UMJETNOST I KULTURA > ALICE MUNRO - MY STORY ABOUT MONTENEGRIN


7 Aug 2014

 


       ALICE MUNRO - KANADSKI NOBELOVAC I NJENA PRIČA

LJUBAV KANAĐANKE ROBIN I CRNOGORCA DANILA ADŽIĆA - I dio



ALICE MUNRO (83) je kanadska književnica engleskog govornog područja. Rođena je 1931. godine u Wingham-u, Ontario. Njen otac, Robert Eric Laidlaw bio je farmer, a majka, Anne Clarke Laidlaw (djevojački Chamney ), bila je učiteljica. Munro je počela pisati kao tinejdžer, objavljujući svoju prvu priču " Dimenzije sjena" 1950. g., dok je studirala engleski jezik i novinarstvo na Univerzitetu Western Ontario. Tokom tog perioda ona je radila kao konobarica, berač duvana i bibliotekarka. Godina 1951. godine napušta Fakultet i udaje se za svog kolegu studenta James-a Munro-a. Oni su se preselili u Dundarave, West Vancouver, u James-ovu rodnu kuću. Godine 1963., par se preselio u grad Viktoriju, đe su otvorili firmu MUNRO BOOKS, koja još uvijek radi.

Munro je za prvu zbirku priča, Ples Srećnih Sjenki (1968.), osvojila Guverner nagradu, najveću kanadsku književnu nagradu. Nakon toga objavljuje zbirku Životi djevojčica i žena (1971.), zbirku isprepletenih priča. Godine 1978., zbirka - Što misliš, tko si ti? - donijela je Alice-i i drugu Guverner književnu nagradu. Od 1979. do 1982. godine je posjetila Australiju, Kinu i skandinavske zemlje đe je imala javne nastupe i recitovanja. Godine 2006. priča "Međed je došao preko planine " poslužila je kao scenario za jedan film režisera Sarah Polley-ia .


10. Oktobra 2013. godine Alice Munro je dobila Nobelovu nagradu za književnost kao "majstor savremene kratke priče ". Ona je prvi Kanađanka i 13. žena u svijetu koja je primila Nobelovu nagradu za književnost. Za crnogorsku javnost je interesantna njenja zbirka kratkih priča BIJEG, đe Alice Munro u priči Trikovi - opisuje ljubav jedne Kanađanke Robin iz mjesta Stratford i Crnogorca - Danila Adžića iz sela Bjelojevići, u Crnoj Gori. Priča se odigrala u malom ontarijskom gradiću Stratfort-u ..

http://i.i.cbsi.com/cnwk.1d/i/tim2/2013/10/10/Alice_Munro_183933045_620x350.jpg


radiCrno PRVI PUT NA NETU - PREVOD PRIČE NA CRNOGORSKI JEZIK

"Ja ću umrijeti ", rekla je Robin, jedne večeri prije nekoliko godina. "Ja ću umrijeti ako haljina ne bude gotova." Društvo se sjeđelo ispod verande kuće u ulici Isaac. Willard Greig, koji je živio u komšiluku, igrao je remi kartama sa Robinom sestrom, Joanne-om. Robin je sjeđela na kauču, čitajući namršteno časopis. Miris nikotina see miješao s mirisom kečapa u toj kući, pored druma.

Willard je gledao Joanne jedva se osmjehujući, dok je ona nezainteresovano upitala: "Šta si rekla?"

"Rekla sam, ja ću umrijeti." - Robin ponovi drsko. "Ja ću umrijeti ako mi haljina ne bude gotova do sjutra."

"To je ono što sam mislila da si rekla. Da bi umrla? "

Joanne-in glas je bio tako blag, njezin prezir tako silno tih, dok je njeni osmijehi nestajaoo u majušnom kutku ustiju.

"Pa, ja i bih", rekla je Robin prkosno. "To i trebam."

"Ako je potrebno, ona će i umrijeti, ona ide na predstavu", rekla je Joanne Willard-u, u povjerljivom tonu.

Willard je rekao: " Neka je, Joanne." Inače, njegovi roditelji, ali i on sam, bili su prijatelji roditelja djevojaka i on je i dalje razmišljao o njima dvijema kao o djevojčicama - i sada da su roditelji mrtvi, smatrao je da je njegova dužnost da i dalje pazi na njihove kćerke.

Joanne je imala trideset godina, Robin dvadeset šest. Joanne je imala djetinjasto tijelo, uska prsa, dugo-žućkasto lice, i ravnu, finu, smeđu kosu. Ona je uvijek željela da ostavi utisak da je samo nesretna osoba, koja je stala na pola puta između djetinjstva i ženske zrelosti. Zakržljala, osakaćena na neki način, teškom i trajnom astmom od djetinjstva. Nije se ništa drugo ni moglo očekivati od osobe, koja nije izlazila zimi iz kuće i koja nije noću mogla ostati nasamo, nego da ima tako razarajuće načine razumijevanja gluposti onih koji su bili malo sretniji od nje. Ili da ima tako mnogo prezira. Willard-u se činjelo da je cijelog života posmatrao Robin-ine oči kako se pune suzama gnjeva i kako sluša kako Joanne govori: "Šta je sad sa tobom?"

Večeras je Robin bila malo povrijeđena. Sjutra je bio njen dan, jer će otići u Stratford, a to je značilo kao da živi van Joanne-inog dometa.

"Kakvu to predstavu gledaš, Robin?" - pitao je Willard, najnježnije što je mogao. "Je li u pitanju Šekspir?"

"Da. Šta mislite o tome? "

"Možeš li da ga pratiš? Šekspira? "

Robin potvrdi da može.

"Ti si onda čudo."

Već pet godina Robin to radi. Ide na predstavu svako ljeto. Sve je počelo kada je živjela u Stratfordu, dok je učila za medicinsku sestru. Na predstavu je otišla sa školskom drugaricom koja je imala nekoliko besplatnih ulaznica dobijenih od njene tetke koja je radila kao kostimograf. Drugarici je predstava bila veoma dosadna - radilo se o Kralju Liru - a Robin se trudila da to ne primjećuje. Ionako nije imala želju da to pokaže i u takvim situacijama bi najradje napustila pozorište i izbjegavala bilo kakav razgovor bar narednih 24 sata. Tada bi odlučila da se vrati nazad opet. Ali, ovoga puta bez društva.

To za nju i nije bilo teško. Grad u kojem je odrasla i đe je, kasnije, morala pronaći posao zbog Joanne, bio je samo trideset milja daleko. Ljudi tamo su znali da se igraju Šekspirove drame u Stratfordu, ali Robin nikada nije čula da je neko išao da to i vidi. Ljudi poput Willard-a su se plašili da budu viđeni u publici, a imali su i problem i da prate dramu. A ljudi poput Joanne, nikada nijesu ni mogli da vole Šekspira, pa ako neko i otišao, to su bili obično oni koji su voljeli da budu viđeni u visokom društvu i oni su radije onda odlazili u pozorište u Toronto, u Royal Alex, kada je Brodway mjuzikl bio na turneji.

Robin je voljela da ima dobro sjedište, ali je sebi to mogla jedino priuštiti Subotom. Otišla je na predstavu koja se igrala na dan kada je imala slobodan dan iz bolnice. Ona nikada nije znala unaprijed o kakvoj se predstavi radi, nije marila hoće li to biti tragedija ili komedija. Obično bi srela jednu osobu koju je znala, u pozorištu ili na ulici, a to joj je odgovaralo jako dobro. Jedna od sestara s kojima je radila joj je rekla: "Ja nikada ne bih imala živaca da to radim kao ti, " i tada je Robin shvatila koliko je ona drugačija od većine ljudi. Ona se nikada nije osjećala više opuštenija nego u ovom vremenu, okružena strancima. Nakon predstave ona je hodala centrom grada, uz rijeku, i tražila neko jeftino mjesto za hranu - obično sendvič. I na dvadeset minuta do osam ona bi hvatala voz. To bi bilo sve. Ipak, tih nekoliko sati bila je ispunjena uvjerenjem da je njeni život, koji se činio tako improvizovan i nezadovoljavajući, bio samo privremen i sa time se mogla lako nositi. A iza njega, iza tog života, iza svega, nazirao se zrak, naziralo se sunce kroz prozore voza . Sunčeva svjetlost i duge sjene na ljetnim poljima, poput ostataka predstave u njenoj glavi.

Prošle godine, gledala je prestavu Antonije i Kleopatra. Kada se predstava završila, pošla je da hoda niz rijeku i primijetila je crnog labuda - prvog kojeg je ikada viđela - bio je kao suptilan uljez koji klizi i hrani se na maloj udaljenosti od bijelih. Svjetlucanje krila bijelih labudova dalo joj je ideju da ovog puta treba da jede u pravom restoranu, a ne neđe na kiosku. Bijeli stolnjak, neko svježe cvijeće, čaša vina, i nešto neobično za jelo, kao što su dagnje ili piletina. Krenula je prema tašni da vidi koliko novca ima.


Ali, tašne nije bilo. Tašna, koja je obično bila zabačena preko ramena na svom srebrnom lancu, je bila nestala. Ona je hodala sama od pozorišta do centra ne primjećujući ta tašne nema. I, naravno, njena haljina nije imala džepove. Nije imala ni povratnu kartu, ni ruž za usne, ni češalj, i nije imala novca. Čak ni deset centi.

Sjetila se da je u cijeloj predstavi držala tašnu u krilu, ispod njene brošure. Sada nije imala ni brošuru. Možda su tašna i brošura pale na pod? Ne, sjetila je imala tašnu u WC kabini za dame. Ona je okačila tašnu na čiviluku vrata. Ne, nije je ostavila tamo. Sigurno ne, zna da se pogledala u ogledalu iznad umivaonika, uzela je češalj da očešlja kosu. Kosa joj je bila tamna, i nježna, iako se znala napuhati kao kod Džeki Kenedi, posebno se kovrdžajući noću, ipak je imala tendenciju da ide ravno. Bila je
zadovoljna s onim što je viđela. Imala je zelenkasto-sive oči i crne obrve i preplanulu kožu i sve se to odlično uklapalo u njeni uski struk, sa haljinom od boje avokada - zelenog poliranog pamuka, sa nizovima malih nabora oko bokova.

Da, izgleda, upravo je tamo ostavila tašnu. Na pultu pored umivaonika. U trenutku dok se divila sebi, okrećući se i gledajući sebe preko ramena kako bi provjerila V izrez na haljini na leđima i da li se remen grudnjaka možda vidi neđe. I u toj plimi taštine, od glupog zadovoljstva, ona je otplovila iz kabine za dame, ostavljajući tašnu za sobom
.

Okrenula se i krenula nazad prema pozorištu. Išla je najbrže što je mogla. Nije bilo hlada ulicom, saobraćaj je bio dosta gust, bilo je vruće kasno poslijepodne. Skoro da je trčala. Znoj je počeo da izlazi ispod naramenica njene haljine. Prešla je preko vrućeg parkinga i uputila se uzbrdo. Niđe nije bilo hlada, a niđe nikog ni oko pozorišta.


Ipak, pozorište nije bilo zatvoreno. Kad je ušla, zastala je na trenutak da bi se oči privikle na unutrašnjost nakog spoljnog odsjaja. Osjećala je kako joj srce lupa, a kapi vlage izbijaju na gornoj usni. Šalter za karte je bio zatvoren, kao i kiosk za piće. Vrata dvorane su bila zaključana. Krenula je stepenicama, dolje prema WC-u, dok su njene cipele klepetale po mermernim stepenicama.

Samo da bude otvoren. Neka bude otvoren. Samo da je tamo. Ali, ničeg nije bilo na glatkom pultu, ništa na čiviluku vrata....

Kad se vratila u predvorje, jedan čovjek je već čistio pod. On joj je rekao da pokuša u Izgubljeno - Nađeno, ali ta prostorija je bila već zaključana. Ipak, uz malo oklijevanje, odveo ju je do ostave, đe se nalazilo nekoliko kišobrana, jakne, kape, čak i jedan smeđi lisičji šal... Ali, tašne nije niđe bilo.

"Nemate sreće", reče on.

"Možda je ispod sjedišta?" - iako je bila sigurna da to tamo može biti.

"Već je tamo pometeno."

Nije mogla ništa više da učini osim da se popne stepenicama, prođe kroz predvorje, i izađe na ulicu.

Hodala je u suprotnom pravcu od parkinga, tražeći hlad. Mogla je da zamisli Joanne-u kako govori da je čistač već uzeo njenu tašnu za svoju ženu ili kćerku što se i moglo očekivati u mjestima kao što je ovo. Dok je hodala tražila je neku klupu ili neki zid đe bi mogla da počine i da se malo sabere. Ali, ništa nije bilo na vidiku.

Veliki pas je prišao otpozadi i udario ju je dok je prolazio pored. To je bio tamno-braon pas, sa dugim nogama i arogantnim, tvroglavim izgledom.

[AliceMunro.jpg]

"Juno, Juno" - vikao je čovjek. "Pazi đe ideš".

"On je samo mlad i nevaspitan" - reče čovjek Robin. "On misli da je njegov trotorar. Ali, nije opasan. Da li si se uplašila?"

Robin odgovori - "Nijesam!". Već je bila preokupirana gubitkom tašne, pa je ovaj napad psa samo se nadodao na to.

"Ljudi su često uplašeni kad vide Dobermana. Dobermani imaju reputaciju da budu jaki, ali ovaj je treniran da bude opasan kao pas čuvar, ali ne i kad hoda."

Robin je jedva razlikovala jednu pasminu od druge. Zbog Joanne-ine astme, oni nijesu nikad imali pse ili mačke kod kuće.

"Sve je u redu" - reče ona.

Umjesto da pođe do psa koji je čekao, vlasnik ga je pozvao da se vrati. Tada je postavio kaiš na remen okovratnika.

"Istrgao mi se još na travi. Dolje, ispod pozorišta. On to voli. Ali, ođe on mora biti na kaišu. Bio sam lijen. Da li si dobro?!"

Robin se čak nije ni iznenadila ovom preokretu u razgovoru. Samo je rekla:"Izgubila sam torbicu. To je bila moja greška. Ostavila sam je pored umivaonika u WC za dame i kad sam se vratila da je potražim, već je bila nestala. Samo sam otišla i ostavila je tamo nakon predstave".

"Šta je bilo na repertoaru danas?"

"Antonije i Kleoparta" - reče ona. " Novac je je bio u njoj, kao i moja povratna vozna karta":

"Ti si došla vozom da bi gledalu Antonija i Kleopartu."

"Da!".

Sjetila se savjeta njene majke koja je govorila njoj i Joanne-i da kad putuju vozom ili kada putuju bilo kako - uvijek treba da imaju par novčanica prekalopljenih i zavučenih u donji veš. Isto tako, ne bi trebale da razgovaraju sa neznacem.

"Što se smiješ?!! - upita on.

"Ne znam!"

"Možeš nastaviti da se smiješ" - reče on. " Ja ću Ti posuditi novac za kartu. U koliko sati je voz?"

Ona mu reče, a on odgovori:" U redu. Ali, prije toga bi trebala da nešto pojedeš. Bićeš gladna i nećeš uživati u vožnji vozom. Ja nemam ništa kod sebe, jer kad idem u šetnju sa psom - ne nosim novac. Ali, moja radnja nije daleko. Pođi sa mnom, ja ću Ti dati iz blagajne."

Iako je bila previše zaokupljena problemima, ipak je primijetila da on priča sa naglaskom. Šta to može biti?. Nije Francuski ili Danski - ta dva akcenta je mogla prepoznati, Francuski iz škole, a Danski preko doseljenika koji su povremeno bili pacijenti u bolnici. Takođe je primijetila da on njoj pominje vožnju vozom kao - uživanje. Niko koga je ona znala ne bi rekao da to treba da radi odrasla osoba. On je o tome govorio kao o nečemu što je sasvim prirodno i nužno.

Na ćošku ulice Dawnie, on reče: "Mi treba da skrenemo ođe. Moja kuća je tamo pored."

Sad je rekao kuća, a prije je pomenuo radnju. Može biti da je radnja u kući.

Ona nije bila zabrinuta. Bez imalo oklijevanja ona je prihvatila ponuđenu pomoć, dopustila mu je da je spasi. Ponašao se sasvim prirodno, logično joj je bilo da on nije nosio novac prilikom svojih šetnji sa psom. Novac je držao u radnji.

Razlog da mu vjeruje je ležao možda i u njegovom naglasku. Neke od medicinskih sestara su se rugale naglascima danskih zemljoradnika i njihovim ženama, naravno, sve iza njihovih leđa. Zbog toga je Robin liječila ove pacijente sa posebnom pažnjom, kao da su u pitanju ljudi koji su imali govorne ili mentalne mane iako je znala da je to glupost. Ipak, naglasak je kod nje probudio određenu - naklonost i pristojnost.

Nije ga ni pogledala dobro. U početku je bila previše uzrujana. A poslije nije ni mogla, jer su hodali - rame uz rame. Bio je visok, dugonog i brz. Primijetila je kako sunčeva svjetlost se presijava na njegovoj kosi, koja je bila kratka i učinjelo joj se da je sjajno srebrna. Zapravo, siva. Čelo mu je, zbog širine i visine, zasjalo na suncu. Stekla je dojam da je on - uljudan, malo nestrpljiv; osoba kojoj treba poštovanje, ali ne i intimnost. U zatvorenoj prostoriji, primijetila je da njegovasiva kosa bila pomiješana sa riđim pramenovima, a koža mu je imala maslinastu boju - neobično za nekog ko je riđ. Njegovi pokreti u prostoriji su odavali utisak da on nije bio navikao na nečije društvo. On vjerotatno nije bio više od deset godina stariji od nje.

Ona mu je vjerovala na slijepo. Ali, nije pogriješila.

Radnja je stvarno bila u kući. Uska kuća od cigle, koja je zajedno sa ostalim zgradama u nizu, u ulici, bila namijenjena za radnju. Postojala su ulazna vrata i stepenica i prozor, što obično kuće imaju, i - sat. Otključao je vrata, ušao, ali nije okrenuo natpis na kojem je pisalo - ZATVORENO. Pas se opet ispriječio ispred njih dvoje i on je morao opet da se izvine Robin.

"On misli da je njegov posao da provjeri da li je neko unutra ko ne bi trebao biti i da se ništa nije promijenio od kada je izašao. "

Radnja je bila puna satova. Tamno i svijetlo drvo, naslikane figure i pozlaćene kupole. Stajali su na policama i na podu, pa čak i na pultu. Neki su bili na stolicama. Pas je prošao između njih i krenuo gore stepenicama.

"Jesi li zainteresovana za satove?"

"Ne" - reče Robin.

" U redu, onda ne moram da Ti dosađujem" - reče on, sprovodeći je pored psa koji je zauzeo svoju poziciju, pored vrata, đe je vjerovatno bio WC, stmim stepenicama. Ušli su u kuhinju đe je sve bilo čisto i uredno. Pas je čekao pored crvenog tepiha, mašući repom.

"Sačekaj" - reče on. " Čekaj. Zar ne vidiš da imamo gosta!".

Pomjerio se u stranu da bi Robin ušla u sobu, koja je imala neki tepih na širokim ofarbanim daskama i roletne na prozorima, umjesto zavjesa. Muzički uređaji su zauzimali dobar dio prostora uza zid, a prekoputa je bio trosjed. Nekoliko platnenih stolica i ormar sa knjigama na jednoj i časopisima na drugoj polici, uredno složeni. Nije bilo jastuka, ukrasa ili slika. To je bila garsonjera sa svim što je potrebno. Bila je drugačija od sličnih garsonjera koje je Robin viđela - u poređenju sa Willard Greig -ovom koja je više ličila na napušteni logor koji je napravljen između namještaja njegovih mrtvih roditelja.

"Đe želiš sjesti?", rekao je on. "Kauč? To je udobnije od stolice. Napraviću Ti kafu, zato sjedi ođe da popiješ kafu, dok ne napravim neku večeru. Što inače radiš poslije završetka predstave pa do polaska voza kući? "

Neznanci govore drugačije. Ostavljaju malo prostora između riječi. Kao što glumci rade.

"Šetam. I idem da nešto pojedem".

"Isto ko danas, onda. Je li Ti dosadno kad jedeš sama?"

"Ne. Razmišljam o predstavi!".

Kava ​​je bila vrlo jaka, ali je ona bila navikla na nju. Nije mislila da treba da treba da mu pomogne u kuhinji. Ustala je i prešla sobu gotovo na prste i uzela časopis. Čak i kad je uzela znala je da će to biti beskoristan časopis koji je štampan na jeftinom smeđem papiru na jeziku koji nije mogla pročitati niti dokučiti.

Onda je shvatila, nakon što ga je stavila u krilo, da ona ne može ni prepoznati sva slova.

On je donio još kafe.

"Ah", rekao je on. "Dakle, Ti čitaš moj jezik? - zvučao je sarkastično, ali je nije pogledao. To je izgledalo kao da se on, u sopsvenoj kući, posramio.
 
"Ja čak i ne znam koji je ovo jezik" - odgovori ona.
 
"To je Srpski. Neko ga zove Srpsko-Hrvatski!"

"Je li - odakle dolaziš ? "

"Ja sam iz Crne Gore ."

Sada se ona zbunila. Nije znala đe je Crna Gora. Uz Grčku? Ne - mogla bi biti Makedonija.

"Crna Gora je u Jugoslaviji " - reče on. " Ili je to ono što nam govore. No, mi ne mislimo tako . "

" Ja ne mislim da si mogao tek tako izaći iz tih zemalja ",
rekla je ona . " Iz tih komunističkih zemljama. Ja ne mislim da obični ljudi mogli lako izaći na Zapad. "

" Oh , mogu."
On je govorio kao da ga to puno ne zanima ili kao da je već i zaboravio to. " Možete izaći ako stvarno želite. Sam sam otišao prije gotovo pet godina. I sad je puno lakše. Vrlo brzo se vraćam tamo i onda očekujem da ću opet otići. Sada moram spremati večeru. Ili ćemo ostati gladni. "



" Samo jedna stvar ",
reče Robin. "Zašto ne mogu pročitati ova slova? U stvari, ova slova - šta su? Je li to abeceda odakle dolaziš? "

" Ćirilična slova. Kao kod Grka. Sada kuvam. "


Robin je sjeđela sa neobično ispisanim stranicama, otvorenim u krilu, misleći da je ušla u nepoznati svijet. Malo parče stranog svijeta u ulici Downie, u Stratfordu. Crna Gora. Ćirilična abeceda. Bilo je nepristojno, pretpostavljala je, pitati ga svaku sitnicu. Iako je imala mnogo pitanja, ipak se željela kontrolisati. Da se on ne bi osjećao neprijatno.

Svi satovi, ili većina njih, su počeli da otkucavaju. Bilo je već sedam sati.

"Da li ima neki voz kasnije?" - viknuo je iz kuhinje

"Da. U pet do deset"

" Da li je to u redu. Neće se Tvoji brinuti?"

Ona je rekla da neće. Joanne-a će biti nezadovoljna, ali to nije nešto što se može nazvati - zabrinutost. Večera je bila neko varivo ili gusta čorba, poslužena sa hljebom i čašom vina.

"Izvrsno je" - rekla je. Nije bila sigurna za vino, jer ona voli slađe. "Je li to ono što jedete u Crnoj Gori?"

"Ne baš. Crnogorska hrana nije baš jako dobra. Mi nijesmo puno poznati po našoj kuhinji"

"A što ste Vi?"

"Kanađanka!"

"Ne, po čemu ste poznati?!"

Pitanje je zbunilo. Osjećala se glupo. Ipak se nasmijala.

"Ne znam. Valjda ni po čemu"

"Ono po čemu su Crnogorci poznati to je - vika, tuča i borba. Oni su poput Juno-a. Njima treba disciplina!"

On je pustio neku muziku. Nije je pitao šta želi slušati i to je za nju bilo olakšanje. Nije željela da je pita kojeg kompozitora voli, kad se mogla samo sjetiti dvojice - Mocarta i Betovena, a nije bila ni sigurna da može reći njihove kompozicije posebno. U stvari ona je voljela folk muziku, ali je smatra da bi taj njeni izbor bio protumačen zamarajući i da može biti obezvređujući, povezujući to sa onim kako je zamišljala Crnu Goru.


http://www.ontariopics.com/p2/m/Stratford/Ontario-Street-Stratford-11909.jpg

Robin nikad nije bila zaljubljena i nije imala dječka. Kako je to desilo ili zašto se to nije desilo? Ona nije znala. Takva je bila i Joanne-a, naravno, bilo je i drugih đevojaka, na sličan način opeterećenih, ali koje su se sa time znale nositi. Razlog je možda bio u tome da ona nije tome pridavala puno pažnje, dovoljno pažnje. U gradu đe je živjela, većina đevojaka su ozbiljno bile sa nekim prije nego što su završile srednju školu, a neke nijesu ni završile srednju školu, već su je prekinule da bi se udale. Za đevojke iz više klase, naravno - ono malo đevojaka čiji roditelji su mogli priuštiti da ih pošalju na fakultet, je važilo pravilo da nakon srednje škole prekinu vezu sa dječkom, da bi kasnije tražili bolju priliku. Ti ostavljeni dječaci su brzo bili razgrabljeni, a đevojke koje se nisu obezbijedilo dovoljno brzo nijesu imale mnogo izbora. Nakon određene dobi, svaki novi čovjek koji bi se pojavio - došao bi sa suprugom.

Robin je i nakon toga imala šansu. Otišla je vozom u grad da bi postala medicinska sestra, što je trebao biti njeni novi početak. Đevojke koje su školovane da budu medicinske sestre imale su velike šanse kod doktora. Međutim, ona ni to nije iskoristila. Nije to shvatila na vrijeme. Bila je previše ozbiljna, možda je to problem. Koliko je bila ozbiljna kod gledanja Kralja Lira, toliko isto je bila ozbiljna i kad je u pitanju plesanje ili igranje tenisa. Određena doza ozbiljnosti kod đevojaka može uticati i na njihov izgled. Bilo joj je teško o tome razmišljati i naći neki primjer đe bi ona zavidila nekoj đevojci na momku kojeg je pridobila. U stvari, još nije bila srela čovjeka za koga bi se udala.

Ona nije ni bila protiv braka, naprotiv. Samo je čekala, kao da je bila đevojka od petnaest godina, i samo tu i tamo je shvatala svoju pravu situaciju. Povremeno, jedna od njenih koleginica je ugovarala upoznavanje sa nekim, ali je nju šokirala i sama pomisao - da li će ona njemu i odgovarati. U zadnje vrijeme, čak i Willard se bio uplašio, pa se šalio govoreći - kako bi se on trebao preseliti kod njih, da bi pazio Joanne-u.

Neki ljudi su se već sažalijevali, neki su je i hvalili, uzimajući to zdravo za gotovo, misleći da će ona cio svoj život posvetiti Joanne-i.

Kad su završili večeru, on ju je upitao da li bi željela da prošetaju uz rijeku prije nego pođe na voz. Ona je to prihvatila, a on je rekao da ne mogu to uraditi ako mu ona ne kaže njeno ime.

“Možeš li se predstaviti,” rekao je.

Ona mu reče ime.

“Robin kao ptica crvendać ( Robin je i ime ptice crvendać na Engleskom)?"

" Da Robin crvendać." - iako je to do sada rekla mnogo puta, osjećala se neugodno. Željela je da to prikrije pa je nesmotreno upitala: "Sada je na Tebi red da mi kažeš kako se zoveš?"

Njegovo ime je bilo Danijel. "Danilo, ali Danijel ođe"

"Ođe je ođe" - rekla je i dalje sa bezobraznim tonom koji je bio rezultat ranijeg pominjanja Robina Crvendaća. "A đe to u Crnoj Gori Ti živiš, u gradu ili na selu?"

"Živio sam u planinama"

Y.M.C.A. Stratford, Ontario

Dok su sjeđeli u sobu iznad njegove radnje osjećala se distanca i ona niti je strijepila, pomišljala da bi ta distanca mogla biti narušena nekim njegovim, bilo naglim, nespretnim ili sporim pokretom. Nekoliko puta, kada se našla u sličnoj situaciji s nekim drugima, osjećala se neprijatno sa njima. Ali sada, Ukoliko bi oni hodali suviše blizu jedno drugom i ukoliko bi ih neko sreo, njihove ruke bi se možda dotakle. Ili bi se on skrajnuo, malo iza nje, dodirivao bi rukom ili grudima njena leđa. Ove mogućnosti i uvjerenost da oni koji ih vide zajedno bi sigurno pomislili da su par, izazivale su kod nje jezu i napetost preko ramena i niz ruku.

On ju je pitao o Antoniju i Kleoparti, da li joj se sviđelo (DA), i koji joj se dio najviše svidio. Šta sve nije prošlo kroz njenu glavu - razne bezobraznosti i strasni zagrljaji, ali ona nije mogla to i da kaže.

"To je bio dio na kraju" - odgovorila je -"onda kada ona stavlja zmiju otrovnicu na svoje tijelo" - htjela je da kaže grudi, ali se predomislila, mada tijelo nije baš zvučalo mnogo bolje -" i kada starac dolazi sa korpom smokava u kojima se nalazi zmija otrovnica i oni zbijaju šale okolo, nekako. Mislim da mi se to sviđa zato što ne očekuješ to da će se to desiti. Sviđa mi se i ostalo, sve mi je dobro, ali taj dio je bio drugačiji."

"Da" - reče on - " I meni se to sviđa

“Jesi li to gledao?”

Ne. Štedim pare sada. Ali, čitao sam mnogo Šekspira. Čitamo ga puno kada učimo Engleski. Preko dana sam učio da budem časovničar, a noću sam učio Engleski. Šta si ti učila?”

"Ah, ništa posebno. Učila sam ono što sam morala, da budem medicinska sestra" - odgovori ona

“To je puno učenja, da bi postala medicinska sestra. Barem ja tako mislim!”

Nakon toga su pričali o zahlađenju te večeri, koje je bilo dobrodošlo i o tome kako noći primjetno duže, iako još ima dosta od Avgusta da prođe. Pričali su i o Juno-u, kako je on želio da krene sa njima i kako je odmah sjedo na pod kada mu je on rekao da mora ostadi da čuva radnju.

http://www.disused-stations.org.uk/s/stratford_low_level/stratford_low_level(john_law1971)old1.jpg

Ipak, svijetla na željezničkom peronu odmah su odagnala svaku sumnju da bi se moglo nešto desiti tajanstveno ili željeno. Ljudi su bili postrojeni u redu ispred šaltera i on je stajao iza njih, čakajući da dođe na red i kupi kartu. Nakon toga, oni su pošli na na platformu, đe su putnici čekali.

Hoćeš li napisati Tvoje puno ime i adresu na parčetu papira,” reče ona, “Ja ću Ti odmah poslati novac!"

To će se desiti, mislila je. Ništa se neće desiti. Zbogom. Hvala. Ja ću poslati novac. Bez žurbe. Hvala. Bez problema. Hvala takođe. Zbogom.

Ajde da prošetamo zajedno do tamo" reče on, i oni su išli duž perona, udaljavajući se od svijetla.

"“Bolje ne brini o novcu. To je tako malo i možda ođe nikad neće doći, zato što uskoro odlazim. Ponekad i pošta sporo stiže.”

Oh, ali moram vam vratiti novac.”

Ja ću ti reći kako da mi platiš. Da li me slušaš?”

Slušam.”

Ja ću biti ođe sljedećeg ljeta na istom mjestu. Ista radnja. Ja ću biti nazad do Juna, najkasnije. Onda ti izaberi neku predstavi i dođi vozom i navrati u radnju”.

Onda ću Ti tada vratiti dug?”

“Naravno. I ja ću napraviti večeru i mi ćemo popiti vino i ja ću ti pričati šta se sve desilo za tih godinu dana, pa ćeš i Ti da mi pričaš. Ali, želio bih jednu stvar.”

Koju?”

“Da obučeš istu haljinu. Tvoju zelenu haljinu. I da imaš istu frizuru.”


Ona se nasmijala. “Dakle, Ti ćeš me prepoznati.”

“Hoću”.

Kada su došli do kraja platforme, on reče "Pazi" i povuče je na šljunak.

“U redu,” reče Robin drhtavim glasom, koji je zadrhtao možda zato što je bila na neravnom šljunku ili zato što ju joj je dodirnuo ramena a onda spuštio ruke na njene ruke.

Važno je što smo se upoznali,” reče on. “Ja tako mislim. Da li i ti mislis isto?”

Ona odgovori - "Mislim"

“Naravno, Naravno.”

Njegove ruke su skliznule na njeni struk i onda su se poljubili. Pa opet, pa opet.

Razgovor poljubaca. Suptilno, strasno, neustrašljivo, transformacija. Oboje su imali drhtavicu. bilo je teško da govore ali su pokušavali da kontrolišu glas.

“Nećemo pisati pisma. Pisma nijesu dobra ideja. Jednostavno ćemo pamititi jedno drugo i sljedeće ljeto mi ćemo se sresti. Ne moraš da se najavljuješ, samo dođeš. Ako se budeš osjećala kao danas, samo dođi.”

Voz se čuo. Pomogao joj je da se popne na peron, više je nije dodirivao, ali je hodao blizu nje, pritom vadeći nešto iz svog džepa.

Prije nego što su se rastali, dao joj je presavijen komad papira. "To sam napisao prije nego što smo napuštili radnju" - reče.

U vozu, ona je saznala njegovo ime. Danilo Adžić. I onda riječ - Bjelojevići. Moje selo.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/9c/Stratford_(Old)_Locomotive_Works_geograph-2357164-by-Ben-Brooksbank.jpg/1024px-Stratford_(Old)_Locomotive_Works_geograph-2357164-by-Ben-Brooksbank.jpg

Hodala je od stanice, pod punim krošnjama drveća. Joanne nije još bila otišla u krevet. Igrala je pasijans.

"Žao mi je, zakasnila sam na raniji voz."- reče Robin. "Večerala sam".

" O, to je to što miriše".

"Popila sam i čašu vina".

" I to mogu namirisati".

Mislim da ću odma ići u krevet.”

Mislim da ti je bolje.”

Kako je to bilo glupo, ako nije bio i grijeh, ako uopšte vjerujete u grijeh. Biti poljubljen na željezničkoj platformi i reći da ćete se viđeti za godinu dana. Šta bi Joanne-a rekla na sve ovo?. Stranac. Stranci pokupe cure koje obično niko drugi neće imati.

Nekoliko neđelja sestre su slabo razgovarale. Pošto nije bilo telefonskih poziva, niti pisama, a ona je navečer išla samo u biblioteku, Joanna je bila opuštena. Znala je da se nešto desilo, ali je mislila da to nije bilo ozbiljno. Čak je počela i da se šali sa Willard-om.

U Robinom priusustvu je rekla:" Znaš li da je naša đevojka počela da ima tajanstvenu avanturu u Stratfordu. Kako da ne. Reći ću ti. Došla je kuću mirišuću na alkohol i gulaš. Znaš li kako je to mirisalo?! Da povratiš.”

Ono što je ona vjerovatno mislila je da je Robin bila u nekom čudnom restoranu, đe se služe evropska jela, i da je naručila čašu vina uz jelo, nastojeći da djeluje prefinjeno.



Robin je odlazila u Biblioteku da bi čitala o Crnoj Gori.

"Više od dva vijeka" - čitala je, "Crnogroci su održavali borbu sa Turcima i Albancima, što je za njih bila najveća dužost. (Dakle, ugled Crnogoraca se sastojao od - dostojanstva, ratobornosti i averzije prema poslu, što je bila jedna od jugoslovenskih šala na njihov račun."

O koja dva vijeka se radi, ona nije mogla da otkrije. Čitala je o kraljevima, vladikama, ratovima, ubistvima, kao i o navećem srpskom spjevu, nazvanom "Gorski Vijenac", koje je napisao crnogorski Vladika. Slabo bi šta zapamtila od onoga što je pročitala. Osim imena, pravog imena za Crnu Goru, za koje nije znala kako se pravilno izgovara. Crna Gora.

Gladala je mape, đe je bilo veoma teško naći samu državu, da bi na kraju, uz pomoć povećala, našla razna imena gradova (nijedno nije bilo Bjelovići) i rijeke Moraču i Taru, te osunčane planinske lance, koji su izgleda bili svuđe, osim u dolini Zete.

Njenu potrebu za ovim istraživanjem je bilo teško objasnit i ona nije ni pokušala da je objasni (bez obzia što je njeno prisustvo u Biblioteci bilo veoma uočljivo kao i njena posvećenost tome). Ono što je bilo najteže u svemu tome - i u čemu je ona makar malo bila uspješna - bilo je postaviti Danila u neka realna mjesta i u realno prošlo vrijeme, zamišljajući da su ti nazivi o kojima je čitala - njemu poznati, da je ta istorija - onu koju je on učio u školi, da je neka od tih mjesta on i posjetio kao dijete ili kao mladić. I da ih je posjetio, možda, i sada. Kada bi dotakla odštampani naziv sa svojim prstom, to bi bilo kao da je dotakla samo mjesto đe je on bio.

U isto vrijeme, pokušala je da uči iz knjiga, putem dijagrama, kako se prave satovi, ali u tome nije bilo uspješna.

On je i dalje bio sa njom. Misli o njemu su bile prisutne kad bi ustala i u pauzama na poslu. Na proslavi Božića razmišljala je o kružnimi ceremonijama u Pravoslavnoj Crkvi, onako kako je čitala, o bradatim svještenicima u zlatnim odorama, svijećama i tamjanu i dubokom žalosnom pjevanju na stranom jeziku. Hladno vrijeme i led duž jezera ju je podsjetilo na zimu u planinama. Osjećala se kao da je baš ona izabrana da bude povezana s tim čudnim dijelom svijeta, izabrana za drugu vrstu sudbine. Ovo su bile riječi koje je koristila za sebe. Sudbina. Ljubavnik. Ne dječko. Ljubavnik. Ponekad je mislila o njegovom neprijatnom kazivanju o tome kako ulazi i izlazi iz te zemlje i ona se bojala za njega, zamišljajući ga kako učestvuje u nekim tajnim akcijama, filmskim pričama i opasnostima. Dobra stvar je bilo to što je on odlučio da ne pišu pisma. Jer, njeni život bi onda se cio iscrpio njihovim slanjem i čekanjem. Pisanjem i pisanjem, čekanjem i čekanjem. I, naravno, brigom, da li će stići. ... Ov PoU sNjenPi
.

Osjećala je da nešto nosi sa sobom svo vrijeme. Bila je svjesna svog odsjaja, odsjaja tijela, svog glasa i svega onoga što je radila. To je uticalo na njeni drugačiji hod i osmjeh koji se javljao bez razloga, ponašala se prema pacijentima sa neubobičajnom nježnošću. Ona je sa sa zadovoljstvom posvetila jednoj stvari u jedno vrijeme, bilo da su u pitanju njene obaveze ili večera sa Joanne-om.

Goli zidovi sobe su odbijali zrake pravougaone svjetlosti, kroz poluzatvorene roletne. Grub papir časopisa, sa staromodnim ilustracijama, umjesto fotografija. Debeo zemljani tanjir, sa žutom trakom po rubovima, u kojoj se služio “Stroganof”. Čokoladna boja Joanne-ine njuške i njene vitke i jake noge. Onda hladan vazduh po ulicama i miris od cvjeća u travnjacima i noćne svjetiljke pored rijeke, oko koje je zvrjao roj malih buba.

Propadanje u njenim grudima, onda zatvaranje, kad se vratila kartom nazad. Poslije šetnje, odmjereni koraci, spuštanje sa perona na šljunak. Preko tankih đonova na cipelama, osjećala je bol od oštrog šljunka

Uspomene nijesu blijeđele. Štaviše, one su se ređale, jedna za drugom. Njene uspomene, vez na njima, samo je stvarao još dublji vez.

Važno je da smo se upoznali.

Da. Da.

Ipak, iako je došao Jun, ona je i dalje odlagala. Nije još bila odlučila na koju predstavu da ide i kada da kupi karte. Smatrala je da to treba da uradi na godišnjicu, na isti dan kao prošle godine. Predstava tog dana se zvala KAKO VAM SE SVIĐA. Bila je sujevjerna u smislu da promijeni taj dan. Uzela je kartu. I odnijela je svoju zelenu haljinu na Hemijsko. Nije je nosila od tog dana prošle godine. I željela je da bude savršeno svježa. Svježa kao nova.

"Ja ću umrijeti ", rekla je Robin. "Ja ću umrijeti ako haljina ne bude gotova."

Pogledala je Joanne-u i Willard-a,koji su igrali remi za stolom. Ona ih je viđala u ovoj pozi tako često, a sada je bilo vjerovatno da ih možda nikada više neće viđeti. Biće daleko od napetosti i prkosa, koji su bili rizik za njeni život.

Haljina nije bila spremna. Dijete je još uvijek bilo bolesno. Robin je htjela da uzme haljinu kući i da je ispegla sama, ali je mislila da će biti previše nervozna i da neće to uraditi kako treba. Pogotovo ako je Joanne-a bude posmatrala. Otišla je odmah u centrar grada, u jedinu radnju sa haljinama, misleći da će biti srećna i pronaći neku drugu zelenu haljinu, koja bi joj dobro stajala, koje će biti ravna i bez rukava. Našla je haljinu ne boje avokado, već boje limeta, zelene boje. Žena u radnji je rekla da je to boja ove godine, te da punije suknje i stegnut struk idu.

Posmatrala je kroz prozor voza kako kiša počinje. Nije imala čak ni kišobran. Nasuprot nje je bila putnica koju je znala, žena kojoj je izvađena žučna kesa prije nekoliko mjeseci u bolnici. Umala je udatu kćerku u Stratfordu. Smatrala da dvije osobe koje koje se znaju i još se sretnu u vozu, bi trebale i da razgovraju.

"Moja kćerka će me sačekati. Mi te možemo tamo đe ideš. Posebno kada pada kiša. "

Kad su stigli u Stratford, kiša nije više padala, sunce je izašlo i bilo je jako vruće. Robin je ipak prihvatila vožnu. Sjeđela je na zadnjem sjedištu sa dvoje djece koja su lizala lizalicu. Pravo je čudo bilo da njena haljina se nije oflekala, ali da prihvati vožnju.

https://stratfordfest.files.wordpress.com/2012/04/festival.jpg

Jedva se dočekala da se predstava završi. Drhatala je u klimatizovanom pozorištu, jer je njena haljina bila izrađena od laganog materijala i bila je bez rukava. Ili je to bilo možda od nervoze. Ona je apologetski prešla do kraja reda, pa se onda se popela nepravilnim korakom do prolaza i izašla na dnevno svijetlo u predvorju. Opet je padala kiša, veoma jako. Otišla je do Toeleta za žene, istog onog đe je izgubila novčanik, da bi sedila kosu. Vlaga je bila uništila njenu frizuru, njena kosa koja je padala ravno sad se pretvorila u tanke crne kovrdžave pramenove oko lica. Trebala je da ponese sprej za kosu. Ipak je uspjela da uradi dobar posao, češljajući kosu unazad.

Kiša je prestala kada je izašla, sunce je opet sijalo, sijajući na mokrom trotoaru. Sad je krenulo. Osjećala je slabost u nogama, kao u onim prilikama kada ja morala da ide pred tablu, u školi, da se pokaže sa matematikom, ili kad je morala da stoji ispred razreda da recituje napamet. Prije vremena, ona je stigla na ćošak ulice Downie. U roku od svega nekoliko minuta, njeni život će se promijeniti. Ona nije bila spremna, ali više nije mogla ni da čeka.

Bila je sve bliže i bliže. Vrata su bila otvorena, što je bio slučaj sa većinom drugih radnji, jer nije bilo klima uređaja. Stajala je samo mrežica koja je štitila radnju od insekata. Napravila je dva koraka, a onda je stala pred vratima. Nije željela da odmah da uđe da bi se oči mogle navikunuti na mrak.

On je bio unutra. Sjedio je za za radnim stolom, iza pulta, ispod sijalice. Bio je nagnut naprijed, gledano iz profila, radio je na jednom satu. Uplašila se na trenutak. Nije bila ni sigurna da li ga može i prepoznati. Možda je u Crnoj Gori promijenio izgled - nova frizura, brada... Ali, ne.. Bio je isti. Debela ramena, malo pogrbljen, zavrnutog rukava da bi mu se mogla viđeti mišićava podlaktica. Na njegovom licu se viđela zaokupljnost i pažnja koju je posvećivao satnom mehanizmu na kojem je radio. Bio je onaj isti čovjek, iako ga nikad nije prije viđela da radi na satovima.

Nije imala snage da uđe. Željela je da on ustane i dođe do vrata. Pozvala ga je. Danijel. Nije rekal Danilo, jer je imala utisak da će to ime izgovoriti pogrešno.

On je nije čuo. Vjerovatno zato što je već nešto radio, skrenuo je pogleda sa zakašnjenjem. Ali, nije pogledao prema njoj, već je pogled odlutao neđe drugo. Kao da je nešto tražio za sat. U jednom trenutku ugledao je i nju. Pažljivo je pomjerio svoj alat, ustao i krenuo nevoljno prema njoj.

Odmahnuo je glavom. Čekala je da progovori, ali on je ćutao. Ponovo je odmahnuo glavom. Bio je uznemiren. Još je stajao. Skrenuo je pogled prema satovima, kao da je tražio neki odgovor ili podršku. Kad ju je ponovo pogledao, zadrhtao je. I njegovi su zubi, možda protivno njegovoj volji, zaškripali. Taj prizor za nju je bio kao spoznaja o opasnosti.

Ona je i dalje stajala. Ukočena. Ali i dalje je postojala mogućnost, mislila je, da je to samo neka šala ili igra.

Napokon je krenuo prema njoj, kao da je shvatio šta treba da uradi. Ne gledajući je više, ali odlučan u namjeri, stavio je ruku na drvena vrata koja su bila otvorena i zalupio ih ispred njenog nosa.

To je bio kraći put. Sa užasom je shvatila šta je uradio. On je to tako uradio, jer je to bio najlakši način da se riješi nje, bez objašnjavanja, ranjenih osjećanja, kolapsa i suza.

Sramota. Strašan sram - bilo je ono što je osjećala. Žena sa više samopouzdanja i iskustva bi pokazala više bijesa.

Robin je slušala na poslu jednu ženu koja je pričala o čovjeku koji ju je ostavio. Ne možeš znati šta je u gaćama. Ta žena kao da nije bila iznenađena. Isto tako, duboko u sebi, ni Robin nije bila iznenađena toliko, koliko je krivila sebe. Trebala je da shvati one riječi od prošlog ljeta, obećanja i rastanak na stanici, kao dio ludosti, nepotrebne ljubaznosti prema jednoj usamljenoj ženi koja je izgubila tašnu i došla na predstavu sama. On je možda i bio žažalio što ju je srio, misleći da ga nije uzela za ozbilno.

Bilo je sasvim moguće da je doveo ženu iz Crne Gore - žena je možda bila gore. To je objašnjavalo njegovu zbunjenost, drhtanje i nevjericu. Čak i ako je imao Robin na umu - to je bio samo strah od nje - radeći upravo ono što je i ona radila - maštajući mladalačke snove. Žene su vjerovatno pravile budale od samih sebe zbog njega i ranije i on je nalazio način kako da ih se otarasi. To je bio njegov način. Bolje okrutno nego ljubazno. Bez izvinjenja, bez objašnjenja i bez nade. Pretvarati se da je ne poznaje, a ako to ne može, zalupiti joj vrata ispred nosa. Što je prije naćera da ga počne mrziti, to bolje.

http://3.bp.blogspot.com/-XDNtBNhf12U/TzxJBOrEy3I/AAAAAAAAAVI/TE6OJaQe8rE/s400/bw1.jpg

To je kod nekih teže izvodljivo.

Tačno. Ona je ođe plakala. Uspjela se nekako vratiti ulicom nazad, na putu do rijeke, ali je stalno plakala. Isti onaj crni labud pliva sam, iste porodice pačića i njihovi roditelji, sunce na vodi.

"Kakva je bila predstava" - upita je Joanne-a

" Nijesam je cijelu odgledala. Čim sam ušla u pozorište neki insekat mi je utrunio oko. Ja sam trepćala i trepćala, ali nijesam mogla da se toga otarasim i onda sam pošla to kupatila đe sam pokušala to isprati. Tada sam vjerovatno rubom peškira utrunila i drugo oko"

" Izgledaš kao da si se kuglala sa svojim očima. Kad si došla mislila sam da na programu bila neka vrlo tužna predstava. Bolje da isprereš Tvoje lice u slanoj vodi"

"To i namjeravam".

Bilo je i drugih stvari koje će uraditi, ili koje neće. Nikad ne ići u Stratford, nikad ne hodati tim ulicama, nikad ne gledati drugu predstavu. Nikad ne oblačiti zelenu haljinu, boje avokada. Izbjegavati bilo kakve vijesti iz Crne Gore.

NASTAVLJA SE...

USKORO: DRUGI DIO ŠTA SE DESILO DA DANILOM ADŽIĆEM IZ STRATFORDA

 

 ©  2005 - 2018 www.montenegro-canada.com  All rights reserved