Toga je dana on bio jedini umrli koji se sahranjivao na gradskom groblju: ostale su mrtvace nosili u rodni kraj, na seosko groblje, gdje su jos, po svemu, i oni i njihove porodice pripadali. Cim je dosao na Kulu, Sava Jabukic je rekao Antoniju da se Velunova skrinja iznese iz trpezarije i postavi na veliku verandu, prema dvoristu i ulaznoj kapiji. Dvadesetak, i vise stolica je postavljeno uz zid Kule i na drugoj strani uz drvenu ogradu verande. Taj prostor je popunjen i stolicama iz obliznje kafane “Podgoricka noc”. Kada je cuo da je Velun Seoc umro, upravnik kafane Cufo Kartec naredio je da dva konobarska priuka, Jole Roganic i Smajo Pesa, prenesu pedesetak stolica na verandu Kule Selmanovica. Isto je uradio i Smail Krga, upravnik Radnicko-sluzbenickog restorana iz neposrednog susjedstva: poslao je osoblje restorana da stotinak stolica prenesu u dvoriste i postave, da oni koji dodju da dvore i ostanu cijele noci imaju gdje sjesti, popiti pice, kafu i popusiti cigar. Na verandi je oko kovcega stajala rodbina, ratni drugovi i najblize komsije. Prije ponoci je iz Suncanika doslo nekoliko desetina Jabukica, Jegdinih Kostanica, Banjestrica, Velasica, Borovica, Pecirovica, Malinica, Vitina i Novacica. Dosla su i trojica Gligorovih sinova: Carli, Bogoslav i Mislav. Lakus i Liberije su znali da ne smiju doci ni na izjavu saucesca, da je to izricit Velunov zahtjev. Svi su ocekivali Slavenov dolazak iz Beograda, pretpostavljalo se da ce s Domasem i Vidaninim potomstvom prvim avionom sjutra doci. Trojica Gligorovih sinova su radili sve sto im je Damljana rekla da bi trebalo uraditi: sluzili su pice i cigarete, dvije komsijske djevojke iz porodica Krnica i Kerovica kuvale su kafu i sluzile na verandi, dok su u dvoristu to radile dvije mlade konobarice iz Radnicko-sluzbenickog restorana “Zora”. Ratnici, njih svega nekoliko, sjedjeli su vise oko narodnog heroja Save Jabukica nego oko mrtvoga Veluna, gdje su za njih bile postavljene stolice. Samo je major Labic, oslonjen na stap, naizmjenicno stajao i sjedio uz Velunov kovceg i cutao. Braci se ucinilo da mu je prije zore vidjela suze u ocima i cula kako je Velunu dosapnuo: “Dizi se, Dukljanine, da idemo u nas separe, nije ovo za nas”.

Kad se avlija oko Kule Selmanovica napunila Starovarosana i Novovarosana, uz kovceg su stajali Antonije, Sava, Jegda, Jerina, Braca i Damljana. Kad je Braca stala uz zene iz Kule, obucena kao i one, Sava Jabukic je tiho upitao Antonija: “Treba li ova kcer Matka pekara da stoji s nasim zenama?” Antonije mu je, takodje, sapatom, odgovorio: “Striko, tako je on htio.” “Dobro, dobro, neka je” - pristao je Sava. On je, cim su gradjani poceli da pristizu na izjavu saucesca, odredio trojicu Gligorovih sinova da stoje pred kapijom i prvi docekuju one koji dolaze da izjave saucesce i predvore mrca. Skrenuo im je paznju da, ako medju seljanima iz Suncanika, kad naidju, uoce dvojicu Prisojica, Vaska kokosara i Racka sintera, dvojicu Jagodnjaka, Vida dudalinu i Pera mazgonju, a uz njih Labuda Prisojica, sina Save ticara, neka ih polako izvuku iz reda, udare po nogu u suknenu zadnjicu i vrate odakle su dosli. Velun je, nedavno, rekao Savi Jabukicu da nije htio i u testament da unosi takve pogani i nesoje suncanicke, ali, ako dodju da piju i puse te noci uz njegov kovceg, da se ne puste preko praga avlije. To su jedini tuketnici, rekao je, iz cijeloga dukljanskog povrsja koji ne smiju pristupiti njegovom kovcegu. Cak ni pred kapelom na Cepurkama. Trojica Gligorovih sinova odmah su prepoznali dvojicu Prisojica, jednog Plastovica i dvojicu Jagodnjaka. Jednostavno ih izvukli izmedju suncanickih seljana, udarili im po nogu u tur i po zestok zadlanak uz usi, i uz nekoliko masnih suncanickih psovki otjerali ih niz Dukljansku ulicu, a da u avliji i na verandi niko nista nije ni osjetio ni cuo. Seljanima Suncanika bilo je milo sto su te seoske rdje - Domas bi rekao dzukele, kao sto je i rekao kada su se cak i takve gnjide ukljucile u hajku na njega, naisle na takav prijem pred Kulom Selmanovica - to jest Seoca, Ozrovica i Jabukica. Zamicuci niz Dukljansku ulicu, neko od iznogetanih seoskih puzdrina je rekao: “Znace za ovo Komitet, sve je ovo Domasevo maslo!”

PRVIM AVIONOM IZ BEOGRADA DOSLI SU DOMAS I VIDANINO POTOMSTVO. Samo mladjem Vidaninom sinu Mijatu ovo nije bilo prvo vidjenje zemlje svoje majke. Dolazio je, kao student, dva ljeta s beogradskim ferijalcima i ljetovao u Becicima. Na aerodromu su ih docekala Dragona i Ozana, zena i kcer Save Jabukica. Odmah se moglo primijetiti da je medju Beogradjanima najuzbudjeniji i najzacudjeniji Dunjin sin, Velun Katic. Kada je vidio Ozanu, djevojku neobicne ljepote, stasa i vitkosti, odmah je stao uz nju i upitao je da niko od prisutnih ne cuje: “Ozana, kakvo je to ime, i sta smo mi jedno drugom?” Ozana je veoma srdacno i sa uzdrzanim osmjehom na usnama odgovorila: “Za ime znam kakvo je i ko mi ga je dao, a sto smo mi jedno drugome - pojma nemam”. Zastala je i nastavila: “Ja mnim, nista, ali Domas to bolje zna, kad sve ovo mine, pitajte njega.” - kaza zacudjenom mladom Katicu, samo nesto malo od njega starija Ozana Savina Jabukic. “A sto je Vama, Ozana, brat moje babe Vidane, preminuli Velun, cije ime nosim?” - nastavlja mladi Katic s pitanjima Ozani, samo da bi bio uz nju, dok Domas i Vidanini sinovi i kceri podignu prtljag. “Nekad smo bili isti rod” - odgovori Ozana, zagledana u dva velika buketa cvijeca u Dunjinom i Zoraidinom narucju. Dunja je donijela raskosni buket orhideja, a Zoraida buket krinova. Ozana se okrenu mladom Katicu i dosapnu mu: “Nijesmo bliski, ali jesmo najblizi medju nasim starim rodovima.” “A nosite crninu, Ozana, isto kao i moja mama i teta Zoraida?” - nastavlja mladi Katic s pitanjima. “Svi mi, kad treba, nosimo crninu” - odgovori Ozana, vec nezainteresovana za Katiceva pitanja. “Cudno, Ozana, ja sve to dovoljno ne razumem. Ni moju mamu ponekad ne razumem. Ona mi je rekla da ce mi, kad kod vas dodjem, sve postati jasno” - unese joj se mladi Katic u lice. Ona mu rukom pokaza da su svi podigli prtljag i da pored dva automobila cekaju na njih dvoje. “Mozemo li nas dvoje u isti?” - predlozi mladi Katic. “Mozemo” - pristade Ozana i podje ka starom “sevroletu” svoga oca, koji je, ustreba li, njemu i dalje bio na usluzi. S njima udjose Dunja i Zoraida. U boracki “mercedes”, kojega je Sava za tu priliku dobio, usli su Dragona, Domas, Muca i Mijat. Samo sto je “sevrolet” krenuo, mladi Katic, sjedjeci do vozaca, gdje ga je Ozana smjestila, kaza svojoj majci i tetki da je srecan sto mu Ozana nije rod. Dodade da bi svaki momak u Beogradu, kad bi je vidio, isto pomislio. Ozana se osmjehnu, a Dunja ga s cudjenjem pogleda i rece mu: “Jeste, jeste, Velune, i to najblizi.” “Blizi i od Melanije i od Svetlane Bojovic” - umijesa se i tetka Zoraida. “Teto, za njih dve sam srecan sto su mi rod, ali, ja ovde nista ne razumem. Ozana mi je kazala da nismo rod, vec samo da su moja baka Vidana i njen otac Sava od nekada istog roda” – rece mladi Katic. Ozana se glasno nasmija i rece: “Bravo, rodjace Velune, sasvim dobro ulazis u lavirint crnogorskog srodstva dukljanskih rodova. Ja tebe hocu za rodjaka.” “Tvojoj baki su, Velune, uz rodjenog brata, cije ime ti nosis, najblizi bili Domasev otac Grgur, striko Gligor i striko Sava. Tebi su, sine, sada najblizi Antonije, Domas i sestra Ozana” - objasni mu Dunja. “Necu Ozanu za sestru. Ne bi je u Beogradu niko normalan od mojih frendova za sestru prihvatio, ni za sestru od strica!” - dreknu mladi Katic tanusnim glasicem. “Mladicu, za ovakvu bi se djevojku svako normalan grabio da mu bude ili rod, ili u kucu” - umijesa se i vozac. “Ne razumete vi to, cikice” - nemarno kaza mladi Katic. Vozac ga pogleda, a Ozana se nasmija i pohvali vozaca: “ Tako je, cika Omere!” “Mladicu - okurazi se Omer - kod nas momci za ovakvu djevojku, kakva je Ozana, ako im nije rod, zbore: dabogda se na nasem groblju kopala, ili: dabogda mi umrla na ruke, kao u onoj pjesmi o jednoj ljepotici iz Karkove Luke.” “Nista Vas nisam razumeo, cika Omere” - iskreno priznade mladi Katic. Ozana se osmjehnu, a Dunja sinu rece: “Drzi se, Katicu, da vidis dje si dosao.” Katic se okrenu Ozani i kaza: “Evo, i moja mama progovori po crnogorski.” Vozac ih obavijesti da ulaze u Dukljansku ulicu, da je Kula, po novoj numeraciji, na broju 27. Kaza im da su Dragona i muski vec stigli, da ih pred kapijom cekaju. “Mama, kako cu se ja ponasati?” - upaniceno ce mladi Katic. “Gledaj kako ti se ujaci i nas Domas ponasaju” - posavjetova ga Ozana.

Znalo se da je Dukljanin otprva, da je bez ijednog dokumenta, bez licnih isprava. Ime zemlje rodjenja, Duklje, niko nije htio da mu upise ni u jedan dokumenat, a on dokumente s drugacijim imenom zemlje nije htio da prihvati: pred svakom kancelarijom i svakom vlascu ih je ljutito cijepao i bjezao u svoju pecinu pri samom vrhu Varde. Da li mu je Kosor bilo ime, prezime, ili nadimak, ni to nikad niko nije saznao. Nijedna vojska Drugog svjetskog rata koja je prolazila kroz Vardiste, Gornje ili Donje, nije bila toliko bezdusna, bezbozna i nesujevjerna da udje i zaviri u njegovu kucu – pecinu. Do Kosorove pecine su dolazile vojske i razbojnicke druzine, pred njom su zastajale i, po nekoj unutrasnjoj komandi, ili ustavi, skretale desno ili lijevo, ispod ili iznad pecine, ne izgovarajuci Kosorovo i Verusino ime. U ratu ih je mimoilazila cak i ozloglasena razbojnicka druzina Mauda Zvijerca - ta je druzina, najprije komunisticka a potom cetnicka, obijala crkve i manastire, a iz grobova u dukljanskom povrsju vadila crnogorsku zivopisnu odjecu i iz vilica nekad bogatih Gornjodukljana zlatne zube.
Verusa se na kapiji Kule neocekivano pojavila i Gligorovi je sinovi nijesu ustavljali: s praga je osmotrila verandu, zatim avliju i narod. Na njoj uredno iskrpljena crnina, rasplela duge prosijede pletenice, uspravljena, a povrh svega, preko ramena prebacena crna kostretna struka, koja je resama dodirivala prag. Na nogama je imala crne vunene carape i stare vojnicke crevlje, najvjerovatnije talijanske.

Kad sve to cuse i vidjese, Gligorovi sinovi dohvatise generalov kovceg s odra i izbacise ga iz kapele. Tresti kovceg na razrovani beton: s kovcega poklopac odskoci, a u kovcegu se ukaza general Mastrukovic s ranicom na sljepoocnici i prekrstenim rukama na prsima. Domas i Antonije pokusase da smire Savu, da ispred cijevi njegovog “valtera” sklone uplasene Mastrukove sinove, rodjake i oficire. Uletjese Gligorovi sinovi i svu sedmoricu izbacise iz kapele: prvo generalove sinove, kao da bjehu sedam zavezanih vreca krtole ili frdzole. Kad generalovi sinovi vidjese da je poklopac s mrtvackog sanduka njihovog oca otpao, vratise ga na kovceg, pozvase rodjake i oficire da prenesu kovceg u drugu kapelu i postave ga na odar. Sava i Gligorovi sinovi spodbise Velunov kovceg, unesose ga u kapelu i postavise na odar prekriven crvenom cojom. Jedan od Gligorovih sinova, bio je to vazda neobuzdani Carli, odmota, oko sebe omotanu, staru crnogorsku zastavu s grbom - orlom krstasem i lavom u grbu, kako koraca po zelenom. “Da ovim cudom, striko Sava, prekrijemo kovceg nasega Veluna?” - stade Carli ispred Save Jabukica, drzeci dobro ocuvanu crnogorsku zastavu. “Da prekrijemo, Carli” - pristade Sava. Antonija i Domasa i ne pitase nista, znaju i Sava i Gligorovi sinovi da su oni za to. Gligorovi sinovi, uz Antonijevu i Domasevu pomoc, prekrise Velunov kovceg vec zaboravljenom zastavom, sto jos niko, od 1918. godine, u Crnoj Gori nije ucinio. Stadose mirno, pustise Savu da on prvi pridje i poljubi kovceg i zastavu, a onda i oni to isto uradise. “Ti, striko, nijesi protiv ove zastave?” - usudi se bastasni Carli da pita. “Zbog te sam zastave ja, Carli, otisao u revoluciju, da se jednom, s bratskim zastavama, zavijori koliko je Crne Gore i Juznoga slovenstva. No, ispade sve drugacije, moj Carli” - iskreno mu odgovori Sava. “Carli - obrati mu se Sava - sad da ja tebe nesto upitam: otkud ti istinska crnogorska zastava?” “Donese mi je Braca sinoc na Kulu: rece da je to potonja Velunova zelja, amanet sto ga je njoj ostavio, da se njegov kovceg tom zastavom prekrije, da zastava na kovcegu ostane sve do spustanja u grobnicu, a onda da je Sava Jabukic skupi, cjeliva je i tu, pred svima, preda Antoniju.”

Svi iznenadjeni, podosta i zbunjeni, Sava Jabukic najvise. Dogovorise se da se ni zenama iz Kule, ni Vidaninim sinovima i kcerima, o zastavi nista ne govori. Neka je gledaju i kontaju kako se na Velunovom kovcegu nasla. Samo ce Braca znati, i biti srecna, sto je Velunova potonja zelja ispunjena. Sava svima rece da se o zastavi cuti, i zbog zastave i zbog Brace. Onaj koga bude zanimalo otkuda zastava, znace. Svi ga razumjese i prihvatise da se o zastavi cuti. U 1 sat na Cepurke su dosle Jegda i Braca, zene Ozrovica i Jabukica i Vidanine kceri. Narod je vec u povorkama pristizao i saucesce izjavljivao: svi su samo u prvu kapelu ulazili, poklonili se kovcegu i ozaloscenim zenama. Na izlazu iz kapele, saucesce su primali, stajali su u istom poretku kao i na verandi Kule: Antonije, Sava, Domas, major Labic, Vidanini sinovi i Velun Katic. Kao ni na verandi, mladom Katicu ni na groblju nista nije bilo jasno. Kada je vidio Velunov kovceg prekriven “nezvanicnom” zastavom, on je upitao Domasa zasto ta zastava nije bila na kovcegu i tamo na verandi. Domas se snasao i kazao mu da o zastavama i drugim znamenjima brinu Gligorovi sinovi. “Zar oni nisu baraberija i fucmuti, kako bi moja mama kazala?“ “I jesu baraberija, i nijesu” - dojadilo Domasu da odgovara na pitanja Vidaninoga unuka. Sava i major Labic su, nesto prije 1 sat, upozorili Gligorove sinove da na sve motre, pazljivo nadgledaju kapelu u kojoj je izlozen general Mastrukovic. Interesuje ih: koliko tamo ode onih sto prvo izjave saucesce za Velunom, a koliko se uzdrzi da tamo ne ode.

Kad dodjose borci s vijencem, major Labic krenu da ih zaustavi i vrati. Sprijeci ga Sava Jabukic, govoreci mu da ce, cim vide kojom je zastavom Velunov kovceg prekriven, borci sami pobjeci. Tako je i bilo: na ulazu u kapelu je, kratkovide i vec dobro vremesne borce, osamutilo, prosto zaslijepljelo crvenilo stare crnogorske zastave. I kada shvatise o kakvoj se zastavi radi, ne usudise se da krenu ka kovcegu i zenama i izjave saucesce. Zbunjeni i pogrbljeni, vise no sto su bili kad su dosli, mrkim se pogledima dogovorise da ne ulaze u kapelu. Najmladji medju njima, neki Miroje Maroje, zgrabi vijenac namijenjen Velunu, dade ga najstarijem Jokasu da ga polozi na odar generala Mastrukovica, za kojeg tek tu na groblju saznase da je izvrsio samoubistvo i da je vec u doticnoj kapeli izlozen. Sava, Domas i Antonije se gotovo nasmijase. Vidaninim sinovima ne bi nista jasno, ali se, takav je trenutak, uzdrzase od pitanja. Mladi Katic prisapnu Domasu: “Ovi su pogresili kapelu”. Za nepun sat, gradom se proculo da je u prvoj kapeli na Cepurkama kovceg majora Veluna Seoca prekriven starom crnogorskom zastavom. Desilo se ono sto je tesko bilo predvidjeti: vise od pola prisutnih, koji su izjavili saucesce i stajali ispred kapele gdje je Velun izlozen, cim su razabrali da je kovceg prekriven starom crnogorskom zastavom, polako se, kao da trazi hlad, preselilo pred kapelu gdje je izlozen general Mastrukovic, a gdje su bila svega dva razrasla platana, u cijem se hladu nije moglo skloniti ni desetak ljudi.

Iz grada su, moze se reci, u povorkama dolazile stotine i stotine gradjana, da se poklone Velunu Seocu i crnogorskoj zastavi na njegovom kovcegu. Niko iz povorke koja je dolazila i poklonila se Velunu i zastavi nije produzio da izjavi saucesce za generalom Mastrukovicem, ciji je kovceg naknadno prekriven jugoslovenskom zastavom. Bilo je i nekoliko prebjega ispred druge kapele pred prvu, gdje je izlozen Velun. Kad je doslo vrijeme sahrane, kola Pogrebnog zavoda su tacno u tri sata bila pred kapelom. Veluna su iz kapele iznijeli Sava, Antonije, Domas, Vidanini sinovi i mladi Katic. Zastava je i dalje bila preko kovcega. Krenulo se alejom ka nedavno zavrsenoj Velunovoj porodicnoj grobnici. Za kovcegom su isle prvo zene, iza njih muskarci iz dvije Kule; za njima je isla povorka gradjana da isprati Veluna do vjecnog boravista. Osim Jegde, Jerine, Damljane i Brace, svi su ostali, pa i Antonije i Domas, prvi put vidjeli Velunovu porodicnu grobnicu. Antonije je nijemo zahvalio ocu sto ga je i briga o grobnici lisio. Braca je plakala, i od tuge i od radosti: od tuge sto sahranjuje covjeka kojega je i kao tesko bolesnoga, i kao mrtvoga istinski voljela i kojega ce, sebi se nocima i danima zaklinjala, do kraja zivota voljeti. Od radosti je plakala sto ce i ona biti sahranjena u toj grobnici. Niko nije primijetio da je natpis “Porodicna grobnica Veluna Seoca” latinicni, da je pri samom dnu piramide uklesan pecat dukljanskog Arhonta Petra.

Grobnica je vec bila pripremljena za sahranu. U Upravi groblja se znalo da ce u gornjem dijelu grobnice, gdje postoje dvije kripte, biti sahranjeni samo Velun i Jegda. U donje, prizemne, dvije kripte sahranjivace se Antonije, njegovo potomstvo, ako ga bude, i Braca. Nad otvorenom grobnicom i kovcegom pripremljenim za grobnicu, stao je Sava Jabukic i kazao samo ono sto mu je testamentom preporuceno: “Velune Mucin, laka ti bila ova nasa sveta dukljanska zemlja!” Sava se posagao, skupio s kovcega zastavu, poljubio je, dao je Antoniju, a on Braci da je ona vrati u Kulu. Svuda po grobnici zene su postavile cvijece, najvise uz piramidu i iza nje, gdje je ulaz u grobnicu. Da ne bi zene prisustvovale prizoru kada grobari polazu kovceg i zatvaraju grobnicu, Sava dade znak da se od grobnice krene ka izlazu iz groblja. Nekoliko stotina prisutnih gradjana pustili su da prvo prodje rodbina, a onda su i oni za njom krenuli. Negdje na polovini groblja sreli su se sa sprovodom generala Mastrukovica: lako su se razminuli, izuzev rodbine i pocasnog voda vojske, za generalovim kovcegom je islo svega dvadesetak ljudi, uglavnom bivsih boraca i penzionisanih kosovaca i udbasa. Dvojica vojnika su nosili boracki vijenac, koji je bio namijenjen Velunu: na njemu su se jos vijorile trake s Velunovim imenom i rijecima njemu posvecenim. Drugih vijenaca nije ni bilo..."