Header Graphic
CRNA GORA NA DLANU > Prilog iz Kalifornije


7 Feb 2007

  

 Prica o Andji Bjeletic - najstarijoj Crnogorki u S.A.D. koja je umrla u 105.g.


  
 


Kad je Andja Lalic rodjena, 25, Oktobra 1901. godine, u selu Trepce kod Nikšica, Crnom Gorom je vladao Knjaz Nikola I Petrovic, a u dalekoj Americi gdje se Andja kasnije naselila, Theodor Roosevelt, heroj iz Špansko-Americkog rata u Kubi, koji je neocekivano postao Predsjednik S.A.D. nakon ubistva Predsjednika McKinley-a. Rodjena je kao jedno od jedanajestero djece u siromašnoj kuci, kao što su vecina crnogorskih porodica u to vrijeme bile, od oca Djura i majke Petruše. Kao mnogo nasih Crnogoraca, Djuro Stevanov je otišao na pecalbu u Ameriku odmah poslije Andjinog rodjenja, da bi izdržavao svoju veliku porodicu. Ali i tome je uskoro došao kraj. Balkanski i Prvi Svetski Rat nijesu zaobišli njegovu voljenu i ako siromasnu domovinu, tako da je Djuro sa svojim drugovima, Crnogorcima, pohitao sa povratkom, da bi ucestvovao u odbrani svojega doma od stranog neprijatelja. U tome momentu za njega je patriotizam i ljubav sperema svoje drzave bila važnija nego zarada i opstanak svojeporodice. Djuro, sa svojim najstarijim sinom, poginuo je u tom ratu 1916.g. Porodica Lalic ostala je bez kucnog starješine i u mnogo težoj situaciji nego ikada. Ali, Andja i njena braca i sestre, imale su majku koja je znala iz iskustva što znaci borba za opstanak svoje porodice, što znaci pretrpljeti muke i velike nevolje, i što znaci podizati djecu bez muža. Od svoje majke, Andja je puno naucila što joj je mnogo valjalo kasnije u životu.

  


 


Blažo Sredanovic i Andja Bjeletic u njenom domu u Kaliforniji, 2006.g.

 

 



Kad je Andja imala 20 godina, otišla je u posjetu starijoj udatoj sestri. Kod nje se upoznala sa Djordjom Bjeleticem, covjekom koji se tek vratio iz Amerike i njemu se mlada, zgodna Andja odmah dopala. I ako njih dvoje nijesu, po crnogorskom obicaju, ni jedne rijeci medjusobom progovorili, taj je "Amerikanac" preko porodice Andjine sestre ostavio ponudu da bi se rado oženio sa njom, ako bi ga ona htjela. Andja, iznenadjena i zastidjena, odgovorila im je da ona sama ne smije takvu odluku donijeti, vec da ce razgovarati sa majkom i bracom po povratku kuci i da ce im uskoro dati odgovor. Nedjelju dana kasnije, Andja se vratila kod sestre i saopstila im da pristaje. Sledeci put kad je vidjela svojega buduceg supruga, Djordja, bilo je na dan vjencanja,
9-og Aprila, 1922.g.
 
Djordjev i Andjin medeni mjesec trajao je svega jednu noc. Sjutradan po vjencanju, Djordje je otišao u Srbiju, gdje je kao preduzimac imao neku ponudu i gdje je ostao šest mjeseci, dokle je mlada nevjesta Andja ostala da živi sa njegovim roditeljima. Po Djordjevom povratku, njih dvoje su se odselili u Bilecu gdje su kupili kucu i gdje je Djordje imao prilicno unosan posao.
 
1923. godine Bog je podario Djordja i Andju sa sinom, Božidarom, a samo godinu dana kasnije i drugim sinom, Dušanom. 1926. godine, politicka nestabilnost i ekonomske neprilike natjerale su Djordja da prekine sa preduzimackim poslovima i da se vrati u Ameriku. Po dolasku u Butte, Montana, gdje je vec postojala velika kolona crnogoraca, zaposlio se u rudniku bakra. Zbog Velike Depresije i malo posla, trebalo mu je više godina da sakupi dovoljno novca da bi mogao kupiti kartu za suprugu i sinove da bi mu se pridružili. I tako je dvadesetosmogodišnja Andja, bez znanja i jedne rijeci stranog jezika, krenula na dalek putu - preko pola svijeta, su dva sina od 5 i 6 godina. 

Kad su stigli u New York, prica Andja, htjeli su da ih vrate natrag jer joj je mladji sin, Dušan, bio nesto bolestan. Andja im je, preko tumaca, odgovorila da ih mogu vratit natrag u Jugoslaviju, ali da ce taj put biti o njihovom trošku posto ona nema para za taj put. Kad su to culi, pustili su ih da produže put prema Divljem Zapadu.
 
Kad je stigla u Butte 1930.g., tamo nije našla onu "zemlju nade", vec rudarski gradic u divljem zapadu, gdje se življelo vrlo malo bolje nego u Crnoj Gori. Ali, ona je govorila, da je najglavnije to što je porodica ponovo skupa. Naši ljudi su, u to vrijeme, pretežno radili u rudokopima od zore do mraka, stotinama metara ispod zemlje, a življeli su na board, ili "burt" kako su to naši naseljenici citali, to jeste u kucama gdje su spavali i hranili se. Vrlo cesto po dvojica su spavali u isti krevet: jedan ustane i ode na posao, a drugi koji stigne sa posla uvuce se u isti krevet da prespava, dok se onaj drugi vrati.
 
U Buttu, Djordjiju i Andji rodilo se jos dvoje djece, Jelena, 1931.g., i Jovan, 1933.g. Godinu dana kasnije, rudokop u kojemu je Djordje radio zatvoren je, tako da je bio prinudjen da ide u Aljasku da bi tamo našao posao. Andja je ponovo ostala sama, ovoga puta su cetvoro djece, ali nije zaboravila ono sto je od svoje majke naucila, a to je da se covjek nikada ne smije predati, nego da se mora boriti protiv svakih poteškoca i goleme nevolje. Andja je pocela da radi, i od te male zarade štedjela koliko je mogla, tako da je 1936.g. imala dovoljno uštedjevine da bi kod banke podigla kredit i kupila kucu za $ 900. Neprilike i poteskoce nijesu tu prestale. 1944.g., Djordje se povrijedio na poslu i od tada nikada više nije mogao raditi u rudokopima. Od nadoknade koju su dobili zbog povrede, kupili su još jednu kucu i od banke podigli kredit od $1,100. na nekoliko godina, ali pošto nije voljela da banci placa kamatu, Andja sa svojim trudom uspije da ga isplati za šest mjeseci. 1961. godine, Andjin suprug , preminuo je u 40-oj godini i i sahranjen u Buttu. Kcerka, Jelena, udala se za Radovanom Adžicem i preselila se u Cupertino, California. Odmah po Djordjevoj smrti, i Andja se preselila u Californiju sa sinom Jovanom, diplomiranim inžinjerom, da bi bili blizu svoje kcerke i njene porodice.


 
 



 

Djordje Bjeletic i Andja Bjeletic, 1921.g.


 

 

Andja je bila plemenita žena sa ogromnim osjecajima, a posebno prema rodbini u starom kraju kojeg nikada nije zaboravila. Za vrijeme ekonomskih poteškoca u domovini, od završetka rata pa do 1954.g., poslala je preko 200 paketa rodbini u Crnoj Gori. U Buttu i kasnije u Kaaliforniji, uvijek je bila aktivna clanica svoje crkve i ženskih organizacija. Ona je bila mudra i oštroumna žena, koja se nije plašila da svakome kaže ono što o njima misli, i narod je zbog toga poštovao. Sjecam se 2000. g. kada je naš Princ Nikola II Petrovic bio u posjeti skupu Crnogoraca u San Francisco-u. Na veceri kod porodice Miladina i Bebe Mališic u Cuprtinu, rekao sam Princu  da u komšiluku zivi  stogodišnja Crnogorka i da bi za nju mnogo znacilo ako bi je posjetio. Princ Nikola II je to vrlo rado prihvatio, i mi smo otišli do Andjine kuce. Ušli smo u kucu i našli staricu, našu dragu babu Andju, gdje sjedi u naslonjaci. Kad smo ušli ja sam joj sa vrata viknuo - "Kuma Andjo, evo sam doveo unuka Kralja Nikole da te posjeti. Cuo je za tebe i zelio je da te vidi." A ona je istoga casa odgovorila -  "A,  jesi li tako ti Boga? E, imao si koga dovesti, a Bogami treba i on znati da je imao i kod koda doci." Nikola me sa osmijehom na licu pogledao, prišao je starici i poljubio je. Sjeo je pored nje i, držeci joj ruku, sa njom razgovarao skoro pola sata, to jest, ona mu je pricala o svome životu i kako je kao mlada djevojka nekoliko puta imala priliku da vidi njegova djeda, Kralja i gospodara.
 
Takodje, baba Andja je bila veoma ponosna kad je cula da je unuk njene sestre, g. Željko Šturanovic, postao novi Premijer Crne Gore.
 
Baba Andja je bila poznata svakome u svim našim kolonijama, ne samo u Kaliforniji vec širom citavog Zapada. Ona je bila majka, baba, i prababa - oko koje su se okupljali clanovi obije porodice, Bjeletici i Adžici, a njena unucad, koje je vecinom ona podigla dokle su roditelji radili i zaradjivali, neograniceno su je voljeli i poštovali. Ona im je bila glavni vaspitac i ucitelj našeg jezika i tradicija. Od nje su naucili što znaci medjusobna ljubav u porodici. Porodice Bjeletic i Adzic žive u svojim kucama, ali to je samo zbog toga sto ih je, hvala Bogu, puno i nemoguce ih je smjestiti u jednom domu, ali po svemu drugome oni žive kao jedna porodica. Ta ljubav izmedju babe i njenih unucadi je legendarna u ovome kraju. Ko moze zaboraviti njene vesele oci , njene tople zagrljaje svojim unucadima, i njene umiljene rijeci, "Blago babi,...blago babi.." kad ih je god vidjela.
 
Baba Andja je preminula u San Jose-u 14. Novembra 2006 g, u prisustvu sina Jovana i njegove supruge, Nancy, kcerke Jelene i muža Radovana, svestenika Slobodana Jovica, kao i drugih prijatelja i rodbine. Sahranjena je na Srpsko-Crogorskom groblju u Colmi pored San Francisca. Na sahrani se okupilo preko 300 prijatelja i rodbine. Za sobom je ostavila ožalošcene sinove Dusana i Jovana sa svojim suprugama, kcerku Jelenu  i njenog muža Radovana Adzica, 13 unucadi, 26 praunucadi, i 4 pra-pra unucadi. Babe Andje nema više medju nama, ali njen lik uvijek ce biti pred nama i naše sjecanje na nju vjecno.
 


 

 Djoko J. Vuckovic,             Predsjednik Kluba Montenegro S.F.                            San Jose, CA 

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved