|

UNITED NATIONS - As the United Nations ambassador for Serbia and Montenegro, Nebojsa Kaludjerovic worked out of a five-story Vanderbilt mansion on Fifth Avenue with a sweeping marble staircase, lofty ceilings and crystal chandeliers.
These days, as ambassador-designate of the newly independent Montenegro, he sends his dispatches from his personal Gmail account on a laptop in his 17-year-old son's bedroom, with rock-band stickers on the door and a snowboard on the shelf.
UJEDINJENE NACIJE - Kao Ambasador Srbije i Crne Gore pri Ujedinjenim Nacijama, Nebojša Kaludjerovic je radio na petom spratu zdanja Venberbilt na Petoj Aveniji gdje su uglancane mermerne stepenice, visoki plafoni i kristalni lusteri.
Ovih dana, kao imenovani Ambasador nove nezavisne Crne Gore, on šalje službenu prepisku sa njegovog licnog G-mail-a, preko lap topa, iz sobe njegovog 17-godisnjeg sina, gdje se primjecuje naljepnica rok-grupe na vratima i snoubord (daska za klizanje na snijegu) na polici
From his old wood-paneled office with twin French doors opening onto Central Park, he used to oversee a staff of 18, including the chauffer who drove him to meetings in the back of a navy blue Cadillac with diplomatic plates.
Now, he goes to meetings in a cab and when he arrives he introduces himself with a business card that has the words ''Serbia and'' crossed out and a cellphone number scribbled in.
Iz njegove ranije kancelarije, obložene lamperijom, sa krilnim francuskim vratima koja su bila okrenuta prema Centralom Parku, on je nadzirao 18 clanova svog osoblja, ukljucujuci i vozaca koji ga je vozio u plavom kadilaku sa diplomatskim tablicama na sastanke.
Sada, ide na sastanke u taksiju i nakon što dodje na sastanak predstavlja sebe sa vizit kartom na kojoj je rijec - Srbija i - precrtana, a mobilni telefon je dopisan preko.
Though Mr. Kaludjerovic, 50, was the boss at his old Fifth Avenue mission, he was the only Montenegrin who worked there. So in the days leading up to June 28, when his country became the 192nd nation admitted to the United Nations, he packed up a few boxes of personal effects, bid farewell to his staff and started his new job -- or jobs, as he puts it.
''I am the boss, the only diplomat, the accountant, the secretary,'' said Mr. Kaludjerovic, who rarely leaves home without tucking his cigars into his blazer pocket. ''I'd like to be able to clone myself. Being a one-man mission is not an easy task.''
Doduše, dok je gospodin Kaludjerovic bio šef u njegovoj ranijoj Misiji na Petoj Aveniji, on je bio jedini Crnogorac koji je tamo radio. Stoga, u danima koji su prethodili 28. Junu, kada je njegova zemlja postala 192 drzava primljena u Ujedinjene Nacije, on je spakovao nekoliko paketa sa licnim stvarima, oprostio se sa svojim osobljem i poceo je svoj novi posao - ili poslove, kako se uzme.
'' Ja sam šef, ja sam jedini diplomata, blagajnik, sekretar '' - kaze g. Kaludjerovic, koji rijetko napušta kucu, a da ne stavi u svoj džep kaputa umotanu cigaru. '' Ja bih volio kad bih mogao klonirati sebe. Biti misija od jednog covjeka nije lak zadatak. ''
MONTENEGRO, with its convoluted, thousand-year history, was internationally recognized as a nation in 1878 at the Congress of Berlin. It lost that independence four decades later when it was annexed by Serbia after World War I, and then re-emerged in 1918 as one of the six republics of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, renamed Yugoslavia 11 years later.( see correction)
When four of those republics broke away from the federation in the early 1990's, Serbia and Montenegro became the Federal Republic of Yugoslavia, and later became Serbia and Montenegro in 2003. Then in May, slightly more than the requisite 55 percent of the population voted to secede from the union with Serbia, and a nation was reborn.
Crna Gora, sa svojom kompleksnom hiljadugodisnjom istorijom, je dobila medjunarodno priznanje kao država 1878. godine na Berlinskom Kongresu. Istu je izgubila cetiri decenije kasnije kada je bila aneksirana od Srbije nakon Prvog Svjetskog Rata, i potom opet uspostavljena 1918. godine kao jedna od šest republika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 11 godina kasnije nazvana Jugoslavijom. (vidi ispravku)
Kada su cetiri od ovih šest republika napustile Fedraciju pocetkom devedestih, Srbija i Crna Gora su postale Savezna Republika Jugoslavija, da bi kasnije 2003. godine postale Srbija i Crna Gora. Da bi, onda, u Maju, nešto više od potrebnih 55 procenata stanovništva glasao za odvajanje iz Unije sa Srbijom, i država je ponovo rodjena.
Considering the region's history, with so many hostile splits that it gave rise to the word balkanize, Montenegro's drive for independence was refreshingly peaceful and democratic.
''We surprised the international community with the way we have done it, given the fact that in the Balkans, we witnessed a lot of problems and bloody wars when people or nations wanted to go their own way,'' Mr. Kaludjerovic said.
Imajuci u obzir istoriju tog podrucja, sa mnogim neprijateljskim razdvajanjima što je bilo polazište balkanskih izvještaja, crnogorski put nezavisnosti je bio "osvježavajuce" miran i demokratski.
" Mi smo iznenadili medjunarodnu zajednicu nacinom kako smo to uradili, jer smo na Balkanu bili svjedoci mnogoh problema i krvavih ratova, kada su ljudi ili države željele da idu svojim putem" - rekao je gospodin Kaludjevoic
It may have been an amicable divorce, but it was a divorce nonetheless. Montenegro walked away with, among other things, 13.5 percent of the territory, a claim to 5.88 percent of whatever assets they shared, two players from the national soccer team, and none of the foreign embassies.
That is where Mr. Kaludjerovic comes in. Appointed by the Montenegrin government on June 8 as the nation's special envoy, he is in charge of setting up the new mission -- where he will eventually be the ambassador -- from scratch. For the time being, the mission's only telephone number is the cellphone he wears around his neck alongside his United Nations credentials.
To je mozda bio miroljubiv razlaz, ali bez obzira na to, ipak je - razlaz. Crna Gora je izašla, izmedju ostalog, sa 13.5 posto teritorije, sa potraživanjemo od 5.88 procenata od zajednicke imovine, sa dva igraca državnog fudbalskog tima i sa nijednom inostranom ambasadom.
To je ono što je našao gospodin Kaludjerovic. Izabran od strane crnogorske Vlade 8. Juna kao državni specijalni izaslanik, on je zadužen za formiranje nove misije - gdje ce eventualno biti Ambasador - iz nicega.U pocetku, jedini telefon Misije je mobilni telefon koji nosi oko vrata, pored akreditacije Ujedinjenih Nacija.
It is a lot of work, establishing the mission, but certainly no more challenging than it was, at times, to represent a nation he hoped would disappear.
''Everyone in Belgrade knew I was a strong supporter of Montenegrin independence,'' he said, running his hands through his longish gray hair. ''But I had to behave as ambassador of both Serbia and Montenegro, whether I liked it or not. And there were moments when I didn't like it at all.''
Veliki posao prestoji, uspostavljanje nove Misije, ali bez ranijih izazova, kao što je bilo predstavljanje države za koju se nadao da ce nestati.
''Svako u Beogradu je znao da sam ja bio podržavao crnogorsku nezavisnost.'' rekao je, provlaceci prste kroz dužu sijedu kosu. '' Ali, ja sam se ponasao kao Ambasadror i Srbije i Crne Gore, bez obzira da li sam ja to volio ili ne. A bilo je momenata kada to nijesam volio ni malo''
As ambassador for Serbia and Montenegro, Mr. Kaludjerovic faced the United Nations Security Council on two thorny issues for Serbia: the potential independence of the Serbian province of Kosovo, and war crimes proceedings against Serbian officials at The Hague.
Serbia has been widely criticized as uncooperative with the trials. Though Mr. Kaludjerovic describes himself as a strong believer in full cooperation with the proceedings at The Hague, he said he stuck to the script provided by his superiors on the matter. ''Being a professional and an ambassador, I asked for clear instructions from Belgrade and delivered those statements,'' he said.
Kao Ambasador Srbije i Crne Gore, g. Kaludjerovic je istupao dva puta pred Savjetom Bezbijednosti zbog mucnih pitanja za Srbiju - potencijalna nezavisnost srpske provincije Kosovo, kao i sudskim postupcima o ratnim zlocinima koji se vode protiv srpskih zvanicnika u Hagu.
Srbija je bila jako kritikovana zbog nesaradnje sa Sudom. Bez obzira što g. Kaludjerovic se zalaže za punu podršku sudskim postupcima u Hagu, on je naglasio da je morao slijediti naredjena svojih pretpostavljenih u ovom slucaju. '' Kao Ambasadro i kao diplomata, ja sam tražio precizne naredbe iz Beograda i kao takve sam ih prosljedjivao dalje'' .
MR. KALUDJEROVIC became a diplomat by accident. A violin player who also excelled in painting, he did not envision himself in government. But because of a mishap in paperwork, he was never informed that he had been accepted to a university program in architecture in Sarajevo, so he studied law in Belgrade instead.
He joined the Yugoslavian Foreign Ministry in 1980, when he was fresh out of law school and flush with hope for a democratic future for the nation. Twelve years later, his outlook was bleak. ''I couldn't work for Milosevic,'' he said. ''It was a terrible time. It was quite clear there was no future for that country.''
G. Kaludjerovic je slucajno postao diplomata. Kao violinista, koji je takodje dobar u slikanju, njije sebe vidio u Vladi. Ali zbog nezgode sa njegovim prijemnim u Sarajevu, pošto nije nikad saznao da je primljen, on je studirao pravo u Beogradu.
On je pristupio Jugoslovenskom Ministarstvu Inostranih Poslova 1980. godine nakon što škole prava, ispunjen nadom o demokratkoj buducnosti svoje države. Dvanaest godina kasnije, njegovo gledište se raspršilo. '' Ja nijesam mogao raditi za Miloševica'' - rekao je. '' Bilo je užasno. Bilo je više nego jasno, da nije bilo buducnosti za tu zemlju''
He left the Foreign Ministry and moved to Russia to work for a civil engineering firm. Mr. Kaludjerovic never thought he would return to diplomacy. But after six years in a self-imposed exile of sorts (complete with a year in Siberia), and with Mr. Milosevic out of power, he was asked by Filip Vujanovic, his college friend and Montenegro's current president, to come back.
In June, Mr. Kaludjerovic stood outside the United Nations while Montenegro's red flag, emblazoned with a double-headed gold eagle, was hoisted into the breeze. He said it was a moment he had dreamed of during his years in Russia, but one he never imagined he would be a part of.
Napustio je Ministarstvo Inostranih Poslova i otišao za Rusiju, radeci za inžinjersku firmu. Gospodin Kaludjerovic nikad nije mislio da bi se mogao vratiti u diplomatiju. Ali, nakon šest godina sebi nametnutog izgnanstva ( završno sa godinom u Sibiru), i nakon smjene Miloševica, njegov studnski kolega i prijatelj Filip Vujanovic ga je zamolio da se vrati nazad.
U Julu, g. Kaludjerovci je stajao ispred Ujedinjenih Nacija dok se crnogorska zastava sa dvoglavim zlatnim orlom dizala na jarbol. Rekao je da je to bio trenutak koji je sanjao tokom godina provednih u Rusiji, ali nikad nije mogao zamisliti da ce on biti dio toga.
As Montenegro's first ambassador to the United Nations, he plans to work on issues of importance to Montenegro, like sustainable development.
He said his multiethnic, multicultural and multireligious nation of 650,000 people, which remained at peace as wars ravaged its neighbors in the 1990's, could contribute to the United Nations' goal of promoting human rights and the rule of law.
Kao crnogorski prvi Ambasador u Ujedinjenim Nacijama, on planira da radi na zadacima od važnosti za Crnu Goru, kao što je održiv razvoj.
On je rekao da njegova višeetnicka, višekulturna i višereligiozna država sa 650 hiljada stanovnika, koja je sacuvala mir pored susjeda koji su opustošeni u ratu devedestih, može uzeti ucešca u ciljevima Ujedinjenih Nacija - promovišuci ljudska prava i vladavinu prava..
But for the next month or so, until his mission is staffed and running, his agenda is focused more on decorating than diplomacy. He has to find office space, buy computers and stock the shelves with office supplies, among other workaday tasks.
He said he could not be happier. ''There are lots of daily jobs that someone has to do, and that's me,'' he said. ''But it's a pleasant job now. I do everything for the country I belong to, the country where I was born and the country for whose independence I have been fighting for 15 years.''
Correction: August 19, 2006, Saturday A profile on Aug. 5 Montenegro. It was after World War II, with the establishment of Yugoslavia as a federal republic under Communist rule, that Montenegro became one of the six constituent republics, not in 1918.
Ali sljedeci mjesec i dalje, dok se njegova misija ne oformi, njegov zadatak je više usresrijedjen na dekoraciju, nego diplomatiju. On mora, pored ostalih dužnosti, naci kancelarijski prostor, kupiti kompjuter, nabaviti inventar za kancelariju.
On kaže da ne može biti srecniji. '' Tu je mnogo dnevnih poslova koje nego mora uraditi, a to sam ja '' - rekao je. '' Ali, meni je to sada zadovoljstvo. Ja radim sve za državu kojoj pripadam, za zemlju dje sam rodjen i za državu za ciju sam se nezavisnost borio zadnjih 15. godina.
Ispravka: To je bilo nakon Drugog Svjetskog Rata, nakon formiranja Jugoslavije kao federativne Repubike pod vlascu komunista, tada je Crna Gora postala jedna od šest repblika, a ne 1918.
|