|
prethodni dio ►
Jedne noći, 1994. godine u hotelu "Onogošt", u Nikšiću okupili su se ljudi koje je spajala jedna ideja - povezati Crnu Goru sa svijetom i svijet sa Crnom Gorom. To je godina teških sankcija; Crna Gora okružena ratom, prepuna izbjeglica, označena od cijelog svijeta kao "crna tačka" đe se rat slavi, a ubijanje veliča.
U jednoj sali hotela "Onogošt" sastali su se: Zoran V. Raičević, Branka Bajović, Radoš Šućur, Žarko Dragićević, Prof. Dr. Bojka Đukanović, Prof. Gordana Sarić, pokojni Dragan Bato Ognjenović, Miladin Šobić i Aleksandar Saša Samardžić
na slici, plakat i zaštitni znak Društva od 1994. do 1999. godine.
ZORAN V. RAIČEVIĆ: " Manje - više nailazili smo na razumijevanje vlasti Crne Gore. Istina, jedan potez Ministra Inostranih Poslova, Branka Perovića, je djelimično povrijedio naše Društvo i ja sam ga shvatio kao reakciju nekoga ko nas ne voli...
Šta se zapravo desilo jednog avgustovskog dana 1997. godine. Mi smo imali običaj, kada pozivamo u goste inostrane diplomate, da ugovaramo pośete diplomata i crnogorskim institucijama. Obično se ta pośeta nama koristila za razgovore sa crnogorskim zvaničnicima, čelnicima političkih partija i tako dalje... I to je tako funkcionisalo bez nekih problema.... Jednog dana, mi smo dogovorili dolazak Generalnog Konzula Šri Lanke (koja je inače isto članica Komonvelta, i zato zbog te naše ideje Društa i kontakt sa tom zemljom), gđe Ljiljane Miljanić - Kasim u Crnu Goru. Gđa MIljanić je Nikšićanka, koja ja kao dijete otišla iz ovog grada, a kasnije bila i supruga Ambasadora Šri Lanke u Beogradu. Nakon njegove tragične smrti, od tog dana, gđa Kasim je postavljena za predstavniak ove zemlje u Beogradu, što je vidim i danas, 2010. godine.
Tom prilikom, kontaktirao sam Ministra Inostranih Poslova Crne Gore, g. Branka Perovića sa molbom da bi bilo lijepo da prilikom boravka ovog diplomate u Podgorici, primi zvanično g. Kasim u svom kabinetu u MiP-u. Dobio sam potvrdu da nema problema. I prema našoj satnici, odmah ujutru, mislim da je to bilo oko 11 sati, trebalo je da dođe do susreta sa g. Perovićem.
Mi smo sačekali gđu Miljanić Kasim automobilom na aerodromu u Podgorici i potom se uputili prema zgradi MIP-a. Na portirnici nam je saoptšeno da ne možemo ući kod Ministra. Na naše insistiranje, portir je nazvao Kabinet Ministra i onda nam je Ministar Perović saopštio da ne želi da nas primi, jer ta pośeta nije najavljena od Saveznog Ministarstva Inostranih Poslova, a on kao Ministar Crne Gore mora poštovati "protokol" i čekati instrukciju iz Beograda.
Gospođa Miljanić se, kako pristoji jednoj dami, ljubazno zahvalila i napuštila zgradu MIP-a i nastavila dalju pośetu Društvu. To je meni tada, bila veoma mučna scena. Mučnija zbog činjenice da je "žrtva" bila naš gost. Taj događaj, nenajavljen od Ministra, stavio je naše Društvo pred dilemu - da li nas to Ministar doživljava kao neku "para" organizaciju, i naše iskreno zalaganje za neke savremene ciljeve NOVE CRNE GORE - ne shvata ozbiljno i svojim činjenjem ih guši?...
Istina, jedan drugi incident, koji će se desiti na Cetinju, sa Ambasadorom Kipra će biti još primitivniji....
Neđe sredinom 1997. godine, Ambasador Kipra, g. Andreas Skarparis, će doći u pośetu Društvu i Crnoj Gori. Sačekali smo Ambasadora u Podgorici i trebalo je, prema prethodnom dogovoru, da ga Društvo odvede do Cetinja, đe bi bio u prilici da obiđe i Dvorac Kralja Nikole. Sa Ambasadorom Skarparisom su bili Ja, Peśo Mrvaljević i Zoran B. Zeković.
Obišli smo Dvorac Kralja Nikole, g. Zoran B. Zeković je Ambasadoru i dodijelio poklon, mislim da je to bio neki srebrenjak Perper što je oduševilo našeg gosta, i kako priliči domaćinu, trebali smo da odvedemo g. Skarparisa na ručak.
Međutim, odjednom odnekud se stvorio službenik Saveznog Ministarstva Inostranih Poslova sa autom, čije ime nijesam nikad uspio saznati, i bukvalno, pred našim očima, ugurao Ambasadora Skarparisa u automobil. Mi nijesmo uspjeli ni da se pozdravimo sa gostom, uspijevši samo da pogledom ispratimo ovaj incident na Trgu Kralja Nikole na Cetinju.
Pisao sam više puta o ovom incidentu Ministru Branku Peroviću, tražeći objašnjenje, ali iz tog kabineta nikad nijesam dobio odgovor. Pretpostavljao sam da se opet radilo o kršenju Saveznih propisa od strane Društva "Crna Gora - Komonvelt" , a znamo kako je tada Crna Gora bila patetično odana Saveznim institucijama, pa makar i na svoju štetu..."
na slici, jedan od osnivača Društva "Crna Gora - Komonvelt" Zoran V. Raičević i kanadski umjetnik Robert Mason prilikom pośete Društvu, Septembra 1998. godine. Tada je došlo i do zajedničkog susreta sa crnogorskim Princom, Njegovom Visošću, Nikolom Drugim Petrovićem na Cetinju, prilikom čega je i dogovoren nastup kanadskog slikara na Cetinjskom Bijenalu kasnije. Prijatelj Društva, Robret Mason je umro u gradu Hamiltonu 2004. godine.
Misija Društva "Crna Gora - Komovelt" je bila sve zapaženija u Crnoj Gori. Mnogi mediji su počeli da objavljuju priloge o aktivnostima Društva, prije svega RTV Crne Gore, RTV Nikšić i Pobjeda.
Neđe, početkom 1996. godine, Društvo "Crna Gora - Komonvelt" pokušava da pomogne crnogorskim građanima prilikom dobijanja viza za odrđene zemlje. Umjesto da odlaze u Beograd, crnogorski građani su mogli da predaju sva potrebna dokumenta u prostorijama Društva u Nikšiću i da kasnije, ukoliko ispunjavaju uslove, dobiju i vizu za Kanadu, Australiju, Veliku Britaniju..., bez potrebe da odlaze za Beograd. Predstavnik Društva je, strogo poštujući proceduru Ambasade, sa ovlašćenjem, nosio dokumenta i pasoše u Beograd, đe je vršeno razmatranje zahtjeva i viziranje pasoša.
Druga važna aktivnost Društva je otvaranje škole Engleskog i Francuskog jezika u prostorijama Društva u Nikšiću. Prostor je izdavan besplatno profesorima Engleskog i Francuskog i počeli su prvi kursevi. Predavanja su držali: prof. Gordana Sarić, prof. Dr. Bojka Đukanović, prof. Željko Musović, prof. Tanja Luburić, prof. Željko Andrijašević, prof. Oksana Raičević, prof. Marina Babić...
na slici, menadžeri grupe "Dancemakers" iz Toronta, koj su u organizaciji Društva boravili u Crnoj Gori, ispred zgrade Crnogorskog Narodnog Pozorišta u Podgorici. Jul 1997. godine.
Društvo "Crna Gora - Komonvelt" je bila nevladina organizacija, nepolitičko Udruženje, međutim javnost je odmah, na osnovu članstva i poruka koje su provijavale kroz određene aktivnosti Društva, zaključila da se radi o misiji koja promoviše Crnu Goru, njenu osobenost i jedan otklon od samoubilačkog zagrljaja u tadašnjoj Saveznoj državi.
NASTAVAK ►
|
