|
|
Crnogorski iseljenici i gosti u Ambasadi SCG u Otavi, na Petrovdan 12. Jula 2005., na proslavi Dana Državnosti Crne Gore Cio prilog
|
Vladi Republike Crne Gore,
g. Perku Vukoticu, Ambasadoru Srbije i Crne Gore u Kanadi
Postovani,
približava se dan kada ce crnogorski gradjani da se izjasne o svojoj sudbini. Svi mi u dijaspori, daleko od svoje grude, želimo da ucestvujemo u tom dogadjaju, sa željom da, nakon 80 godina, obnovimo Crnu Goru..
U tim svim dešavanjima, ne mogu a da ne pomenem g. Perka Vukotica, koji je kao kadar Crne Gore imenovan za Ambasadora SCG u Otavi u Kanadi. Predstavnici naše dijaspore su se culi i vidjeli sa g. Vukoticem samo jednom i to prošle godine. Tu ubrajam i moju malenkost. Od tada niti traga, niti glasa od g. Vukotica.
Zovu mene ljudi iz cijele Kanade, traže informacije od mene o Crnoj Gori - o referendumu, pitaju me da li naš Ambasador je nešto organizovao, da li ce pomoci Crnoj Gori u ovom trenutku. Ja njima svima odgovaram - moji dragi prijatelji, nijesam ja Ambasador, ne zovite samo mene, jer ja ne mogu da Vam dam sve informacije.
Interesantno je da je g. Vukotic - crmogorski kadar. Znam da je g. Vukotic poznati strucnjak u fizici, a isto tako smatrao sam i da je politicki za Crnu Goru. Ali, g. Vukotic se ne sjeti, cijellih ovim mjeseci za nas sudbonosne 2006. g., da kontaktira bar jednog clana našeg Društva iz Toronta. Uostalom, njegov doprinos prema crnogorskoj dijaspori u Kanadi se ne može ni pomenuti, jer ga nije ni bilo. Ostavimo po strani njegov propust prošle godine prilikom posjete Ministra Inostanih Poslova Crne Gore, g. Vlahovica, kada niko od nas nije ni znao da g. Vlahovic drži predavanje u Torontu.(Tekst o tome.) Ovdje je u pitanju propust prema mnogim ljudima koji žive i rade u Kanadi i pomažu Crnu Goru. Radi se o iskrenim ljudima koji vole svoju domovinu; tu govorim i o onima koji se grcevito bore za egzistenciju u Torontu, i koji donose u svojoj šaci stisnute novcanice kanadskih dolara da bi poslali u Crnu Goru, da bi ispunili neku svoju ljudsku obavezu.
Dobio sam danas jedno pismo iz Holandije o skupu naše dijaspore. I vidjoh veliko ime osobe koja se nikad nije povila - gospodje Milice Pejanovic - Djurišic, Ambasadora SCG u Briselu; vidjoh i ime g. Željka Radulovica, našeg kadra u Ambasadi u Holandiji...Poštovana gospoda su se stavili na raspolaganju Crnoj Gori i svaka im cast.
Ja razumijem situaciju da naši kadrovi moraju da imaju obzira i prema zajednici koju predstavljaju, jer su oni Ambasadori te drzave, ali zar je to razlog da se Crna Gora potpuno ignoriše, zar je to razlog da se ignorišu ljudi koji su iz Crne Gore, i po porijeklu, i po osjecanju i po stremljenju?
Zar je normalno, da samo ja - koji nijesam crnogorski kadar, ili g; Rašovic, ili g; Krnic, ili gospodin Aleksic -usmjeravamo ljude koji hoce organizovano da idu na referendum u Crnu Goru, i da ti ljudi nas zovu i traže informacije, i da mi moramo da se nadjemo na pomoci tim ljudima, a da u svemu tome prstom ne mrdnu ljudi koji su placeni za to, kao što su naši kadrovi u Ambasadi u Otavi i u konzulatu SCG u Torontu ili Vankuveru.
Postovani,
nemojte misliti da se sve ne zna i da ljudi ne prate kako se neko ponaša u Kanadi, gdje se davnih godina, sve do 1918., štitio interes Crnogoraca. Naše interese su izgleda bolje štitili Kanadjani, kao što je bio g. pukovnik Noel G.L. Marshal koji je bio crnogorski konzul na 58. King St. E. u Torontu.
Vaš
Zoran V. Raicevic
Toronto, Kanada
|
