CRNA GORA I KANADA I S T I N E     Web site objavljuje analizu crnogorske dijaspore u Kanadi, skicu njihovijeh života i puteva kroz XX vijek; đe su bili skoncentrisani, čime su se bavili...Takođe, otkrivamo priče o Kanađanima koji su ostavili vrijednu zaostavštinu Crnoj Gori i narodu crnogorskom. Ovom prilikom, prvi put, web site objavljuje istinu o Crnoj Gori u Kanadi... Ono što nijeste znali I DIO ►   II DIO ►   III DIO ►   IV DIO ►   V DIO ►  VI DIO ► VII DIO ►  VIII DIO - početak priče ►   B E S K U Ć N I C I Prvi dan u Kanadi. Prilazi Jovo i rukuje se. " Odakle si, sine?" - upita Nastadina.  " Iz Velestova" - odgovori Nastadin. Jovo se nakašlja i dodirnu svoju sijedu bradu. Brada je išla i do očiju, oči su bile krvave.... Starost je pokrila starca i činjelo se da i njegov dah podrhtava.   " Je li i dalje tamo ratuju?.... Znaš, sine, ja dobro poznajem tvoj kraj.... Šćasmo ćerati ovce i koze ljeti po onim padinama Ploča, đe pokojni Rade Milošev imaše kolibu... "  Dva Crnogorca su stajala ispred kuće na ulici Gerard  u Torontu. Počeo je da vije snijeg. Početak Decembra. " A, da nijesu tebe poslali da rovariš ođe, - priupita oronuli Jovo. " Jovo, ajde pušti to čeljade u kuću " - začu se ženski glas. Na vratima se pojavi mršava žena, sa pundjom. Činjelo se da je svaka vena na nenom vratu i rukama šćela izaći napolje.... Nastadin se pokloni i tihim glasom reče - " Poštovanje, gospođo. I vi ste sigurno iz Crne Gore?". " Ne, moj sine, ja sam iz Slovačke. Ja sam se udala za mog Jovu prije više od 40 godina. " Nastadin je gledao čas u Jova, čas u njegovu ženu. Žena je imala osmijeh koji zove. U tom osmjehu je našao svoju majku koja ga poziva i stavlja mu čaj na sto... Pita ga kad je stigao, đe se uputio... Đe će konačiti... Na spratu ga je čekao topao krevet, šifonjer za njegovo odijelo.... U tom trenutku, pahuljica ga utruni. Taman se vid razbisti, kad Jovo prozborii: " Nastadine, ja ne znam ko si ti. Ne mogu te primiti da konačiš. Ja i moja žena živimo sami i bojimo se..."  Odjednom, nestade osmijeha sa lica Slovakinje. Ona se okrenu. Vrata se tiho zatvoriše... Ulica Gerard je počela da bijeli. Nastadin se śeti Sv. Petra Cetinjskog i Sv. Vasilija Ostroškog. Njih se uvijek śećao kad mu je bilo teško.  Koračajući, ugleda beskućnika. Ličio je na Jova, Crnogorca sa Velestova. Sijeda brada, namučeno lice, krvave oči... Skakutao je na ulici i pokazivao svoje polusmznute prste na rukama. " The winter is coming, man..." - prozbori drhtavim glasom. Nastadin ga nije razumio, ali je vidio njegov osmijeh. Beskućnik se smiješio i gledao u Nastadina....  " Have a nice day "- reče mu kad ga je več bio prošao... Nastadin zastade i otvori svoj kufer. Znao je da neđe ima vunene čarape.  " Daću ih njemu - reče sebi. Jedna ruka je držala vunene čarape, a druga ruka tvrdi ljeb. Razmijenili su čarape za ljeb. Viđela se sreća u očima čeljadeta sa ulice. Obojica su bili srećni. U toj decembarskoj noći, u tmuši ulice Gerard, mogli su ponuditi nešto jedan drugom...... ......       PRIČA PRVA - CRNOGORAC NA ŚEVERU KANADE   Kad su prve stope crnogorske dotakle tlo današnje Kanade bio je to susret gorštaka sa zemljom jezera, indijanskijeh plemena, farmera, krznara, šumara, građevinara... Gorštak crnogorski je sišao prvo na Velika Jezera đe je osvanuo zagledan u nepregledne ontarijske šume, a onda se zaputio i prema francuskom Kvebeku, zatim  Manitobi, Alberti, Nju Bruncviku, Britanskoj Kolumbiji, da bi na kraju stigao i do krajnjeg śevera, đe se temperatura znala spuštiti i do minus 50 stepeni - Śeverne Teritorije, današnjeg Nunavuta i Teritorije Jukon. Ovom prilikom, prvu priču posvjećujemo iseljeniku iz Crne Gore, Čoketi Čarlsu Filipoviću. Čoketa Filipović je za Kanadu pošao iz Bjelopavlića početkom XX vijeka. Ubrzo nakon dolaska obukao je kanadsku vojnu uniformu, da bi kasnije učestvovao u Prvom Svjetskom Ratu od 1914. do 1918. godine. Ratovao je u jednoj od najpoznatijih bitaka u ovom ratu - Bici na Verdenu 1916. godine., u śevernoistočnoj Francuskoj.  Za pokazanu hrabrost u ratu, kao pripadnik Kanadskijeh Snaga, odlikovan je četiri puta. Zbog zasluga u ratu dodijeljena mu je i zemlja na śeveru Kanade, na teritoriji današnjeg Jukona, u mjestu koje se zvalo Elsa. Jukon je bio vrlo malo istražen i poznat, tako da je Čokota među prvima ušao u polarni svijet đe su Indijanska plemena živjela stotinama godina sami, prepušćeni ledu i zakonima prirode. Na njegovom pośedu otvorenu si rudnici zlata i sreba, pod imenima Jane, Cream i Wine. Mnogi imigranti iz raznih krajeva Evrope pohrlili su u ova područja u potrazi za bogastvom. Iz pojedinijeh rudnika vađene su velike količine rude srebra, a u arhivama Jukona postoje fotografije đe se vide na hiljade poluga srebra naslaganijeh na stovarištima rudnika. Čoketa nije imao potomstva, ali je održavao kontakte sa svojom braćom u Crnoj Gori, kojima je vazda slao novac. Nakon smrti, sahranjen je po sopstvenoj želji u Bjelopavlićima 1965. godine. Povodom njegovog života, web site je istražio područje đe je Čikota živio i đe su postojali rudnici u mjestu Elsa. Na tom pośedu, koji se nalazio na samoj granici sa Aljaskom, odista je  postojalo više privatnijeh rudnika zlata i srebra.  Svi rudnici su davno zatvoreni i puni su vode i leda. U tom nekada glavnom mjestu tragača za zlatom, danas živi svega šest ljudi. Prema dostupnijem infomacijama, do kojih je došao web site,  pośed koji je bio vlasništvo našeg iseljenika je ostavljen njegovijem pisanijem testamentom naśljednicima u Crnoj Gori. Međutim, do danas, naśljednici nijesu nikad došli do prave istine o imovini, ili o pokretnostima koje su ostale nakon smrti Čokete Filipovića, iako su više puta željeli da pokrenu postupak. Do današnjeg dana, i pored vise pokušaja, ostavinski postupak u prisustvu naśljednika nikad nije pokrenut. NA POSTAVLJENIM SLIKAMA VIDI SE PODRUČJE ĐE JE BIO POŚED NAŠEG ISELJENIKA    II DIO ►