PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - V > 85 GODINA POSLIJE


11 Nov 2009

 

  ZLOČIN U ŠAHOVIĆIMA

                                                           
                                                           web site podśeća     
    
     PRVI PUT OTVORENO O JEDNOM OD NAJVEĆIH ZLOČINA U CRNOJ GORI



Šta se dešavalo u Šahovićima prije 85 godina?... Šahovići su današnje Tomaševo... U ovom kraju više ne žive Muslimani... Kako je poginuo Boško Bošković?... Kako je njegova pogibija poslužila da se lažno optuže Muslimani i da se krene u njihov pokolj?... Zašto se o tome nije ništa napisalo?... Da li je Milovan Đilas jedini Crnogorac koji je govorio o ovom zločinu?... 


                             OBRAČANJE PROF. DR. ŠERBA RASTODERA CRNOGORSKOJ JAVNOSTI

Na 85 godišnjicu jednog od navjećih zločina koji su se desili u Crnoj Gori, Prof. Dr. Šerbo Rastoder se obratio široj javnosti sa tekstom, u dnevnom listu Vijesti,  kojim je podśetio na zločin koji se desio 9 i 10. Novembra 1924. godine. U tekstu se kaže:

"
Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o "najvećoj mrlji crnogorske novije istorije" nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da ovim tekstom podsjeti na jedan događaj od prije 85 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno "nažalost, obje su tačne" da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama. U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini prije tačno 85 godina. Da bi mogli dati bar djelimične odgovore na pitanja sa početka ovoga teksta navodimo činjenice.

Pokolj u Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su 7. novembra 1924. crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o \\\"osveti\\\". Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2.000 \\\"osvetnika\\\" na muslimanska sela u Pavinom Polju i Šahovićima, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su bile pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su navodno radi zaštite trebalo da budu prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju opštinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Prema popisu iz 1921. (dakle prije pokolja) na tom području je živjelo 2.755 muslimanskih stanovnika (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi samo jedno muslimansko domaćinstvo, koje je prešlo u pravoslavlje.

Tadašnja država je bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili dogovorili s "osvetnicima"da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinski (rovački komiti), zna se i koji, sveteći se zbog ubistva Petra Dulovića, koji je ubijen samo zato što je bio brat poznatog komite Todora Dulovića, inače pobratima ubica Boška Boškovića.

Paradoks svakog zločina je u tome što mu se naknadno u interpretacijama daje smisao. Đilas motiv pokolja smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između "krsta i polumjeseca", što je, po nama, sasvim pogrešno objašnjenje, jer kako onda objasniti brojne zločine među istovjercima o kojima isti autor naširoko piše.

Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i „smisao“ ovoga zločina. Sa jednog prostora je nestalo muslimansko stanovništvo, osuđeno od „osvetnika“ da ispašta „grijehove“ vjekova, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na „manje“ ili „više“. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na istoriju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz ne rijetkog shvatanja rata kao „zanatske“ djelatnosti i načina privređivanja.

Nije za poređenje, ali samo kao primjer atavizma i neznanja koje caruje ovim prostorima - ako danas šetate Istanbulom, veoma često ćete naići na zgrade čija je polovina fasada uređena, a druga ruinirana. Objašnjenje je da su u ruiniranom dijelu zgrade nalaze stanovi Grka koji su napustili te prostore poslije rata 1923. Do danas se u te stanove ne smije useliti niko, jer njihove tapije glase na imena vlasnika iz vremena prije rata.

Zašto danas uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? Mislimo da svaku, pa i ovu priču, zrelo društvo treba da racionalizuje, činjenično potvrdi i ovjeri i smjesti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo pokazuje da su na Balkanu, i ne samo na njemu, svi sposobni za zločin. Ali na ovim prostorima priče o zločinima nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta. Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koje sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijesti onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati, jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima i najdeblje, a priče o zlu i najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana do kraja ispričana priča može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Za početak bilo bi lijepo kada bi bar jedna ulica u Bijelom Polju nosila ime oficira koji je odbio da bude saučesnik u zločinu, ako mu se ime uopšte zna."


 KO JE BIO BOŠKO BOŠKOVIĆ I KAKO JE NJEGOVA POGIBIJA UPALILA FITILJ ZA POKOLJ MUSLIMANA?

Boško Bošković ( na slici)  je bio crnogorski oficir,  vatreni pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore 1918. godine. Postao je i načelnik Kolašinskog okruga. Bio je sin poznatog crnogorskog četovođe Lazara Boškovića. Predvodio je gušenje pobune crnogorskih komita u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a desetine porodica Bulatovića oćerano u zatvore i poubijano.

Bošković je poginuo 07. Novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahovicima u mjestu obod kod Cera. Dugo vremena se vjerovalo da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Njih je angazovao Boškovicev glavni politički protivnik Dimitrije Bulatović, učitelj iz Rovaca. .

Bošku je postavljena zaśeda u  mjestu Cer. Boško se tu pojavio u pratnji svog bližnjeg rođaka Milete Boškovica. Komite su otvorile otvaraju vatru, Boška ubijaju, dok je Mileta bio ranjen.

Boškovićeva sahrana je obavljena 09. Novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, što je i najveća sahrana ikad zapamćena u tom kraju. . Držani su vatreni govori, za ubistvo su optuženi  lokalni muslimani, begovi Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. . Govornici su pozivali na osvetu, a Načelnik kolašinskog okruga pozvao je prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.

Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Muslimane u mjestima Šehoviće i Vranješ. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je 9. i 10. novembra. 1924 godine. Tako su Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na Muslimane. Napad je izvršen pred noć i tokom noći, prilikom čega je stradalo više od 500 Muslimana. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način.


                                   ZAŠTO SU CRNOGORCI ĆUTALI O OVOM ZLOČINU 85 GODINA?

U svojoj knjizi "Besudna zemlja ", Milovan Đilas je jedini Crnogorac koji je opisao ovaj pokolj u kome je učestvovao i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kako se sve to desavalo, kao i neke detalje tokom samog genocidaš

Đilas piše:

"
... Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stiđela onog što se dogodilo i što su činjeli. Ali - činjeli su. I moj otac, koji nije bio sklon surovostima, nerado je pričao o svemu tome. I on je ośećao stid od sudjelovanja u tim zbivanjima, kakav vjerovatno ośećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenih nedjela.... Ubijeno je oko tri stodine i pedeset ljudi, mnogi na grozovit način.... Bili smo i mi, ja i najstariji brat, zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije učestvovao kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen... "

Milovan Đilas je detaljno opisivao i zločine koji su tada činjeni nad muslimanskim narodom...



 ©  2005 - 2018 www.montenegro-canada.com  All rights reserved