PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IV > TRAGOM STARIH FOTOGRAFIJA


19 Feb 2011

 

 
 VEZIROV MOST U PODGORICI  

 za web site iz Pogorice - Žarko Miranović

Najstariji gradski most na Morači je Vezirov most, koji spaja obale te rijeke između Maloga brda i Gorice, odnosno povezuje naselja Momišići i Zagorič. Inače, od prvobitnog Vezirovog mosta ,,preteklo” je samo njegovo ime: nakon što je stradao tokom ratova (minirali ga i austrijski vojnici, prilikom povlačenja), nekoliko puta je renoviran, odnosno rekonstruisan. Jedno vrijeme taj most je (zvanično) nosio ime narodnog heroja Vaka Đurovića, mada je u narodu, uglavnom, zadržavao staro ime.

,,Pravi” Vezirov most građen je u periodu od 1775. do 1778. godine, a zapisi kažu da je to urađeno po naređenju turskog poglavara Mehmed-paše Bušatlije. Ostalo je zabilježeno i da je za gradnju toga mosta, navodno, korišćen novac, sakupljen tokom turske pohare Kuča (1774). Po predanju, kreč koji je odredjen za gradnju zagađivan je umjesto vodom jajima i u takvom stanju je morao ostati u šupi 3 godine da sazri, pa je tek upotrebljavan za zidanje. Obavezno prikupljanje jaja vršeno je u okolnim selima, posebno Zeti.

Za Vezirov most vezana je poznata legenda, koja govori da je, navodno, ,,ozloglašeni car Dukljan” (što je narodno ime za rimskog cara Dioklecijana) bio verigama (lancima) vezan i prikovan za Vezirov most... Dugo je Vezirov most bio jedini koji je premošćavao Moraču u njenom donjem toku. Predanje govori da je od plijena sakupljenog u prvoj pohari Kuča, skadarski paša Bušatlija odlučio da sagradi most koji će olakšati put od Skadra ka Hercegovini.

Izgradnja mosta trajala je dugo. Do danas je ostala upamćena priča o tome kako su neimari kreč za zidanje umjesto vodom, gasili jajima i mlijekom. Saznavši da radovi sporo napreduju, bijesni paša je pozvao graditelje da mu objasne zašto kasne. Majstori su mu objasnili da će most sagrađen po njihovoj zamisli duže trajati, jer mlijeko i jaja čine kreč kvalitetnijim. Treba čekati sedam godina da kreč odstoji i tek nakon toga možemo da počnemo da zidamo, pravdali su se majstori. Paša je bio ljut zbog tolikog otezanja, ali je morao da se pomiri sa odlukom majstora.

Godine su prolazile. Most je polako, ali sigurno spajao kanjon Morače. Nakon što je postavljen posljednji kamen most je zablistao u punom sjajnu. Vitak luk, visok oko 20 metara nadvisio je rijeku. Mostu su se radovali podjednako Turci i Crnogorci, trgovci i hajduci. Most je imao i dvije kule u kojima se nalazila naoružana turska posada. Kapije na kulama noću su zatvarane kako bi se spriječio upad Crnogoraca u okolinu grada. U toku oslobodilačkih ratova 1876­78. most je bio neznatno oštećen. Nakon oslobođenja Podgorice od Turaka, most je renoviran, a kapije koje su ga obezbjeđivale bile su srušene.

U periodu između dva svjetska rata Vezirov most je i dalje služio namjeni, iako je nizvodno, kod ušća Ribnice u Moraču bio sagrađen željezni most. Nakon ostupanja njemačkih jedinica iz Podgorice 1944. Vezirov most je miniran, ali nije bio znatno oštećen. Međutim, prilikom rekonstrukcije nije zadržan njegov provobitan izgled, pa je Podgorica izgubila jedan važan kulturno­istorijski spomenik. Danas o ljepoti zadužbine skadarskog vezira svjedoče samo gravure, crno­bijele fotografije i stari zapisi. I poneka sijeda glava koja se sa sjetom sjeća prohujalih vremena.