezik bio jedini odlucujuci faktor za formiranje država i nacija onda bi teško bilo razumjeti
postojanje Švajcarske a isto tako bi bilo nelogicno smatrati Belgijancem gradjanina Brisela koji govori
samo francuski, razumjeti zašto su Danska i Norveška dvije razlicite države iako se u njima
govori isti jezik, ili zašto je Irska posebna država iako skoro svaki Irac govori engleski, zašto Južna
Amerika u kojoj se govori španski nije samo jedna država, zašto Kananani koji govore francuski i
oni koji govore engleski žive u jednoj državi i, obrnuto, zašto Englezi iz Sjedinjenih Americkih Dr
žava i Englezi iz Velike Britanije ne pripadaju jednoj državi i, na kraju, zašto bi Englezi uvrijedjeno
protestvovali kad bi se proglasili Englezima crnci Sjedinjenih Americkih Država koji svi govore
engleski?
Sigurno da je jezik važan faktor, i cesto cak medju odlucujucim za formiranje nacija i država, ali nije
i jedini. Za osnivanje nacionalnih i državnih jedinica postoje faktori koji su isto tako važni i odlucujuci
kao i sam jezik, a to su geografski, ekonomsko-politicki, antropološki i etnografski, istorijskopoliticki
i kulturni i, na kraju, tu je nacionalna i državna svijest koja je baš rezultanta gore navedenih
faktora. To znaci da, i kad bi Srbi i Crnogorci govorili isti jezik, to još uvijek ne bi znacilo da su
oni isti narod.
Hrvati i Srbi govore esencijalno isti jezik, pa ipak oni nikad nijesu cinili istu naciju. Njihovom lingvistickom
jedinstvu suprostavlja se okolnost da su u tim zemljama od dva dijalekta srpsko - hrvatskog
govora postala dva književna jezika: medju Hrvatima takozvani "ijekavski" dijalekat, a medju
Srbima takozvana "ekavština". Osim toga nešto sasvim drugo je duh koji je prožeo ove dvije književnosti,
i to je vezano za karakter i za razlicitu kulturu ova dva naroda, a koji je našao izraz i u razlicitom
razvoju ova dva književna jezika. Spolja gledano, tu su dva pisma, latinica i cirilica, koja
podvlace cinjenicu da Hrvati nastavljaju latinsku, a Srbi vizantijsku kulturu. U Crnoj Gori kao i u
susjednoj Hercegovini i Dalmaciji govori se ijekavština, to jest hrvatski književni jezik. A što se jezika
tice, Crna Gora zauzima posebno mjesto medju Južnim Slovenima. Petovjekovna borba koju su
Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupacne klance. I zato
su ostali izolovani i lingvisticki. Njihov se jezik razvijao nezavisno i dobio je originalno obilježje.
Cak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore.
Ova nezavisnost se ogleda i u književnosti. Crnogorska književnost pripada srpskoj književnosti ali,
u okviru iste, zauzima posebno mjesto, buduci da ima i zaseban karakter. Pavle Popovic, profesor
istorije srpske književnosti na Beogradskom univerzitetu, opisuje u svom prirucniku istorije književnosti
crnogorsku narodnu poeziju na sljedeci nacin: "U crnogorskim pjesmama ima više istorije
nego poezije ... ove pjesme su kratke i jednostavne. Nedostaju im poetski opisi, duge price. Uzalud
cemo u njima tražiti vile i gavrane. One pjevaju o stvarnim dogadjajima kao sto je crnogorska borba
sa Turcima. Slave samo licnosti koje su zaista postojale i, pjevajuci o skromnim i ne mnogo važnim
licnostima, tacno opisuju mjesto borbi u kojima su te licnosti postale heroji i to dosljedno prenose.
Žena i ljubav ne igraju nikakvu ulogu u crnogorskim narodnim pjesmama. Isto tako im nedostaju
mašta i humor. Opisi u tim pjesmama su puni odmjerenog realizma. Izlaganje cinjenica je jednostavno
i snažno, isti takav je i jezik koji nije puka retorika... Opisuju se obicno male bitke...". Tako,
najugledniji medju istoricarima srpske književnosti istice da se crnogorska narodna poezija bitno razlikuje
od srpske.
Crnogorska književnost se pojavljuje tek oko sredine XVIII vijeka a najveca djela nastaju u XIX vijeku.
Prvi pisci se regrutuju u kuci Petrovic - Njegoš ili na dvoru. To je moglo potvrditi sumnje da
je ova mlada književnost služila interesima kraljevske kuce. Ali sumnji nema mjesta jer, bez obzira
na cinjenicu da crnogorski pisci najradije pišu - što je i normalno - o crnogorskim temama, ta poezija
se organski i svjesno približava srpskoj "ucenoj" poeziji više nego crnogorska narodna poezija
srpskoj narodnoji poeziji.
Osnivacem crnogorske književnosti smatra se vladika Vasilije Petrovic Njegoš (1709-1766). On je
izdao u Moskvi 1754. godine jedan memorandum o Crnoj Gori koji se, iako je pun pretjerivanja i
grešaka, smatra djelom od kljucne važnosti. Vladika u ovom svom memorandumu kaže, krivotvoreci,
da njegova otadžbina vodi porijeklo od Srba koji su se nakon bitke na Kosovom polju povukli u
planine. Ovaj lažni aksiom nalazimo i danas u djelima pisaca koji se bave Crnom Gorom. I tako se
desilo da se zanemari najstarija istorija Crne Gore koja je zaboravljena i da ujedinjenje sa Srbima
ostane glavni cilj politike porodice Petrovic -Njegoš.
Veliku ulogu u stvaranju ucene crnogorske poezije imao je srpski pisac Sima Milutinovic (1791-
1847), porijeklom iz Sarajeva. Od 1827. do 1832. godine, on je boravio na Cetinju, kao ucitelj vladike
Petra II Petrovica - Njegoša. Medju njegovim djelima isticu se dva koja su važna za Crnu Goru:
jedno istorijsko, o Vasiliji Petrovicu - Njegošu i jedna dramska poema koja nas upoznaje sa nekim
dogadjajima crnogorske istorije od Kosovske bitke do dolaska na prijesto dinastije Petrovic -Njegoš.
Poslije Milutinovica, ali mnogo uspješnije, pojavljuje se vladika Petar II Petrovic - Njegoš (1813-
1851), koji se smatra najvecim pjesnikom srpske književnosti. Njegova prva djela pokazuju tijesnu
vezu sa crnogorskom narodnom poezijom koju je revnosno i s ljubavlju prikupljao. Zatim je napisao
epopeju od deset pjevanja (Slobodijada) o borbama Crnogoraca protiv Turaka i jedno visoko filozofsko
djelo o nastanku ljudske duše (Luca mikrokozma), i, na kraju, napisao je dvije istorijiske
drame sa temom iz istorije Crne Gore (Gorski vijenac; Lažni car Šcepan Mali). Gorski vijenac, koji
se smatra njegovim remek-djelom, govori o istorijiskom dogadjaju istrage "poturica" koji se odigrao
u Crnoj Gori na Božic 1707. godine, to jest kada je vladika Danilo I Petrovic - Njegoš naredio da se
pobiju Crnogorci, takozvani "poturice", koji su prešli u muslimansku vjeru.
Vladika Petar II nastoji da to objasni i da smanji odgovornost svog pretka u vezi sa tim tragicnim
dogadjajem. Stoga on od masakra ovih nesrecnika pravi nacionalni dogadjaj od velike važnosti koji
je poslužio za spasenje ugrožene slobode Crnogoraca i za pocetak nacionalne obnove. Drama nas
upoznaje sa mocnom slikom nacionalnog života Crne Gore kroz koju autor velica slobodu i moralnost.
Sigurno je da je ovo najznacajnije djelo srpske književnosti.
Osim Petra II, crnogorska dinastija je dala književnosti još dva važna pjesnika. Jedan je bio knjaz
Mirko (1820-1867), narodni pjesnik veoma cijenjen u to doba; drugi je njegov sin, Nikola I, crnogorski
kralj (1841-1921), veoma plodan pisac. Od njega nam je ostalo nekoliko opisnih pjesama sa
crnogorskim likovima (Hajdana) i nekoliko drama (Knjaz Arvanit, Kralj Vukašin, Balkanska carica);
ali on se narocito istice kao lirski pjesnik. Posebno su lijepe pjesme u kojima opisuje porodicni
život u svojoj zemlji. Veoma su uspješne i njegove patriotske pjesme, a medju njima i himna Crne
Gore (Onam' Onamo...). Iako je intimno vezana za psihu Crne Gore, poezija kralja Nikole je, bez
sumnje, pansrpskog karaktera i to je ono što jasno poništava optužbu da je kralj bio iz dinastickih.
razloga protiv srpskog ideala.
II
Neprijatelji Crne Gore se rado razmecu mišljenjem da Crna Gora, pošto je ekonomski pasivna, nije
u stanju da postoji kao nezavisna državau. Kažu da je sloboda koju je ta zemlja uživala u prošlosti
samo fikcija buduci de je, u stvari, bila instrument u rukama stranih sila koje su se brinule o njenom
izdržavanju: bila je cas instrument Venecije, cas Austrije, cas Rusije. Po njihovom mišljenju danas
bi Crna Gora postala instrument Italije i cinila bi osnovu za italijansku ekspanziju na Balkanu, tako
da bi Crna Gora stalno prijetila miru na Balkanu, i to bi, na kraju krajeva, išlo na štetu njenog naroda.
Ako je teritorija jedne države potpuno ekonomski pasivna, to se ne lijeci lišavajuci je nezavisnosti.
Ukidanje centralnih organa znaci sigurno ekonomsku olakšicu, ali, suprotno tome, prestanak postojanja
politickih i ekonomskih ciljeva države, isto tako ide na štetu zemlje koja na taj nacin želi da se
privredno spase. Aneksijom zemija i njen narod ce se svesti na instrument u rukama države koja vrši
aneksiju u mnogo vecoj mjeri nego ako se ta država jednostavno oslanja na neku stranu silu u
zamjenu za izvjesnu pomoc koja bi makar formalno poštovala njenu nezavisnost.
U svakom slucaju bilo bi pretjerano reci da su Crnu Goru u prošlosti izdržavali. Zaista je teško zamisliti
da jedna zemlja može da živi hiljadu godina od tune pomoci. Tokom svoje istorije Crna Gora
je cesto primala stranu pomoc ali nikad po cijenu sopstvene državne samostajnosti. Ako bi gore navedena
teorija bila tacna, Crna Gora, u vrijeme aneksije od strane Srbije, trebalo je da bude srecna,
medjutim, nikada nije bila siromašnija, a emigracija nikada nije bila tako velika kao tada. I izgleda
da je cilj vladajucih srpskih krugova bio da prinudi na emigraciju kompletnu crnogorsku populaciju
i da tako jednom za vazda prestane da postoji crnogorsko pitanje.
Crna Gora, u stvari, nije ekonomski bila toliko pasivna kako se tvrdi; cak poslije balkanskih ratova
nije uopšte bila pasivna. Stara Crna Gora sa njenim turobnim, neprohodnim i krševitim brdima, istina,
jedva je mogla da izdržava svoje oskudno stanovništvo; ali od kada je kralj Nikola osvojio ravnicu
oko Skadarskog jezera, postojala je mogucnost za ekonomski razvoj. Teritorije osvojene u balkanskim
ratovima mogle su bez teškoca da ucine ovu malu državu bogatom zemljom.
Prije mira u Bukureštu, Crna Gora je imala teritoriju od 9.080 km2 sa otprilike 190.000 stanovnika.
Poslije Bukureškog mira, njena teritorija je iznosila 16.000 km2 i oko 411.000 stanovnika. Nakon
srpske okupacije njena teritorija je bila svedena na 9.658 km", nešto malo više nego prije Bukureškog
mira, a njeno stanovništvo na 200.000 duša. Vidovdanski ustav podijelio je jugoslovensku državu
na oblasti, ucinivši od stare Crne Gore Zetsku oblast, kako se danas službeno zove, vratio joj
je veliki dio teritorija koje su joj prije oduzete i dodao joj djelove Dalmacije i Boku Kotorsku. Njena
površina danas iznosi 13.326 km2 sa 349.000 stanovnika.
Nakon srpske okupacije, teritorija Crne Gore bila je 1922. godine, neproduktivna 71,8%, produktivna
8,2%, pod šumom je bilo 19,8%. 82,8% obradivog zemljišta bilo je zasijano žitaricama, 13,5%
je išlo na livade, a 1,3% na bašte. Ovi podaci nijesu nimalo povoljni ali u istom periodu u sjevernoj
Srbiji (Srbija prije balkanskih ratova) bilo je neproduktivno 42,8%, a 57,8% u južnoj Srbiji (teritorije
prikljucene Srbiji balkanskim ratovima). Godine 1922. i opet u Crnoj Gori, nakon srpske okupacije,
bilo je 82.000 goveda, 10.000 konja, 5.000 magaraca i mazgi, 11.000 svinja, 234.000 ovaca i
76.000 koza. I ovi statisticki podaci svjedoce o velikom siromaštvu, medjutim, ako imamo u vidu da
prema situaciji iz 1919/1922. godine, Crnoj Gori pripada samo šezdeseti dio stanovništva Jugoslavije
i da je, dakle, u tom periodu na citavoj teritoriji Jugoslavije bilo 5.012.000 goveda, 1.069.000 konja,
102.000 magaraca i mazgi, 3.373.000 svinja, 7.011.000 ovaca i 1.533.000 koza, siromaštvo koje
se pripisivalo Crnoj Gori je veoma relativno, zato što iz ovih podataka proizlazi da je Crna Gora
bila mnogo ispod prosjeka samo kad je u pitanju broj konja i svinja, dok se kretala oko prosjeka po
broju goveda, a nadmašivala je prosjek po broju ostale stoke. I to uprkos tome što je stocno blago
pretrpjelo u Crnoj Gori vece gubitke nego u Srbiji, pošto se u Srbiji rat završio 1918. godine, dok u
Crnoj Gori još traje u vidu buna.
Prije balkanskih ratova Crna Gora je proizvodila prosjecno 470.000 kvintala kukuruza, 130.000
kvintala pšenice, 40.000 kvintala raži, 60.000 kvintala jecma godišnje, kolicina koja je bila dovoljna
za unutrašnje potrebe. 1912. godine Crna Gora je izvezla 16.000 goveda i 100.000 koza i ovaca.
Godišnje je prosjecno proizvodila 158.000 koza i ovaca od cega je izvozila 121.000. Nasuprot tome
proizvodila je samo 1.000 govenih koža a uvozila 3.500. Zatim, proizvodila je 60.000 kg masla i
skorupa i 143.000 kg meda i voska. Proizvedeno maslo podmirivalo je unutrašnje, dok su med i vosak
prevazilazili unutrašnje potrebe za 15.000 kg, tako da su ih izvozili.
Iz ovoga proistice da se ne može reci da je Crna Gora bila ekonomski pasivna cak ni prije balkanskih
ratova. Ako zatim imamo u vidu da je Crna Gora bila bogata gvožnem, magnezijumom, naftom,
ugljem, kako je nedavno utvrdjeno, i boksitom, da je imala divljaci koja se mogla ekonomski
iskoristiti, da je obilovala morskom i slatkovodnom ribom, da je imala jednu banju na moru, prelijepa
jezera na planini Durmitoru, i druge oblasti pogodne za turizam, da su duž obala Skadarskog
jezera i Jadranskog mora rasle bujne loze, masline, duvan i druge tropske biljke, i da je imala, doduše
skromnu, industriju, sa tendencijom razvoja, mogli bismo da potvrdimo, bez straha da ce to neko
opovrci, da je Crna Gora bila ekonomski vitalna država cak i u starim granicama. Crna Gora ne bi
nikad bila u stanju da maršira na celu ekonomskog progresa ali je savršeno uspijevala da izdržava
svoje stanovništvo, vaspitavano na spartanski nacin.
Prije Svjetskog rata Crna Gora je imala za cilj vojnu ekspanziju i zbog toga je držala pod oružjem
nesrazmjerno veliku vojsku ciji troskovi su premašivali materijalne mogucnosti države. Danas niko
ni ne pomišlja da oživi takvu militaristicku državu. Ali, nasuprot tome, obezbijeneni su uslovi za
ekonomski preporod jedne nove miroljubive Crne Gore. Na ekonomskom planu najveca teškoca
Crne Gore bio je nedostatak kapitala. Pa i danas bi joj bio neophodan strani kapital. S tim u vezi
Crna Gora je napravila prvi korak još 1906. godine kada obnavlja sporazum zakljucen sa Societa
commerciale di Oriente iz Venecije koja je proširila luku u Baru, izgradila prvu željeznicu u Crnoj
Gori, liniju Bar - Virpazar dugu 42 km i uradila još mnogo stvari za unaprenenje proizvodnje.* Ali,
balkanski ratovi, a zatim i Svjetski rat, obustavili su rad drustva. Beograd, zatim, tokom devet godina
vladavine, ne samo da nije uradio ništa za ovu zemlju, vec je varvarski razrušio sve što je mogao.
Balkanski ratovi relativno su obogatili malu Crnu Goru prostranim šumama, plodnim zemljištem i
bogatim gradovima. Sa padom Austrijske imperije jedini prirodni nasljednik Boke Kotorske bila bi
Crna Gora koja bi s njom dobila divnu luku i nekoliko morskih banja, Tako mislimo da možemo da
potvrdimo da bi Crna Gora, nakon balkanskih ratova, sa teritorijom Boke Kotorske zaista postala
bogata zemlja sposobna da izdržava ne samo pola miliona stanovnika vec, uz potrebna ulaganja, i
pet puta vecu populaciju.
III
Posmatrajuci geografsku kartu Jugoslavije, konstatujemo na prvi pogled, da se, što se tice orografije
i hidrografije, ova država sastoji od tri dijela. Najveci dio zemlje pripada Dunavskom sistemu, to
jest Crnom moru; Makedonija pripada Vardarskom sistemu, dakle Egejskom moru; Hrvatsko primorje,
Dalmacija, Hercegovina i Crna Gora pripadaju sa svojim malim rijekama Jadranskom moru.
Prva srpska država Raška granicila se dijelom sa starom crnogorskom državom: Dukljom. Granicu
izmedju ove dvije države cinila je vodomena Dinarskih Alpa. Dakle, još od kada su postale crnogorska
i srpska država, situacija je bila sljedeca: Srbija je pripadala Pontiji, Crna Gora Jadranu. Kao
posljedica toga Srbija je stalno nastojala da se širi prema sjeveru prateci rijeke koje su se ulivale u
Dunav. Cak se dogodilo da, pošto se povukao u Ugarsku, Arsenije III Carnojevic, pecki patrijarh,
