Novembar 2005.

...Na svoj put krenuo sam iz Fundine, Crna Gora. Preko Austrije i Njemacke. Godine
1957. našao sam se na brodu koji je isplovio iz luke Bremenhaven sa još 600 ljudi
iz ondašnje Jugoslavije. Putovanje do luke Kvibek Siti, u zalivu Sent Lorens, trajalo
je dvanaest dana. Po stupanju na kanadsko tlo, od imigracionih vlasti, baš kao i
svaki iseljenik, dobio sam 16 dolara. Dobili smo i jedan dokument, kao cedjuljicu,
na kojem je pisalo "landed" , znaci stigao, i to nam je bilo zakaceno za kaput.
Onda su nam, svakom ponaosob, odredjivali u koje cemo gradove ili porucja
zemlje da idemo. Meni su odredili Toronto. Znam samo da su mi od onih 16
dolara, po dolasku u Toronto, ostala samo dva dolara.

detalj iz jednog kanadskog rudnika na sjeveru Ontarija u kojem su radili Crnogorci

Po dolasku u Torontu, ljudi drugih naciionalsti bili su mnogo bolje organizovaniji.
To ponajprije važi za Hrvate, koji su preko crkvenih organizacija odmah bili
zbrinjavani. Bosanci, Makedonci i Crnogorci bili su prepušteni samim sebi.
Snalazi se kako znaš. Ipak, deset dana kasnije, uspio sam da nadjem posao,
i to samo zahvaljujuci susretu sa jednim Poljakom, jevrejskog porijekla. On je
znao po neku našu rijec, prihvatio me i damo mi posao kod njega, u jednom
skladištu konzervi. On mi je pomogao i da nadjem neku sobicu za šest dolara
nedjeljno. Plata mi je bila 37 dolara i moglo se nekako uštedjeti desetak
dolara. Tako je pocelo.

Nakon šest mjeseci gradskog života, odlucio sam da krenem u novu
avanturu. Odlucio sam da prihvatim posao na krajnjem sjeveru, koji je
meni izgledao kao kraj svijeta, u oblasti Sjeverni Ontario, gdje je jedna
velika americka kompanija imala drveno-preradjivacku fabriku. Sjekli
smo svako drvo, neku vrstu jelke, koje je bili deblje od tri inca. Plus,
skidanje kore sa drveta. Placalo se 13 dolara za cetiri kubna metra.
S tim što platu nijesi mogao da uzmeš sve dok ne napustiš posao.
Tada su ti obracunavali i troskove smještaja i ishrane pa, što ostane.

Radilo se svakog dana od zore do mraka. Pusenje, alkohol i nošenje
oružja bilo je najstrože zabranjeno. Nakon dvije godine, zaradio sam
5.800 dolara. Za te pare sam mogao, onda, da kupim malu, novu kucu.
No, bio sam mladi i sve šsto sam kupio bilo je društvo. Naravno, dok su
pare trajale. Nakon tog provoda, poslije samo pola godine, centa mi
jednog nije ostalo.

jedan od rudnika na sjeveru Ontarija

Kanadski Crnogorci su pretežno živjeli na sjeveru dje su se nalazili rudnici.
Nijesu imali škole, slabo su poznavali jezik, i radilu su teške poslove. Mnogi
od njih nijesu bili oženjeni i živjeli su tzv. bording house-ma gdje je jedna
domacica kuvala za dvadesetak ljudi. Radili su za male pare, možda dolar
na dan. Kasnije, kako su osnivali porodice, baš zbog djece, odlazili su u
gradove - Toronto, Hamilton, Montreal... Zapamtio sam Krcuna Vujovica,
koji je nakon života po rudnicima, došao u gradic Veland dje je poslije ostao
i proveo cijeli svoj vijek. Tamo je i ukopan, i on i žena mu. Po lijepom se
sjecam i Pavla Ivanovica, Cetinjanina, visokog, zgodnog, duhovitog,
pravog zdravog Crnogorca. Onda Boška Milutinovica, iz Pipera, koji je
kao i Pavle, bio dobrovoljac u Prvom Svjetskom Ratu. Po mnogo cemu
lijepom pamtim i Marka Vujacica, jednog od najuglednijih Crnogoraca u
Kanadi, kao i njegovu ženu Veliku, sa Ljubotinja, od Drecuna. Bili su to
divni ljudi.....

Sjecanja Vojislava Rašovica

Toronto