PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - V > GOLI OTOCI - KNJIGA KOJA JE RASPRODATA ZA DAN


11 Dec 2009


Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa

  


                            

 

U izdanju crnogorskog nezavisnog dnevinika "VIJESTI", knjiga ispovijesti zamjenika šefa bivše jugoslovenske UDBE, generala i narodnog heroja Jova Kapičića, novinarke Tamare Nikčević promovisana je u Podgorici, 03. Decembra 2009. godine, kada se i pojavila u prodaji. Knjiga je 04. Decembra 2009. godine rasprodata.


IZ KNJIGE KOJA JE PRVOG DANA RASPRODATA U CRNOJ GORI ....


TN: - Kažete da ste najveća žrtva Golog Otoka, da su Vam priču o upravljanju logorom namjestili Crnogorci... Ali, zar ne mislite da često sami tome doprinosite?! Osim Vas, danas gotovo više niko ne brani Jugoslaviju, ni Tita, ni Neretvu, ni Sutjesku... O Golom Otoku da i ne govorimo...

KAPIČIĆ: Neka ne brane, ja ću! Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa.

TN:  Vaše nasljeđe je i Goli Otok?!

KAPIČIĆ: Sve je to moje nasljeđe, i Trinajestojulski Ustanak, i Sutjeska i Sinjajevina, i Neretva... I Goli Otok. Ne mislite valjda da ću da pokazujem termopilsko pismo Titu, da se dičim onim što je bilo dobro, a da bježim od onoga što nije valjalo... Ne pada mi napamet?!
.....

TN: U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?


KAPIČIĆ: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac, komadant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković, njegov zamjenik Srbin - Ratko Sofijanić, a komesar - o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević. Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisala je jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i ističnoj Hercegovini čekalo nas je blizu 20 hiljada   četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4 hiljade ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba je bila da se sruši most. Vlado Rus, inžinjer pri vrhovnom stabu, digao je most u vazduh, tako je 27. februara 1943.g. počela bitka za ranjenike.

TN: Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?

KAPIČIĆ: Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kad je most srušen, Ttito je u Vrhovni štab pozvao komadanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na drugu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage...Dalmatinci, i plivaci i junaci- ne znam da li je i jedan bio stariji od 20 godina - skočili su u ledenu i zastrašujuću Veretvu. Opačić Glišo, koji je zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć, pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dočepala druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koj su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu i municiju...pomoću  sajle, izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci sa ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam 17 u redu...

TN: Svi ste prešli?

KAPIČIĆ: Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubitima, Bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog Svjetskog Rata, doživjeli kao veliku pobjedu, ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A, to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska brigada se povlači prema Crnoj Gori i tamo boravi do Maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodno Oslobodilačkog Rata, tzv. Peta Neprijateljska Ofanziva.

Okupator je u ovu operaciju, poznatu ''Peta neprijateljska ofanziva'' ili Bitka na Sutjesci, uveo127 hiljada (67 hiljada Njemaca, 43 hiljada Italijana, 2 hiljade Bugara i oko 15 hiljada četnika), uz podršku 170 aviona, 8 artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova - protiv  Glavne operativne grupe jačine 22 hiljade partizana. Šest na jednog, što je po vojnim normama duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača.

Glavna operativna grupa se uspješno probila iz okruženja uz ogromne gubitke od 7543 poginula borca, među njima 597 partizanki, što je nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja. Najviše je bilo Srba 11851, Hrvata 5220, Crnogoraca 3295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja 74, Slovenaca 21, Makedonaca 4, Albanaca 3, Italijana 10 i Njemaca 4.

Kapetan Vilijem Dikin Englez lkoji je bio kod TITA u Vrhovnom Štabu, još prije bitke na Sutjesci viđevši što se sprema, rekao je TITU: ''Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje''. "Nećemo se predati, probićemo se"- odgovorio mu je TITO.
               
Na Sutjesci smo pokazali međuljudsku hrabrost...Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom Grobu - odbranivši Sutjesku-platili su stravičnu cijenu. To su bili - HEROJI DIVOVI...

TN:
Ali ranjenike ste ostavili Njemcima što vam se zamjera?

KAPIČIĆ: Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-  toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu...Ne mogu da vam opišem što se događalo... Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji je, čuvši kako gadoziva  ranjeni brat, vratio se, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje, ili Crnogorac koga ranjena žena moli ''Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici, ubij me molim te",  izvadio pištolj i ubio je.


...
Imao sam čast da ratujem sa najboljom vojskom. U Goraždu je TITO nama, Lovćencima, rekao: ''Ovo je moj najbolji bataljon, ponosim se VAMA''

TN: TITO namjerno nije dozvolio dvojici Srba da sa vojskom prvi uđu u Beograd?

KAPIČIĆ: Ne znam da li je bilo namjerno, ali činjenica je da je čast da oslobod Beograd dobio Crnogorac, Peko Dapčević.
...

De Gol, inače, nije mnogo volio Jugoslaviju i TITA. Valjda je mislio da mu je TITO, našom antifašističkom borbom, oduzeo mjesto u istoriji za koje je smatrao da njemu i Francuskoj pripada.
....

Marko Ristić je rekao TITU ili on (KAPIČIĆ), ili ja. TITO je pravilno procijenio da je  u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane Marko Ristić. Čim sam stigao zvali su me iz TITOVOG kabineta. ''Ajde, sjedi" -ponudio me je TITO još na vratima. "Znam da si ljut, ali moram da ti objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje da razgovara sa Marloom - Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume. Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?".  ''Druže TITO, u pravu ste''- shvatio sam. Pa, stvarno šta bih ja sa Marloom.
...

"Vidiš Jova, to je moje jagnje" - rekao je ponosno. Zaista je bilo lijepo. "Kada odraste, odvedi ga u Kumrovec u moju kuću" - reče TITO lugaru. "Druže TITO,  đe ćes sa ovim jagnjetom, iako znate da je cijela Jugoslavija Vaša" - čudio sam se... "E moj Jova, osim ovog, jagnjeta i kuće u kojoj sam rođen u Jugoslaviji ništa nije moje. Svojim potomcima, osim časnog imena i djela - TITO nije ostavio ništa.
...

Neđe uoči Plenuma 1966, pozvao me je Vlado Popović, tada čovjek od TITOVOG povjerenja i rekao mi da Stari želi da me vidi.Nijesam ni slutio što se sprema. TITO me je primio u svom salonu. Šetao je gore - dolje, bio vidno uznemiren. ''Sjedi Jova'. Znas li što sam te pozvao''. Nijesam imao pojma. ''Znas ti, Jova, da Ranković sprema državni udar''? Bio sam šokiran. ''Druze TITO, ne mogu da vjerujem, da li je moguće da Ranković Vama nešto sprema? Jeste li sigurni?.''  "Siguran sam Jova, siguran''- nastavio je TITO. "Hajde u moju spavaću sobu da vidiš kako mi je uređaje postavio ispod kreveta.

TN: Jeste li otišli?

KAPIČIĆ:
Nijesam. Odbio sam da uđem u TITOVU sobu, objasnivši da mu vjerujem na riječ i da mi nijesu potrebni dokazi. Bilo bi opasno da sam pokazao da mu ne vjerujem. A ne bi bilo ni fer.

TN:
Zasto je TITO baš Vas pozvao?

KAPIČIĆ: Zato što sam radio u UDB-i i zato što je u mene imao povjerenje. ''Druze TITO, ako ste me pozvali da vam dam savjet, moram da vam kazem da sam spreman da za vas poginem kada god to od mene budete trazili'' - rekao sam uzbuđen.
....

Na svečanosti povodom otvaranja Mauzoleja 1974.g. iz Srbije je došao samo Petar Stambolić, ali kao TITOV izaslanik. Ostali su bojkotovali.
...

Bio sam jednom sa TITOM u lovu, u Karađorđevu. Hodali smo u tišini i ,odjednom bez ikakvog povoda, TITO zastade: ''Jeli Jova, zašto ste vi Crnogorci tako nepouzdan narod?''. Tačno je znao kakvi smo. Svi redom.
...

Poslije onog 1941, nije mi svitalo ljepši 13 Jul. Otisao sam u Podgoricu pružio ruku i čestitao Milu Đukanoviću, ali sam ga podsjetio na TITOVE riječi: ''Teško je napraviti državu, ali je još teže - SAČUVATI''. Nijesam siguran da me je čuo.
...

TITO je vladao na jedan mogući nacin u zemlji kakva je Jugoslavija. Više-nacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne mozemo TITA za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala.

TITO je bio veliki čovjek, slavna istorijska ličnost i jedan od svjetskih priznatih antifašističkih vođa, Drugog svjetskog rata. Osim nas - malih, jadnih posvađanih zaraćenih jugoslovenskih naroda, to TITU niko ne osporava. TITO je napravio veliku, pravednu državu u kojoj su svi ljudi, sve vjere i nacije bili JEDNAKI.



TN:  U međuvremenu drugi rat; Rezolucija Informbiroa i Goli otok?

KAPIČIĆ: Goli otok je mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija. Morate da znate - to je vazno, da tokom rata slavu nijesmo sticali boreći se samo protiv fašizma nego i protiv svih okupatora. Jugoslavija je u NOB-u izgubila mnogo ljudi, bila nam je uništena ekonomija, privreda...Nijesmo mogli da dozvolimo da to bilo ko
negira ili omalovažava.

TN: Prije 1948. god., što je za vas značio Sovjetski Savez?

KAPIČIĆ: Sve! SSSR je dugo bio ideal, a Staljin gotovo Božanstvo.

TN: Po čemu se Jugoslavija razlikovala od ostalih zemalja istočnog bloka?

KAPIČIĆ: Bili smo samostalni, krvlju se izborili za svoju državu... Na drugoj strani, Staljin je zemljama istočnog bloka diktirao i sistem i način života i način rada partije...

TN: Kako se TITO usudio da se suprostavi Staljinu? Na šta se oslanjao, na koga je računao?
       
KAPIČIĆ: TITO je bio izuzetna ličnost, harizmatični vođa, hrabar čovjek... Nije zelio svađu sa Rusima, ali nije dozvoljavao da nas bilo ko izjednačava sa Mađarskom, koja se u Drugom svjetskom ratu bila na strani fašističke koalicije. Od svih, pa i od SSSR-a, TITO je zahtijevao da nas poštuju. Osim toga, naše su ratne rane te 1948.g. još uvijek bile svježe, a mi opijeni sopstvenom pobjedom.

TN: U otporu Staljinu, imali ste pomoć ili podršku sa Zapada?

KAPIČIĆ:;Vodili smo borbu i na tom planu. Kada su krenuli napadi MILOVAN ĐILAS je otišao u London, a K. POPOVIĆ u SAD-e. Englezi su ĐILASU rekli da će nam pomoci, ali neće sa Staljinom zbog nas ulaziti u rat. Za Staljina smo bili imperijalni špijuni. Nemojmo zaboraviti da se prije sukoba sa SSSR-om dogodio incident zbog koga nas Amerikanci umalo nijesu bombardovali.

TN: Mislite na rušenje američkog aviona 1948. god.?

KAPIČIĆ: Tako je. Oborili smo američki avion, što je shvaceno kao neprijateljski akt protiv SAD. Američka štampa je bila ogorčena, pozivala svoju vladu da na Jugoslaviju baci atomsku bombu.TITO je bio van sebe. Pozvao je D. LEKIĆA, komadanta korpusa na odgovornost.

TN: Zašto ste uopšte srušili američki avion?

KAPIČIĆ: Avion je zaista ušao u vazdušni prostor Jugoslavije i oboren je iznad Slovenije. Tačno je - nijesmo baš morali da ga rušimo ali...Znate kako je... Osjećali smo se moćno...Osim toga, bili smo veoma bliski sa Staljinom koji nas je stalno huškao protiv ''Imperijalističkog Zapada''.

TN: Što je predhodilo Rezoluciji Informbiroa ?
          
KAPIČIĆ: Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu. Iz Moskve je u početku slao tkz. savjetnike, koji su kontrolisali jugoslovensku ekonomiju privredu, spoljne poslove,  vojsku i SSSR-u o tome slali izvještaje. Sovjeti su nas kritikovali zbog toga sto  ''idemo u kapitalizam'', ponasali su se kao da smo njihova gubernija. 
                       
Na TITOVU adresu su iz Moskve stigla dva pisma - prvo 27. marta, a drugo žešće 4. Maja 1948. god. bio je optužen da služi imperijalizmu. 19. Maja 1948.g. TITU dolazi poziv da ide na sjednicu informacionog biroa komunističkih partija u Bukurešt.

TN: Kakva je jugoslovenska reakcija?

KAPIČIĆ: Osim ANDRIJE HEBRANGA i SRETENA ŽUJOVIĆA, koji su prvi napali TITA, izjasnili su se za Staljina, bili smo u šoku. TITO  je odmah sazvao CK KPJ. Obavijestio je članove CK da neć
e ići u Bukurešt i predložio im ako misle drugačije da ga smijene. Svi su odmah skočili; kako da ideš?! Nećemo te slati pod Staljinov nož.

TN: Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?

KAPIČIĆ: Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukurestu, koja je održana 28. Juna 1948. stigla je Rezolucija Informbiroa u kojem su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv '' sluga imperijalizma''. Odgovor Jugoslovenske Vlade SSSR-u, ''BORBA'' JE 30. JUNA1948. prenijela u cjelini...

TN:Taj odgovor je pisao ĐILAS ?

KAPIČIĆ: ĐILAS je pisao tekst, a CK KPJ usvojiož?

TN: Da li je bilo teško ljudima objasniti, kako je to Staljin od polubožanstva, kako ste ga opisali, odjednom postao najveći naprijatelj?           

KAPIČIĆ: Užasno teško! U Partiji su počela stravična kolebanja, teški lomovi. Kroz Goli otok je prošlo 16 hiljada ljudi.

TN: Mnogi izvori tvrde 31 hiljada ljudi?

KAPIČIĆ: Ne, nego milion! To su laži i gluposti. Kao da 16 hiljada nije dovoljno, pa moraju da dodaju. Mnogi funkcioneri na položajima, bivši partizani, dugo nisu mogli da shvate što se događa. Protiv nas su bile sve komunističke zemlje, ali i komunisti Francuske i Italije. Bili smo sami. Bili smo ljuti, razočarani i spremali smo se za RAT.

TN: Protiv koga?

KAPIČIĆ: Protiv SSSR-a. Deset ruskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo prebacili u Bosnu. Očekujući ruske tenkove, po Vojvodini smo bili iskopali rovove u kojima će naši momci čekati Ruse. Hiljade i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granici. Najveći skandal su napravili generali BRANKO PETRIČEVIĆ, ARSO JOVANOVIĆ i pukovnik VLADO DAPČEVIĆ pri pokušaju bjekstva u Rumuniju.



TN: A. JOVANOVIĆ je te noći ubijen?

KAPIČIĆ: Bježeći preko granice nalećeli su na policiju koji su u mraku mislili da je riječ sitnim prestupnicima, lovokradicama. Pokušali da ih zaustave, ali kad su odbili da se predaju, zapucali su i ubili ARSA JOVANOVIĆA. BRANKO PETRIČEVIĆ I VLADO DAPČEVIĆ su pobjegli. PETRIČEVIĆ se vratio u Beograd i predao. DAPČEVIĆ je krenuo za Banat i uhapšen je prilikom prelaska Mađarske granice. Prije njih, general Pero Popović, zamjenik komadanta ratnog vazduhoplovstva, takođe Crnogorac, oteo je aviom i pobjegao u Rumuniju.

TN:
Nećete valjda da kažete da je UDB-a bila poslednja odbrana Jugoslavije?
                  
KAPIČIĆ: Hoću, baš to cu da kažem! Jedino u vrhu UDB-e nije bilo ljudi koji su izdali zemlju. Zato je RANKOVIĆ vijest o skandalu generala javio meni. Kako bismo blokirali eventualni ulaz pobunjenika iz Banata u Beograd, morali smo da zatvorimo Pančevački most. Nijesmo tačno znali koliko ih je. S obzirom na to da je i sa Banatske strane tenkovskom jedinicom komandovao Crnogorac, prijetila je opasnost da pobunjenici uđu u Beograd i naprave čudo.

TN: Koji Crnogorac?

KAPIČIĆ: DUKLJAN VUKOTIĆ

TN: Koje sve od visokih crnogorskih funkcionera bio na GO ?
      
KAPIČIĆ: Mnogo njih! Kada sam drugi put bio na GOLI OTOK, sjecam se da sam vidio Boža Ljumovića, jednog od najstarijih komunista, divnog čovjeka. Pitao sam ga kako je.  ''Dobro sam. Otišao sam za svojim idealima''- odbrusio mi je. "Ovaj je najgori''- reče mi stražar. Božo je bio zagrižen. Da je mogao, za Staljina bi zapalio TITA
i sve ono što smo zajedno stvarali. Bez obzira na to naredio sam da se pošalje u bolnicu i zadrzi na liječenju mjesec - dva. Mnogo godina kasnije, sreli smo se slučajno na beogradskom aerodromu. Prišao mi je, skinuo šesir. ''Hocu da ti zahvalim što si mi spasio život''- rekao je i prošao.

TN:
Da i je tačno da ste Boža Ljumovica, prije odlaska na GO, i lično pokušali da ubijedite, da se odrekne Staljina?
      
KAPIČIĆ: Tačno je. Božo Ljumović je bio istaknuti partijski funkcioner, ugledan čovjek i za njega smo se morali boriti. Ranković je  dao zadatak meni  i Ceci Stefanovicu da odemo u CZ i razgovaramo sa Božom. Kad su ga doveli obratio mi se: ''Nije trebalo da dolazite, da mi držite predavanje! Posebno ti.  Inače, ne slušam što govorite."
 
''Vidis Božo što Staljin radi svim zemljama koje je zgazio svojom čizmom?! Pusti ga, tvoja zemlja je Jugoslavija. Za nju si se borio''.

''Jovo, pošto si već takav stručnjak za spoljnu politiku, da ti kažem; ako za interes SSSR-a i Staljina treba da sagori cijela zemljina kugla neka sagori, ne bih prstom mrdnuo' '- uzvratio je.

 ''Je li tako Božo'?! - pitah ga ljutito.
                   
''Tako je Jovo!''
                    
"E onda ćes ići na GOLI OTOK, pa SAGORIJEVAJ!'' - tako rekao sam i izašao.




TN: Osim Boža, jeste li još nekom pokušali da ubijedite da se odrekne Staljina?

KAPIČIĆ: Jesam. K Petričević je dobio mjesto šefa zatvorske biblioteke, Čeda Iličkovića poslao sam  na rad u medicinsku ambulantu, što im je koliko toliko olakšalo boravak u zatvoru. Sjećam se Mirka Živkovića, bio mi je školski drug, cimer na studijama. Rekao sam da napiše izjavu u kojoj bi potvrdio da niti je bio niti ima ikakve veze sa IB-om. ''E neću, Jovo, pa kad bi mi kosti ođ ostale''- rekao mi je. Oslobodio sam dvadesetak Cetinjana, međ njima i reditelja Mila Đukanovića.

TN: Po kom kriterijumu ste oslobobadjali ljude?

KAPIČIĆ: Neke sam odranije poznavao sa drugima razgovarao...

TN: Bili ste svjesni da od vas zavisi nečiji život?

KAPIČIĆ
:
Iako nam to danas tako izgleda, vjerujte da na te stvari nijesam gledeo tako. Nijesam mogao da oslobodim one koji su napravili neki težak prekršaj, kovali zavjeru ili pobunu protiv TITA. U tom smislu, moja vlast je bila ograničena.

TN: Da li ste imali neke posledice zbog toga što ste ljude oslobađali?

KAPIČIĆ: Ne, ali sam imao problem zbog mog traženja da oslobodim moga brata od tetke Vukolu Stojovića. Zbog te moje intervencije mogao sam pasti pod sumnju. Zamolio sam Voja Kovačevića, komandanta Niškog korpusa, da vidi o čemu se radi. Nakon nekoliko dana Vukola je bio oslobođen. Došao je u Beograd da mi se zahvali na pomoći, pokunjeno i suznih očiju se kleo da nije kriv. Ali posle pet šest dana, Božo Begović, šef odsjeka za IB, javio mi je da je grupa predvođena Vukalom Stojanovićem prebjegla u Rumuniju.

TN: To je bio ozbiljan problem?

KAPIČIĆ: Zbog takvih stvari lećele su glave. Odmah sam pozvao A. Rankovića, primio me je. Objasnio sam mu čitav slučaj i Ranković se zamislio. Šetao je sa jednog na drugi kraj sobe. ''Slušaj me dobro Jovo, da si oslobodio stotinu takvih gadova, mi ti opraštamo. Nije to tvoja greška. Nemoj da brines, idi kući.

TN: Jesteli li ipak brinuli?

KAPIČIĆ: Nijesam, znao sam što znači Markova RIJEČ.


TN: Nedostaje li vam Crna Gora?

Kapičić: Mnogo. Crna Gora je čudo, ideal. Kada pomislim da bi ponovo mogla da nestane, dođe mi da vrištim iz sve snage, da zakukam…Kao da ponovo vidim Gaetu…Ne ponovilo se! Često odem u Crnu Goru, u svoje selo. Na Cetinju ću se kopati, tamo imam svoj grob…Odatle sam krenuo.


A eto …juče sam sa slovenačkim novinarima razgovarao opet. Traže me Hrvati, Bosanci….Svi. Samo me Crnogorci neće!! Jedini sam ostao, ali im ne trebam.


Ne trebaju ni oni meni.


Bio sam jednom sa Titom u lovu, u Karađorđevu…. Hodali smo u tišini i odjednom, bez ikakvog povoda,Tito zastade : “Je li Jova, zašto ste vi Crnogorci tako nepouzdan narod?”

 


priloge poslao naš saradnik Žarko Minić


  B92 i intervju sa Jovom Kapičićem

   

 drugi dio,   treći dio,   četvrti dio,   peti dio,   šesti dio 

 

 

 ©  2005 - 2017 www.montenegro-canada.com  All rights reserved