Header Graphic
CRNA GORA NA DLANU > Pavle Kapetanic, rodjen u Argentini 1924.g. ponovo u Crnoj Gori


11 Jul 2005

Jul 2005.

PAVLE KAPETINIC PO DRUGI PUT U ZEMLJI PREDAKA



   Elegantni osamdesetogodišnjak upozorava nas na pocetku razgovora: "Malo sporije zborim". Koristi stare izraze koje su  mnogi u Crnoj Gori zaboravili. A kad zaškripi potpomogne se  ponekom - španskom rijecju.
   "Moj otac je otišao 1907. iz Banjana, gdje im je vec tjesno bilo živjet, bilo ih je mnogo u porodici, malo mjesto, siromašno. Otišao je kao i puno naših da traži mjesto u svijet gdje bi mogao bolje živjet i imati buducnost, a i da pomogne svoje koje ostavlja odje u Crnu Goru. Kad je otišo tamo radio je na željeznicku prugu, postavljao šine, sa isto jednim Kapetinicem koji je tamo otišao par godina ranije". 
   Pavle Kapetinic, prvi Crnogorac koji je davne 1924. roden u La Montenegrini, koloniji crnogorskih doseljenika u argentinskoj provinciji Cako, nalazi se ovih dana u Crnoj Gori. U zemlju predaka došao je povodom objavljivanja knjige La Montenegrina, u kojoj je opisan nastanak pomenute kolonije.  
   Sa njim je stigla i grupa potomaka Crnogoraca koji su se pocetkom prošlog vijeka odselili u Argentinu. Medu njima je i autorka knjige Katalina Milovic.
   Sa Pavlovim ocem Markom Kapetinicem u Argentini su se obreli i njegov stric Petar Kapetinic i Mitar Milovic. Nakon nekoliko godina rada na željeznici zaposlili su se na velikom rancu: "Oni su kod gospodina koji se zvao Nikolas Ambosijus, još se sjecam njega pošto su ga uvijek spominjali kao dobrog covjeka, radili tri godine na njegovom rancu i bili su mu desna ruka", prica Pavle. 
   Za to vrijeme grupa Crnogoraca naselila se u provinciji Cako. Tamo su poceli da gaje pamuk. "Otuda su im pisali da su doznali da se u Caku mora ici da se naseli, da država dava zemlju da rade kad bi se oni tamo doselili. Kad su naši to doznali, odma su otišli tamo. Nijesu znali kakva je ta zemlja, kakva je tamo klima i kakav narod i ima li ga uopšte". 
   Bila je to nepristupacna i neistražena teritorija, kilometrima udaljena od najbližeg naseljenog mjesta. Uz pomoc vodica, jedne Indijanke koja je poznavala teritoriju, na konjima su se probijali kroz šume i visoku travu. 
   "Pricali su da ih je Indijanka dovela do jednog mjesta i rekla da je tu dobro. Zatim se okrenula i otišla u šumu. Prvu noc oni su morali izgraditi nešto oko sebe da se zaštite, pošto su culi da je tu bilo nekih zmija te lete i drugijeh fantastickih živina. A oni su imali svoj vincester, tako da je po jedan stražario a ostali su spavali uz vatru koju su priždili na sredini. Ogradili su se granama, jer su citali da postoji neka  grand beštija koja kad vidi vatru sve pogazi i pobije.  To naravno nije bilo istina, ali jeste da je bilo puno zmija od svake vrste", kaže Pavle. 
   Ubrzo su poceli da oplemenjuju divljinu u koju su došli. Gradili su kuce od drveca, zemlje i slame, poceli su obradivati zemlju, saditi pamuk. Jedine komšije bili su im Indijanci.  
   To je bilo 1917. kada su se oni tu naselili. Pismima su poceli i duge da zovu, a ubrzo su im se pridružila i ona cetvorica koja su im i rekla za ovu zemlju. Nakon nekoliko godina poceli su da prodaju pamuk. Prilikom prve prodaje kupac je uzeo pamuk i pobjegao, nije im platio. Ali vremenom su se izvještili. Radom su išli naprijed, sami su gradili puteve po šumama, da bi bolje mogli doc do grada i mogli prodat robu. Mesa im nije falilo, jer je tamo bilo svake vrste divljaci i sve je to mirno bilo, divljac je prilazila kucama, pa je lako bilo i uloviti. Išli su u grad za so, caj, paštu, raznu robu... Grad je sada daleko 36 kilometara, a onda po šumama bilo je i 40 kilometara. Išli su jedan pješke, a jedan na konja. Prvo izade onaj pješke, koji je krenuo sat prije, onda ga onaj na konja stigne i prestigne, i onda ostavi konja dok ovaj dode, a on ide pješke".  
   I tako sve do 1923, muka i rad. Tada je Pavlov otac, koji je imao 45 godina i bio najstariji, rekao ostalima da više ne ide tako. Sve sami muškarci. I pala je odluka - moraju se ženiti. Dogovorili su se da Marko ode u Crnu Goru i isprosi djevojke za sebe i brata Petra.   
   "Došao je opet u Crnu Goru, otišao je kod Vujacica i isprosio moju mamu, za mog strica Petra isprosio je Jovanu iz Pejovica.   I onda su se vrnuli u Caku. Mama nam je pricala poslije - mjesec dana su putovali brodom iz Italije do Buenos Ajresa, pa opet otole 900 kilometara do Caka teretnim vozom. Kad su došli blizu mjesta gdje su se naselili, gdje završava pruga, uzeli su u kiriju dva automobila - "forda". I onda su njima išli. Ovi koji su ostali vec su znali da ce doc i cekali su ih. Kaže mama, kad su došli u ono mjesto blizu vidu sa obje strane Indijanaca, okitili se i igraju a naši pored njih pucaju. Bože moj kud sam došla, pomislila je?". 
   Sljedece godine rodio se Pavle. "Poslije toga i strina Jovana je dobila dijete nakon dvije godine. Onda su se i ostali ženili. Poslije su došli i drugi. Striko Ðuro sa ženom i dvoje dece. Vremenom ju tu postala velika kolonija. Jedan je zvao jednoga i pomogao mu, kad je ovaj malo omoca zvao je drugoga. Tako da je u najboljem vremenu u La Montenegrini bilo oko 70 familija".
   Prisjeca se Pavle ranog djetinjstva: "Vazda su tamo kad god bi se skupili pricali o Crnoj Gori, pjevali smo naše pjesme, kad smo išli da radimo na polje i kad smo se uvece vracali pjevali smo pjesme, jedni sa jedne strane pocinjali, drugi sa druge odgovarali. Nedeljom ili kojim praznikom kad smo se okupljali vazda smo igradli crnogorsko i pjevali naše pjesme".  U meduvremenu, u La Montenegrini su osnovani klub, crkva i trogodišnja škola.
   Mi smo samo govorili crnogorski, tek kad smo krenuli u školu poceli smo da ucimo španski. Došao je jedan ucitelj kod nas u La Montenegrinu i tamo smo, mi prvo troje djece koji smo stasali za školu, završili prva ti razreda. Kasnije smo pošli u grad Esperanca, 800 kilometara daleko od našeg mjesta. Uveli su nas u cetvrti razred. Nakon 15 dana su nam rekli: Vidite, vi sve drugo znate bolje no drugi u cetvrtom razredu, iako ste malo slabi u španskom jeziku, pa cemo vas mi staviti u peti razred, pošto vi ovdje gubite vrijeme. I na svršetku godine jedan od nas, sin Dušana Svorcana, je bio najbolji u tom petom razredu. Vremenom on je postao doktor medicine, sin Buratovica je bio farmaceut, a ja sam postao gradevinski inženjer".
   Nakon završene škole i njih je, kao i vecinu djece rodene u La Montenegrini, put za poslom i boljim životom vodio širom Argentine. Pavle vec 53 godine živi u velikom industrijskom gradu u centru provincije Buenos Ajres, koji se zove Olavarija. Sa ženom Dalijom ima "sedmero djece, dvoje muško i petero žensko i imamo vec 13 unucadi. Jedan sin je inženjer kao i ja, najmanji sin je hirurg radi u Buenos Ajresu u velikom njemackom hospitalu", ponosno pripovijeda Pavle.
   "Mi njima vazda govorimo o Crnoj Gori, imam neke unuke koji su poceli ucit nešto crnogorski. Ðeca nijesu imali prilike da nauce. Ja sam bio vazda u rabotama, a moja žena nije govorila naški i onda nam nije lako bilo ucit decu. Sada kad imamo malo vremena i ona više zna crnogorski, deca ne, ali unucad su pocela nešto da uce i sve ih više to interesuje".  
   Zahvaljujuci djeci ostvario je san da posjeti svoju dedovinu.  "Prvi put sam došao u Crnu Goru ima cetiri godine. Kad smo ja i gospoda slavili 50 godina braka, onda su nam naša djeca darovali karte da poznamo ono mjesto kojeg su se naši vazda sjecali", po prvi put Pavle za kratko prekida govor.  
   "I ceznuli cjeli život za svoje mjesto i za svojom rodbinom. Oni su vazda pisali rodbini u Crnoj Gori, ali nijesu lako dolazila pisma i odgovori na njih, nekad je po tri mjeseca i više pismo putovalo.  A odgovori su putovali i po godinu dana. A vazda se to cekalo i o tome govorilo. Još se sjecam  kad je moja majka govorila o svojoj kuci, o svom dolu, otac isto o svom mjestu, o komšijama. Oni su se stalno toga sjecali, to je nama ostalo i sada kada idemo i gledamo to ne možemo nego prosut suze, jer oni nijesu imali srecu da to ponovo vide".
   Pavle kaže da je u Crnoj Gori vidan napredak od njegove prošle posjete: "Sada je još ljepše, ima više automobila, vidu da svako djete ima i mobilni telefon, a to nije malo. Istina, ode je bio rat i velika nesreca pa nije lako opet izac iz toga. Gledajuci prirodu, istina u ovom momentu sve je zeleno i fino, sve nam izgleda prelijepo. A kad neko Crnu Goru gleda s ocima od osjecaja baš mu je vazda lijepa".


   

 Predrag NIKOLIC " Monitor"

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved