|
CRNOGORSKI DRAGI KAMEN
PIŠE: NADA JEKNIĆ - stalni saradnik ovog web site-a
|
|
JANKO ĐONOVIĆ
|
Morača pomamna,
goropadna hita,
dube kamenjar,
prska i rije,
uska su, preuska
njena korita .
Putuje bremenita
od snage,
i u bregovima podriva,
kopa, rilja, urliče,
dok život oko nje u dubinama strašno tuminja
|
|
Rano ujutru, kad magla kao srma prekrije sniježne vrhove, osjetim kako planine dišu, kako me bude svojim dahom, svježinom, dok ih čarobna ruka miluje...a kad izviri sunce od Stola obasja čitav ovaj krajolik u zlatnim tonovima.
Ugledah jedan ogroman kamen na samku…neobičnog oblika…Priđoh mu…obigrah okolo kamena, lijevo, desno…gore, dolje, tamo – amo… Dodirnuh svjetlost, zaiskri pred očima magična, crnogorska istorija…
U uglu usana zatitra ponos…Ostadoh bez daha…Nevjerovatno ! Ovo je grob velikog, crnogorskog junaka iz Pješivaca, (blizu Nikšića), serdara Mrkoja Mijuškovića, koji se hrabro borio protiv Turaka. Kapetana Osmana Mušovića nije mogla da oveseli Mrkojeva smrt, već ističe - “da je Mrkoje svijetli obraz i da je jazuk do Boga izgubiti takvoga čojka i komšiju … Od takvog komšije moglo je Turcima biti štete, a nikad sramote, koja je gora! Sve je tanko i mršavo bez Mrkoja serdara!” Kad nam kapetan Osman Mušović ovako govori o Mrkoju, onda nam je potpuno jasno ko je i kakav je junak bio Mrkoje serdar Mijušković !!!
Na ovom mjestu Moračani su sahranili serdara Mrkoja Mijuškovića i barjaktara Šušu Magovčevića. Kao da je bilo “malo” sahraniti velikog junaka Mrkoja kao nekog običnog čovjeka , pa je priroda učinila svoje. Desilo se čudo!!! Od jedne visoke stijene, iznad, od Kolijevke, odvalio se ogroman kamen i pao tačno nad Mrkojev grob! Tako je Kolijevka unjihala pod svoje okrilje, u nježne , majčinske skute, Mrkoja serdara i Šušu barjaktara… željela je da istakne i veliča njihovo junaštvo koje će ovako vječno da traje, da se ne izgubi, da se ne zaboravi!!!
Pješivci su svim srcem žalili Mrkoja, ”poslije čije smrti, za godinu dana, u plemenu niti su svirale svirale, niti đevojke zapjevale!” – Čedo Baćović.
Sjetih se priče Marka Miljanova o Mrkoju serdaru…
" Kad je poginuo delibaša s vojskom na Moraču, Turci od njegove vojske, koji su utekli i došli doma, čuše da je poginuo i Mrkoje, serdar iz Pješivaca, koji je odio Moračanima u pomoć. Turci, kad čuše da su takvoga junaka ubili, oveseliše se ka da su bitku dobili. Uto poitaše da kažu svome starješini Osmanu Mušoviću, kapetanu grada nikšićkoga, da od njega bakšiš i aferim prime. No Osman kapetan, kad ču za pogibiju Mrkojevu, reče:
»A nije poginuo serdar Mrkoje, ni-da-bog.«
Onda Turci:
»Jest, bogu šućur, sad smo veseli, ka da nijesmo onoliko brata ostavili na Moraču!«
Osman kapetan:
»Jazuk je do boga izgubit onakvoga čojka i komšiju!«
Turci:
»Izgubili smo krvnika, te smo braću osvetili!«
Kapetan:
»Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od onakvoga komšije moglo je biti Turcima štete, a nikad sramote, koja je gora! Sjutra kad dođe vakat da se mirimo, kome ćete poslat građane da vi na stanak dođe, s kim ćete mir činjet i narodne poslove svršavat? Sve će vi biti tanko i mršavo bez Mrkoja serdara. Tako i rat kad bidne, onakvijema treba prvo objavit, sa onakvijem se mili bit, miriti«
Turcima je najprijed teško bilo na kapetana što žali serdara, ali pošto je kapetan izgovorio i Mrkoja žalio, Turci rekoše:
»Ti govoriš, kapetane, što pristaje tebe, dobri dobroga da žališ, no mi drugi ne možemo tako, no kad kukamo mi Turci, bogu šućur e kukaju i Pješivci!«
Tako i ostade svak pri svome; ne moga kapetan Turke ožalostit, a oni njega još manje oveselit s pogibijom Mrkoja serdara!"
" Puče bumba , a puče lubarda ,
ubi bumba Mrkoja serdara ,
a lubarda Šušu barjaktara " - Njegoš
Dok grgolji rijeka Morača i miluje Ljevišta, gore, iznad Orlovače, đe litica ljubi nebo, u carstvu slobode i ljepote, raširio je svoja čudesna krila krstaš orao.
Ogroman kamen neobičnog oblika, na samku, priča jednu istinitu priču o Mrkoju serdaru i Šuši barjaktaru! Pri zalasku sunca, kada rumen visoko prekrije Kapu Moračku i okolne planinske vrhove, magična zraka trne i dodiruje crnogorski dragi kamen koji svijetli nekim posebnim sjajem i ponosom!!!
|
|
