Najmanje su tri razloga koji nas opredjeliše da napišemo ovo pismo, ali da te razloge ne bismo samo suhoparno i taksativno nabrojili, želimo u jednom sažetom obrazloženju svakoga pojedinacno da iste fokusiramo i obnarodujemo.
Razlog prvi:
U 2006. godini, Crna Gora obnovi skoro vijek dugo osporavanu državnost. Državnost je obnovljena zahvaljujuci svim gradjanima Crne Gore, bez obzira na politicku, vjersku ili nacionalnu i svjetonazornu pripadnost, koji Crnu Goru osjecaju kao svoju jedinu i bezrezervnu državu. Da je obnavljanje bilo koje i kakve državnosti istorijski cin ne treba puno dokazivati, ali zato u crnogorskom slucaju, izgleda, i to pitanje iz istorije, najmanje na osnovnoskolskom nivou, treba cesto ponavljati. A u “ponavljanju” takvog gradiva je neophodno akceptirati ko su bili nosioci i protagonisti borbe za obnavljanje državnosti, ko su bili protivnici istoga, sta je ko od svega dobio u vremenu sadašnjem od države Crne Gore, šta ce možda dobiti za u buduce, a šta je ko šta izgubio???
Upravo u ova dva posljednja pitanja lezi i drugi razlog zbog kojega pišemo ovo pismo:
Osjecajno i emotivno pripadajuci ideji samostalne države Crne Gore su bili autohtoni gradjani Crne Gore i to Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i drugi. Suprotno ovome je ponašanje jednog dijela Srba koji žive u Crnoj Gori i istu nikako ne doživljavaju kao svoju samostalnu drzavu vec bi je htjeli vidjeti pod okriljem drzave Srbije. Crnogorski Srbi ta svoja htijenja brane sa hiljadu i jednim razlogom, i to sve dotle da osporavaju i autokefalnost crnogorske pravoslavne crkve i crnogorski jezik i autohtonost crnogorske kulture i duhovnog nasljedja, velikim dijelom i crnogorsku istoriju kao nešto što se dešavalo neovisno od Srbije i njezinih tendencija prema Crnoj Gori, itd. I sve to sada zvanicno propagiraju i namecu kroz zvanicne državne organe i institucije, politicke, zakonodavne, upravne, kulturne, vjerske i ine druge provijencijencije. Dakle, pokušavaju stalno da podriju i crnogorsko drustvo i crnogorsku drzavu, i to vrlo transparentno, a bez ikakvih stvarnih istorijskih cinjenica i uporišta.
Suprotno ovome, Crnogorci po osjecaju i djelovanju, racunajuci medju njih Bošnjake i Albance, prilježno pokušavaju da ponovo vracenu na svjetsku scenu crnogorsku državu reafirmišu i stave na glajz koji ide ka evropskim i sjevernoatlantskim integracijama. Stoga smo duzni da ukazemo da se, u ovim postreferendumskim procesima, cini velika nepravda prema dva naroda koji žive u Crnoj Gori, prema Bošnjacima i Albancima.
TA NEPRAVDA JE VISESTRUKTUIRANA I RAZUMLJIVA SA STANOVISTA PROCESA GDJE JE DUGOGODIŠNJE OSPORAVANJE POSTOJANJA OVIH ETNOSA U CRNOJ GORI ZAKONZERVIRANO DA JE PRVI KORAK DEKONZERVIRANJA SVEGA ŠTO OVE NARODE CINI KAO AUTOHTONE U CRNOJ GORI VRLO TEŽAK, ALI GA VALJA PRAVITI, I TO NA PRVOM MJESTU ZA RAD OCUVANJA DRŽAVE CRNE GORE PA I NJIH KAO GRADJANA TE DRŽAVE.
I upravo ovdje dolazimo do krunskog pitanja: “Šta nam valja ciniti, odnosno šta Bošnjaci i Albanci treba prvo da dobiju kao kontra uslugu nijove lojalnosti, od crnogorske države i društva”? Odgovor na ovo naizgled teško pitanje je vrlo jednostavan i ostvarljiv. On glasi:
Posto su ova dva naroda u Crnoj Gori godinama, više od jednog vijeka, osporavani sa stanovišta njihove duhovne, kulturne, istorijske i vjerske osnove, i to upravo od onih snaga koje su i sada, a i na referendumu bile protiv obnavljanja crnogorske državnosti, ovim narodima definitivno drzava Crna Gora i crnogorsko društvo moraju dati satisfakciju koja bi se na prvom mjestu sastojala u priznavanju istoriskih procesa, uspona, padova, stradanja…kroz koja su ovi narodi prolazili živeci u Crnoj Gori i upravo ovo su elementi za treci razlog zašto pišemo ovo pismo:
Istina je da se godinama osporava i “zaboravlja” u udzbenicima istorije svih obrazovnih institucija i nivoa u Crnoj Gori objasniti zašto su se Bošnjaci i Albanci u prošlom vijeku više puta našli pod ekstremizmom tzv crnogorskog srbovanja, i zašto ta crnogorska srbovanja koja su rezultirala zlocinima nad crnogorskim Bošnjacima i Albancima još nikada nisu dostojno memorijalno obilježena. Zato i mislimo da memorijalni spomenici žrtvama budu podignuti, pa makar to zlonamjernici pokušavali tumaciti kao cijenu koju Bošnjaci i Albanci fakturišu Crnoj Gori za lojalnost i podršku njenom osamostaljenju i obnavljanju njene državnosti. Kako god ko to tumacio, ali zlocini na Previji i Racinu kod Plava iz marta 1913. od strane zvanicne vojske kralja Nikole, a pod komandom Avrama Cemovica i onaj pokolj od strane srpske vojske u Kraljevini SHS iz 1924. u Šahovicima kod Bijelog Polja, kada je za tri noci ubijeno više od 2000 Bošnjaka, zaslužuju da budu dostojno obilježeni memorijalnim spomen-kompleksima. Isti bi mogli biti u vidu arhitektonsko-kiparskih rješenja, a možda i proglašenjem Gusinjsko-plavske doline sa okolinom zasticenom zonom i spomen parkom, nešto slicno kao što je to uradjeno u bivšoj Jugoslaviji u kompleksu Sutjeska i Tjentište ili na Kadinjaci kod Kragujevca, a pokolj u Šahovicima, nekada velikom selu naseljenom muslimanskim bošnjackim življem, obilježiti pored spomenika i vracanjem selu prvobitnog imena.
I na kraju, kao cetvrto, poslije pisanja tri navedena razloga dajemo i prijedlog u zaglavlju ovog otvorenog pisma-inicijative, imenovanim institucijama i organizacijama, DA ZVANICNO STANU IZA INICIJATIVE O IZGRADNJI NAVEDENIH SPOMEN-OBILJEZJA ZRTVAMA ZLOCINA U PLAVSKO-GUSINJSKOJ DOLINI 1913, NA RACINU I PREVIJI (poklano vise od 900 lica islamske vjeroispovijesti) KAO I 1924 U ŠAHOVICIMA KOD BIJELOG POLJA, (poklano vise od 2000 žena, djece, staraca i muskaraca, muslimana, Bošnjaka).
Ovim cinom bi bila prekinuta neopravdana sramna šutnja o mracnim zbivanjima u kojima su nestajali ljudi i to samo zato što su moleci se istom bogu kao i njihove komsije citali i vjerovale u drugu knjigu i za posljednjeg vjerovjesnika priznavali Muhameda a.s.
Takodje, ovim cinom bi zvanicna crnogorska država i njene vlasti sprale sramotu šutnje sa lica o dogadjajima koje sav savremeni svijet osudjuje, a samo tako oprana lica casna i cestita kakva i jeste, Crna Gora i može u Evropu.
Takodje želimo da napomenemo da ova mišljenja iznesena u ovom pismu dijele mnoga udruženja crnogorskih gradjana u dijaspori.
Dakle, DRŽAVO CRNA GORO, TI SI NA POTEZU, STANI IZA OVE INICIJATIVE, A NAJVECI DIO MATERIJALNOG TROŠKA ZA REALIZACIJU OVE INICIJATIVE CE, VJERUJEMO, SNIJETI GRADJANI CRNE GORE KOJI ŽIVE U SVIJETU A U CRNU GORU GLEDAJU KAO U SUNCE KOJE IM DAJE NADU I ODRŽAVA IH U DUHOVNOJ CISTOTI.
