Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IX > Krv Crne Gore - susret sa Crnogorkom u Rimu


13 Jan 2007

 EKSKLUZIVNO ZA WEB SITE IZ LAS VEGASA, S.A.D., OD G. BAJRAMA KOLJENOVICA

    

KRV CRNE GORE

 Bajram Andjelo Koljenovic
i James Nathan Post

 

 

Bajram Andjelo Koljenovic govori o svojim životnim pricama iz Crne Gore, Italije, Turske, Amerike... 

 

                                                



Bajram Angelo Koljenovic,
Las Vegas, U.S.A.  

 

 USKORO

Moj susret sa Milovanom Djilasom

 

 

koljenovic@cox.net

 


 

 

 

 

 

SUSRET SA CRNOGORKOM U RIMU

 

 

... Jednog danas Faik je navratio do gimnasticke sale i kazao da me želi povesti na neko mjesto.

" Obuci danas svoje najbolje odijelo", kazao je. " Ima jedna osoba koja želi da te upozna, jedna vroma znacajna osoba".

" Veliki bos?" upitao sam.

" Ne, nije veliki bos", kazao je. " Ali, madam Blu zna svakoga, i sve. Ona je Crnogorka, ali je odrasla i živjela u Beogradu, i bila udata za krupnu zvjerku, bogataša Srbina. Ti ceš svakako sam pogoditi njeno pravo ime, ali ti ga ja sada necu reci."

Vozili smo se na sjever kroz stara naselja i stigli po posjeda, možda dvedesetak kilometara zapadno od Rima, gdje je obezbjedjenje Faika odmah pustilo da se proveze kroz kapiju prelijepe gospodske vile za odmor.

" Mi cemo se pobrinuti, senjor Azin", kazao je vratar, uzimajuci kljuceve od automobila. " Madam vas ceka na dugoj galeriji."

Faik me je poveo u kucu i krenuli smo dugim hodnicima. Namještaj pokraj kojeg smo prolazili izazivao je strahopoštovanje. Svugdje gdje bih pogledao vidio sam lijepo izrezbarene ormare i komode, sjajne statue, dvosjede, trosjede i stilske stolice perfektnog i raskošnog tapecirunga, kristal, stara ogledala od venecijanskog stakla, keramiku, tapiserije i naravno mnoštvo umjetnickih slika. Želio sam stati pored svakog komada i dotaknuti ga, ali me Faik povlacio govoreci da kasnimo. Na kraju smo se našli u raskošno osvijetljenom širokom prostoru, nekoj vrsti salona, sa veoma viskokim svodom, visine barem još dva kata. Sa posebnim poštovanjem koje mi nije promaklo Faik je krenuo prema ženi, koja je stajala gledajuci kroz staklena vrata u sumaglicu vinograda u svom vrtu.

" Madam Elena, ovo je Endji Montenegri", kazao je Faik. " Pripada porodici Koljenovic iz Gusinja". Njega kosa je bila duga, bijela i puna, i vrlo dotjerana. Mogla je imati blizu osamdeset godina, ali odjevena u prilicno modernu skupu garderobu, djelovala je poput kakve poslovne žene, jake i u doboj kondiciji. Primio sam njenu ruku u svoju i poljubio je u nadlanicu. Moguce da sam pomalo staromodan, ali ja se nikad ne osjecam dobro rukujuci se sa ženama. Rukovanje je nešto što se cini sa muškarcima, da se osjeti obostrana snaga i povjerenje covjeka prema covjeku, neka vrsta testa. Rukovati se sa nekom djevojcicom, ili sa starijom ženom, ili sa neudatom ženom, bio bi loš i nepotreban test, uvijek sam tako osjecao. U svakom slucaju, ja nikada ne bih poljubio muškarca u ruku. Vrlo loš gest, makar on bio i sam papa.

" Oh, kako otmeno", kazala je. " Niko mi to nije ucinio zaista veoma dugo vremena, narocito neko od ljudi iz starog kraja koji bi došli ovdje. Svi su tako moderni danas. "

Smatrao sam veoma cudnim da Jugoslaviju naziva starim krajem. Zanimalo me je koliko ce vremena proci prije nego i ja, jednog dana, ne kažem to isto.

" Ja sam takodjer Crnogorka, sa Cetinja, da li su vam vec rekli?", kazala je. " Vi vjerovatno znate da Italijani ne vole Jugoslovene, uglavnom, osim nas Crnogoraca. Oni nas drže više Italijanima nego Jugoslovenima, jer je njihova kraljica bila kcerka našeg kralja Nikole, jeste li to znali?"

" Moj djed Ebrahim je poznavao Kralja Nikolu", kazao sam.

" Nije li to bio Ebrahim Vukelj?", upitala je. Klimuo sam glavom, iznenadjen.

" Oh, moj Bože. Svijet je tako mali. Moj otac obicavao bi ga nazivati Nikolin pitomi Turcin. Sjecam se, bio je veoma visok i zgodan muškarac, ali on je vec bio oženjen, a ja sam voljela drugog covjeka, razumijete", namignula mi je, osmjehujuci se. " S Kraljem Nikolom srela sam se mnogo puta, naravno. Ustvari, poznavala sam ga veoma dobro. On je takodjer bio veoma lijep covjek. Ali je moj ljubljeni muž ipak bio najljepši medju njima, neka mu duša pociva u miru. Za vrijeme nejtežih godina, za vrijeme posljednih godina vladavina njegovog Visocanstva Kralja Aleksandra, moj je suprug bio jedan od njegovih ambasadora. Službovao je u Japanu, Rusiji, Švedskoj. On je poznavao sve velike stare monarhe i sve dame i gospodu sa njihovih dvorova. Bili smo domaci u svim najvecim svjetskim palacama. To je bilo tako velicanstveno vrijeme."
___________________________________________________________________________________________

" Imate veloma lijepu kucu, madam Elena", kazao sam.

" Ah, ovo je prilicno mala kuca", odgovorila je. " Sa jedva cetrdeset soba. Da li biste mi dozvolili da vas malo provedem okolo". Faik ce nam se pridružiti " , predložila nam je.

" Naravno da bih, gospodjo, zahvaljujem vam ", kazao je, " ali ako mi dozvolite, trebao bih na nekoliko minuta do vaše sekretarice ", naklonio se ljubazno i napustio nas.

" Nikad ne koristim ime svoga muža u Italiji, znate, specijalno otkad je preminuo ", kazala je. " Zato se sada nazivam Elena Blu i time podsticem šaputanje da sam zaista grofica koja se ovdje krije. Moj muž i ja imali smo zaista puno srece da napustimo Jugoslaviju prije nego su komunisti došli na vlast. Krenimo da vam pokažem kucu. Jeste li ljubitelj umjetnosti?"

" Madam Elena, priznajemd da ne znam gotovo ništa o umjetnosti, ali se trudim da shvatim i naucim više ", kazao sam. Ušli smo u predivnu dugu sobu sa visokim prozorima zagrnutim teškim zavjesama koje su pokrivale citav jedan zid, dok je nasuprot njemu bila galerija slika uramljenih u skupocjene teške ramove.

" Prepoznajete li ikoga od ovih?", upitala je.

Krenuo sam da po inerciji kažem " ne ", ali neke od njih izgledale su mi cudno poznate.
" Pretpostavljam, naravno, da je autor tih velikih suncokreta Van Gog", kazao sam. " A, da je ta djevojka koja djeluje kao da je nacinjena od gradjevinskih blokova, vjerovatno Pikasovo djelo, ili nekog autora koji je silno želio da bude Pikaso, ali..." dodao sam, nakezivši se.

Smijala se. " U pravu ste u oba slucaja, naravno. Pabalo bi se, pretpostavljam, složio sam vama da je to neko ko je pokušavao da bude Pikaso. On je to veloma svjesno radio, znate, to oko pokušaja imitiranja Pikasa. A ovo je Sezan, a ovo Matis. Volim ih ovako zajedno, kao prijatelje, možda".

" Imao sam prilike vidjeti orginalnog Tuluz Lotreka", kazao sam.

" Ah, je li? Kako je, dakle, moj prijatelj Moše?", upitala je, a u oku sam joj nazreo iskricu.

" Veoma dobro, hvala", kazao sam, shvativši da je ova žena sigurno uvezala prokleto dobro mrežu tajne agenture. Istovremeno, ona je vjerovatno pripadala nekoj vecoj tajnoj službi, ko zna cijoj.

" Cijelog života živjela sam u vilama i palatama", govorila je. " I imala sam prilike vidjeti radove najvecih svjetskih umjetnika svih epoha. Ja posjedujem radove mnogih od njih. Znate li da sam ivijek smatrala cudnom pomisao kako posjedujem takve stvari. Nekako mi je uvijek bilo normalnije da ja budem sluškinja tih velikana, nego njihov vlasnik. Ljudi to ne razumiju, kakav je osjecaj biti kolekcionar fine umjetnosti, oni uvijek vide samo cijenu i takve stvari."

" Kako sam shvatio, godinama prikupljate ovu kolekciju?"

" Vecine slika u ovoj kuci su iz licne kolekcije Draže Mihailovica", kazala je. " On ih je poklonio meni, prije nego što je Tito poslao tu guju sa dva jezika, Djilasa, da traga za njega, za ovakvim i slicnim stvarcicama. Meni bi se, i to da znate, Djilas dopadao, da nije postao komunista i Titov dupeljubac", rekla je i pritisnula prstom svoje usne. " Oooops, oprostite mome jeziku. Ja nikada nijesam vjerovala Draži, da budem poštena prema vama, ne onoliko koliko sam vjerovala Kralju. Mislim da je Draža zapravo želio da on bude kralj, a ja ne vjerujem nikome ko želi da postane kralj. Covjek mora biti rodjen da nosi krunu i znati da je nosi."

" Šta mislite o Titu", upitao sam je.

Rukom je napravila omalovažavajuci pokret. " Ah, Tito je komunista samo zato što je seljak. Da je rodjen u kraljevskoj familiji, vjerovatno bi bio sasvim sretan igrajuci polo cijeloga svog života i nikada ne bi pomislio na komunizam. Tito je želio da bude kralj u želji da dobije zlato i umjetnicke galerije. To je bilo ono za cim je on tragao, otimajuci od bogatih ljudi praveci i od njih seljake", kazala je i ponosno zabacila svoju glavu. " Dodjite da vam pokažem nešto." 

____________________________________________________________________________________________

Krenula je do ormara sa staklenim proceljem, otvorila ga i vratila se sa jednom antiknom kutijom za cigare. Bila je prilicno velika, oko dvadeset centimetara povrišine i težila je kilogram, možda i više. Bila je kitnjasto izrezbarena u veoma tamnom drvetu, ebanovini ili tikovini, ukrašena zlatnim listovima. Imala je i filigramske ukrase od srebrenih i zlatnih urolanih žica, sa zlatnim šarkama i hvataljkama. " Ovu stvar smatram licnim vlasništvom" - kazala je. " Svako ima neku svoju omiljenu dranguliju, a ovo je moja. Mora da vrijedi enormno mnogo novca. Iskreno, mislim da je pomalo kicasta, i ja naravno ne pušim cigare, ali je volim".

Ono što me je istinski ošamutilo bio je sadržaj kutije, ocigledno autenticna kraljevska kruna koja je bila prikacena za poklopac. Bila je zlatna, ne velika, ali radjena u robusnom stilu, ukrasena tucetima malih dijamanata i smaragda.  " To je bila jedna od kruna Cezarove familije" - kazala je. " Nikolaj, car Rusije, je poklonio mome muzu, otprilike godinu dana prije nego su ti uzasni boljševici ubili i njega i njegovu porodicu" - uzdahnula je duboko. " Dragi Bože, ja zaista mrzim komuniste. Prvo Rusija, a zatim i naša ljubljena Srbija. Kada ce biti kraj tome?"

Pustio sam da spominjanje Srbije kao drzave prodje bez moga komentara, znajuci vec ko je ona, jer mi je rekla kako je bila prijateljica sa Dražom Mihailovicem, generalom koji je vodio cetnike, saradjivao sa ustasama, pa cak i nacistima u svojoj silnoj želji da stvoji Jugoslaviju slobodnu od svih nesrpskih naroda, od Slovenije do Kosova i, naravno, Crne Gore. Bilo mi je teško zamisliti tu scenu u tom davnom vremenu, kako cetnici tog covjeka love clanove familija mojih djedova i peku ih žive u stogovima sijena, dok ova žena ispija s njim pica na koktelima i razgovara o kolekcionarstvu umjetnickih slika.

" Odvratno mi je i razmišljati o svemu što su komunisti uradili" - kazala je. " Oni su revolucionari pacova, kraljevstvo žohara. Oni su uništili sve što je bilo otmeno, sve što je bilo stvoreno dugom i bolnom akumulacijom znanja i umjetnosti u Svijetu, sve sto je bilo lijepo i izvanzemaljsko. Oni su to uništili, zbog cega? Zato sto svaki od njih nije mogao imati zlatnu krunu? Uostalom, evo krune, i kakva je njena vrijednost?

" Zar nju bi se moglo kupiti veoma mnogo krompira" - kazao sam.

" Da!" - prihvatila je. " Njena vrijednost je veoma visoka, jer je covjek veoma blesav. Ali, jedan fini celicni plug vrijedi vise od samoga sebe."

" To je jedna veoma proleterska procjena vrijednosti stvari " - kazao sam smijuci se. " Ona bi mogla zazvucati kao nešto što bi slikanje ocijenilo sasvim beskorisnim".

" Da, to je druga komunisticka velika greška" - kazala mi je. " Plug je vrijedan zato što ga poljoprivrednik koristi da sa njim radi na zemlji. Slikanje je vrijedno zato što slikar svoj posao radi na svome srcu. Poljoprivrednik hrani svoje tijelo, a umjetnik svoju dusu".

" Nije li onda i kruna umjetnost?" - upitao sam.

" Ja cijenim tu umjetnost, ali ne, kruna nije predmet umjetnosti. Ona je napravljena kao simbol moci, to jest vrijednosti nje same. Ona moze biti dopadljiva u svojoj izvedbi, ali njena je funkcija da hrani ego, ne dušu. To je, izmedju ostalog, razlog zbog kojeg je nijesam prodala. Cini mi zadovoljstvo da je drzim u njenom poniznom mraku, ovjde na mojoj polici, još nekoliko godina."

Posmatala je moje lice i osmijehnula se nježno zbunjenosti koju je vjerovatno mogla okriti na njemu. " Znam o cemu mislite" - kazala je. " Ja znam šta su vas tamo u školama ucili o nama, o kralju Aleksandru, i Petru, o Draži, i naravno, ja znam šta osjecate prema Srbima. Ali, zar vi zaista mislite da smo svi mi bili slinavi monstrumi, samo bogate svinje koje se bore za svoje najvece komade? Grok, grok!"

Bio sam iznenadjem, i zbunjen, što njoj svakako nije promaknulo.

" Ti si fin momak, Endji, rodjen na grubom mjestu u gruboj zemlji, i zato si i sam ogrubio" - kazala je. " Neki fini momci rodjeni su sa krunom na glavi i onu su ogrubjeli, od njenog tereta. Neke od njih je uništila. Ja cu se moliti da svi fini momci prežive grubosti, a da pri tome ne izgube svoja srca i svoje duše"

" Amen" - rekao sam iskreno.

 

 


Na moju molbu da citaocima web site-a otkrije identitet Madam Blu, gospodin Bajram Koljenovic mi se ljubazno javio iz Las Vegasa i prenio mi da, na žalost, ne može otkiti ime Crnogorke sa Cetinja, zbog toga što je istoj gospodji obecao da dok je on živ nece objaviti njeno ime. Gospodin Koljenovic mi je rekao da ce možda njegova kcerka pisati jednog dana o tome i objaviti njeno ime, kad on više ne bude živ.

 

Zoran V. Raicevic

 

 

 


USKORO

Bajram Koljenovic: Moj susret sa Milovanom Djilasom

 


 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved