Vesko Karadzic
Direktor za odnose sa javnoscu i
Richmond, British Columbia
ODGOVOR
Postovani gospodine Karadzicu,
Najradije bih izbjegao odgovore na neka pitanja, iz razloga sto ja ne volim da se puno eksponiram, pa ni politicki... Ali, kad se mora, ja cu Vam odgovoriti na Vasa pitanja.
Ja vrlo dobro poznajem Crnu Goru, njenu proslost, kao i sadasnjost. Iako je mala, ona je u mnogim desavanjima odigravala znacajnu ulogu, a ljudi iz te male drzave bili poznati, a nekad i fatalni i za druge prostore kao i za nju samu. Kad mislim - Crnogorci, ja prije svega mislim na sve ljude iz Crne Gore, a ne samo na one koji se izjasnjavaju kao - Crnogorci. Ja i one koji se iznjasnjavaju kao Srbi zovem - Crnogorci, jer se i oni vecinom tako izjasnjavaju kad su van Crne Gore, ili ih drugi prepoznaju kao Crnogorce, bez obzira sto sebe smatraju samo Srbima ili negiraju postojanje Crnogorske nacije. Medjutim to je kod njih u vecini slucajeva 'nametnuto' politcko pitanje, a ne intimno.
Ja dosta znam o problemu koji postoji a koji se odnosi na pitanja da li smo Srbi ili Crnogorci. Ja sam licno - Crnogorac i nikad se nijesam zvao - Srbin i tako ce biti dok god sam ja ziv. Tako se izjasnjavala i moja porodica od kad znam. Kod mene nikad nije postojao problem da sam malo Srbin, malo Crnogorac, sto je bio slucaj sa mnogim Crnogorcima kroz istoriju, a slucaj je i danas.
Crna Gora je izgubila svoju drzavnost 1918. g. Ne samo da je izgubila drzavnost, ona je izgubila tada i temelje i skoro sve vrijednosti koje je imala. Od tada pa do danas postoji borba da se ta drzavnost vrati. Kao i drugi, i ja sam na neki nacin ucestvovao u tome. Godine 1990.g. u mojoj kuci gdje sam se rodio, ispod Manastira Ostrog, ja sam postavio stare crnogorske simbole. U tom kraju to je bio rijedak primjer da neko u svojoj kuci postavi staru crnogorsku zastavu ili grb. Kada sam 1997. godine pokusao da u Domu kulture u mjestu Potocilo, u Bjelopavlicima, na skupu zagovornika crnogorske drzavnosti, istaknem danasnju zvanicnu crnogorsku zastavu, policija i drugi javni predstavnici danilovgradske opstine su mi rekli da cu ja i moji prijatelji biti - kamenovani. Ja sam tada vidio i shvatio da smo mi sami neprijatelji crnogorske drzave, a ne oni koji se izjasnjavaju kao Srbi. Ti isti ljudi koji su htjeli kamenovati mene i zastavu, danas nose istu zastavu i pjevaju himnu koju su mrzjeli i vole ono sto su nekad lincovali. To govori o nasem fenomenu - ambivalentnosti.
Gospodine Karadzicu,
u pitanju su samo par godina, znaci ljudi od onoga sto mrze do ludila prelaze u stanje nevjerovatnog obozavanja, sto nas karakterise kao strasno prevrtljive i nepouzdane ljude u bilo cemu, a posebno u politici. Zato se ja zalazem za cjelokupnu obnovu crnogorskog drustva i prostora, a ne samo za obnovu drzavnosti.
Pomenucu Vam jos jedan podatak. Ja sam objavljivao mnogo tekstova u periodu Jugo krize (1990. - 1992.g.) u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku "Monitor". Prestao sam da pisem za taj casopis nakon jednog cudnog detalja. Uradio sam intervju sa profesorom Vojislavom Nikcevicem, iz Niksica, nastanjenog na Cetinju. On je u tom vremenu bio dosta napadan i na Filozofskom Fakultetu u Niksicu i u javnosti zbog svojih poznatih stavova o Crnoj Gori i crnogorskom jeziku. Tadasnji urednik lista, g. Esad Kocan nije htio da objavi taj intervju rekavsi mi:" Dosta mi je i Vas i crnogorskih nacionalista". Od tada ja nijesam pisao za "Monitor" ."Monitor" se tada nije slovio kao prosrpski nego kao - procrnogorski casopis.
Zasto se gospoda Amfilohije Radovic i Matija Beckovic nalaze na spisku poznati Crnogorci danas?
Oni se nalaze na tom spisku, koji jos nije dovrsen i koji ce se vjecno dopunjavati, zato sto oni imaju " dovoljnu" podrsku kod dijela gradjana Crne Gore. Nemojte zaboraviti da ta podrska prelazi deset posto ukupnog broja stanovnika, sto je dovoljno da neko dobije naziv - poznat. Drugo je sad pitanje, za koju se politiku oni zalazu, sta su im smjernice i sta misle o Crnoj Gori i njenoj buducnosti. Poznajuci Crnu Goru, ne bi me iznenadilo da nekog od njih sjutra vidim kao predvodnike ideje o nezavisnoj Crnoj Gori, a one koji se danas zalazu za nezavisnost vidim kako sjede u Beogradu, odnosno, na Dedinju. Vidlite da na Cetinje ne ide niko, iako su mnogi bili planirali; izgleda da se raskos podgorickih i beogradskih dvorova i vila ne moze zamijeniti sa ljepotom ali i sirotinjom crnogorske prijestonice - Cetinja.
Ja sam srecan sto se Crna Gora ipak okrece sebi i sto i Vi dajete tome punu doprinos. Ipak, to je dosta dug put, na kojem ce biti mnogo iznenadjenja. Ta iznenadjenja mene ne plase, jer ih ja i ocekujem.
Vas
Zoran V. Raicevic
Toronto, Kanada
