Header Graphic
Crna Gora u tekstu i slici > Crnogorski obicaji - slave


 

OBICAJI NA SLAVAMA U CRNOJ GORI

Svaka pravoslavna i katolicka kuca ima po jedan dan u godini koji slavi i to se zove krsna slava ili krsno ime. To je ustvari slavljenje svetitelja, onako kako je predvideno crkvenim kalendarom, a za koga se vjeruje da je zaštitnik loze i porodice, odnosno bratstva. Od davnina postoji vjerovanje da su se na taj dan krstili neki nasi preci, ili da se toga dana desila neka radost u kuci, bilo da se izbjegla neka nesreca ili da se ispunila neka nada. U znak zahvalnosti prema svetitelju cije je ime u crkvenom kalendaru zapisano toga dana, ljudi su taj dan odredili za svoju slavu, a u cast svetitelja koji predstavlja posrednika kod Boga. Svetitelj je ujedno i zaštitnik porodice, bratstva, pa i plemena. Najcešce jednu istu slavu slavi citavo bratstvo ili više bratstava, pa cak i citavo pleme (kod katolickih malisora), o cemu ce kasnije biti više rijeci. Krsna slava se ne mijenja i ona se prenosi s koljena na koljeno, sa potomstva na potomstvo. Istina, ima malo slucajeva da je neko promijenio krsnu slavu. To se moglo desiti iz više razloga. Mi cemo ovdje navesti jedan razlog za koji smo nedavno culi i koji je istinit. Predak današnjih Stojanovica iz Pažica kraj Danilovgrada, od bratstva Martinovica iz Bajica kraj Cetinja, pobjegao je od krvne osvete i stanio se u Pažice. Slavio je krsnu slavu Svetoga Jovana (20.januara). Kako je ode obicaj da svi idu na slavu svakome komšiji ili prijatelju, to je domacin morao ove ljude docekivati sa dosta hrane i pica, a taj trošak nije bio mali za ovog siromašnog inokosnog Stojanovica (koji je uzeo prezime Stojanovic, takode zbog krvne osvete). Za slavu se morao zadužiti, da bi kasnije oskudijevao vracajuci dug. Ta "nevolja" ga je natjerala da uzme krsnu slavu Svete Petke koju slavi najveci broj bratstava u Bjelopavlicima.

U Crnoj Gori se slavi mnogo svetitelja, a najviše je onih koji slave: Svetog Nikolu-Nikoljdan, Svetog Arhandela Mihaila-Arandelovdan, Svetog Jovana-Jovan(nj)dan, Svetog Velikomucenika Ðordija Ðordije-Ðurdjevdan, Svetu Petku itd.

Pored krsne slave, neke kuce-porodice obilježavaju, prislužuju, proslavljaju (prislavice, poslužbice) još jedan dan u godini u vezi sa nekim svecem. To cine oni ljudi ili bratstva kojima se toga dana desilo nešto izuzetno lijepo ili (zbog nekog grijeha) nešto loše. Istina, taj dan se ne obilježava kao krsna slava, vec više kao dan kada se odaje poštovanje i zahvalnost tom svecu. Toga dana se u krugu porodice ili manjeg bratstva pripremala manja svecanost, koja se obicno obilježavala boljim i svecanijim ruckom.

U stari vakat, skoro svaka kuca je imala ikonu sveca ccju slavu slavi i ona se držala na vidnom mjestu na zidu sobe. Ako je neko imao kandilo, ono se držalo ispred ikone. Inace, obavezni simbol krsne slave i danas je svijeca, koja na dan slave gori od ujutro do uvece.

Krsna slava je za vjernike najveca svetinja. Kada se neko zakune:"Krsne mi slave" ili "Svetog mi Nikole" (ako mu je to krsna slava) treba mu vjerovati, jer se zakletva izgovara sa velikim strahopoštovanjem. Kada se kletva odnosi na slavu, kao:"Nit slavio nit se veselio", ta kletva se prima sa užasavanjem i strahom.

Po pravilu, krsna slava se slavi tri dana. Neki vjernici (u Sandžaku) drugi dan nazivaju pojutarje, a treci ustavci. Toga dana prijatelji odlaze. Istina, ima slucajeva da prijatelji odlaze cetvrtog dana. Obicno su imucne porodice slavu slavile tri dana, što neke i danas cine. Pored ovoga, zajednicko za sve one koji slavu slave je da obavezno na slavu dolaze odive i neko od glavnih prijatelja. Oni najcešce dolaze uoci slave. Takode, za slavu se kolje dobar brav ili prase, a kod nekih cak i po dva brava. Interesantno je napomenuti da se za tu priliku klao najbolji brav. Nerijetko se dešavalo da domacin kuce mjesec-dva pred slavu posebno hrani brava koga je odredio da kolje za slavu. Na ovo upucuje dobro poznata narodna prica koja govori kako je nekom domacinu crkavala stoka i kada mu je neki mudrac rekao da je to zbog toga što za slavu kolje najslabije živince, umjesto da kolje najbolje. Nesrecni covjek je poslušao savjet mudraca i ubuduce je za slavu klao najbolje iz obora. Od tada mu stoka više nije crkavala, i sve mu je pošlo u napredak.

Svi pravoslavni vjernici u Crnoj Gori za proslavu krsne slave spremaju slavski ili krsni kolac tzv. Krsnjak. To je okrugao hljeb od pšenicnog ili bijelog brašna, ukrašen sa gornje strane krstom i drugim figurama od istog tijesta, ili proskurama - drvenim pecatom za ukrašavanje slavskog kolaca. Krsni kolac se uz molitvu na dan slave presijece sa donje strane unakrst i prelije vinom. Ovo cini sveštenik zajedno sa domacinom kuce, a ako nema sveštenika to cini domacin kuce sa još nekim iz porodice, po mogucnosti, muškarcem.

Na osnovu razgovora sa velikim brojem starijih ljudi iz raznih krajeva Crne Gore, došli smo do zakljucka da su obicaji obilježavanja krsne slave u najvecem dijelu isti ili slicni. Mi cemo ovde dati cjelovit opis obilježavanja krsne slave u Bjelopavlicima, i s obzirom na njenu specificnost, kod katolickih Malisora u Zeti, a zatim cemo navesti razlike tamo de one postoje.

U Bjelopavlicima se obicno kaže da je Sveta Petka krsna slava svih Bjelopavlica. To je donekle tacno, jer najveci broj bratstava u Bjelopavlicima slavi Svetu Petku kao svoju krsnu slavu, a samo jedan mali broj bratstava slavi druge slave. Razgovarali smo sa velikim brojem ljudi iz više sela u Bjelopavlicima i niko nam nije znao objasniti zašto su brojna bratstva odabrala Svetu Petku kao svoju krsnu slavu. Jedino što se moglo cuti je da se Sveta Petka u Bjelopavlicima slavi od davnina, i da niko od Bjelopavlica ne prislužuje drugu slavu, prislavicu.

Svaki domacin u Bjelopavlicima se priprema da proslavi krsnu slavu uz bogatu trpezu. Nastoji se obezbijediti dobar brav, koji se pece, a ponede i kuva. Pored ovoga, na trpezi se nalazi dosta pršute, sira, salate, priganica, slatkiša, a od pica dosta rakije i vina, kao i domacih sokova. Domacica ispece slavski kolac od pšenicnog brašna koji je ukrašen raznim figurama od istog tijesta.

Glavna svecanost je na dan slave. Medutim, odive koje se nikada ne zovu, ako žive nede daleko, najcešce ce doci uoci slave i svakako neko od glavnih prijatelja, koji se, takode, ne zovu. Ustvari, u Bjelopavlicima se na slavu niko i ne zove. Jedino se može pozvati neki poznanik ili dobar drug koji živi u nekom drugom mjestu. Ujutro, na dan slave, domacica zapali veliku voštanu svijecu i kandilo, ako ga ima. Soba je lijepo uredena. Na stolu je postavljen krsni kolac, a pored njega gori svijeca. Kada gosti dodu na slavu domacinu i domacici cestitaju slavu govoreci:"Srecna slava" ili "Neka vam je na zdravlje Sveta Petka". Nakon toga, gosti sjedaju za sto. Na stolu se, prije dolaska gostiju, postavi: pršuta, pecenje, kuvano meso, sir, salata, priganice, kolaci i svakako, vino i rakija. Ako neko od gostiju pije sok bice njime poslužen. U današnje vrijeme trpeza je bogatija i raznovrsnija, a i izbor pica je veci. Svi oni koji sjede za stolom ni jednu cašu nece popiti što nece nazdraviti domacinu uz cestitku krsne slave. Slavi se cijeli dan, do kasno u noc. U stari vakat, slava se slavila po tri dana. Naravno, oni siromašniji to nijesu mogli ciniti zbog velikih troškova. Buduci da u Bjelopavlicima najveci broj porodica slavi istu slavu i da ovaj kraj zauzima veliki prostor, to sveštenik ili sveštenici nijesu u mogucnosti da istoga dana dodu u svaku kucu i uz molitvu presijecu slavski kolcc. No, tamo de dode, sveštenik i domacin, ili neko od muških glava iz kuce, stojeci okrecu kolac s lijeva na desno, to se odvija uz sveštenikovo pojanje. Na kraju, ovog rituala sveštenik sa donje strane nožem presijece unakrst krsni kolac i takode, unakrst ga prelije crnim vinom, pa se njih dvojica tri puta poljube u lice i tada sveštenik kaže:"Domacine, srecna ti slava, mnogaja ljeta". Poslije ovog cina, i sveštenik sijeda za sto, gdje biva pocašcen bogatom trpezom. Svešteniku se daje odredena suma novca za njegov dolazak. Ako nema sveštenika, Krsni kolac sijece domacin kuce sa još nekim muškim clanom iz kuce, a može i sa kumom ili prijateljem.

Na slavu se u ovom kraju ne donosi ništa od poklona, osim što odive donesu neki sitniji dar svojima u rodu.

Slavu nam je opisao Milivoje Stojanovic iz Pažica, star 72 godine, a tacnost njegovih navoda potvrdilo je više sagovornika.

Kod katolickih Malisora svako pleme u Malesiji ima svoju krsnu slavu. Nije poznato da se u nekom plemenu slavi više slava. Tako npr. U Zatrijepcu, koji ima šest sela, svi žitelji slave Malu Gospu koja se uvijek proslavlja prve nedelje u oktobru.

Svaki domacin u Malesiji, ako ima svoje ovce, najmanje mjesec dana prije slave, odabere po jednog, a nerijetko i po dva brava, koja ce malo bolje prigledati da bi za slavu imao što deblje i ljepše meso. Ukoliko nema stoke u svom oboru, on ce gledati da kupi najboljeg brava ne gledajuci koliko košta. Pecivo se najcešce, ili bolje reci uvijek pece cijelo i to uoci slave. Domacica se stara da se obezbijedi u dovoljnim kolicinama: sir, pršuta, salata, kolaci.

U ovom kraju se rijetko ko zove na slavu, jer odive koje su udate u drugo pleme i glavni prijatelji, a zatim kumovi i pobratimi, dolaze na slavu nepozvani. Jedino se pozivaju poznanici ili dobri drugovi. Gosti dolaze uoci slave na veceru i svakako, sjutradan na dan slave. Niko od gostiju ne donosi poklone, osim odive, koje svojima u rodu donose sitnije i uobicajene darove. Ranije je bio obicaj da gosti na odlasku iz kuce domacina, daruju domacicu novcem. Ovaj obicaj danas ne postoji. Za goste koji su došli uoci slave sprema se bogata vecera na kojoj se poslužuje u izobilju: peceno i kuvano meso, pršuta, sir, razne salate, kolaci, a od pica vina, rakija i sokovi. Istom hranom se ugošcavaju i oni koji dodu na dan slave. Ustvari, i ovdje se tri dana slavi. Ujutro, na dan slave, domaci ukucani zapale veliku voštanu svijecu i kandilo (ko ga ima). Kandilo gori tri dana, koliko traje slava. Pošto u plemenu svi slave istu slavu i svi ocekuju svoje goste, obicaj je da rano ujutro na dan slave jedni drugima idu u kucu i cestitaju slavu (na kafu i rakiju). Tada se obicno poslužuje kafa i rakija (komšija, brat, rodak). Za vrijeme slavljenja, obavljaju se samo najnužniji poslovi u kuci i oko stoke. Nije rijedak slucaj da se na slavi zapjeva i zaigra, jer kako kažu to je radost i kuce i plemena.

Kod katolickih Malisora se ne sprema slavski kolac, pa sveštenik i ne dolazi u svaku kucu radi prekade. Ovdje je obicaj da se uoci Nikoljdana pozove fratar da prekadi citavu kucu, uz božiji blagoslov.

Opis ove slave mi je opisao Dede Cacovic, iz Zatrijepca, star 78 godina.

Za razliku od malisorskih katolika, kod katolika u Kotoru i šire (skoro u cijeloj Boki) najviše se slave kao krsna slava Sv. Luka 18.XII, Sv. Tripun 1.XI, zatim Svi Sveti 3. II itd. I ovdje se za slavu sprema bogata trpeza. Nekada se za tu priliku obavezno klao dobar brav i služilo se dosta drugih jela. Za slavu se sprema slavski kolac koji se ovdje naziva - krsnjak. On je lijepo ukrašen sa gornje strane raznim figurama od tijesta. U sredinu krsnjaka stavi se dosta debela svijeca, koja pored kandila, gori cijeli dan. Domacin kuce, sa još nekim clanom porodice prelomice krsnjak, što znaci da to ne cini sveštenik, kao kod drugih vjernika u Crnoj Gori. Na slavu se dolazi bez poziva. Jedino se može pozvati kum ili neki poznanik. Gosti obicno dolaze na rucak. Muškarci mogu na dar nositi flašu pica, a žene voce, keks i sl. Slava se slavi samo jedan dan i toga dana se služi sveta misa. Detaljan opis ove slave dala nam je Petrovic Tonka iz Škaljara - Kotor, stara 75 godina.

Andrija Jovicevic je u knjizi "Zeta i Lješkopoljci" dao opis krsne slave u Zeti, koju smo zbog interesantnosti preuzeli u cjelini, s obzirom na to što se odnosi na obicaje od kraja XIX vijeka.

"Svi zecani, osim Lajkovica, slave jesenja krsna imena, a to je vrijeme kad ljudi posvršavaju najvece domace poslove, priberu ljetinu i spreme se za zimu. Najviše je svecara Sv. Nikole, pa Sv. Srda, Ðurdica, Vraceva, apostola Tome, Sv. Jovana i Sv. Alimpije. Samo Lajkovici slave Petrov-dan.

Slava krsnog imena je u starije doba, skoro do oslobodenja, trajala tri dana. Taj je obicaj bio u Crnoj Gori, a u Malesiji se i danas podržava. Od oslobodenja zecani su uzeli primjer od Crnogoraca i slavu su sveli na jedan dan, na dan praznika.

Na nedelju dana prije domacin pošalje "haber" prijateljima, ili i sam pode, i pozove ih na krsno ime. I najbliži prijatelj, makar bio i zet, nece doci, ako ne bude pozvan. Na sam dan slave domacin urani i odnese u crkvu "punje" i "proskuru", a kad stanu dolaziti gosti, on ih docekuje pred vratima i ulazi s njima u kucu. Prije rucka gosti budu pocašceni rakijom, mezom i kavom, a kada bude vrijeme rucka, jedna žena uzme vagan i punu cepciju vode, a na lijevo rame baci mrežu ili "pešcir" za otiranje ruku, pa posipa gostima na ruke, da ih operu. A kad sjednu za trpezu, domacin uzima zapaljenu svijecu i lopatu žara, na koji stavi tamjan, pa nakadi sebe i one do sebe, i daje lopatu dalje da se nakade svi gosti, zatim uzima krcag vina i napija u slavu božju, govoreci:" U slavu božju i svetoga (ime)! Zdravi, da Bog da!" Sa zdravicom se izrede svi gosti. A kad se pocne jesti, prvo domacin uzme "lozicu", prvi založi i rece:" Pomozi Bože! Elate de, ako Bog da, pocnite"! i onda ustane i gologlav drži svijecu u rukama dokle gosti dovrše rucak. Za vrijeme rucka, on neprestano vice na mlade da donesu na trpezu, cas ovo cas ono, i uvijek nuka goste da jedu i piju.

Trpeza je preko cijelog dana postavljena i puna jela i pica. U Zeti je obicaj, a tako isto i u Crnoj Gori, da se iznese pred prijatelje toliko hljeba i mesa, da ostane iza rucka citava gomila hljeba i mesa na trpezi, da bi covjek rekao da gosti nijesu ništa jeli. Tako isto i o svadbi. Sramota je za domacina da na trpezi ostane malo, on se boji zamjerke, da gosti ne pomisle da je tvrdica i da mu je žao potrošiti.

Na dan slave nece doci niko osim pozvanih, a samo ce doci prosjak i on bude ugošcen kao ma koji prijatelj. Prijatelji dolaze preko cijelog dana i svako mora sjesti za trpezu, jesti i piti. Ima ljudi koji na dan slave obilaze mnogo kuca i svuda moraju jesti i piti. Ispred sunca svi gosti ponovo sjednu za trpezu, pa jedu i piju, i onda zahvaljuju domacinu i idu kuci. U starije doba odive su dolazile na 2-3 dana pred slavu i ostajale su po citavu nedelju iza slave, a sada i one, kao i ostali prijatelji, dodu izjutra i uvece idu kuci.

Zdravice koje se održe u Zeti o krsnom imenu i svadbi, kratke su, one se kažu sa nekoliko rijeci, i nijesu onako duge i duhovite kao u Hercegovini i Crnoj Gori".

Kako i krsna slava kod pravoslavnih u Bijeloj - Boka Kotorska ima svoje osobenosti, to cemo je u kratkim crtama opisati.

Naša sagovornica Zorka Matkovic, stara 80 godina iz Bijele rekla nam je da ona slavi krsnu slavu Sv. Jovana (20. januara), a prislužuje Sv. Ceklu. Inace, u Bijeloj ima više od 60 domacinstava koja slave istu slavu. Za krsnu slavu se sprema krsnjak (krsni kolac), kao i niz drugih jela i pica. Za slavu se uvijek pali svijeca i kandilo. Ako krsna slava pada u petak ili srijedu, onda je sva hrana posna. Za slavu se pozivaju prijatelji, kumovi, ujaci, komšije. Malo ko ce doci nepozvan. Obicno se gosti pozivaju na rucak ili veceru. Muškarci koji dolaze na slavu donose po flašu pica, a žene malo šecera, kafe i sl. Sveštenik dolazi samo ako se pozove da prekadi kolac. Od jela se sprema: supa, ljepše meso sa prilozima, peceno meso, pršut, kolaci i drugo. Pošto se supa pojede, domacin kuce sa ostalim muškarcima, uz molitvu, lomi krsnjak. Onaj koji sjedi u celo trpeze da domacici jednu cetvrtinu krsnjaka, a ona njemu šipak (nar). Pri tom mu govori da je od boljega dara i uz to mu daje punu bocu vina. Pošto u celo trpeze sjedi najcešce ujak, kum ili neko ko je posebno poštovan od porodice, taj je obavezan da održi govor-zdravicu.

S obzirom na to što svi oni koji slave istu slavu ne mogu odlaziti jedni drugima na cestitku, obicaj je da se to obavi sjutra vece. Inace, slava se slavi tri dana. Nekada ranije, pozvani gosti su dolazili i uoci slave. Sada se to cini rijetko. Ovdje treba navesti i to da domaci idu u crkvu sa proskurom i to prvoga dana ujutro. Proskuru cini mali krsnjak i pola litra vina. To se zamota u bijeli faculet i ostavlja u crkvu.

Naša sagovornica nam je rekla da je i u ovim krajevima bilo slucajeva da neko promijeni krsnu slavu, ali razloge za to nije mogla navesti.

Razgovarajuci sa ljudima iz raznih krajeva Crne Gore, zapazili smo da kod obilježavanja krsne slave postoje i neke razlike od mjesta do mjesta, pa cak i kod onih koji slave istu slavu. Navešcemo neke od tih razlika.

Kod malisorskih katolika se ne pravi slavski kolac i sveštenik se ne zove da prekadi kucu na dan slave.

U Rijeckoj nahiji nekada se slava slavila tri dana, a sada jedan dan. Kuca se prekaduje i krsni kolac sijece na dva dana ispred slave. Ako je slava u srijedu ili petak onda se toga dana obavezno posti, jelo se sprema na ulju i to obavezno riba.

U Katunskoj nahiji slava se obilježava razlicito od sela do sela. U Pješivcima se na dan slave pravi veselje i omladina se okuplja na sijelo i danju i nocu.

U Pivi je uvijek na trpezi riba, pogotovo kod onih koji slave Sv. Nikolu, a pored toga sprema se: cicvara, sukane pite, meso, sir, skorup, a od pica rakija i medovina (medovina je pice koje se sprema od meda u sacu i vode i kada to pocne vreti, kada nadode, kroz mjesec dana, lijepo je piti).

U Lješkopolju oni koji dolaze na slavu donose ko šta ima: rakiju, keks, kafu, šecer itd. Slava se slavi samo jedan dan. Ispred glavnog prijatelja na trpezu se stavlja pecena glava ili plece od brava. Na slavu se dolazi ujutro. Sprema se kuvano žito-pananija. Ako je slava u petak ili srijedu, jelo je posno i obavezno se riba mora naci na trpezi.

Na kraju treba navesti još jedan detalj koji je vrijedan pažnje. Naime Arhimandrit Justin Popovic u Žitiju Svetog oca našega Petra prvog mitropolita cetinjskog, cudotvorca, objavljenog u knjizi - Boj Crnogoraca s Mahmut pašom, objavljenoj na Cetinju 1996. godine, na strani 23. navodi:"Bješe ušao u ta vremena još jedan rdav obicaj u narod. Naime, kada bi slavili krsno ime, mnogi bi ga slavili i po nedelju dana, kao da se slavlje krsnog imena sastoji u pretjeranom jelu i picu i raskalašnosti, a ne u molitveno slavlje i cestovanju Boga i njegovih ugodnika. Tako se dešavalo da gosti pojedu sve i onako siromašnoj sirotinji i ostave iza sebe gladnu decu i prazne domove. Videci tu nedobru stvar, Sveti Petar izade jednom pred Crnogorce sa krstom u rukama, pa podigavši poslije besjede obje ruke k nebu, glasno rece: Cujte me, Crnogorci, i neka me cuje Bog i sve planine: Ko od sada bude slavio svoje krsno ime kao do sada, da Bog da ga s krvlju slavio! Ova svecana i strašna molitva Svetog Petra tako podejstvova na sve Crnogorce, da od tada kao nekim cudom nestade ovaj rdavi obicaj medu njima"  

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved