|
 Putujući Crnom Gorom danas, ljeta gospodnjeg 2008., naišao sam na mnogu običnu čeljad koja nose breme teškog života, raspolućeni između želja i mogućnosti. Mnogi su me pitali - Da li vrijedi boriti se za ovakvu Crnu Goru... Zborili su da bi voljeli otići u bijeli svijet, kao nekad davno, kao što sam i ja otišao... Bilo je teško dati im savjet šta da čine.
U Crnoj Gori sam popio najljepše kafe, pojeo najljepše porcije, imao i najslađe zagrljaje i poljupce... U Crnoj Gori sam vidio i najgrđe scene i čuo najtužnije priče. Pored mene su prošli predjednički kandidati. Ko god da bude Predsjednik, doći ce u palatu na Cetinju, koje je napušteno i preorano. Kad sam izlazio iz te Predsjednicke palate, preko puta sam vidio poluoburdane kuće. Pitao sam se - Đe je Predsjedniku očinji vid, zar nije nepristojno dovesti gosta na Cetinje i pokazati mu neofarbane kuće, ogrubjele zidove na prag svog doma? Nijesam šćeo da slikam te prizore crnogorske. Želio sam da ipak okom kamere zabilježim samo crnogorsku ljepotu, a da perom pišem o njenim dušmanima.
     
Zoran V. Raičević
|
