Header Graphic
CRNA GORA NA DLANU > Sudbina crnogorske kolonije u americkoj drzavi Vajoming


8 Oct 2005

Prenijeto iz lista "Pobjeda" , Oktobar 2005. godine

Krajem 19. i pocetkom 20 vijeka u rijekama ljudi koji su odlazili prema Americi našao se i veliki broj Crnogoraca. Godine 1912. uglavnom im je odredište bio Vajoming, zbog otvaranja rudnika uglja. Danas u gradicu Gebo postoji samo Crnogorsko groblje, prica Donald Bolic, jedan od potomaka prvih crnogorskih doseljenika u Vajoming

Za razliku od nekih drugih naroda, Crnogorci su se iseljavali uglavnom sa namjerom da se nakon nekoliko godina vrate i zaradom poboljšaju život svojih familija.
Sa tim ciljem su se raspršili po citavom novom svijetu, od najisturenijih tacaka Ognjene zemlje do ledenih bespuca Aljaske.
U najvecem broju su se koncentrisali oko mjesta gdje se vec bio naselio jedan broj njihovih sunarodnika i tako su formirali prve kolonije kako u Južnoj tako i u Sjevernoj Americi.
U Sjevernoj Americi najpoznatije i najvece kolonije su bile u Montani i Pensilvaniji, ali vece grupe Crnogoraca su se mogle pronaci u gotovo svim znacajnijim rudarskim centrima SAD, od Aljaske, Jute, Kalifornije, Arizone, Nevade, Kolorada, preko najznacajnijih industrijskih centara Cikaga i Detroita ( Detroit je bio grad sa daleko najvecim brojem naših iseljenika) na sjeveru zemlje, pa do atlanske obale, Pensilvanije i Njujorka.
Do sada se gotovo ništa nije znalo o Crnogorcima koji su se nastanili u Vajomingu, jednoj od najmanjih americkih država po broju stanovnika i ne mnogo poznatu.


Prije nekoliko godina, tacnije 2002, istražujuci po raznim rudarskim dokumentima došao sam do prvih podataka o Crnogorcima koji su živjeli u Vajomingu. Nešto kasnije mi se posrecilo i preko našeg poznatog iseljenika iz Denvera g. Darka Labudovica uspio sam da stupim u kontakt sa jednim od potomaka prvih Crnogoraca koji su se naselili u Vajomingu gospodinom Donaldom Bolicem.
Gospodin Bolic je ispricao autenticnu pricu o životu naše kolonije u toj americkoj državi. Jedan je od rijetkih ljudi koji su na takav nacin, iz prve ruke, mogli da kažu toliko dragocjenih podataka.
- Moj otac je iz jednog malog sela u sjeverozapadnom dijelu Crne Gore, udaljenog 11 kilometara od granice prema Hercegovini. Došao je u Ameriku kada je imao tek 10 godina, zajedno sa jednim rodakom i stricem. U to vrijeme oni su imali po 19 godina. U Ameriku je stigao kao Obrad Bjelica, ali veoma brzo nakon dolaska dogodilo mu se što i mnogima, zbog poteškoca u izgovoru njegovog pravog imena i prezimena prozvali su ga John Bolich, a rodak i stric su samo „izbacili“ slovo „j“, promijenili prezime u Bielica i otišli prema Detroitu u državi Micigen.
Moja majka je bila porijeklom iz Krivošija, od porodice Radulovic.

Otac gospodina Bolica bio je jedan od onih koji su u to vrijeme odlucili da oprobaju srecu u Vajomingu.
- Najveci broj Crnogoraca je tamo poceo stizati 1912. godine, nakon otvaranja rudnika uglja, u gradic koji je tada nazvan Gebo. To je oko 16 km od Termopolisa u sjeverozapadnom Vajomingu. Sjecam se dugog razgovora mog oca i još jednog Crnogorca koji se zvao Mihailo Škuletic, kako su 1923. godine, prebrojavajuci naše doseljenike nabrojali ukupno 124 Crnogorca koji su živjeli u tom gradu. Na žalost, nema ih više živih koji bi mogli pricati o svojim porodicnim istorijama i tadašnjem životu naše kolonije.
Rudnici su se poceli zatvarati oko 1937. i tada je došlo do velikog raseljavanja prema drugim rudarskim centrima.
Šeridan u sjevernom djelu Vajominga koji se nalazio sa druge strane Big Horn planina, je postao atraktivan zbog izuzetno bogatih rudnika, tako da je jedan broj njih pošao tamo. Drugi su otišli u gradic Rok Springs u Vajomingu, takode poznatom po dobrim rudnicima, kao i prema gradicu Hadston u blizini Rivertona.
Mnogi su napustili Vajoming i otišli prema drugim državama, najviše prema Kaliforniji, kaže Donald Bolic.
Crnogorci u Americi su pratili zbivanja u zavicaju, nimalo nisu bili ravnodušni prema ratnim dešavanjima. Naprotiv. Poznato je da su se mnogi vracali u domovinu kako bi se pridružili svojoj vojsci, dok su se drugi dobrovoljno javljali americkoj vojsci i na taj nacin takode pomagali svojoj zemlji. Gospodin Bolic o ovome prica:
- Da, upravo tako, bilo je i jednih i drugih. Moj otac, sa još dosta Crnogoraca, bio je dobrovoljac u Americkoj vojsci. Godine 1917. borili su se u Francuskoj, gdje su ostali do 1919. Upravo to što su se borili protiv istog neprijatelja protiv kog bi se borili i da su otišli ili ostali kod kuce ( Njemacka i Austro–Ugarska imperija), bio je najveci motiv za njihov odlazak, na taj nacin su se osjecali kao da istinski pomažu svoj narod.
Na pitanje kako je tamo danas, ima li naših, Bolic kaže:
- Danas u Termopolisu živi nekoliko naših porodica, ali, kao što sam rekao, vecina je otišla, a u Gebu više nije ostao niko.
Svi smo živjeli u malom rudarskom kampu koji nije pružao dobre uslove za život, posebno mladim generacijama.
 


I pored teškog života mnogi od naših su se iškolovali, završili koleye, dosta njih je radilo u prosvjeti, neki su se bavili i politikom. Tu bih posebno istakao Radosava Ðurovica koji je bio poslanik iz Termopolisa. Prvo je ucestvovao u korejskom ratu kao visoki oficir americke vojske, kada se vratio kupio je restoran i poceo se baviti politikom, i tako je izabran u skupštinu države Vajoming kao predstavnik Hot Springs okruga. Mislim da je jedini razlog zbog kog se nije kandidovao za senat bio to što je imao jako dobrog prijatelja na toj poziciji, pa nije želio da ulazi u konflikt sa njim, inace je bio politicar blistave karijere.
U svakom slucaju, kako su djeca stasavala tako se povecavala potreba za daljim školovanjem, polako su odlazili i preostali stanovnici Geba. Moja familija se, na primjer, odselila iz Geba cim sam poceo da stasavam za srednju školu. Preselili smo se u Termopolis kada sam ja imao 10 godina i išao u šesti razred. Nakon srednje škole, pošto sam dobro igrao košarku dobio sam stipendiju za koledž u Montani, ali uslovi mi nijesu odgovarali, tako da sam se vratio u Vajoming, pa odatle se upisao na Cikaški stomatološki fakultet. Kasnije sam došao u Kolorado gdje sam punih 40 godina, sve do 1998. godine, radio kao zubar.
Isto ovako su, iz istih razloga - školovanja i posla otišli i svi ostali, danas u Gebu postoji samo Crnogorsko groblje.
Veoma slicna sudbina je zadesila i ostale manje i vece crnogorske kolonije u Sjevernoj Americi, mali broj ljudi je ostao da živi tamo, a mnogi su se vratili i u Crnu Goru. U svakom slucaju, porucuje gospodin Bolic, koji je Crnu Goru posjetio dva puta,1989. i 1990. godine, ono na šta treba svi da budemo ponosni je to da su djeca i potomci naših rudara širom Amerike uglavnom postali uspješni i veoma obrazovani ljudi koji su dali, a i danas daju veliki doprinos razvitku i napretku ove velike zemlje.

Gordan Stojovic

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved