UMJETNOST I KULTURA > IZ JEDNOG UGLA - V


21 Apr 2012

 

 
                         MILISAV POPOVIĆ ZA WEB SITE: NAŠA DUŠA

                                             prethodne kolumne III - III - IV


Duša i duh. Dvije srodne čestice, koje se obično pogrešno poistovjećuju. Istina, i jedna i druga zavise od udara srca i frekvencija iz uma. Ali, dok duša ognji negdje u grudima, duh se konstantno vrzma nekud po lobanji... bar tako tvrde ezoteristi. Prvu odlikuje memljiva statika, drugu potentna dinamika. Duša plamti crvenilom (emocijama), a duh struji plavetno-zelenim prugama (mislima). Zato će oni koji tumače koloristiku (aure pojedinaca) zaključiti za osobe koje vole nijanse neba i gora, da snagu crpe iz promišljanja i kreativne moći uma (duh); dok će za one koji uživaju u jarkim bojama i refleksijama sunca o kožne površine svijeta reći da je duša ovladala njihovom egzistencijom... i još će napomenuti da to nije dobar način za dalji tok života. Jer, trnje po putu se ne lomi svilenim maramama. Ali šta oni znaju...

Takođe, mudre, učene glave će se složiti da naše postojanje utvrđuje nešto što se ne da utvrditi... da interakcija duha i duše zbilja ne čini da se krećemo, dišemo i postojimo – da je zapravo sve stvar mehanike i biologije... Ali, ove dvije čestice i te kako određuje pravac kretanja, načine disanja (saglasne prilikama), i vaskoliku potrebu da budemo mnogo više od pukog opstanka. Ovo je već stvar božje elektronike.

                

Čudne su i reakcije naših ruku, kada treba zaštiti vlastiti spokoj. Naučeni da se dodirnemo do uvale pod grlom, kad god nas uznemire priče ili kakvi događaji... misleći da tim kontaktom umirujemo jezgro života što ga dobismo. Naravno, niko ne zna ko nauči ljudski rod prostom gestu. Posmatrali smo životinje, i njihove pogrešne načine, dok nismo dlanom naučili da zahvatimo vodu iz potoka... koga smo onda promatrali kad smo prstima i šakom zaklanjali srž jezgra, u doba kada bijasmo tek za koju dlaku drugačiji od majmuna. Da Vinči je napisao da smo odavnina osluškivali anđele... postojala rupa, nalik uhu, nekolika prsta ispod grla - koju smo vremenom ogluvjeli, začepili i u nju zarobili glas viših bića. Leonardo tako bi prvi od majstora, koji duši dade zvučnu odliku ("tonovi od anđela stanuju u meni"). Mnogo kasnije ga Rusi demantovaše, utvrdivši da ona ipak ima svjetlosnu formu. A, tek od skora, jedna moderna grana eshatologije, ponudi dokaze da duša posjeduje i ton i sliku. Bilo kako bilo, nešto ostaje sigurno – mjerenjem je utvrđeno da lat nakon smrti, udolina što plovi od grla do grudnog koša, splasne taman toliko, koliko je nečem bilo dovoljno da se raskopča i ispari (nešto što ima i fizičku težinu). I tako, dok duša, što sa sobom nosi zapis čovjekove čudesnosti, pobjegne čim smrt dođe po svoje... za duh se vjeruje da ostaje vjeran domaćinu i njegovom mesu. Te tako i istruli sa njim.

                  

Za ljude koji imaju duha kaže se da su puni energije, da pokreću druge i utiču na razmišljanja onih koji su podložniji tutorstvu... ali, povremeno se desi, da jak duh istisne dušu. Tada božji kuvar po novom receptu od čovjeka može da napravi dva specijaliteta: genijalca ili zločinca. Svako od nas poznaje predstavnike ova dva korpusa... oni su vam komšije, poznanici... a ponekad i članovi familije.

Genetičare zanima jedna stvar... da li će (kada se uslovi steknu) prvi klon nastao replikacijom nečijeg gena sa sobom nositi tragove duše "izvornorođenog"? Ako je vjerovati teoriji o reinkarnaciji, vjerovatno da hoće. Uspomene i osjećanja se prenose... ali ne i umne zabilješke. Inače bi se moglo dogoditi da vaskrsli Hitler nastavi svoju genocidnu misiju. Ovako, njegova duša može da se sije po svijetu u hiljade vidova – i da ne bude opasnosti, sve dok ne dođe u dodir sa novim, razornim duhom.

Davno nekad... hrabri ratnik iz Jakutata (pleme sa Aljaske) pođe po dar bogova, kog zasluži nakon brojnih bitaka. Mudrac mu reče: "Ako izabereš dušu, imaćeš vrelu krv i hladnoća ti neće moći nauditi. Ako prihvatiš duh, lomićeš stijene udarom noge".
Ovaj se zamisli i upita: "Starče, kako će me pamtiti ako izaberem više duše?".
"Kao ure!" (morža).
"A ako izaberem duh?"
"Kao ure dehu!" (govno od morža).

Ratnik odluči da izmiješa eliksir, dodajući više duše, a manje duha... Takav dar ga učini prvim od svoje sorte čiji potomci, kasnije, oplemeniše negostoljubivu zemlju.

A danas, daleko od Aljaske? Pa, ovdje, oko nas žive mnogi, koji su naduvani poput slonova... čak se i ponašaju tako... kadri da gaze meku travu, ispiju sva jezera, da drugima kap ne preostane... Surlom cijepaju oblake... ušima zaklanjaju sunce... Istina je da pravi slon ima dušu... tako da ovi oko nas mogu biti, ništa drugo, do jedno obično slonovsko dehu.

 Autor je crnogorski pisac i direktor Biblioteke "Radosav Ljumović" u Podgorici.

 

 ©  2005 - 2018 www.montenegro-canada.com  All rights reserved