Zazvonio je telefon Ministra Vlade Crne Gore.
Trebalo je donijeti odluku o upotrebi policije u nikšićkoj Župi.
Počele su barikade u Crnoj Gori - prvi put od Virpazara kada su ondašnji Crnogorci zaustavljali Savez Reformskih Snaga na putu za zakazanu promociju i Mojkovca kada su Liberaliima zakrčili put prema Bijelom Polju. Razmišljao je Ministar šta mu valja činjeti. I presudio je. Stotine specijalaca su krenuli da se obračunaju sa stanovnicima koji su iźljegli iz svojih kuća u Dragovoljićima. Ono što nije mogla učinjeti politika, učinjela je policija. Crnogorci i Crnogorski Vladika su uspjeli da odu tamo đe su se bili uputili.
U isti mah je zvonio jedan drugi telefon. Bio je ljuto jedno čeljade. Voli on Crnu Goru, ali ne vjeruje u nju... Vrijeme ga nije obalaverdilo...
Da li je ovaj pendrek drukčiji od pendreka Žute Grede i kakvu depešu šilje Crnogorcima ?
Mediji su počeli da pišu o krvavom postupku policije prema stanovnicima dijela Župe. To me pośetilo na Žutu Gredu i medijsku poviku na policiju. Dva su čeljadeta koji drže telefon na Svetu Neđelju. Jedan oće da štiti Goru i Crnogorce i zbori sa svojijem potčinjenima, a drugi žarko želi da se ponovi osamdeset osma godina i da se na TV vrne EMILO.
Bijaše jutro. Marko Vešović je dobio jav od Bijelog Polja da je primio nagradu za književno djelo. Jav je došao u Sarajevo. Prije 12 ljeta, ne tako davno, u "Srpsko Sarajevo" je došao jav da je Radovan Karadžić dobio istu nagradu za pjesme SLOVENSKI GOST. Razmišljao je Marko... Razmišljao... Nije znao šta mu je činjeti...
U neko gluvo doba - śetio se Marko svoje majke i njenijeh riječi " Nemaš kome, jadan. Nemaš kome ići. Nemoj da si blesav. Śutra da opet nešto bidne, opet bi svi oni ono jučerašnje - pokajarili. Nema pod kolom nebeskijem gube nad crnogorskom".
Imao je Marko oštar jezik, ali crnogorska nezavisnost nije otupila njegovo oštro pero. Pisao je o Crnogorcima kao o izumrlom narodu, a sebe je smatrao dinosaurusom, odnosno, onijem Crnogorcem koji je izumro. Koji više ne bitiše po crnogoskijem zakonima.
Snio je san Marko prije nego što će otići u Bijelo Polje. Izlazio je za govornicu, čuo se aplauz. Poznata lica su śeđela. Marko je htio nešto da kaže ali je otkrio u tom trenu da on nema šta da prozbori. Shvatio je da riječi više ne znače ništa. Želio je da je sala prazna, da nema ljudi u njoj, poželio je da nema ni njega među njima... I u tome se i prubudio....
Śetio se Njegoša i prozborio - E, moj svijete izgubljeni... Napisao sam prije nekog vremena komentar o drugom laureatu Bjelopoljske nagrade, pjesniku Radovanu Karadžiću. Pomenuo sam pticu GUFUS. Taj fenomen ptice Gufus i Crnogoraca, prvi je zapazio Marko. Marku je bilo važno đe leti, a na odakle dolazi. Zato nije ni htio da ide na śever Crne Gore....
nastavlja se
|
