Header Graphic
CRNA GORA NA DLANU > Sjecanja mog života


31 Jul 2005

 

 Timoteo ( Timotije ) Jokanovich - Prica o Crnogorcu iz Argentine

                          Iz knjige "Crnogorci u Argentini", autora Gordana Stojovica

                                                               Sjecanja mog zivota


Ja Timotije Jokanovic, Crnogorac star 60 ljeta, nalazeci se na jednom imanju zvanom Monte Aguara u distriktu Huanguares, petog februara ljeta gosponjeg 1949. u društvu moje voljene supruge Ane Buratovic i naših šest sinova, svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju sjedeci i držeci pogled uperen u beskrajna polja Pampa razmišljao sam o svom zivotnom putu.Iako nemajuci namjeru da ikada ista pišem o mojim sjecanjima niti o mom životu neka me neodoljiva unutrasnja sila neprestalno tjerala na to što je na kraju svega ipak bilo razumljivo posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini kao i sjecanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio citavoga svog života u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta.

I upravo tog dana dogodila se cudesna stvar. Nakon mnogo godina potpune tisine primio sam pismo od mog brata Emilija /Miljana / koji je bio tek trogodisnji djecak davne 1907 godine kada sam ja uz saglasnost svojih roditelja odlucio napustiti rodno ognjiste u selu Trsa na obroncima Durmitora. Uprkos suzama mojih roditelja, otisao sam prije svega jer sam svim svojim bicem želio poboljsati uslove u kojima smo živjeli ali gledajuci svoju uplakanu majku nikada nijesam mogao ni zamisliti da je to rastanak za uvjek i da je više nikada necu vidjeti.


                                                               Moja sjecanja od kad pamtim

U mojoj domovini Crnoj Gori (danas Jugoslavija) ljeta gospodnjeg 1900. bio sam djecak od 10 godina, sin Novice Jokanovica i Mare Malovic (legalno vjencanih) imao sam i brata Dominga /Nedjeljka/ i dvije sestre Petranu i Vidosavu u dobi od 7,5 13 godina. Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja što je opet zavisilo od godine do godine, uglavnom smo se bavili poljoprivredom i stalno se muceci i radeci puno na nasem imanju ipak smo uspjevali kako tako za tamosnje uslove odrzati pristojan nivo života.

Medjutim u tim krajevima zima je bila izuzetno ostra i dugotrajna a snjeg je znao napadati i do dva metra visine ponekad padajuci neprekidno sve do svetog Djordja, naše seoske slave.Za tako oštru zimu trebalo se dobro pripremiti, osigurati hranu i drva preko ljeta za ljude, ali i za zivotinje. Sve te poslove obavljali su moji roditelji , a ja kao najstarije dijete pomagao sam koliko sam god mogao.Osim toga trebalo je cuvati mladju djecu i pripremati im hranu, što je bio posao moje majke koja je pored toga strikala i rucno sila robu za sve nas.

Jednoga dana radeci uobicajne poslove na nasem imanju moj otac je dok je cijepao drva tesko povrijedio lijevu nogu napravivsi veliku ranu.U tom trenutku vidjevši njega kako sav u krvi bespomocno lezi pokraj mene shvatio sam koliko je život tezak i kroz sta se sve mora proci u životu. Na neki nacin zakoracio sam kroz tu nevidljivu barijeru iz bezbrižnog djetinjstva na teški i mukotrpni put borbe za opstanak.

Cim sam došao k sebi poslije prvog šoka dozvao sam majku koja je na svu srecu u tom nevjerovatno teškom trenutku bila potpuno prisebna i nekako smo ja i ona zajedno prenijeli oca i uspjeli ga leci u krevet.Pošto je bila zima sa izuzetno velikim snijegom, a u selu nije bilo ljekara moja majka je narodnim crnogorskim ljekovima napravljenim od planinskih trava cistila ocevu ranu, zaustavljala krv, i previjala ga.

Još uvjek nakon svih ovih godina cini mi se kao da sad gledam njene oci koje me posmatraju onako zgrcenog i uplašenog dok placem zajedno sa mojom mladjom bracom i sestrama .Ali to je bila hrabra Crnogorka i neprestalno me bodrila, govorila mi je da sam ja taj koji je sad na ocevom mjestu, da sam dovoljno odrastao i da moram imati dovoljno hrabrosti, samopouzdanja da podnesem tako nesto i da su to stvari koje se dešavaju tjeseci me da ce oceva rana zarasti za svega 7 dana.Upitao sam majku ko ce za tih sedam dana raditi sve teške poslove na našem imanju, ko ce hraniti životinje, sjeci drva na tako velikoj hladnoci i u tolikom snijegu?

Moj otac me onako slab i skoro na kraju svojih snaga uhvatio za ruku rekavši da to moram ja, da je siguran da cu uspjeti i da ce mi on davati uputstva što i kako da radim sve dok on ne ozdravi.I tako sam svaki dan radio boreci se protiv hladnoce i velikog snijega.Majka mi je pomagala koliko je god mogla, samo što ocev oporavak nije trajao 7 dana vec citava 3 mjeseca, 3 mjeseca koja su mi prije svega pomogla da se osjetim snaznim i sposobnim za zivot, da sazrim i u kojima nijesam naucio samo raditi teske poslove vec i nocu kada bi me prošao umor od dnevnog rada moj dobri otac me je ucio citati, bio mi je ucitelj.

Ja sam sjedao na podu pokraj kreveta u kojem je ležao i pazljivo ga slusajuci upijao svaku njegovu rijec.Znao je citati samo stampana slova iako ne brzo dok pisana nije znao t.j. puno slabije.Bez obzira na to meni je izgledao kao neki filozof i mislio sam da zna sve, smatrao je da i ja takodje moram nauciti da citam.

Imali smo jednu malu staru knjižicu koju je otac godinama cuvao ispod postelje i koja se zvala POCETNICA u kojoj je bilo mnogo slicica uz pomoc kojih sam poceo uciti.I tako je moj otac sa bolovima od rane ležeci u krevetu svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za citanjem.

Posto se njegov oporavak produžio koristio sam svaki trenutak odmora i trcao prema njegovom krevetu tražeci poduku, cesto puta i mnogo više od onoga što je ona znao.Medjutim oca su dok je ležao mnogi prijatelji medju kojima je bilo i onih koji su završili 4 ili 6 godina škole, tako da sam i od njih nastojao nauciti što sam vise mogao.

Neki od tijeh prijatelja predložili su mojim roditeljima da mi kupe olovku što su oni rado prihvatili, ali to nije bilo izvodljivo jer na žalost u selu nija bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo što slicno.

Na svu srecu ubrzo mi je jedan od ocevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara i obecao da ce me uciti pisati svaki put kada dodje u posjetu. Na taj nacin sam ubrzo za svega nekoliko dana naucio pisati slova. Nakon toga odlucio sam moliti oca, posudjujuci mu moju olovku i papire da i on nauci pisati i tako sam ga ucio ono što sam znao i kako sam znao iako je to prihvatao dosta bezvoljno. Jos uvjek se sjecam kako je satima drzao olovku u saci bezuspješno pokušavajuci da napiše makar jedno slovo, sve dok se napokon nije oslobodio, namjestio olovku medju prste i poceo pisati. To je trajalo nekolio dana sve dok se nije umorio, vise je volio ustati se iz kreveta, sjesti u stolicu i raditi nešto rucno najcešce je malenim nozem i raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta od kojih su vremenom nastajale predivne gusle kojima su se mnogi u selu divili, upravo zato je i govorio kako ga cekaju mnogo važnije stvari i da radi toga nema vremena za ucenje.I tako je moj otac radeci neke laganije poslove i uceci malo po malo sve se vise oporavljao sa približavanjem proljeca i naše seoske slave Sv Djordja, kada se snijeg vec otapao, a proljecno sunce pocinjalo grijanje s kojim se postepeno pojavljivalo zelenilo i šarenilo cvijeca.

Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne moze povjerovati u njenu okrutnost isto kao što onaj ko ne poznaje ljepotu proljecnje prirode ne može vjerovati u takvu promjenu.

Prolazile su zima za zimom, svaka noseci sa sobom nova iskušenja, ziveci u slozi sa mojim roditeljima i dijeleci sa njima dobro i zlo. Nakon svega na svijet je dosla moja sestra Sofija, koja je umrla u trecoj godini svog malog života za kojom smo svi dugo tugovali, a posebno moja majka.Nakon njene prerane i tragicne smrti i zaista teške i gladne godine koja je odnijela živote mnogoj nejaci u nasim krajevima rodio se moj brat Emilio (Miljan) koji je napokon unio zrno radosti u nas tužni dom.

Roditelji su mi pricali o jos jednom bratu (Filip) rodjenom godinu dana nakon mene koji je umro još u prvoj godini zivota, ja ga se ne sjecam jer sam bio previše mali kad nas je zauvjek napustio, ali roditelji ga nikada nijesu mogli prežaliti. Medjutim jos od najranijeg djetinjstva do danas skoro citavog svog života mnogo sam vremena proveo misleci o tome kako bi bio veliki kao ja da je ostao živ cesto zamisljajuci da je on zaista tu kraj mene, zamisljajuci njegov lik i osjecajuci njegovo prisustvo narocito u najtežim trenucima kada sam bio potpuno sam i skoro bespomocan daleko od moje porodice, mojega sela i moje voljene domovine.

Tako sam rastao sa svojom familijom u selu Trsa sve do ulaska u 16 tu godinu. Tada se desilo nešto, odnosno tada sam prvi put cuo za ono što ce zanavijek promjeniti moj zivot. Tih godina prvi mladici iz našega sela su posli u Sjevernu Ameriku i ubrzo su se mogle cuti price o velikom bogatstvu i velikim mogucnostima koji se nude svakome, do kojih svako ko išta vrijedi može doci. U mojem selu se pocelo govoriti "Onaj koji nešto valja odlazi u Ameriku, a onaj koji ništa ne valja ostaje kod kuce". Vjerujuci da sam i ja jedan od onih koji vrijede poceo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku i bogatu zemlju da radim i zaradim puno dolara i donesem ih kuci svojim roditeljima kako bi napokon i mi promjenili naš teski nacin zivota.Osim toga bilo je mnogo nasih rodjaka koji su pošli u Ameriku i koji su vec novcano pomagali svoje familije i najbližu rodbinu u selu.

Medjutim i pored svega moji roditelji su bili protiv toga govoreci mi da radeci kako radimo uz malo srece mozemo obezbijediti normalan zivot. Medjutim ja sam znao da je to gotovo nemoguce i da su oni zapravo svjesni svih žrtava. Htjeli su da svi ostanemo zajedno u kuci ne želeci da ja odem i time razdvojim familiju pa makar bili primorani na gladovanje. Skoro su me odvratili od želje da odem za Ameriku, ali kroz glavu mi je stalno odzvanjalo "Ko vrijedi odlazi, ko ne vrijedi ostaje". Nastojao sam da mi dozvole, jer se nijesam mogao pomiriti sa pricama da "ne valjam ako ostanem u selu " obecavajuci mojima da cu se vratiti za tri godine!Na žalost dato obecanje nijesam izvršio jer nikada nijesam zaradio dovoljno ...

Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja i pocele su pripeme za moj odlazak.Pripremajuci se za put i cekajuci saputnike prošlo je nekoliko mjeseci. Nakon svega došao je i dan odlaska, sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.
Bio je to najtužniji dan u mom životu, kojega nikada necu zaboraviti ......ne mogu zaboraviti tužni opraštaj najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom koji me grlio uplakanih ociju iako je bio jako mali i imao svega tri godine, a najveca tuga je bila kada sam se poljubio sa majkom ... jadnom mojom majkom koja mi je obilvena u suze i bol rekla "Neka ti je sa srecom put sine moj, moja najveca želja je da mi se brzo vratiš iako imam osjecaj da mi se više nikada neces vratiti". U tom momentu je izašla iz kuce i pala skrhana od bola. Vratio sam se da je podignem iz snijega, što je bila moja posljednja pomoc, koju sam joj pruzio. U toj situaciji sam pomisljao da ostanem kuci i zauvjek zaboravim na Ameriku i sve snove ... medjutim, imao sam dvadeset saputnika za Ameriku koji su me naprosto uzeli za ruke i otrgli me od majke. Sjecam se samo da sam se poljubio sa ocem i drugim rodjacima ... nakon toga sam se udaljio i zastao gledajuci u pravcu majke sa puno tuge i bola. Cekao sam da vidim kako moj otac prilazi majci, kako je podize i uvodi u kucu potpuno skrhanu i jos uvjek u šoku. Nakon pola sata hoda dosao je i moj otac i rekao mi da se moja majka postepeno oporavlja, te da ce me on otpratiti do grada Niksica, mjesta gdje sam se i sa njim zauvijek oprostio. Oproctaj je bio bolan, samo sto je karakter muskaraca cvršci i daje im jacu sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvijeste, kao moja majka. Tako sam se nakon tog tužnog oprastaja definitivno pridruzio ostalim saputnicima za Ameriku.

Nakon svih bolnih oproštaja i muka ocekivao me je jos jedan veliki problem, bio sam maloljetan sa jos nepunih 17 godina, a država Crna Gora mi nije dozvoljavala dobijanje pasoša niti izlazak iz zemlje.Jedini dokument koji sam posjedovao bila je krstenica izdata od našeg seoskog sveštenika inace mojeg ujaka.Nego i pored naizgled neriješivog problema sve moje nade bile su uprte u mog drugog ujaka koji je bio narodni polasnik našega sela u tadašnjem crnogorskom senatu.
Tako smo stigli u Cetnje glavni grad Crne Gore. To je bio moj prvi i na žalost posljednji susret sa našom prijestonicom simbolom vjekovne borbe nas Crnogoraca za slobodu i narodno dostojanstvo.Grad je bio mali, mnogo manji no što sam ga kao dijete zamišljao, ali sve je to za mene a i za sve nas bilo mnogo vece i znacajnije nego sto ikada iko moze zamisliti. Za nas je svaki kamen naše male i siromašne zemlje bio veci i draži od citavog svijeta.

Odmah sam potrazio ujaka, posao sam do skupštine, ali je na žalost bilo nemoguce doci do njega jer je upravo tih dana zasijedao crnogorski senat i ujak je stalno bio zauzet radom na važnim sjednicama i odborima.Ocekivao sam da cu nekako uz njegovu pomoc uspjeti izvuci pasoš, jer je bio veoma cijenjen i poštovan covjek.Morali smo prenociti na Cetinju.

Kada je moj ujak saznao da sam doputovo posjetio me je u prenocistu i pitao me o cemu se radi. Kada sam mu objasnio o cemu se radi i da želim da izvadim pasos kako bi otputovao u Ameriku na zaradu, savjetovao me je i nagovarao da odustanem i objasnio da ce biti nemoguce dobiti pasoš, da ministarstvo ne moze prekrsiti zakone i da mi ne moze pomoci pored svog njegovog autoriteta. Ali na moje veliko insistiranje obecao mi je da ce me zajedno sa prijeteljima pratiti do nadleznih državnih organa. Sjutradan smo obilazili od jednog do drugog ministarstva, ali bez rezultata
.

Na kraju kad sam iscrpio sve mogucnosti ujak mi je napisao pismenu preporuku kao poslanik za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru koji se tada nalazio na teritoriji Austro - Ugarske.Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogucnosti. Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju, nezaboravnih po mnogo cemu, jednog prelijepog jutra zaputili smo se prema Kotoru.Medjutim približavajuci se Njegušima naisli smo na veliko iznenadjenje! Po cesti se kretala kraljevska kocija. Neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali i uzviknuli "Paznja dolazi kralj!" Ja sam se uplašio da ce me uhapsiti jer sam bio jedini bez pasosa.Stadosmo svi sa strane puta i u znak postovanja skinusmo kape sa glava, dok je nailazila kocija koja se kretala polako i ugledavši nas se zaustavila.

Otvorila su se vrata kocija i pred nama se pojavio covjek širokih pleca sa mnogo svjetlucavog ordenja koje nijesam do tad vidio.U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja "Živio Kralja Nikola".Odmah nakon toga kralj je podigao ruku i pitao nas "sinovi moji kuda idete?" Najstariji medju nama odgovorio mu je : "Sa dozvolom vašeg visocanstva idemo u Ameriku, da zaradom poboljšamo ekonomsku situaciju naših familija". Kralj je odgovorio: "idite sinovi moji neka vas bog blagoslovi i neka vam pomogne u vašem radu, jedino što vas molim je dje god da budete pokažite cojstvo i hrabrost cuvajuci cast vaše domovine i vašeg imena crnogorskog.
Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u vašoj Crnoj Gori".

Te iste noci došli smo u luku Kotor i odmah se prijavili ujednu pomorsku agenciju radi vadjenja putnickih karata do Trsta.
U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu. Za mene nije bilo karte jer nijesam imao pasoš, a karta se nije mogla izvaditi drugacije.Nakon toga sam otišao u konzularnu agenciju gdje sam pokazao pismenu preporuku sa Cetinja.
Nakon sto je pregledao dokumente konzularni agent mi je rekao da ne može pomoci nista, ali da sa krštenicom mogu putovati do Trsta i da ce pomorska kompanija prikriti nedostatak pasoša.Otišao sam ponovo u agenciju i dobio kartu do Trsta. Krenuli smo sutradan ujutro i tada sam se prvi put u životu popeo na brod i vozio se sa njim bez da sam ikada prije toga vidio more.

Kada je brod krenuo uhvatio me umor i strah tako da sam se na trenutke želio vratiti nazad u moju rodnu Trsu kod mojih roditelja u našu kucu.Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv, a ja sam se onako vas u strahu i nesiguran divio ljepoti tih krajeva, ali pogled mi se stalno vracao Lovcenu i nekako gledajuci u njega cinilo mi se da sam još uvjek tu kod kuce i dok se on vidi da je sve blizu na dohvat ruke. Medjutim ubrzo smo izašli iz zaliva i more je postalo jako nemirno sa velikim i opasnim valovima koji su zapljuskivali palubu. Na kraju smo tog poslijepodneva stigli do Dubrovnika, gdje se brod zaustavio na jedan sat da bi predao postu. Dobili smo dozvolu da na kratko izadjemo radi kupovine nekih stvari.
Ovaj grad mi se cinio izuzetno lijepim, okružen velikim zidinama i sve je bilo tako drugacije da nam se cinilo da smo na pola puta od Amerike. Nijesmo znali strane jezike osim maternjeg, zbog cega smo se plašili i bili nesigurni tako da smo se pokušavali sporazumjevati jezikom gluvonijemih koristeci ruke i tijelo.

Medjutim hodajuci ulicama culi smo govor kao sto je naš maternji i vjerujuci da se radi samo o jednom našem zemljaku, uputili smo se prema njemu, ali usput smo vidjeli da i drugi isto govore kao i mi i bili smo potpuno zbunjeni. Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarcica. Smijuci nam se upitao nas je odakle dolazimo i mu mi odgovorismo da smo mi Crnogorci i da putujemo u Ameriku na zaradu, a on nam je i dalje sa osmjehom na licu rekao "Djeco moja, ovdje se govori isto kao u vasoj zemlji". Upozorio nas je da pozurimo na brod, zahvalismo se ljubaznom gospodinu i sami kupismo ono što nam je trebalo nakon cega pojurismo prema našem brodu koji je taman kretao.Tako smo plovili sve do Pule gdje smo se opet na kratko zaustavili, a u zoru uplovismo u Trst, koji je bio naša krajnja destinacija.

Iskrcavši se u Trstu susreli smo se sa mnogim novostima i za nas do tad nezamisljivim stvarima, sa nepoznatim osobama koji su nam prilazili i predstavljali se kao prijatelji nudeci svaku mogucu pomoc i sve moguce usluge, ali na srecu došao je jedan pomorski agent obucen u uniformu koji nas je odpratio do policajca.Policajac nas je pitao do koje agencije idemo.
Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca naseg zemljaka koji se zove Milo Stanišic.Upozorio nas je da budemo pazljivi i da se cuvamo od ljudi kao što su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima i prevarantima, te ako želimo moze nas on otpratiti do agenta Stanišica što smo mi uplaseni prizorima sa Trscanskih ulica rado prihvatili.
Hodajuci uskim ulicicama vidjeli smo puno ljudi i žena lošeg izgleda koji su nam usput nudili sve moguce usluge.
Mnogi od tih ulicara su govorili našim jezikom, ali mi smo pažljivo sljedili policajca dobro pazeci da se ko od nas ne zagubi
.
Kada smo stigli do agencije izasao je gospodin Stanišic i primio nas, odveo nas u jednu prostoriju gdje nas je još jednom upozorio da se jako cuvamo od ulicnih prevaranata, lopova i prostitutki kojih kako je rekao nema više niti u jednom gradu na svijetu, pozivajuci nas kao dobar zemljak da mu predamo na cuvanje uz potvrdu sav novac kojega smo imali, što smo i ucinili.Odradio nam je jednog covjeka koji nas je pratio do njegove privatne ustanove gdje smo rucali. Ja sam mu urucio 25 austriskih zlatnika koje nikada više nijesam vidio.Izlazeci i šetajuci po gradu sreli smo se sa mnogim pojavama koje nikada do tad nijesmo vidjeli, kao npr. tramvaj i elektricno svijetlo.

Vrativsi se iz obilaska došli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanišic sa gospodjom i malim sinom.
Gospodja je bila izuzetno zgodna Crnogorka, vrlo ljubazna koja je naredila konobaru da nam posluži rucak za susjednim stolom.Pitala nas je za novosti iz Crne Gore.Kasnije je govorio gospodin Stanišic, covjek liberalnih pogleda koji nam je rekao da našu situaciju treba sto prije riješiti te da je vec dogovorio pripremu dokumentaciju sa agencijom Cosulich, pošto ce za par dana isploviti brod za New York.Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam doputovao brodom u Trst problematicni zbog nedostatka pasoša, te da cu ako ne sa prvim vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana.To ga nije zabrinjavalo jer je agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti hotel za emigrante t.j. iseljenike sa svim komoditetima ukljucujuci i putnu kartu kao i ostale troskove. Poslije podne smo u pratnji Stanišica otisli do agencije kojoj je za smještaj i putnu kartu do New Yorka platio 240 austrijskih kruna. Zatim nas je odveo do hotela kompanije gdje smo zatekli oko 500 lica koja su cekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku cistocu i red.

Bilo je više sala prve, druge i trece kategorije sa konobarima i poslugom, vrtovima, hodnicima i asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife gdje se prodavalo sve što je potrebno u prvom redu za nas, kao sto je duvan i famozna gazirana voda "bolito". Sa druge strane u istoj zgradi nalazile su se kancelarije sa službenicima kao ambulante sa ljekarima i to od kompanije državni ljekari i americki ljekari svi placeni od agencije Cosulich. U tom momentu situacija mi je izgledala krajnje neizvjesna zbog nedostatka pasoša i posjedovanja jedinog dokumenta krštenice. Za putnike Crnogorce kompanija je imala poseban tretman u lukama iskrcaja sa stavljanjem nekog žiga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera.

Nakon tri dana oglašen je pregled od strane državnih ljekara, a ja sam bio bolestan - tokom puta sam dobio neke ospice i osuo sam se po citavom tijelu.Poceo je pregled najprije vizuelni od srtane tri ljekara u liniji, kod kojih sam prošao kao sposoban. Sljedeci dan bio je pregled od strane dva ljekara koji su radili za kompaniju kod kojih smo svi prošli.
Treci dan dosla je revizija od strane americkih ljekara za iskrcaj.

Sjecam se da sam došao na red treci dje me je prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao nakon cega mi je rekao da se izdvojim sa strane gdje su vec bile 3- 4 osobe. To me iznenadilo , ali je ipak ostala nada da cu proci.Kasnije su me pozvali na pregled kod drugog ljekara koji mi je dao znak da idem dalje kod treceg ljekara koji me je detaljno pregledao i stavio mi neke kapljice u oci i rekao da dodjem za tri dana da me ponovo pregleda.Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja, ali ako se budem lijecio moguce je da se poboljsa u sljedecih desetak dana. Nakon što je proslo deset dana cekao sam jos toliko i tada po savjetu nekih prijatelja sam zatrazio povracaj dokumenata. Prebacio sam se u drugu kompaniju koja se zvala "Kocevar" gdje sam dobio obecanje da ce mi biti omogucen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da ce brod isploviti tek za mjesec dana. Pošto su moji prijatelji otišli na njujorski "Cosulich", ja sam se nadao da cu otputovati njihovom linijom. Za nekoliko dana bio je zadnji pregled dje mi je kombinovana ljekarska ekipa saopštila da se ne mogu iskrcati u New Yorku.

Medjutim došli su drugi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za Juznu Ameriku - za republiku Argentinu i pozvali me da putujem sa njima objašnjavajuci da tamo imaju dosta rodjaka koji su se vec snašli u toj zemlji.Nije mi ostala druga mogucnost nego putovati sa njima u Argentinu dje prilikom iskrcaja u to vrijeme nije postojala nikakva kontrola ili zabrana.
Tako sam mjeseca aprila otputovao vozom s kompanijom "Leban" prema Djenovi, dje sam trebao da se ukrcam na brod za Buenos Aires, sa jednim dokumentom - krštenicom na koju su stavljali pecat kompanije.Od Trsta do Djenove u vozu mi se cinilo da letim jer se nikada do tada nijesam vozio vozom.Posto smo dosli u Udine - Italija pojavila se jedna osoba, koja se predstavila kao konzularni agent i zatražila nam pasoše. Kada sam pruzio krstenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje i zatrazio mi 50 kruna ili da odmah izadjem iz voza.Nalazeci se u bezizlaznoj situaciji odlucio sam da reagujem prijetnjom.

Ustao sam, uputio se prema toj osobi koja i nije izgledala kao konzularni agent vec kao prevarant, uhvatio ga za kravatu i snažno ga povukao i zaprijetio mu da me ne vrijedja i svom snagom mu pljusnuo samar.Na ovo sam se odlucio jer sam se osjecao izgubljenim i jednostavno drugog izlaza nijesam vidio.Jedan od mojih prijatelja, visok i jak predstavio se kao da mi je otac kako bi me zaštitio.Spomenuta individua je vicuci i praveci veliku graju otisla tražiti policiju. U tom trenu šef zeljeznicke stanice je dao znak da voz može krenuti prema Milanu dje smo trebali presjesti na drugi voz.Došli smo u cekaonicu dje sam se ja odvojio da ne bi pravio probleme mojim saputnicima vjerujuci da ce me tu sacekati policija i privesti zbog onoga sto se dogodilo u Udinama.

Bila je duga noc i ja sam sjedeci na klupi zgrcen i uplasen od svakog Talijana koji je prolazio kroz cekaonicu zamisljao da je policajac i da ce me uhapsiti. Na srecu ujutro je došao voz. Ukrcao sam se na njega zajedno sa prijateljima i do Djenove nije bilo nikakvih problema. Stali smo u podzemnoj stanici što je za mene bilo veliko cudo, nijesam vjerovao svojim ocima stajali smo pod zemljom a sve je bilo osvjetljeno kao sa smo napolju.

Popeli smo se stepenicama prema gore dje nas je cekao agent kompanije i nakon pregleda dokumenata odveo nas u hotel dje smo cekali tri dana odlazak broda. Ponovo je dosao, drugi konzularni agent i nakon pregleda isprava, rekao mi da necu moci putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krstenici. Poslužio sam se lukavstvom i rekao mu da ce mu sve biti placeno na brodu sljedeceg dana kada je brod prema najavi trebao isploviti . Medjutim, dogodilo se da je brod isplovio isti dan u 4 sata poslije podne.

Prije toga dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod "P.Mafalda". Približavali smo se brodu koji je bio toliko veliki, lijep i rasvijetljen da mi je izgledao kao jedan veliki plutajuci grad. Kada smo se popeli na most primjetio sam spomenutog konzularnog agenta. Nadao sam se da me nece primjetiti i sagnuo sam glavu i krio se u masi jer je bilo puno putnika razlicitih nacionalnosti i jezika, a brodska posada je govorila iskljucivo talijanski sto je vrlo mali broj putnika razumio. U toj gužvi zacule su se brodske sirene, koje su oznacile pripremu za isplovljavanje broda.

Tada sam shvatio da cu se uspjeti izvuci od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira.

Nakon oglasavanja zadnje sirene, brod je isplovio iz Djenove u pravcu Buenos Airesa i ja sam zauvjek napustio moju zemlju i stari kontinent.
 

 

 

 

Timotije Jokanovic umro je 1968 godine u Buenos Airesu. I pored velike zelje nikada se nije uspio vratiti u Crnu Goru. Nakon dolaska u Argentinu ozenio se Dalmatinkom Anom Buratovic sa kojom je imao 6 sinova. Mukotrpno je radio cijeloga zivota kao i svi tamosnji Crnogorci, ali je i pored svih nedaca uspio podici i odskolovati citavu familiju i pruziti im jake zivotne osnove.

Danas u Argentini zivi stotinjak Timotijevih potomaka uglavnom u Buenos Airesu. Niko od njih osim kcerke koja je 1971 ljetovala u staroj domovini nikada nije bio u Crnoj Gori i za tu daleku zemlju zna samo iz porodicnih predanja koja je "nono Timoteo" prenio na svoje sinove, a oni opet na svoje itd.

I pored toga oni se danas svi osjecaju Argentincima crnogorskog porijekla imaju potrebu za snaznom vezom sa svojim korijenima.


 
 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved