PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IX > Ispovijest Jova Kapicica o pogibiji Krsta Zrnova Popovica


27 Nov 2005

 

  Ispovijest Jova Kapičića o pogibiji Krsta Zrnova Popovića

   
General Jovo Kapičić prvi put javno govori o liku i djelu Krsta Zrnova Popovića i njegovoj pogibiji koja se zbila marta 1947. godine. Kapičić je u to vrijeme bio crnogorski ministar policije i njegovo svjedočenje o tom dogadjaju definitivno ce odagnati sve kontroverze o smrti generala Popovića. Zbog autenticnosti iskaza Jova Kapičića, tekst objavljujemo integralno, bez ikakvih autorovih ili redakcijskih intervencija. (Razgovor je vođen 22. Novembra 2005. godine)

“Ovo sto ti govorim ovo je za istoriju. Ovo je istina, dragi Novače, znam te dugo i dobro se boriš za Crnu Goru Goru. Ovo su istorijske činjenice što govorim o jednoj tragičnoj životnoj drami, u kojem je heroj Krsto Popović ubio heroja Raka Mugošu. Tako da je u narodu, kao u antičkim književnim dramama, ostalo da se priča kako je junak ubio junaka i kako je, na kraju, i sam junak poginuo u borbi. Ovo je kao moja ispovijest, a ti je bilježi romansirano. Slušaj me sto ti pričam. Krsto Zrnov Popović nije bio moj kršteni kum. Meni su roditelji, otac Milo i majka Anđa, bili u Gaeti, đe sam se i ja rodio, i moj kršteni kum bio je dr Novica Radović, crnogorski komita i emigrant, koji je u drugom svjetskom ratu bio ideolog crnogorskih federalista i glavni politički savjetnik u štabu Krsta Zrnova Popovića.

Ja neću govoriti o Krstu Popoviću i njegovoj borbi za Crnu Goru od balkanskih ratova, preko prvog svjetskog rata, potom Božićnjeg ustanka i komitskog pokreta, kao i emigrantskog života i o njegovoj političkoj aktivnosti do izbijanja drugog svjetskog rata, jer to neka rade istoričari, a o njegovim zaslugama i junaštvu u borbi za Crnu Goru govori i brojna arhivska građa iz tog perioda. Ja cu govoriti o Krstu Zrnovu i njegovom držanju od 1941. godine, sve do njegove smrti 1947. godine, i žao mi je dragi Novače, što ovo ne snimaš, nego bilježiš, tako da ispada da pišem ili diktiram roman u telefonskom razgovoru, a svi koji na ovu temu žele pričati, neka se pozovu na tebe i kažu da je Jovo Kapičić, ministar unutrasnjih poslova u vrijeme kad je stradao Krsto Zrnov Popović, ovo rekao i neka se pozivaju, ako hoće, na ovaj naš dijalog, a ja više o ovome neću pričati javno, ni na televiziji, ni na radiju itd. Samo mi dostavi na adresu mog sina Dragana, u njegovom klubu “Galerija”, adresa 7. jul broj 10., sa naznakom za Jova, ovo što si zabilježio da pročitam. A sad me pažljivo slušaj, da ti kažem vezano za Krsta Zrnova ono što je jedna i jedina istina, jer sam prvopozvani da o tome kažem ono što znam, a znam sve ono što je relevantno.

U toku drugog svjetskog rata Krsto Popović je bio neprikosnoveni autoritet u Katunskoj nahiji. Zato kažem da je bio čovjek Katunske nahije od 1941. do 1945. godine. U vrijeme drugog svjetskog rata on je bio akciono vezan za ideju da se Crna Gora kao nezavisna drzava obnovi. On se borio za Crnu Goru ne zbog Italijana ili fašizma nego zbog Crne Gore. Mislio je da se Crna Gora srpske hegemonije može osloboditi pod okriljem i protektoratom Italije. Prihvatio se konktakta i saradnje sa Italijanima, jer je smatrao da, u to vrijeme, ne postoji drugi način borbe za samostalnu Crnu Goru. Činio je to na svoj atipični nacin, onako kako je sam osjećao i mislio. On nije bio ni ratni zločinac, niti kvisling, i ne može se uporedjivati sa Antom Pavelićem ili Vitkungom Kvislingom, jer njega Italijani ili Njemci nijesu postavili za državnika, šefa marionetske drzave ili vlade, vrhovnog komandanta vojske, ministra itd. Da je postupao kao oni bio bio bi kvisling i ratni zločinac, ali nije. Italijani su tada vršili vlast u Crnoj Gori, a ne Krsto Popović. On je imao pod svojom upravom Katunsku nahiju. A tada je Crna Gora bila poharana ravnogorskom četnickom vojskom, koja je u Crnoj Gori činjela brojne zločine. U Katunskoj nahiji Krsto Popović je pružao utočište partizanima, a i sinovi mu Nikola i Radovan bili su u partizanskom NOP-u i junaci narodnoslobodilačke borbe.

Ovo ti, Novače, pričam i nemoj misliti, ni ti, ni bilo ko drugi, da se udvaram mrtvom Krstu Popoviću, koji je odavno u grobu, a i ja sam jednom nogom u grobu. Pričam ono što znam i zašto sam meritoran i ovo je prava istina o njemu i njegovoj pogibiji.

Nije se Krsto borio za Italiju i fašizam nego za Crnu Goru, na svoj način, onako kako se on doživljvao. Zapamti ili zapiši, komunisti u Katunskoj nahiji bili su dominantno zaštićeni na teritoriji koju je on sa svojom vojskom kontrolisao. Ja sam komunista i borac iz Drugog svjetskog rata, ali to istinito priznajem. Da nije Krsta Popovića bilo, komunisti u Katunskoj nahiji ne bi mogli opstati. Bili bi progonjeni ili mrtvi.

U toku Drugog svjetskog rata Crna Gora je bila duže vrijeme najčetnickiji prostor na području Jugoslavije. Sa četnickim snagama Draže Mihailovića, koje su predvodili Blažo Đukanović, Pavle Đurisić, Bajo Stanišić i drugi, zelenaška vojska brigadira Krsta Zrnova Popovića nije imala vojničke sukobe, ratne okršaje, jer je on bio nezavisan i neutralan od njih. Sa njima se nije politički i ideološki slagao, ali nije ni ratovao protiv njih, jer je Italija u to vrijeme u Crnoj Gori imala kao okupator vlast. Na prostoru kojeg je kontrolisao Krsto Popović nije činio zlo partizanima, komunistima, nego ih je štitio, i niko od parizanskih boraca i pripadnika NOP-a ne bi mogao opstati da nije, tada, u to vrijeme, njega bilo tamo. Krsto Popović je imao, u vrijeme rata 1941-1945. godine, ugled i stvarnu vlast u Katunskoj nahiji i nije je faktički zloupotrebljavao protiv partizana na tom prostoru.

Krsto Popović je bio brigadir crnogorske vojske i njegov generalski čin su mu priznali Italijani, kada su okupirali Crnu Goru. Podudarao se u mnogome stav Krsta Popovića o obnovi nezavisne Crne Gore sa stavom Italije o restauraciji crnogorske države pod njihovim protektoratom. Kada smo mi, pripadnici NOP-a, sa svojom vojskom oslobodili Crnu Goru strane okupacije, Krsto Popović je otišao u šumu kao odmetnik, hajduk. Bilo je mnogo Katunjana sa njim. Nije želio da se pokori i potčini novim vlastima i tačno je da novim vlastima nije želio da se preda, već da umre zajedno sa svojim uvjerenjima.

Znam, da on nema nikakve veze sa ubistvima koje su počinili odmetnici, kao što je ubistvo brata Veljka Vlahovića, Dušana Vlahovića. On to ubistvo nije ni naredio, niti odobrio, odnosno, nije se saglasio sa njime. Sa onima koji su se ponašali kao banditi nije imao nikakve veze u to vrijeme. Ponašao se kao neka vrsta državnika i nije imao ni znanja, a jos manje odobrednja u odnosu na postupke koje su činjeli nekada pripadnici njegove vojske u besmislenim obračunima sa novim vlastima, kao što je ubistvo Dušana Vlahovića na Cekanjima iznad Cetinja. On nije imao veze sa tim.

Ja ne znam da je Krsto Popović bio zločinac, niti sam u to vrijeme, kao pomoćnik Aleksandra Rankovića, gledao službenu dokumentaciju, koju Ti pominješ, da ga je odlukom crnogorskog CASNO-a Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ratnim zločincem.

Krsto Zrnov se nije odrekao sinova, niti ih je proklinjao, već je stitio pripadnike NOP-a na svojoj teritoriji. Činjenica je da se on zamjerio komunistickoj ideologiji i da se njoj protivio. Nije Krsto Popović želio da se preda našim, novim vlastima, već se ponašao kao odmetnik, hajduk. Nije prihvatio više puta nuđenu mu saradnju sa NOP-om. Bio je odmetnik u šumi nakon oslobođenja zemlje.

Sjećam se jednog dana, bio sam pozvan kod Aleksandra Rankovića. Rekli su mi, zove Vas Ranković, bilo je to početkom 1947. godine, da odete u Crnu Goru i onemogućite, spriječite odmetnike, koji su kontrolisali širom Crne Gore brojne puteve i druge veoma važne objekte i stvari. Odmetnici su bili opasni, bilo ih je tada preko 400, koji se nijesu predali vlastima, tako da su bili neka vrsta oružane sile. Poslat sam iz Beograda da budem prvi čovjek Ministarstva unutrasnjih poslova Crne Gore da se ti odmetnici dovedu pred lice pravde, bilo milom ili silom, živi ili mrtvi. Prihvatio sam i otišao, ali sam zamolio Rankovića da uvaži da ja imam svoja gledišta vezano za to kako se sa Krstom Popovićem treba postupati. Jer, Krsto Popović nije bio ubica, razbojnik ili skripar, nego častan čovjek, junak iz istorije Crne Gore, koji u ovome ratu nije lično naređivao da se bilo što zločinacki ucini.

Novače, govorim ti, i zabilježi, da sam, inistirao da se Krsto Popović spasi, želio sam iskreno da ga spasim. Na to mi je Ranković rekao: “Jovo, ako se Krsto Popović moze spasiti, spasićemo ga, privešcćmo ga sudu i sudićemo mu, jer imamo razloga da mu pomognemo”.

Novače, kažem ti, gaetasi, to jeste, Crnogorci u Gaeti, đe sam se ja rodio, đe su mi bili otac i majka, kao prognanici, smatrao sam i smatram, bili su najbolji Crnogorci toga vremena.

Kad sam otišao za Crnu Goru u funkciji ministra unutrasnjih poslova, radio sam svoj posao savjesno i pustio sam iz zatvora crnogorskih ili dekretom oslobodio preko 500 ljudi, koji su bili jataci neprijatelja naših, i zelenaških i drugih je tu bilo mnogih.

Učinio sam to iz razloga humanosti, jer sam znao da oni ne mogu da sruše poredak, iako, nijesu bili bezopasni, ali sam ih oslobodio kazne, koje su u to vrijeme bilo vrlo visoke. Oni nijesu bili tada opasni kao oružana sila, ali su mogli da čine brojna krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbijednosti države.

Da ti, Novače, kažem vezano za Krsta Popovića, nije postojala odluka od strane vlasti, u kojoj sam bio i ja značajan činilac, da se on likvidira. Zauzet je bio stav da treba, ako je moguće, ishodovati to da se Krsto Popović preda novim vlastima i da na bilo koji način on dođe u ruke vlasti, sa ciljem da mu se spasi život i izvede pred sud zakona.

Ponavljam Ti, on za mene nikada i nikako nije bio ratni zločinac, već je bio čovjek, borac za Crnu Goru iz starih vremena. Da je Crna Gora bila država pod fašističko-nacističkim protektoratom kao Pavelićeva NDH ili Nedićeva Srbija, da je Krsto Popović, recimo, bio na čelu takve Crne Gore, kao marinetske države stvorene pod stranom okupacijom, onda bi se za njega moglo reći da je kvisling, ali Krsto to nije bio. Krsto Popović nije bio kvisnilng, on je želio da se formira nezavisna Crna Gora, ako je hoće crnogorski narod. Krsto je znao u tim uslovima da to nije realno moguće, a kod crngorskog naroda za to nije imao podršku, a nije je mnogo ni trazio.

Znaj Novače, svaki pokret ili borba, koja izgubi podršku naroda i tlo na kome stoji neminovno padaju.

Vezano za Krsta Popovića i ovo cu ti reći. Jednog dana, sreo sam se sa mojim starim prijateljom školskim drugom Gulubom Draskovicem, sinom oficira Djura Draskovica, koji je poginuo u Bozicnjem ustanku 1919. godine, covjekom koji je bio odmetnik u sumi, inace i Krstovim prijateljom i rekao sam mu da bi Krsto trebao da se preda vlastima, neka se Krsto prijavi dje hoce, bice izveden pred sud i malo sudjen, a poslije ce biti slobodan gradjanin. Golub mi je bio prijatelj i sve sam ucinio da ga spasim, privolim da se preda vlastima. Njegovoj majci sam to rekao i moja intervencija je uspjela. Golub Draskovic se predao vlastima i tako mu je spasen zivot. Ali Krsto nije htio da se preda.

Kao ministar i dobro obavijesten covjek znao sam dje se Krsto Popovic nalazi, krece, kako dobija hranu itd na prostoru Katunske nahije, ali nijesam zelio da se preduzme nista da bi on bio ubijen. Ja sam bio misljenja i stava da se sa Krstom pokusaju ostvariti pregovori da bi se on predao novim vlastima, ali to Krsto nikako nije htio. Tako sam i postupao kao ministar unutrasnjih poslova Crne Gore u to vrijeme.

Poslije oslobodjenja zemlje, priveli su bili u policiji u to vrijeme cetvoricu Popovica, Krstovih rodjaka. Odlucio sam da ih pustim kuci, iako sa stanovista vlasti i poretka nijesu bili bas nevini. Rekao sam im, nadjite Krsta, vi se svakako sa njim vidjate ili znate dobro o njemu dje se krece i sto cini, i prenesite mu moju poruku da ga ja, Jovo Kapa, sin oficira crnogorskog i njegovog starog prijatelja Mila Kape, pozivan da se sretnemo dje godj on hoce da razgovoramo i dogovorimo se da se Krsto preda novim vlastima. Nadjite ga u sumi i prenesite mu da cu ja, sin njegovog prijatelja Mila Kape, sve uraditi da ne dodje do prolijevanja krvi, da se sve zavrsi mirno, bez ubistava i drugih nevolja. Porucio sam, njima, Krstovim rodjacima, da se okanu odmetnistva i da ne idu vise u sumu, jer vise nema sentimentalnosti. Ja rukovodim ovom akcijom, i javite mi se.

Dosli su ponovo kod mene i rekli su mi da Krsta nijesu nasli. Razgovarao sam sa njima i pustio ih da odu, ali jedan od njih mi je odlazeci rekao: “Krsto Vam se nikad nece predati”. To je za mene bila ozbiljna poruka. Znao sam da se predati nece, iako sam sve pokusao da mu spasim zivot. Ali, on je bio takav covjek. Nije htio pristati da nam se preda. Radije je htio poginuti, nego nam se predati, kao sto i jeste, ubivsi jednog hrabrog covjeka, mladog junaka, kao sto je bio kapeten Rako Mugosa. Htio je on ubiti i druge pripadnike zasjede koje ga je u jednom kucistu u Cucima cekala, mog pomocmika oficira Veljka Milatovica i Mihaila Sara Brajovica, kad je bacio bombu u kucistu na njih, ali ona nije eksplodirala. O tome cu malo kasnije.

Mi u drzavi, i ja kao prvi covjek MUP-a znali smo dje se Krsto krije i dje mora doci realno. Nemojte me pitati, Novace, da Ti pricam stvari vezane za porodicu Popovic. O Mirku Bigovici i Krstovoj kcerki Bosiljki. Ja Ti to necu nista reci, jer su to porodicne, privatne stvari. Ti izvodi zakljucke koje hoces, ali ja sa tim nemam nikakve veze. Tvoja je stvar koga ces odrediti kao one koji su odmogli Krstu Popovicu. Ponavljam ti, nemoj me to pitati, jer ti necu odgovoriti. A sad me saslusaj dalje!

Sve pokusavam da se Krsto Popovic privoli sudu pravde. Dovodim u MUP na dogovor za operaciju njegovog hvatanja, ali ne i likvidacije, Veljka Milatovica, mojega pomocnika za OZN-u, Mihaila Sara Brajovica, necelnika II odjeljanja u Ozni i Raka Mugosu, mladog, odanog i hrabrog covjeka, koji u cinovnickom smislu nije pokrivao polozaj. Sa ciljem da se Krsto uhvati ziv ja ne saljem obicne policajce ili udbase da ga uhapse, nego najsposobnije i najodgovornije oficire i svoje saradnike. To radim jer zelim da Krsto bude uhvacen ziv, jer sam smatrao da nije zasluzio da pogine u sumama Katunske nahije. Kazem im da treba Krsta Popovica da uhvate, da mu spasu glavu, da bude ziv doveden pred sud, a da ga ne ubiju. Oni odlaze u Cuce, u jedno staro kuciste. Njih trojica, Milatovic, Brajovic i Mugosa ga u zasjedi cekaju u kucistu. Krsto Popovic dolazi. Sa hajduckim instiktom ili necim drugim, osjetio je Krsto Popovic da su oni tamo, prije nego sto su osjetili oni da on dolazi. Osjetio je njih prije nego sto su oni osjetili njega. Oni su cekali u zasjedi. Sa ciljem da ga uhvate zivog. Spazivsi da ga ceka i kucistu zasjeda, Krsto baca bombu u kuciste, koja nije eksplodirala. Bila je to bomba kragujevka koja bi ubila svu trojicu kucistu da je ekspodirala. Ali je, zatalija. Bez dogovora sa Veljom Milatovicem i Sarom Bajovicem iz kucista je na vrata izletio Rako Mugosa. Krsto Popovic ga je smrtno pokosio rafalom iz svoje masinke. Na vratima od kucista Krsto Popovic je ubio Raka Mugosu rafalom i on je pao mrtav na zemlju. Potom Krsto Popovic krece uz uzbrdicu iznad kucista da se sakrije, zakloni, a iz kucista izlaze Veljko Milatovic i Mihailo Saro Brajovic i pucaju i ubijaju Krsta Popovica plotunom iz svojih pusaka. Odmah iza toga, Rako Mugosa je proglasen narodnim herojem a niko mu nije naredio da izadje iz kucista i Krsta uhvati ziva. Tako je heroj ubio heroja. U kucistu u zasjedi koja je cekala Krsta Popovica bili su Veljko Milatovic, Saro Brajovic i Rako Mugosa i niko vise.

Krsto je bio sam, sukobio se sa njima i poginuo u oruzanom obracunu. Poginuo je u konfliktu sa vlastima koje su mu nudile pomilovanje, jer nije htio da se preda ni pod koju cijenu. Krsto je poginuo kao junak. On ima svoj kult, svoju istoriju i Crna Gora treba da prizna njegovu borbu. I sve je to u redu, ali Krsto je mislio da se do Crne Gore moze doci uz saradnju sa Italijanima. Ja kao komunista govorim da se do Crne Gore ne moze doci s osloncem na okupatora. Krsto Popovic je bio borac za svoj narod. Nije se prema ustanicima, pripadnicima NOP-a, odnosio lose.

Na kraju da Ti, Novace, kazem i ovo. Krsto je vodio Dnevnik. To ti je poznato. U Krstovom dnevniku pise i ovo: “Ja se skrivam u kamenjaru, a vojska me trazi, starjesina im je Jovo Kapa i on baca praznu kutiju cigara, koja pada pred moje noge, a ja mogu da ga ubijem, ali to je toliko blizu da ne mogu reperirati masinsku jer ce ako me cuje on ubiti mene”.


Eto, to ti je prica o Krstu Popovicu i njegovoj pogibiji. Ovo su istorijske cinjenice koje stavljaju tacnu na jednu tragediju, u kojoj su zivot izgubili heroji Krsto Popovic i Rako Mugosa. Novace, ako ce drugi da pisu neka se pozivaju na ovaj nas razgovor”.

**** 

General Jovo Kapicic je narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, pripadnik NOP-a, borac, ustanik, partizan, pripadnik Komunisticke partije Jugoslavije, politicki komesar, ucesnik mnogih krvavih bitaka sa italijanskom i njemackom vojskom i cetnickim kolaboracionistima, rijecju, vrlo znacajna licnost crnogorske istorije u periodu od 1941. godine sve do danas.

Poslije Drugog svjetskog rata, bio je na istaknutim drzavnim funkcijama u Crnoj Gori i SFRJ, kao ministar unutrasnjih poslova, diplomata, itd.

Kad se Jugoslavija raspala 1991. godine general Jovo Kapidzic se angazovao u politickoj borbi sa nezavisnu Crnu Goru i istakao se brojnim javnim nastupima, intervjuima, govorima na mitinzima nekadasnjeg LSCG, i drugim skupovima na kojima je promovisana ideja slobodne, samostalne, medjunarodno priznate i demokratske Crne Gore
.


Novak Adzic

Nedjeljni zurnal
                                                                

 

   
08. Novembar 2005.

Juče u Beogradu umro sin proslavljenog crnogorskog ratnika

Preminuo Nikola Krstov Popović


Beograd, 7. novembra - U Beogradu je juče u 89. godini preminuo Nikola Krstov Popović, narodni heroj, general major JNA u penziji, nosilac partizanske spomenice 1941. godine.

Rođen je 9. decembra 1916. godine, u Lipi cuckoj-Cetinje, od oca Krsta Zrnova, vodeceg crnogorskog ratnika i neprikosnovenog borca za Crnu Goru. Školovao se u rodnom mjestu, zatim Cetinju, pa u Belgiji - đe mu je otac boravio u izbjeglištvu. Poslije Drugog svjetskog rata završio je najviše vojne škole.

Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1936. godine. Učesnik NOB-a od 13. jula 1941. godine. U julskom ustanku, bio je na čelu gerilskog odreda u borbi za oslobođenje Čeva i učestvovao u borbama za oslobađanje Cetinja. U toku borbe na Sutjesci postavljen je za komandanta bataljona, koji je imao zadatak da obezbijedi povratak Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru na okupiranu teritoriju Crne Gore. Po oslobođenju Beograda postavljen je za komandanta beogradske brigade narodne odbrane.

Po završetku Drugog svjetskog rata stupio je u Vojnu akademiju JNA. Nakon toga je postavljen za načelnika Devete pomorske oblasti, obavljao dužnosti načelnika KOV u Petoj pomorskoj akademiji, načelnik katedre Ratne škole sve do 1973. godine, kada je penzionisan kao general major.

Sahrana Nikole Popovića biće obavljena u petak, 11. novembra, u 15 časova, na mjesnom groblju u Lipi Cuckoj-u porodičnoj grobnici, po sopstvenoj želji
. /MINA/
 


   
Sunday, November 27, 2005 11:47 PM

Tragedija  pogibije dva hrabra Crnogorca brigadira Krsta Zrnova Popovića i kapetana R. Mugose, ovo tragično kazivanje generala -narodnoh heroja Jova Kapicića je sigurno istinita i u širem kontekstu naše sveobuhvatne tragedije i vječne pogibije naših najboljih sinova Crne Gore.
Brigadir Krsto Zrnov Popović koji se čitavi svoj život se borio za našu Crnu Goru i njezinu nezavisnost, može nam biti inspiracija i putokaz kako se voli domovina a isto tako da okupator  ne može biti oslonac (Italija koja je kapitulirala 1943.), što je bio slučaj sa promašenom politickom vizijom brigadira Krsta Zrnova Popovića.
Brigadir Krsto Zrnov Popović je zaslužio da mu Crnogorci u domovini podignu zaslužan pomen na Cetinju kad nam bude stara domovina Crna Gora suverena  međunarodno priznata država ! U taj projekat sigurno uzeće ucešća naši iseljenici širom svijeta !
 
pozdrav sa poštovanjem

Vojislav Rašović 


   
Monday, December 12, 2005 3:29 AM

Poštovani gospodine Adžiđu ( autor intervjua sa Jovom Kapičićem - prim. Z.V.R)

Poslat mi je intervju sa gospodinom Jovom Kapičićem koji ste Vi potpisali, a koji se pojavio  nekoliko nedelja pošto je moj otac, Nikola Popović umro. Postoji više razloga zbog kojih sam bila primorana da komentarišem Vaš članak.

Prvo je pitanje Krstovog dnevnika. On se oduvek nalazio u posedu moga oca koji je za svoga života  odbijao sve ponude da se dnevnik štampa. Razlog je što nije želeo da se dodaju detalji  i  dalje priča  o jednom težkom periodu naše porodice. Otac je dnevnik  obećao  meni i on se sada nalazi kod mene. Postoje indicije da  će mnogi pokušati iz različitih razloga da dnevnik štampaju, ali budite uvereni da ću poštovati očevu želju i da ću se potruditi da se ona ispuni. To je, uostalom, najmanje što za njega mogu učiniti.

Dovoljno sam  stara da se sećam perioda kada su Krsta u Crnoj Gori  pominjali kao K.P., jer nisu smeli javno ni ime da mu izgovore zbog vlasti. Ne znam  da li je teži taj period kada nam je stavljano na znanje  da smo potomci izdajnika, separatiste, zelenog, komite, federaliste  ili poslednjih petnaest godina kada nisam smela da pomenem oca koji je smatran generalom crvene bande.

Nikola je sahranjem u Cucama u grobnici zajedno sa ocem i majkom po sopstvenoj želji. Ovim činom pomirenja je verovatno želeo da prekine sve priče, pretpostavke, mitološko naduvavanje i korišćenje priče za razne druge svrhe.

Krsto i Nikola su mrtvi. Međutim, deo porodice je jos uvek živ, iako Nikola nema muških potomaka.  U Crnoj Gori  se postuju mrtvi, a mi se nadamo da ce se makar malo poštovanja ukazati i živima, makar za uspomenu onima koji su umrli.


S poštovanjem

Mila Popović
 


   
Monday, December 12, 2005 10:29 PM

Oživljavanje uspomena na jednog čovjeka iz crnogorske istorije, kapetana crnogorske vojske  i vođe Božićne Pobune Krsta Zrnova Popovića,  je oživljavanje - crnogorske sramote. Ne postoji druga riječ koja  bi sve to opisala osim riječ -sramota. Ovaj čovjek koji je ostao sam u stijeni,  prepušten svojoj odluci, prepušten svom sudnjem času, potpisao je smrtnu presudu sebi - uspravno, muški, crnogorski... Znao je on da neće pobijediti, ali je znao da se nema ni kud vrnuti. I tako je i bilo.

"Nije velji rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo. Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega«. - znao je kapetan Krsto Zrnov Popović da su se njegove riječi raspršile i da je Crna Gora postala drugačija. Gledajući Cetinje, vidio je smrt, gledajuci Lovćen, vidio je sliku prošlosti - uspravnu i evropsku Crnu Goru.

Nestanak Crne Gore odveo ga je daleko van domovine. Kao politicki emigrant do druge polovine 1930. godine, boraveci u Argentini, mislio je o problemima malog naroda i ko ga štiti i u pismu predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu, g. Antu Gvozdenoviću,  kaže i ovo: " ... Usljed navedenog,  kako i usljed važnijih raloga Vam poznatih a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. godine,  moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću Ruske Vlade njenom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita Crnogorskog naroda..." Vidio je Krsto da od pomoci ni Velike Rusije nema nista, pa je došao u Crnu Goru i započeo krvavu bitku kad je Crna Gora vec bila raspolućena na pola. U toj bici pokušao je da bude vojnik, čovjek, rodobljub, humanista, junak... I sve je bio i niđe nije omanuo. Oni koji danas pričaju priču o njegovoj likvidaciji, kao što je Jovo Kapičić,  postali su njegovi egzekutori. Oni su potekli iz Crne Gore, ali su dvorovali u Beogradu; oni su se slovili kao veliki borci za Crnu Goru. Oni su pred kraj života malo progovorli, i to malo što su rekli to su rekli šturo. Gospodin Kapičić, poznati Crnogorac u Beogradu kaze: "Krsto je bio sam, sukobio se sa njima i poginuo u oružanom obračunu. Poginuo je u konfliktu sa vlastima koje su mu nudile pomilovanje, jer nije htio da se preda ni pod koju cijenu. Krsto je poginuo kao junak. On ima svoj kult, svoju istoriju i Crna Gora treba da prizna njegovu borbu.."  Gospodin Kapicic je bio dovoljno moćan u svom životu da je mogao da učini nešto da se ta borba prizna. A ne da pred kraj života predlaže da se uradi ono što je trebao kad je bio u dvadestim.

Devedestih godina, jedna cetinjska figura je došla u redakciju "Monitora" u Podgorici. To  je bio jedan pisac, veliki Crnograc, tih Cetinjanin, običan covjek. " Danas smo obišli, očistili i obilježili Krstov grob" - rekao je on. Te riječi je tada izgovorio, za mene, veliki čovjek - Sreten Zeković. Kao Cetinjan, samoinicijativno, sa svojim prijateljima, uradio je ono što je osjećao da treba da uradi - crnogorski narod.

Istoričar Novak Adžić je pokušao da u svom intervjuu sa Jovom Kapičićem. malo otkrije detalje vezane za likvidaciju Krsta Zrnova Popovića, ali je u isto vrijeme dirnuo u jednu osjetljivu stvar - dotakao je i Krstove potomke. To je vrlo osjetljivo, možda osjetljivije nego sama Krstova likvidacija. Vjerovatno g. Adžić zna šta je donijelo vrijeme poslije Krsta, šta se sve dešavalo u glavama i sudbinama Krstovih potomaka. Ne bih volio da analiziram, na primijer, priču uvažene gospodje Mile Popović, kcerke Nikole Krstova Popovića. Ko god bi ušao u analizu toga naišao bi samo na - BOL. Ta bol je teža nego Krstova pogibija. I gospodja Popović kaže: " Poštujte žive". Ja razumijem reakciju Krstovih potomaka i njihovo ponašanje. Ta nemjerljiva bol koja je postojala od kraja Drugog Svjetskog Rata do danas je izavala jedan - muk ili ćutanje. Jer ova bol je zahvatila korijene porodice Krsta Zrnova Popovica. Ona je sistematski nanijeta jednoj porodici; tu bol su nanijeli - POBJEDNICI.

Zoran V. Raičević

Toronto, Kanada


 

 ©  2005 - 2017 www.montenegro-canada.com  All rights reserved