Header Graphic
CRNA GORA NA DLANU > Crnogorci u Argentini - drugi dio


19 May 2005

 

Na groblju u Madarijagi


Image


Stigli smo na gradsko groblje u Madariagu, mjesto de se decenijama sahranjuju Crnogorci, doseljenici ovih krajeva. U Madarijagi ne postoji poseban dio gradskog gorblja ili crkva sa grobljem, kao što je to slucaj u Buenos Airesu, Chaku i drugim mjestima u Argentini. Ili kao u Hazletonu u Pensilvaniji, Bear Crack-u u Montani, ili nekom drugom mjestu gdje su naši emigrirali.

Medutim, naši iseljenici u ovim krajevima su bili toliko mnogobrojni da je njihov uticaj u svim organima vlasti i društva uvjek bio dovoljno dominantan. U glavnom je vladao osjecaj kao da su oduvjek živjeli na tim prostorima. Takode, svakodnevno pristizanje Crnogoraca u velikim brojevima je doprinjelo razvojem i proširenjem naše kulture i naslijeda, imovine i sredstava. Jednostavno receno, brojnost i uticaj Crnogoraca u General Madariagi i okolnim krajevima bio je toliko veliki da su se uvek osjecali kao "svoji na svome" i nije se osjecala potreba za izdvajanjem.

Image

Vjerovatno nikada nikome necu moci dovoljno dobro da opišem sve ono što sam osjecao prolazeci kroz to daleko mjesto na kojem zauvjek u miru pocivaju kosti tih hrabrih ljudi, koji ime i slavu našeg malog naroda proniješe dalekim prostranstvima Južne Amerike. Moji dragi saputnici i domacini su se neprestano cudili zbog cega slikavam baš svaku nadgrobnu plocu, svaki kamen na kojem je urezano bilo kakvo sjecanje ili ime. A svaki grob u Madariagi, u stvari predstavlja spomenik smjelosti i hrabrosti naših predaka, takode simbol je patnje, nostalgije, želje za životom i svega što ti ljudi donesoše sa sobom iz svoje stare domovine. Onaj koji valja taj odlazi – ove rijeci koje procitah prije dosta vremena u Sjecanjima Timotija Jokanovica, neprestano mi odzvanjaše u glavi. Kaže: “Hrabri, dobri, tužni Vi otidoste. A mi? A mi potomci onih koji ostadoše, ili se vratiše, danas gotovo ništa ne znamo o vama, o vašoj djeci, o svemu što proživjeste sa cim se boriste.” Jeza i užasan osjecaj stida u meni pred grobovima, hladnim i tihim, ali grobovima koji govore.

Image

I ja sebi kažem, trežeci opravdanje i krivicu u isto vrijeme. Možda i ja mogah ucinjet nešto, više! Ali nije kasno, definitivno nije, vjerujem u to! Ko je kriv tu, ode, tamo, i ima li uopšte krivaca? Zli ljudi, ili bezumi, oni bez traga i korijena, bez osjecaja za sadašnjost i buducnost, bez imalo poštovanja prema prošlosti i njih samih. Nema ko nego "oni“ koji god da su?! Proveja mi kroz misli... Znam ja da je uvijek bilo i onih koji htjedoše da urade, koji radiše i svaka im cast za sve. Obecah sam sebi da necu biti medu onima koji to samo htjeoše, obecah sebi da cu uspjeti. Slike i misli mi se neprestano smjenjivaše, a skoro kao da sam sanjao. Dobri naš domacin Vaso udari me po ramenu i ja se „probudih“ iz tog cudnog stanja, i nastavismo obilazak. Ja moje slikavanje, a Vaso nevjerovatnu pricu o svakome Crnogorcu koji pociva tu na tom mjestu, u dalekoj zemlji Argentini, na gradskom groblju u Gral. Madariagi. Neke sahraniše prijatelji i braca Crnogorci, neke njihove familije, druge Crnogorska, Crnogorska -Yugoslovensko; Yugoslovenska - rijec je uglavnom o istom društvu - naziv Društva uzajemne pomoci u Madariagi se više puta mjenjao kroz istoriju... Prvo se zvalo Crnogorsko onda Crnogorsko – Jugoslovensko, da bi na kraju nakon II svjetskog rata dobilo naziv Jugoslovensko društvo Njegoš, naziv koji i danas nosi, društva uzajamne pomoci.

Image

Društva uzajamne pomoci brinuše o svima. Cak i o onima koji ostadoše neženje, a takvih je bilo mnogo jer mukotrpno radiše i nadaše se u povratak rodnoj zemlji. Oni su uvjek mogli racunati na bratsku pomoc svojih zemljaka. Nijedan Crnogorac, bez obzira koliko je bio siromašan, nije umro sam i napušten od svojih zemljaka, jer je društvo uzajemne pomoci brinulo o svakom ko nije imao familiju i sredstava. Pomalo poce da pada mrak. Naša posjeta Maderijagi se privodila kraju. Stadoh još jednom na ulaz u gradsko groblje, dobro pogledah, zatvorih oci i opet ponovih dato obecanje. Svratismo još do Daniela Markovica na pršut i cašu vina, pa zatim kod Jankovica kuci da se pozdravimo sa našim domacinima. Dragi prijatelji, vidimo se u Crnoj Gori prije nego što iko od nas to može da zamisli. To rekoh siguran u svoje rijeci više nego ikad to tad.

Povratak u Buenos Aires

Image

"Down town" Buenos Aires

Ustadosmo u ranu zoru, nede oko 4 ure ujutro, dok je Madariaga još uvjek bila u mraku. Bilo je veoma hladno jutro, nego srecom dobro se "naoružah" toplom odjecom prije polaska za Argentinu; stvarima za koje sam mislio samo da mi otežavaju prtljag, ionako prepun knjigama, i drugim poklonima koji su namjenjeni mojim prijateljima. Sjedosmo u Rodolfovog Forda i zaputismo se nazad kroz pampase. Prepoznah crnogorsku zastavicu okacenu na unutrašnjem retrovizoru, koju mu poslah poštom prije mnogo godina. Vozili smo se potpuno ravnim putem, gotovo bez krivina, kroz jutarnju sumaglicu i sjecanja na predhodne dane. Krenusmo nazad prema Buenos Airesu. Ja kao i uvjek, i dalje nastavih da sanjam otvorenih ociju. Stalno sam zamišljao desetine grupa emigranata kako na kocijama i drugim zapregama, nakon i više mjeseci iscrpljeni od puta, sa citavim životima spakovanim u par kofera, stižu u malo gaucko selo na jugu. Zamišljah pijacu i zemljoposjednike koji svakodnevno dolaziše tu u potragu za svježom radnom snagom, za onim što jednom davno i sami bijaše. Zamišljah tek pristigle emigrante, željne da što prije osjete novi život na novom kontinentu. I prvu (ne)prespavanu noc u toj novoj domovini, nebo prepuno zvijezda, srce puno nostalgije, dušu satkanu od nadanja, želja...

Image

Casa Rosada

Na putu za veliku prijestonicu ponovo smo prošli kroz beskrajna polja prepuna krdima krava. Videsmo ljude na konjima, izolovane farme... Cijelim putem se osjecao miris sela, ali ne nicega do tada meni poznatog. Nešto nevidljivo, primamljivo i skroz egzoticno, a gotovo potpuno neosjetno. Ipak me je opominjalo da nisam kuci, vec da sam daleko, na drugoj hemisferi "tamo de voda se sliva u suprotnu stranu", kako negdje davno napisa jedan od onih koji se vratiše u svoj rodni kraj. Usput svratili smo u neki od tipicnih Argentinskih caffea, na po jedan Cafe y Lece (Kafa sa mlijekom), cisto da se malo razbudimo i dodemo k sebi od izuzuzetno napornog, dugog i monotonog puta. I uz cuvene Medialunas, koje mi moram priznati vec nedostaju, uostalom kao i cijela Argentina, a najviše njeni topli i otovoreni ljudi... Medialunas su slatki kolacici u obliku polumjeseca od izuzetno mekanog tijesta, koji su jedna od najtradicionalnijih jela koje se servira za dorucak, uz naravno nezaobilazni tost sa dulce de lece (slatko od mlijeka-neka vrsta krema od šecera, mlijeka, vanile; koja je najbolja kad se pravi kuci, domaca. Najukusnije koje sam probao pravi Laura Jokanovich). I zatim, još neka dva sata do ulaza u Dock Sud, veliki most i pred nama lijepi Buenos Aires! Ušli smo sa strane Dock Sud-a, mjesta gdje je nekada u doba najvece ekonomske snage Buenos Airesa, egzistirala najveca kolinija naših iseljenika. Mjesto nekada poznato po pozorištima, mocnim multinacionalnim kompanijama, danas je samo zaboravljeno predgrade naseljeno emigrantima iz sjevernih provincija Paragvaja i drugih okolnih zemalja. Emigrantima koji u Argentini dodoše u potrazi za istim onim stvarima koje decenijama prije njih tražiše i naši doseljenici; samo mnogo godina kasnije u doba kada je slavni Peron otvorio granice i za njih.

Image

Ulica u slavnom predgradu La Boca

Što da kažem o Buernos Airesu? Ja kao mali Crnogorac, koji samo pretenduje, zaista se ne osjecam dovoljno velikim da bilo što napišem o tom gradu. Što vec, mnogi prije mene nijesu rekli ili napisali, oni za koje ni zrno graška nijesam. Dosta sam u životu proputovao i bio na mnogim meridianima, ali niti jedno mjesto me nije ovako "prigrlilo" za sebe, na ovako topao nacin. Kao da mi je tu mjesto. Kao da više nikada ne moram da se vratim svojoj dragoj Boki. Od samog dolaska u Buenos Aires, svi dragi ljudi sa kojima godinama saradujem, izdvojili su dovoljno vremena i pored svojih svakodnevnih obaveza i posla, za mene i ono zbog cega sam najviše i došao; spoznaja onoga što današnji Argentinci našeg porijekla znaju i njeguju, od onoga što su im ostavili njihovi stari, a što je donešeno iz stare domovine.

Image

La Boca

Interesantno je da sam odmah par sati nakon dolaska imao priliku da budem zapljusnut starim i novim poznanstvima. Naime u Ambasadi Srbije i Crne Gore, gdje sam po pozivu mog dragog prijatelja ambasadora SiCG Ivana Saveljica pošao, zajedno sa upravom "Zete", docekao me Veliki skup od mnogo ljudi prireden, u cast odlaska službenice, opraštajno vece za nekoga, za mene vece dobrodošlice u ovu prelijepu zemlju. Tu sam prvi put uživo upoznao "sva lica i nalicja naše emigracije" .Tamo je bilo svega, od veoma uspješnih mladih biznismena koji posluju u ovoj zemlji, preko stare emigracije svih boja i zastava.Onih što još uvjek žive onu lijepu Jugoslaviju, gdje se svi tako mnogo voljesmo i u kojoj svi tako srecno živjesmo, onih koji još uvjek sanjaju kralja i stare kod nas vec odavno zaboravljene podjele... Ali i one Argentince koji znaju da im je neko nekada došao iz daleke zemlje, male kamenite, koju vole iz prica i sjecanja koje im ostaviše preci.

Image

Ambasador Srbije i Crne Gore u Argentini Ivan Saveljic i Gordan Stojovic Montenegro.com u Palermu –Buenos Aires

Tu sam vidio da ima ljudi koji još uvjek žive istoriju. U potpunosti preživljavaju ono što mi samo u knjigama procitasmo ili jednostavno preskocismo. I baš tada pride mi mladi sveštenik i rece "Pa Vi ste Gordan Stojovic", ja onako iznenaden što mi se neko obratio, neko u svoj toj gužvi, gdje cak pogubih i ljude sa kojima sam stigao. Sa osmjehom na licu rekoh "Da to sam ja", i priupitah iz radoznalosti, "Pa zar se mi znamo"? "Ne, ne znamo se, ali ja znam Vas, prijatelj iz Beograda mi je poslao vašu knjigu". Popricasmo otvoreno, naravno sa mnogo razlicitih stavova, ali bi mi jako drago. Iste veceri, na prijemu predstaviše me jednom od najstarijih Crnogoraca u Buenos Airesu, Bori Novakovicu, iz Bijelopavlica. Boro, koji inace ima 92 godine, svakako ne može nego da impresionira svakoga. Toliko života, energije, teško je sresti i kod mladih ljudi. To je covjek koji u sebi nosi odredeno nasljede, ideologiju koju predstavlja na takav nacin da i najveci neistomišljenici, pa i protivnici, mogu samo da poštuju. Odmah mu rekoh od kojih sam, i naravno znao je jako dobro moju familiju, i odmah se sjetio strane na kojoj se gotovo citava moja uža i šira rodbina borila u drugom svjetskom ratu. Prigrlio me kao najrodenijeg, a i ja njaga i baš u tom trenutku dode ambasador i ja rekoh: Evo nas tri Bjelopavlica, niko nije ka mi. I tako stadosmo, tri generacije Bijelopavlica, u Ambasadi u Buenos Airesu, u zgradi koji Nikola Mihanovic veliki Hrvatsko-Argentinski brodovlasnik svojevremeno pokloni Ambasari kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Svo troje, na istom mjestu, u istoj zemlji, u koju stigosmo iz potpuno razlicitih razloga, i u razlicitim vremenima. Ja na kratko, ambasador na duže, a Boro citav život, vec skoro punih 60 godina.

Image

 

Ova stranica je preuzeta sa www.montenegro.com
 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved