" Više vrijedi za narod jedan strucno uredjen arteški bunar, nego sve pravoslavne i krivoslavne crkve i manastiri" - Vasa Pelagic
Odlazak šahiste Roberta Bobija Fišera prošao je u Crnoj Gori nezapaženo. Primijetio sam da niko nije uputio telegram. Da se vidjeti, da je i Beograd slijedio Crnu Goru u tome. Izgleda da odlazak Fišera na onaj svijet niko ne registruje, ali je zato njegov dolazak na naše prostore bio - velicanstven. Vjerovatno se mnogi sjecaju tog prkosnog meca stoljeca na Svetom Stefanu 1992.g., u organizaciji Jezdimira Vasiljevica i naših politicara. Fišer, Jevrej po majci, koji je mrzio Jevreje, došao je u Crnu Goru da prkosi svijetu, ugošcen od dijela Jevreja
" sumnjivog morala ", predvodjenih zubarkam Klarom Mandic i Jezidimirom Vasiljevicem. Gazda Jezda je bio vrlo galantan - za pokazano " srpstvo" g. Fišer je dobio tri miliona dolara. Nakon ovog meca, inace posljednjeg u karijeri Fišera, pored " Jugoskandika ", koji je usisavao pare naroda, pojavila se i Dafina Milanovic koja je, opet koristeci svoje podzemne kanale, " šahovski" izvukla uštedjevicu siromašnih iz Crne Gore i Srbije. Fišer je otisao sa novcem i usput, naravno, pljuvajuci još više po svojim Jevrejima i Amerikancima; Klara je nadjena mrtva sa metkom u sljepocnici u svom stanu u Beogradu; Jezda je pobjegao za Izrael; Dafina je uhapšena, nakon masakra nad njenom porodicom u Madjarskoj. Pare koje su otete od naroda niko nikad nije našao. Crnogorski šahista Božirad Ivanovic i Predsjednik Filip Vujanovic su se ponudili da pomognu Fišeru ukoliko odluci da kao zemlju azila odabere SCG. Na kraju, odabrao je Island.
Miladin Mile Šobic. Odlucio sam da malo skrenem sa vruceg terena politike i napišem mali tekst o ovom celjadetu, mom prijatelju, kojeg na žalost ne vidjam više godina. Vidjao ga ili ne, rado slušam negove pjesme, ushicen sam kad se on pomene i žao mi mnogo - što Miladin nije smogao snage i nastavio karijeru, nakon smrti svoje sestre. Da li cemo više na sceni vidjeti ovog tihog i iskrenog celjadeta kako uz gitaru pjeva svoje stihove - meleme za dušu:
A, vrijeme ide dalje
po svom cefu bira kroj
ne znam kud me salje
ovaj zivot moj
A vrijeme ide dalje
osjecam sve jace i jace
duboko nesto u meni
ne slaze se sa mnom
zove me i place
I sjetim se ponekad
da se opet vratim
u svoj rodni kraj
tamo me cekaju svi
i majka i drugovi
Odlazak ovog Nikšicanina sa muzicke scene bivše SFRJ, kada je bio u najvecem usponu je, izgleda, bio - definitivan. Iako nam još malo nade daju neke nepotvrdjene najave o povratku Miladina, njegov mladalicki šarm i zvuk ostaju jedan od najljepših simbola Nikšica ( dje se evo par godina održava sve zapaženiji festival gitare, uz cije žice je Šobic otpjevao sve svoje balade.).
Vidim, web site www.montenegro-canada.com je objavio više tekstova u kojima se o Sjedinjenim Državama govori u pozitivnom svijetlu. Objavljeni su i neki fakti koji govore o prijateljstvu Crne Gore sa tom Imperijom. Neki su mi se požalili da vezivanje za Sjedinjene Države nije dobro. Smatraju da Crna Gora ne treba da ima saveznika - Ameriku. Sjedinjene Države jesu velika Imperija i uvijek su bile zaštitnik male Crne Gore, u trenucima kada su joj drugi saveznici okretali ledja. Ostace upamcen dogadjaj iz Njujorka - Dan Crne Gore - održan 11. Oktobra 1918. g. . U znak ranjene Crne Gore, ispred spomenika Slobode održan je skup kojem su prisustvovali desetine hiljada Amerikanaca i predstavnici crnogorske Vlade i poslanstva u S.A.D.-a. Crnogorska zastava se vijorila na vrhu Spomenika Slobode, a povorka naroda je nosila crnogorske zastave cijelom Petom Avenijom u Njujorku. Ni jedan slican skup podrške Crnoj Gori nije održan nigdje drugo u svijetu. Ima više nego dovoljno razloga da se ponovi recenica sa tog skupa u Njujorku iz 1918.g. - " Crnogorci dijele sudbinu americkog naroda i u dobru i u zlu...". Naša mala Crna Gora treba da zna da je u Crnu Goru 1933.g. došla i porodica Americkog Predsjednika i dobitnika Nobelove nagrade - Teodora Ruzvelta ( sin sa porodicom - ženom, sinom i kcerkom), da bi razgovarala sa jednim dokazanim i " poniženim" Crnogorcem. Ali, o tom potom....
DPS je prelomio teška srca. Predsjednicki kandidat ce biti g. Vujanovic. Neki clanovi Glavnog Odbora su nerado prihvatili odluku o ustolicenju ovog manje omiljenog Nikšicanina ( u poredjenju sa g. Djukanovicem). Ali, šta je tu je. G. Vujanovicu se smiješi još jedan mandat. Bio je Predsjednik i u Onoj Crnoj Gori, sada ce biti Predsjednik i u Nezavisnoj Crnoj Gori. Nece mu, izgleda, ni opozicija pomrsiti racune. Samo ce mu pomoci da pobijedi. G. Medojevic se uzda u razocarane gradjane, ali suviše je kandidata i prohtjeva na politickoj sceni Crne Gore. Oni ce biti samo dio parade na crnogorskom medijskom nebu. Ukoliko pobijedi, g. Vujanovic ce se suociti sa problemima moderne Crne Gore - nepotizam, korumpiranost, ugrožavanje vjerskih sloboda prije svega vjernika CPC... Ako on ne bude mogao riješiti te probleme, naci ce se celjade koje ce to moci.
Dom Revolucije u Nikšicu je gradjevina koja izgleda nema namjenu. Medjutim, ovih dana sjetili su se neki gradjani grada pod Trebjesom, da bi ova gomila metala, stakla, betona i smeca mogla poslužiti za snimanje - horor filmova. Remek - djelo slovenackog arhitekte komunizma Marka Mušica stoji ogradjena zardjalim metalnim panelima - naspram " hotela - caše " modernog sarajevskog arhitekte dr. Ivana Štrausa, koji je porijeklom isto bio Slovenac. Ovaj hotel je, inace, jedan od naljepših arhitektonskh rješenja modernog Nikšica. Sada se postavlja pitanje - šta uraditi sa Domom Revolucije? Moj prijedlog je - sravniti ga sa zemljom, pa šta košta da košta. Na tom mjestu se može uraditi park, tržni centar ili nova škola " Olga Golovic ". U svakom slucaju, san naše prošlosti o bericetnoj eri komunizma se pretvorio u - horor, nažalost ne i na filmskom platnu, vec u zbilji.
Crna Gora se nakon praznicnih dana vraca u normalu. Svi su pomalo slavili. Nije falilo ni municije. Promašili su jedan avion Montenegro Airlines-a, ali valjda ce biti bolje sljedece godine. Onako umoran, sjedoh u hotel " Crna Gora " u centru i narucih kafu. Dodje i moj prijatelj i sjede pored. Naruci i on kafu. " Slušaj, jesi li cuo da ovi svi odoše za Beograd " - kaže mi on. " Koji svi? " - priupitah ga. " Zar ne znaš, ovi naši novopeceni bogataši sa primorja, što su prodali krš i vukoj*binu za milione dolara, odoše svi za Beograd, Novi Sad i pokupovaše sve živo. Tamo je vele jeftinije... " . Malo se štrecnuh, kad cuh ovo što mi prijatelj zboraše. Vidim da je novopecenim bogatašima, milije Dedinje, nego Cetinje. Mi cemo u nezavisnoj Crnoj Gori praviti milione, trošicemo ih u Srbiji. Dobra racunica. Nece ni jedan bogati mangup da kupi kucu na Cetinju, nidao Bog.
Engleski jezik je izgleda najveci balvan naše državne Uprave. Što više imamo novih imena: Ministara, Predsjednika i Premijera, sve manje imamo onih koji govore ovaj zvanicni medjunarodni jezik. Neki su ga ucili, kao naš Predsjednik Vujanovic, ali prilikom javnih nastupa ima covjek tremu pa mu se nešto ne da. Iako kao i g. Djukanovic ima urodjenu manu izgovora slova " R" ( što je inace perfektno za izgovor u Engleskom ) - to mu puno ne pomaže da prilikom susreta sa inostranim gostima kaže neku proširenu recenicu na engleskom. Ostace upamcen njegov nastup prilikom podizanja zastave pred zgradom Ujedinjenih Nacija u Njujorku kada je njegov Engleski bio katastrofalan, iako zvanicno piše da naš državnik zna Engleski.
