UMJETNOST I KULTURA > NIZ VITOVU ULICU


8 May 2012

 

 

 

 ŚEĆANJE VITOMIR - VITO NIKOLIĆ 1934 - 1994  
 

  

U predvečerje AB revolucije, prvi čovjek Skupštine opštine Cetinja, drug Jovan-Joco Markuš, zvani „Mali mrav" pozva sve pravoslavce u Crnoj Gori da u što većem broju dođu pred Cetinjski manastir i uveličaju slavlje loženja badnjaka koji se tu vjekovima ložio. Od rata do tada, niko ni od crkvenih poglavara, a kamoli partijskih ljudi ne pomenu ni badnjak, ni crkvu, a sad je bilo jasno da je crkva jedna od koreditelja u „događanju naroda".

Śedio sam kod Vita tog dana kad u ranim popodnenim satima banuše u kuću dvojica nam prijatelja iz Nikšića i ne śedajući, s vrata kako uđoše, počeše nas požurivati da se spremimo i idemo na Cetinje na nalaganje badnjaka. „Čekajte ljudi" - Vito će - „kako to sad vi u crkvu kao pravi vjernici, a kol'ko mi se čini, oba ste u partijii odavno.

A ja sam i do sada išao o nekim praznicima u crkvu, pa
su me privodili u miliciju na saslušanja. I da znate niko me nije špija, no neko iz partije". Da ne dužim dalje - sa njihove strane uslijedi nekakvo objašnjenje, da su oni i sad u partiju ali da je sve to danas drugačije... a sa Vitove strane čujem: „E, ja vam to ne znam kako je, ali ja s komunistima neću ni u crkvu"! - Iz knjige Đorđija Puśa Matovića


Srete Vita jedan Nikšićanin, dobar i fin čovjek. Pita ga kako je, đe radi, kako je plaćen, može li se živjeti, ima li stan i đe mu je. Vito ga tu zaustavi da skrati priču. „E, tu sam ti gadno prošao. Cijelog života sam maštao o tome da imam stan blizu nekakve kafane, a zapade me pored mljekare".- Iz knjige Đorđija Puśa Matovića 

               


Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, đe mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je preśekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je śedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bačio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj ośećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili pośeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo već pjevušimo pjesmu "Pijem".

 Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno śete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

 


 

 ©  2005 - 2018 www.montenegro-canada.com  All rights reserved