|
" Svaki covjek, a pogotovu mladic, priželjkuje razne puteve života, a nametne mu se baš onaj koji nije smatrao sasvim svojim " - Milovan Djilas
 Upita me jedan crnogorski politicar šta znace inicijali - M. DJ. koji su se pojavili u tekstovima i na ovom web site-u, a koje pominje i g. Zoran Zekovic sa Cetinja, veliki, pretpostavljam, pregalac i zaljubljenik u svoju Crnu Goru. Ja sam poslaniku iz Skupštine Crne Gore, Doktoru, odgovorio - Ti inicijali M. DJ. mogu da budu dva razlicita imena i prezimena. On me poglednu cudno, malo se i štrecnu pa mi šapnu - pa zar to nije ime i prezime našeg Šefa? Ja ga upitah - jesi li mislio na g. Mila Djukanovica? On klimnu glavom. Ja uzeh cašu sa stola, nazdravih Doktoru, i rekoh mu - Da, u pravu si, mogu da znace i to, ali isto tako mogu da znace i - Milovan Djilas. Doktor me pogleda cudno, ja mu rekoh: Moj Doktore, i jedan i drugi se krckaju u loncu probudjene Crne Gore, samo što je jedan bio ponižen, odbacen i slomljen. Ovaj drugi, izgleda još ima pravu kicmu... Doktor me gledao, žmureci na jedno oko. I ja sam malo zažmurio na drugo.
 Ostrog i njegova Milost. Malo je ko došao u pohode ovom Manastiru, a da nije o njemu najljepše pricao. Knjige je pisao narod, knjige su se slale širom svijeta. Svi su dolazili na poklonjenje, tražeci spas. Mnogi su bježali i opet u bijegu iskali milost - i Božju i Sv. Vasilija Ostoškog. Ja uvijek odem do Manastira kad osjetim potrebu za to. Sam ili sa prijateljima. Ponekad sjednem na nekoj livadi izmedju Donjeg i Gornjeg Manastira. Podavno se na tim livadama okupljala omladina - docekivale zore - cekajuci hiljade putnika koji su dolazili vozom do stanica Ostrog ili Dabovici i onda pješke, kroz šumu, kozjom stazom, stizali do Njegove Milosti. Jednom prilikom sam upoznao i igumana Manastira iz osamdesetih godina, Serafima Kašica, u narodu zvanog Špiro. Bio sam kod njega tada na posnom pasulju. On je došao iz Drniša krajem cetrdesetih godina proslog vijeka. Bilo je tu još mnogo ljudi iz raznih krajeva, najviše van Crne Gore. Zapazio sam i kaludjericu, kasnije rascinjenju i protjeranu iz Manastira, živjela je pored Crkve u Donjem Manastiru. Zvala se Olimpijada Ikonic. Ona je jednom izjavila: " Mene ljudi ponekad pitaju koliko treba da prilože u manastir. A ja velim - Sv. Vasilije niti pije niti jede i dajte onoliko koliko možete i ne pricajte nikom koliko ste dali. Ne ostavljajte djecu gladnu zbog priloga ovim popovima, jer sve to oni uzmu. Poslije me kaludjeri napadaju, a ja ne mogu da cutim kad je to tako. Iguman Manastira Lazar Adzic ( rodjen u Gacku, postavljen za igumana nakon smrti Serafima Kašica) me je opominjao što to radim, jer, veli, trebaju Manastiru pare". Žalila se ona i na fizicko maltretiranje, govorila je da su je udarali kaludjeri, prijetili joj: " . A ja sam pitala i Adžica i Amfilohija u pojnoj crkvi, širi li se tako Božja istina? Amfilohije veli, cuti, narod te sluša! I rekla sam Amfilohiju da on sve prica o miru, a ovamo sve zavadi i posvadja svakog sa svakim i Manastir posvadi sa cijelim narodom iz obližnjih sela te više niko u njega ne dolazi". Nakon toga, protjerana je iz Manastira.
Sišao sam u obližnja sela koja okružuju Manastir: Poviju, Dabovice, Vražegrmce, Kosovice... Niko od ovog naroda nije u Upravi Manastira više od 30 godina. Crnogorci, u svoje najvece svjetilište mogu uci ponosno i uspravno, ali nije poželjno isticati - nacionalnost. To mene ne sprjecava da idem tamo i danas, ponosno isticuci da sam - Crnogorac, vjernik, hodocasnik... Današnji iguman Manastira Ostrog je Jovan Puric, rodom iz Valjeva.
 Cetinje ce dobiti hram u kome ce biti smještene tri hrišcanske relikvije. Da li se iko upitao da li time sa pijadestala skida kult Petrovica, kult Crnojevica?... Na malom prostoru, od svega par stotina metara kvadratnih, nalaze se mošti pet Vladika Crnogorskih, Mošti Sv. Petra, Cetinjskog, knjaza Danila, Kralja Nikole, Kraljice Milene, knjaginja, vojvoda, serdara, vojskovodja i mnogih drugih znanih Crnogoraca. U tom prostoru želi se graditi još jedna hrišcanska bogomolja, kojom ge upravljati država... Valjda, vjernici nece biti državni, jer se mnogi deklarišu kao - ateisti. Ali, pošto to gradi država, onda ce državni ateisti morati pohoditi bogomolju. Tada ce sigurno reci da su bogomolju - oni napravili. To je više nego dovoljno od - nevjerujucih.
 1989. godina je bilo vrlo znacajna za Crnu Goru. Vjerovatno ce svi u glas povikati - Milo Djukanovic, kao što se vice svih ovih dana, od dana kada je Željko Šturanovic podnio ostavku iz zdravstvenih razloga. Ipak, ova godina nije važna samo zbog dolaska " mladih i lijepih" na celo Crne Gore, vec je važna i zbog jednog istorijskog dogadjaja. 01. Oktobra 1989.g. , na Cetinje su prenešeni posmrtni ostaci Kralja Nikole i Kraljice Milene i sahranjeni u Crkvi na Cipuru, pokraj Biljarde i Dvorca Kralja Nikole.
Kada su u Ruskoj Crkvi, u italijanskom gradu San Remu, antropolozi otvorili kovceg u kojem su bili zemni ostaci Kralja Nikole I Petrovica Njegoša, naišli su na balsamovano tijelo, veoma ocuvano, sa markantnim crtama lica, i prekrštenim rukama na grudima. Kralj je napokon mogao da pocine i na Cetinju. Ali, i da zapali lucu te iste godine, i da Crnu Goru potrese iz temelja.
Da se primijetiti da je malo koji analiticar opisao ovu istorijsko-simbolicnu sahranu kao - fitilj za budjenje Crne Gore. Kraljev dolazak je inicirao cijelu lavinu procrnogorskih pokreta, partija, casopisa, radio stanica.... Poceo se narod opet okupljati ispred Dvorca Kralja Nikole, poslije mnogo, mnogo godina. Zaspali crnogorski narod se napokon probudio.
Fitilj kojeg je Kraljev Dolazak na Cetinje uždio - i dalje gori. Da li se i dalje bije bitka za Crnu Goru?
|
