___EXCLUSIVE FROM CETINJE FOR OUR WEB SITE____

 Kada uporedimo brojne govore koji su državnici svih zemalja tokom rata držali povodom diskusija i
trgovanja na mnogobrojnim Mirovnim konferencijama, zapanjeni smo  odsustvom velikih, plemenitih
i zvucnih principa koji predstavljaju kvintesenciju svih izlaganja ratnih govornika.

S tugom zapažamo da su ovi principi zamijenjeni prostim realistickim koncepcijama koje
predstavljaju osnovu cjelokupne aktivnosti modernog covjecanstva. Drugim rijecima, radi se o
pojedinacnim interesima u najjednostavnijem i najvulgarnijem smislu te rijeci. Ako uzmemo
primjer državnika koji su u Parizu predstavljali civilizovani svijet, možemo s punim pravom da
tragamo za finansijskim i ekonomskim uzrocima svakog medunarodnog pitanja. Možda bi, u
tom smislu, bilo interesantno prouciti efekte medunarodne politike na najjednostavnijim slucajevima -
onima koje je lako izdvojiti iz predratnih finansijskih povezivanja i komplikacija koje je ova svjetska
katastrofa istovremeno prekinula i dodatno zakomplikovala, i koje su se još više zapetljale kada se
vratio mir. Prototipski slucaj koji najbolje odgovara ovakvom proucavanju je nesumnjivo, pokušaj
ukidanja države Crne Gore, saveznice Antante.

U predratnom periodu, ova mala kraljevina nije bila ni u kakvoj vezi sa velikim finansijskim
transakcijama. Skoro da nije imala dugova (svega nekoliko miliona) a koncesije koje su u njoj dobili
strani kapitalisti bile su od drugorazrednog znacaja (željeznica i luka Bar, duvanski monopol). Dakle,
Crna Gora je ušla u evropski rat pod takvim uslovima da njen eventualni gubitak ne bi ugrozio znacajne
interese velikih zapadnih kapitalista. Upravo zbog toga je ova zemlja na saveznickoj konferenciji našla
malo ozbiljnih i iskrenih branilaca.

S druge strane, moguci nasljednici ove države su, kao što cemo kasnije vidjeti, u tome našli veliku
korist cime se opravdava uporna i ogorcena borba za njeno uništenje.

Srpski politicari su sigurno znali kakva su prirodna bogatstvva Crne Gore i o tome su dobro i
nformisali odredene mocne francuske diplomate i kapitaliste - svoje zaštitnike koji su se, u dogovoru
sa velikim americkim finansijerima, potrudili da uticu na francusku politiku i da je primoraju da im žrtvuje
ovu 

Kvalitet drveta je sljedeci: 10 % skupocjenog drveta (crnogorica, hrast, lipa, breza itd.), 10 %
bora, 20 % jele, 10 % divljeg bora i 50 % bukve. Da bismo orijentaciono procijenili ovo bogatstvo,
poslužicemo se dokumentima koje smo nedavno dobili i cija predvidanja predstavljaju  najbolju
garanciju da tacno tumacimo proracune  srpsko-francuskih bankara i politicara. Radi se o ponudi
srpskog agenta G. M. Jovanovica iz Sarajeva, upucenoj G. doktoru E. L. Askieriju (Aschieri) iz
Italijansko-srpskog odbora u Rimu, «privatnom» atašeu srpske legacije u Rimu. Radeci za odredene
visoke licnosti iz Beograda, G. Jovanovic daje detaljan opis svih troškova i zarade gorepomenute
operacije. Mi cemo ovdje navesti najvažnije djelove te ponude za prodaju jedne crnogorske šume
(iz maja 1919 !) kupljene, kako kaže ponudac, za 10 miliona franaka.

Na ovoj temi cemo se malo duže zadržati, jer se na osnovu ovoga lako može zakljuciti kako je
prirodno bogatstvo Crne Gore  koju su nazivali «siromašnom i nesposobnom da se održi», bilo
predmet ogromnih špekulacija.

«Imam zadovoljstvo da vas obavijestim», piše G. Jovanovic, « da sam dobio (sic !) pravo na eksploataciju
velike šume u Crnoj Gori, u regiji Kolašina, na 85-90 km od Jadranskog mora. Ova šuma ima 8,250.000
m3 najkvalitetnijeg drveta. Ugovor mi daje pravo da je eksploatišem 40 godina... Drvo u šumi je
prvoklasno i vec je zrelo za sjecu, jer je precinik vecine stabala 40 cm.

«U cijeloj šumi ima oko 2,600.000 stabala sa precnikom preko 30 cm, što predstavlja kolicinu od
8,250.000 m3. Na osnovu produbljene ekspertize, postoji mogucnost da se ova kolicina i poveca,
jer  najveci broj stabala prelazi 4 m3... Imajuci u vidu ovu kolicinu, mogucnosti prevoza su veoma
povoljne....

«Otkupio sam ovu šumu po cijeni od 3,60 franaka po stablu, a kako svako stablo ima 3,25 m3,
cijena kubnog metra je samo 1,10 franaka...

«Prema tome, 1m3 drveta preradenog u daske ili u drvo za gradnju ce koštati najviše 23 franka,
franko u nekoj francuskoj ili italijanskoj luci....

«Od 300.000 m3 oblica godišnje, može se dobiti 180.000 m3 preradenog drveta koje se može
prodati za 140 franaka po m3, što donosi zaradu od 22,400.000 franaka.

«Smanjenjem cijene koštanja na 23 franka za istu kolicinu od 180.000 m3, dobija se 4,140.000
franaka.

«Od toga ostaje neto godišnji prihod od 18,260.000 franaka.

«Racunao sam istu cijenu za obicno i skupocjeno drvo iako ovo posljednje ima petostruko vecu
vrijednost. «Dakle, 8,250.000 m3 bi donijeli  godišnji prihod od 18,260.000 franaka, odnosno svih
120 miliona kubnih metara kojima raspolaže ova «siromašna»

mala zemlja,  bi donosili godišnju rentu od 265,500.000 franaka po jedinstvenoj cijeni obicnog
drveta !

Ako uzmemo da koncesija traje 40 godina, kako predvida prethodno navedeni dokumenat, imamo
cistu zaradu od 10.620,000.000 franaka za obicnu koncesiju !

Možemo konstatovati da se radi o poslu dostojnom interesovanja najvecih finansijskih špekulanata.
Prirodno je što se Francusko-srpska banka prije svih ostalih, za ovo živo zainteresovala[1].

Ovaj posao postaje posebno interesantan kada uporedimo ukupnu godišnju vrijednost srpskog izvoza
prije rata (dakle, u periodu punog razvoja) sa iznosom koji bi sama Crna Gora mogla da dobije od
izvoza drveta. Ovo poredenje, naravno, nema nikakvu posebnu vrijednost, ali  jasno ilustruje
ogromne mogucnosti za špekulisanje, cak iako za viliki koeficijent povecamo cifre koje se
odnose na predratni period. Naime, naši proracuni predvidaju

prihod od najmanje 265 miliona samo za izvoz drveta iz Crne Gore, a cijela Srbija je 1912.
godine izvezla drveta u vrijednosti od 84,221.349 dinara[1]. Zapazicemo da se u izvještaju G.
Jovanovica pominju cifre u francuskom novcu i da je izvještaj napisan u Ženevi, u vrijeme kada
je francuski franak u Švajrcarskoj vrijedio 70 zlatnih santima.

Ovim primjerom se ne iscrpljuju projekti i proracuni kapitalista i ljudi iz politicko-finansijskih krugova
u vezi sa prirodnim bogatstvima Crne Gore.

Osvrnimo se i na vodeni potencijal ove zemlje:

U cilju objektivnosti, navešcemo pisanje lista «Journal de Genève », koji je, kao što znamo, veoma
naklonjen Srbima, i daleko od svake naklonosti za crnogorsku stvar. U broju od 5. juna 1921,
objavljen je ozbiljan analiticki clanak pod naslovom « Italijani i Jugosloveni » u kome se može
procitati da bi « vodeni potencijal Crne Gore mogao sam da održava cijelu industriju i sve
željeznice Jugoslavije ».

Planiran je vještacki pad vode sa 620 metara (najveci u Evropi). Voda Tare bi sa visoravni stizala
do Morace, prolazeci kroz tunel od 7 kilometara (predvideno je da širina i visina tunela budu po
tri metra). Time bi se dobilo 90.000 konjskih snaga[2]. Taj projekat je obuhvatao i ogromna
postrojenja za proizvodnju aluminijuma i hemijskih proizvoda koje su sjeverne zemlje (Švedska,
Novreška itd.) bile unaprijed prigrabile.

Pomenimo nausput, i velike radove uredenja koje je trebalo sprovesti na rijeci Bojani i na
Skadarskom jezeru. Nepotrebno je dalje insistirati na znacaju ovog novog izvora bogatstva za
kapitaliste – kreatore centralizovane Jugoslavije ; dovoljno je konstatovati i nabrojiti uzroke, da 
bismo pogodili kakve ce biti razmjere posljedica.

Medutim, ni šume, ni industrija zasnovana na vodenoj snazi ne bi imale nikakve vrijednosti
kad crnogorske pomorske luke ne bi bile u rukama zainteresovanih kapitalista. Prirodna bogatstva
kako Srbije, tako i Crne Gore moraju se prenositi najkracim i najsigurnijim putevima. Geografski
položaj Srbije je takav da joj je crnogorska morska obala najbliža. Štoviše, buduci da nemaju
puno povjerenja u «bratstvo» Hrvata, Srbi žele da po svaku cijenu postanu jedini vlasnici teritorija
i luka koje im nece izmaci u uvijek mogucem slucaju odvajanja Hrvatske ili bilo kakvog drugog
raspada Jugoslavije. Jedini nacin da to ostvare je zauzimanje Crne Gore. Pored toga, Boka
Kotorska, prirodna tvrdava koju su Austro-Ugari dobro naoružali, bi u rukama Srba

bila uvijek koristan argument za francusko-americke finansijske špekulatore, jer se francuskim
rukovodecim i vojnim krugovima, osim interesa, dopada ideja o tome da se u njoj krije srž moci
na Jadranu (o tome ih je informisao izvještaj admirala Le Bona, napravljen na licu mjesta za
vrijeme rata). Sve se divno povezalo: stvar je predstavljena pod patriotskim plaštom, tako da
se jednim udarcem
ubiju dvije muve.

Kada se obezbijedi kontrola nad lukama, vlasnik ima potrebu i pravo da bez odlaganja izgradi
puteve. To je prostrani domen, pogodan za upotrebu kapitala. Zainteresovani kapitalisti su na to
posebno osjetljivi. Njihov omiljeni glasnik, «le Journal de Genève » redovno izvještava o svakom,
pa cak i stidljivom pokušaju Italije da se time pozabavi. Evo jednog takvog primjera:

«Le Journal de Genève » od 25. maja 1921, piše u clanku pod naslovom « Balkanska prijetnja » :

« Jedan srpski list, «Trgovinski glasnik», uticajan i dobro informisan organ, je došao do zanimljivog
otkrica. Po njegovom pisanju, Italija ce, ne pitajuci Jugoslaviju za mišljenje, zatražiti koncesiju za
buducu željeznicku prugu od Dunava do Jadrana i povezivanje Zadra sa srpskom željeznicom.
Beogradski list kaže da se danas takve pretenzije mogu primijeniti u Maroku, ali ne i u zemlji
kakva je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.»

U Evropi se odavno predvida potreba za izgradnjom željeznicke pruge medunarodnog dometa i
karaktera koja bi povezala Rusiju i Rumuniju sa Jadranom. Postignuta je saglasnost oko toga
da bi najracionalnija linija polazila iz Prahova, išla preko srpske teritorije Niša i Mitrovice,
ulazila u Crnu Goru pored Peci, prolazila kroz Podgoricu i izlazila na Jadran u Baru, odakle
bi se odvajala pruga
za Boku Kotorsku. Od aneksije Bosne i Hercegovine 1908. to pitanje je pokrenula ruska diplomatija,
ali su se Austrija i Turska suprotstavljale njegovoj realizaciji (tada su Pec i Mitrovica pripadali Turskoj).
Lako je uvidjeti znacaj ove linije, kako za balkanske zemlje, tako i za Rusiju. Sada je jasno koliko je
širok, pravedan i, rekao bih, genijalan projekat velikih francusko-srpskih finansijera,  a kada imamo u
vidu  ratni period u kome je osmišljen i upornost sa kojom je branjen, možemo samo da se divimo
njegovim kreatorima i promoterima.

Još su dostojnije divljenja lakoca i spretnost sa kojima su ovi prefinjeni igraci kakvi su francuski
kapitalisti uklonili mali italijanski projekat koji je vec postojao u Crnoj Gori i koji se mogao nametnuti
i pokvariti njihove planove buduci da je imao prioritet ! Naime, u Italiji  ne umiju da u ovakvim

slucajevima na vrijeme i definitivno uklone odredene licnosti i da pregovaraju u ime i u korist
države.Ne možemo, ipak, dovršiti ove bilješke, a da ne podsjetimo na druge, ne manje važne
faktore koji su sigurno uticali na to da francuski kapitalisti insistiraju na ukidanju saveznicke
države Crne Gore po svaku cijenu i svim mogucim sredstvima.

Želimo da pomenemo rudno bogatstvo Crne Gore.

Ova zemlja raspolaže znacajnim nalazištima uglja u Beranama, Pljevljima i izmedu Nikšica i
Kolašina. Nalazišta gvožda su u Nikšicu, Beranama i okolini Bara. Tamo ima i magnezijuma.
Izmedu Kolašina i Bijelog Polja ima srebra. U XII, XIII i XIV vijeku, ti rudnici srebra su eksploatisani
za potrebe kovanja novca. Turska invazija je dovela do potpunog zaustavljanja radova i zatrpavanja
rudnika. Za vrijeme njihove okupacije (koja je pocela 1916. i trajala do novembra 1918.) Austro-Ugari
su pokupili zguru koja se tu nataložila od srednjeg vijeka, odnijeli je u Austriju i istopili. U okolini
Virpazara (izmedu Skadarskog jezera i Jadranskog mora), ima nafte. U februaru 1914, holandsko
preduzece «Cocare et Cie» je dobilo koncesiju  za iskopavanja;  koncesija više nije na snazi, jer je
ovo preduzece trebalo da otpocne radove prije 1. jula 1914, što im je bilo onemoguceno zbog d
iplomatskih tenzija nakon ubistva nadvojvode Ferdinanda od Austrije.

Ova nafta je istog kvaliteta kao i rumunska, a postoje i uvjerenja da ona dolazi iz istog izvora koji
krece iz Rumunije, prolazi kroz Srbiju i izbija u okolini Virpazara, u Ulcinju (Crna Gora) i završava se
u blizini Valone (Albanija). Sudeci po širini basena u kome je prisutna ova tecnost, procjenjuje se da
je ima u velikim kolicinama i da ce njena upotreba biti vrlo isplativa.

Pomenimo i projekte industrijskog razvoja koji su neka vrsta posljedice prethodno iznesenog, i koje
su pomenuti kapitalisti namjeravali da realizuju bez odlaganja: postrojenja za preradu vune i

kože[1], proizvodnju šibica, konzerviranje voca (ne sjeveru Crne Gore i u Zetskoj ravnici voce je

odlicnog kvaliteta i veoma jeftino); Skadarsko jezero je veoma bogato ribom itd.

Po njihovim projektima, u Baru bi se napravilo gradilište za izradu željeznickih vagona, jedino
na Balkanu.

Da ne bismo izlazili iz okvira ove kratke studije, zaobici cemo mnoge druge projekte. Ovaj mali
rezime vec baca dovoljno svjetlosti na poduhvat u velikom stilu

stilu i iako ne opravdava, cini razumljivijim ponašanje francuske diplomatije prema svojoj maloj
saveznici.Zanimljivo je navesti neke primjere koji pokazuju kako se javno mnjenje priprema na
prihvatanje ove ocigledne medunarodne nepravde. To je takode veoma važan dio suparnickog
programa. Evo primjera uzetog iz francuske štampe i namijenjenog  pokušaju usmjeravanja
francuskog javnog mnjenja. Cijela stvar se prenzetuje kao djelo malih odvojenih grupa:

« Uz pomoc Francusko-srpske banke, koju predstavlja njen upravnik Arnold Navij  (Naville),
osnovana o je «Trgovacko preduzece Istoka» (Compagnie commerciale d’Orient) sa sjedištem u
ulici Le Peletije br. 16 (16, rue Le Pelletier) u Parizu. Cilj ovog preduzeca je obavljanje trgovinskih,
industrijskih i finansijskih operacija, prometa pokretnosti i nepokretnosti u Francuskoj, Srbiji i svim
ostalim istocnim zemljama, ali, cini se, posebno u Srbiji.» (L’Epargne,27. april 1919.)

«Trgovacka komora Pariza je dobila obavještenje da je nedavno stvoren organ pod nazivom
«Komercijalni biro za francuski uvoz  iz Skoplja ( Bureau commercial des Importations françaises
iz d' Uskurb) koji funkcioniše pod strogom kontrolom istocnih vojnih vlasti i cija je svrha  podsticanje
francuske trgovine u Centralnoj i Istocnoj Srbiji i u Crnoj Gori. »

(Le Soir, Pariz, 1. jul 1919.)

« Osnovano je francusko-balkansko šumsko preduzece, sa sjedištem u ulici Kliši br. 54 (54, rue de
Clichy), sa kapitalom od 900.000 franaka, u cilju otkupa i eksploatisanja šuma u balkanskim

zemljama, posebno u Crnoj Gori. Upravnici : G. A. Bati (Baty), Ž. Konon (Conon), Ž. Mer (Maire),

E. Rišu (Richou). » (L’Entente, 6. avgust 1919.)

«Drvoprerada» («Industries du bois»). – Upravnici: G. Ž. Bati (Baty), Ž. Bati (Baty), Ž. Konon

(Conon),Ž. Mer (Maire), E. Rišu (Richou). Aktivnost : Kupovina i eksploatacija šume u

Komovima u Crnoj Gori. – Adresa : ulica Kliši br. 54 (54, rue de Clichy). Kapital : 900.000

franaka. » (L’Exportateur français, 7. avgust 1919.)

Uporedo sa ovom propagandom, vodena je mocna kampanja puna kleveta i intriga koima se
Crna Gora prikazivala kao «nevjerna saveznica» i zemlja «nesposobna da živi samostalno i da
zadovolji svoje najosnovnije potrebe».

Ni jedan detalj nije zaboravljen da bi se omogucio trijumf pohlepe francusko-srpsko-americke
korporacije. Dok je ona radila svoj posao i pripremala proracune, diplomate na Mirovnoj konferenciji
su tragale za odredbama medunarodnog prava koje koje bi omogucile Srbima da  navodno «spasu
mali crnogorski narod». Taj mali narod, jedini koga niko ništa ne pita, cekajuci trenutak kada ce
poceti da mu, u ime medunarodnog prava, otimaju sve, pa cak i tlo koje su generacije njegovih
predaka okupale svojom krvlju, taj mali narod, umire od gladi a nema cak ni pravo na žalbu !

Treba li se cuditi, što se u takvim uslovima, surovi konzervativni gorštak, kao nekom carolijom,
pretvara u najsjajnijeg boljševika ?