UMJETNOST I KULTURA > VLADIMIR I CRNA GORA


26 Sep 2008


 
 VLADIMIR VISOCKI 
NADA JEKNIĆ - CRNA GORA


 

 


Saradniku iz Moskve, gospodinu Budislavu –  Budu Raičeviću !

Hvala Vam za prevod pjesme posvećene Crnoj Gori od Vladimira Visockog, koji je Crnu Goru nazvao drugom domovinom.

Presrećna sam što su se ovi prelijepi stihovi našli na ovom saitu, zahvaljujući Vama !

U znaku zahvalnosti šaljem divne fotografije -  Spomenik V.Visockom u Podgorici  i ovaj  moj tekst o V.Visockom !



               ♦


Vladimir Visocki je veliki ruski  pjesnik, kantautor, boem, glumac na Taganki, neponovljivi mag  poezije koji je izvodio svoje stihove uz gitaru, neobičnim, specifičnim glasom i nevjerovatnom harizmom osvajao   mnoga  srca .

Osvojio je i mene !!

Već od  1960. kada je napisao prvu pjesmu, njegovi prijatelji su znali da je pred njima genije! 

Njegovo bogato stvaralaštvo, prekrasne pjesme i stihovi  omiljeni su  i kod nas u CG i uvijek se rado slušaju !

 Rođen je u Moskvi 1938 godine , a umro 1980, u 42.godini. Slomljena gitara na Volgi simbolizuje jednu prekinutu mladost, a raspuklo zvono, njegov glas koji se i danas čuje i odzvanja boemskim, Starim Arbatom, prelijepim moskovskim šetalištem, koje je puno slikara, svirača, pjevača, umjetnika ...Tu je spomenik Bulatu Okudzavi koji je pjevao Arbatu :
 

„Ах, Арбат, мой Арбат,

Ты моя религия,

Мостовые твои

Подо мной лежат.“,


kao i  Puškinu sa Natalijom Gončarovom... Tu  možete kupiti one čuvene  „babuške“ i  vječni, izrezbareni, ruski samovar. 

Pjesme Vladimira Visockog - „Balada o ljubavi“, „Moja Ciganska“, “Pjesma o drugu“,  „Oči čarnije“, „Zbogom planine“, „Uhvati vjetar“, „Pjesma poginulom drugu“, „Svako veče palim svijeće“, „Konji“ i mnoge druge su dragocjena remek – djela „poezije uz melodiju“ kojoj je prvi otvorio vrata  Bulat Okudzava, dobitnik nagrade „Buker“. Okudzava je uticao na mnoge pjesnike , posebno na Visockog koji i danas traje!!!

Novim, neobičnim načinom pjevanja, Vladimir Visocki je krijepio duše onih koji su bili protiv svakodnevice, učmalosti, površnosti, egoizma, malograđanštine, lažnih iluzija, koji su osjećali prkos ali i osamljenost, dosadu, klonuće, smrt... Osjećali i ćutali...

Visocki je svoj duh, svoj intelekt, gordost i ljepotu  izrazio kroz pjesme. Pjevao je  otvoreno, smjelo,  o čemu neko nije ni smio da misli, a kamoli da glasno kaže. Ta njegova smjelost izaziva divljenje i tu se vidi snaga genija!

U svoje pjesme unosio je žar, muziku,  stihove  pune jantara, vizije o ljepoti, daljinama, planinama, konjima, vjetru, zvijezdama, ljubavi, životu... i sa novim akordima, ritmom i prelijepim baritonom opijao mnoge slušaoce:


„Svježi vjetar opio je odabrane...

iz mrtvih ih je podigao,oborio ih s nogu,

zato  ako nijesi volio, znači  da nijesi ni živio, ni disao...“

Zvuci gitare i pjesme Vladimira Visockog dirnuli su me u srce  i pokrenuli neko sjetno raspoloženje kao da je sa dna duše nešto istrgnuto, nestalo...ali, pokrenuli su  i ono najuzvišenije, da volim, da pjesma, ljepota i muzika blistaju sjajem svijetlo – žutog jantara i  želim  da , kad  šetam Crvenim trgom dok   pada snijeg,  čujem crkvena zvona i jake otkucaje srca koji se stapaju u pjesmu „Podmoskovske  večeri“, želim da se  u proljeće u mojim očima ogleda rjabinjuška sa nježnim, bijelim cvjetovima!

Vladimir Visocki je mnogo volio i cijenio slobodu. Jednom je i rekao :“Bez slobode,  ja umirem.“ Naravno, bez slobode sve postaje besmisleno i u nekim  njegovim pjesmama imamo utisak kao da izbija ljutnja pjesnikova, a u nekim   divljenje.

Posebno  se  oduševio  hrabrim  Crnogorcima, oduševio se tim viteškim narodom  koji su se borili sabljom i mecima za slobodu  i to  ga je inspirisalo da napiše čuvenu pjesmu „Crnogorci“. Visocki se  divi  Crnogorcima jer smatraju  da je smrt čast, „a čast je bilo život dati“  i  „umrijeti od kuršuma i mača ljutoga“, a ropstvo poniženje i zato:

„Zarobit se davali nijesu, U LANCIMA CRNOGORCA NEMA!!!“

Visocki pjeva i o ljepoti Crne Gore  i kaže da je Crna Gora bogata nebom i gorama, “ da planine nebesa krote“, a da more kao plašt grli te predjele i pjeva o vječnoj ljubavi.
 
Divio se i Crnogorkama koje su hrabro podnosile smrt  najbližih, smrt  voljenog  bića, koje su crninu nosile otmjeno, a „suze po travi lile krišom“ da dušman ne bi uživao u njihovom bolu. Ali, “ Crnjele su od jada i tuge, ko od mraza plodorodne njive, sa njima su crnjele i gore, i u gar se pretvarale žive“.

Sve ovo potvrđuje da je Visocki  volio Crnu Goru i  nije joj slučajno  posvetio najljepše stihove :

Ja žalim u životu ovom

što nemam korijena dva,

što drugom domovinom mojom

ne zovem Crnu Goru ja!“


„To je bio izraz njegove duše i ljubavi koju je osjećao prema Crnoj Gori. Zahvalni smo Crnogorcima na ljubavi koju osjećaju prema ovom našem poznatom glumcu. Zato je Vlada Moskve i poklonila spomenik Podgorici da bi on bio još jedan simbol naših drevnih, viševjekovnih kulturnih veza – kazao je  g.Sergej Bajdakov.


Sin V.Visockog (iz prvog braka) – Nikita Visocki, direktor muzeja „Visocki“, obratio se  Podgoričanima:

„Ovo lijepo sjećanje govori o ljubavi koja je pobijedila vrijeme. Ne možete da zamislite kako se osjećam jer grad o kome je moj otac pisao još ga se sjeća“. 

Volim što je u Crnoj Gori – Podgorici, podignut spomenik
pjesniku, glumcu i bardu, Vladimiru Visockom  kao i  velikom pjesniku,  Puškinu! Oba spomenika je izradio skulptor Aleksandar Taratinov, u figurativno – realističkom – klasicističkom stilu , što znači da autor  njeguje i poštuje  tradiciju i u tome je njihova vrijednost. Spomenici odišu ljepotom, skladom i pravo su duhovno obilježje  Podgorice.

Prije nekoliko godina, kada je otkriven spomenik V.Visockom, veoma  mi se dopalo kako se gradonačelnik Podgorice, g.Miomir Mugoša obratio prisutnima i želim to da podijelim sa vama : „ Veliki umjetnik  nije ni slutio da će se jednog dana u njegovoj, kako je u pjesmi govorio „drugoj domovini“, uz rijeku Moraču, u srcu Crne Gore, stihovi : „Žalim što mi Crna Gora dična, nije druga domovina“  stapati sa vječnim šumom rijeke i akordima njegove gitare...Visocki je bio oličenje epohe, čovjek slobodnih misli, opasnih za ondašnji poredak, originalan po svojim kompozicijama, tekstu i muzici... Nadam se da će mladi i zaljubljeni Podgoričani prihvatiti i zavoljeti spomenik Visockog, čiji je autor Aleksandar Taratinov. Oni će ovdje pronaći svoj kutak i mir, jer su njegov život i rad oličenje i sinonim života, ljubavi i mladosti“. 

Iako je Visocki u nekim trenucima jedini izlaz nalazio u kafani, u alkoholu, živio boemskim životom, tonuo u
vrtloge i sunovrate,

...если не любил,


Значит  и  не жил  и не дышал!“

ipak je pronašao put prave sreće u  ljubavi  sa Marinom Vladi. Posvetio joj je pjesmu „Lirska pjesma“ (Marini Vladi), a to može samo čovjek koji iskreno i duboko voli. Govori joj da će je odvesti „u dvorac u kom fanfare sviraju“, da će je u naručju odnijeti u „raj, na salaše“, tamo đe je“ niko neće moći naći!“


Dirljivo je njihovo bračno putovanje po Gruziji...Da bi pobjegli od svega i našli svoj mir, izgradili su drvenu kućicu – daču, obraslu u zelenilu, u Pahri, u Podmoskovlju...

Ah , Podmoskovlje, ah, to prekrasno Podmoskovlje!

Smiješe se šume breza, miluje mjesečeva tišina, ljubi dan! Drvene kućice – dače, su pravi odmor za dušu uz vatru koja pucketa sa ognjišta... Sa starog gramofona dopiru zvuci gitare i čuje se  jedan neobičan, drag bariton...Tu  je obavezno i čaj iz onog, od srme i srebra, samovara...Veliki porodični album sa slikama se odlično uklapa uz stari, izrezbareni namještaj... Na prozoru visi lampa sa obasjanom srčom koja baca zrake po ćilimu...To je bio pjesnikov „raj na salaše“ sa Marinom Vladi...njihova dača, koja je odmah, poslije njegove smrti srušena...

Ljubav Vladimira Visockog i Marine Vladi, razdvojena na dva grada – Moskvu i Pariz je opstala bez obzira na daljinu...Još jednom su Visocki i Marina potvrdili da su velike ljubavi vječne!


Я дышу - и значит, я люблю!


Я люблю - и, значит, я живу!


Sada se gradi most u Podgorici,  nedaleko od spomenika...možda ćemo ga nazvati  MOST   LJUBAVI  i možda cemo i mi kačiti katance i na njima urezivati imena i datume kao znak  vječne ljubavi...

Marina je imala prepisku sa Visockim, mnoga pisma, zapise, fotografije... i to  će biti dostupno javnosti  tek poslije njene smrti. Njen Volođa je otišao. Tišina se sliva okolo...Akordi srca ječe...Do Marine dopire Volođin glas i sjetan zvuk gitare... Zna da je „pjesma porod čovjekov , san je i sjaj i čežnja i duboki nemir“ (V.Parun) kao i njihova ljubav!

U  „drugoj domovini“ Vladimira Visockog , uz rijeku Moraču, u srcu Crne Gore, stapaju se Volođini  stihovi 

Я дышу - и значит, я люблю!


Я люблю - и, значит, я живу!

sa vječnim šumom zelene rijeke i akordima njegove gitare. Tu je pronašao onaj vječni plam slobode i ljubavi koji mu je dao krila da se vine u nebo, u visine i da zauvijek  tu ostane.

P.S. (Ove stihove najviše volim da pjevušim kad osjetim  boje,zvukove i mirise  smaragdne Morače ,što se vidi i na slici)


Srdačan pozdrav  iz  prelijepe Crne Gore!

 

Nada Jeknić


 

 

 ©  2005 - 2018 www.montenegro-canada.com  All rights reserved