Davno sam stupio u bratstvo misli i ličnosti čvrsto vjerujući u beskraj, širinu prostora koji omogućava stvaranje dojma o na pravi način utrošenom vremenu. Da li je moguće ukloniti besmisao nečeg bez početka i kraja? Ima li beskraj smisao? Zbog čega odobravamo separacije kad smo svjesni da realnost nikad neće funkcionisati iz djelova, već kao cjelina, postojana, nezavisna, iako možda nesvjesna same sebe?
Duh se u nama koleba, i misli su često mučne jer u okviru istog duha one teže svrsi. Proizilaze iz nas samih, iz naše unezvijerene svijesti koja opet zbunjenost i greške prilikom procesa nemogućnosti poimanja i shvatanja suštine same sebe, pokušava opravdati vještačkom tvorevinom- savješću. Savijest je dijete svijesti. Od svjesnosti čovjeka o značaju i jedinstvenosti sopstvenog postojanja zavisi razvoj savijesti. Savijest usmjerava postupak, savijest je ona koja put bira.Da li smo svi svjesni uticaja sopstvene savjesti, koja se javlja izazivajući graške znoja na purpurnim licima u momentima kajanja? Potom organizam pobolijeva, javlja se temperatura, pregrijanost sistema, nepodnošljiva vrelina uzrokovana strahom od izgubljenosti. Sinkler, dječačić prolazi kroz faze koje se javljaju prvi put u njegovom životu.
Dječak pati, spoznaje drugo lice medalje, drugi svijet koji je zapravo onaj prvi, jedini svijet u kojem on sam egzistira samo što nije imao priliku da shvati ranije...a i nije mogao, neki ne postanu svjesni istog do kraja svojih života što je uistinu tužno..ali ne i poražavajuće, jer svako od nas je različit, nedokučiv, svemir u svemiru. Ne gledam na Hessea kao na dječačića u periodu kada je deset ljeta imao, već kao na roditelja misli. Kroz Sinklera Hesse se ispovijeda svijesti svih drugih ljudi, a na njihovoj savijesti naravno ostaju postupci koji će njihove puteve birati. Treba nam neko da težinu svojih misli prenesemo bar na tren, dok se nove ne rode, a i taj neko će nam ih vratiti sa svojim otiscima na njima.. često i pojasnivši nam suštinu NAŠIH misli, NESVJESNO.
Demijan se javlja kao pomoćnik u teškom i iscrpnom procesu potrage za istinom, svrhom, naravno i zvijezdu vodilju predstavlja u procesu Sinklerovog razumijevanja samog sebe, šireći vidike, pomažući dječaku u oblikovanju i podnošenju težine nerazumijevanja i opštosti nerazumljivog. Svi smo mi Asanovićevi putnici, Andrićevi mostovi, Hesseovi Stepski Vukovi, Homerovi Grci, koji u Danteovom PAKLU čekamo Godoa. Vječno je kolebanje u potrazi bezvremenskoj za samim sobom, nije lako upoznati sebe, prvo , najvažnije, a najteže. Pametan govor ne vrijedi ništa, samo se čovjek udalji od samog sebe. A udaljiti se od samog sebe jeste grijeh. Čovjek mora naučiti da se u samog sebe uvuče poput kornjače. Treba od strašljivog dječaka postati genijalni raspusnik koji u krčmi dokazuje starijem drugu svoju vrijednost pozivajući se na priču o Kainu kao junaku, time pokazujući širinu i nedeterminizam širine pogleda na okosnice religije. I kao mladić dokazuje se buntovniku, pravi istu grešku, nov govor u cilju veličanja sopstvene ličnosti u očima drugog, nova ispovijest nekom drugom Kromeru...A da li će se pojaviti odnekud "novi" Demijan? Zrelost donosi sa sobom rijeku nedopuštenog, jer ono ljudsko, grešno, tinja jako plamenom sladostrašća. Borba sa samim sobom je česta i postojana, sveprisutna.
Da li pružen korak u smjeru novog svijeta mora da počiva na ruševinama starog? Abraksas, jedinstvo prirode i bića, Demijan, Kromer, donkihotovski zanos nadojen snagom mladosti na krilima nesigurnosti, Bahovi komadi u izvodjenju virtuoznog orguljaša, rodjenje života, ljepota Beatriče, opijum života...crno vino, Crna Gora..Želim li da pišem usiljeno pametno, ili možda razuzdano u svoj svojoj iskrenosti? Konsultovaću pacifistu Hessea..i vaše iskustvo ponekad profesore.
