Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IX > Krv Crne Gore - MOJ SUSRET SA MILOVANOM DJILASOM


23 Jan 2007

 EKSKLUZIVNO ZA WEB SITE IZ LAS VEGASA, S.A.D., OD G. BAJRAMA KOLJENOVICA

    

KRV CRNE GORE

 Bajram Andjelo Koljenovic
i James Nathan Post

 

 

Bajram Andjelo Koljenovic govori o svojim životnim pricama iz Crne Gore, Italije, Turske, Amerike... 

 

                                                






Bajram Angelo Koljenovic,
Las Vegas, U.S.A.  

 

 

 

koljenovic@cox.net

 

 


 

 

 

 

 

MOJ SUSRET SA MILOVANOM DJILASOM

 

 
... Jedno popodne, mnogo vremena nakon što sam poceo raditi za Carlija, morao sam odvesti moj
" mercedes" u radionicu zbog servisa, pa sam sjeo na podezemnu željeznicu krenuvši da malo razgledam grad. Nakon što sam obišao susjedne kvartove, našao sam se u baru hotela Dubrovnik na Menhetnu. Mada nikada nijesam bio barmen, znao sam kako se i od cega prave uobicajni kokteli, ali umjesto necega od toga ja sam narucio šljivovicu i izmijenio nekoliko rijeci sa barmenom na jeziku moje domovine.

Iznenadio sam se otkricem kako mnogo Jugoslovena ima u Njujorku, i kako cesto sretnem neke koji su poznavali moju porodicu, ili nekoga ko je bio iz moje familije. Kako sam sjedio u relativnoj tišini bara, mogao sam cuti djelove razgovora ljudi koji su me okruživali i koji su dopirali u ujednacenim valovima kao jaci ili slabiji mrmor.

Najednom sam osjetio napetost u zraku. Zapazio sam tri momka koji su sjedjeli u uglu blizu mene, šuškajuci povjerljivo izmedju izmedju sebe. Brzo sam prepoznao njihov hrvatski dijalekt, a njihovo raspoloženje doživio kao neprijateljsko i odbojno. Objekt njihove pažnje bio je covjek koji je sjedio u najudaljenijem kutku bara i kada sam ga bolje zagledao, u trenutku sam doživio ono zadovoljstvo kakvo osjetiš kada neocekivano ugledaš nekoga poznatog. Moje misli su se munjevito vracale u prošlost, a moj razum je odbijao da prihvati ono što su moje oci vidjele. Srce crnogorskog planinskog vuka u meni se u cas probudilo i osjetio sam kako mi se kostriješe dlake na vratu i na rukama. Covjek na drugom kraju sale bio je - Milovan Djilas.

Kao da je trenutak u kojem sam prepoznao Djilasa bio komanda onoj trojici, oni su ustali, prešli salu i krenuli prema Djilasovom kutku. Nakon što su stali ispred njega, vidio sam da jedan od trojice drži nož " skakavac" u svojoj ruci kojeg je sakrio od Djilasovog pogleda. Brzo sam ustao i stigao im iza
ledja kazavši glasno po crnogorski: " Što to namjeravate ucinjeti, majku vam kukavicku?"

Sva trojica su se okrenuli iznenadjeni, i u jednom je trenutku izgledalo da ce krenuti na mene. Jednim sam okom pratio govnara sa nožem i on je to primijetio, znao sam da je primijetio jer je pritisnuo oprugu i oštrica je izletjela napolje. Stajali smo gledajuci se oci u oci, a ja se nijesam zaustavio u mom kretanju prema njima zato što nijesam znao šta cu uciniti, niti sam znao šta da mislim o Djilasu. O njemu sam vec davno donio svoj sud. Znao sam da mu nikada necu oprostiti za ono što je ucinio, ali to nije znacilo da cu pustiti da ga izmasakriraju usred Njujorka. Momak sa nožem je zbog necega procijenio da treba odustati od svoje nakane, nož je ponovo škljocnuo i zatvorio se, a trojica su, ne osvrnuvši se na Djilasa, krenuli kroz bar, jedan od njih je bacio novac na stol za kojiim su sjedjeli, i onda su izašli iz bara.

Tako smo, eto, ostali sami u baru, on i ja. Preda mnom je sjedio covjek koji je bio idol mog oca, onaj carobnjak koji je stavljao zlato na jezik kralja Artura od Jugoslavije, Josipa Broza Tita. On je bio covjek koji je, poput mog oca, izbacen iz Partije, stavljen u izolaciju i u krajnje nezavidan položaj zbog svojih govora i svoga pisanja protiv Partije, nakon što je Partija nije ispunila obecanja koja je dala ljudima koji su se borili za nju. Ali, ovo je takodjer bio covjek koji nije htio da sprijeci smrt nekoliko hiljada ljudi iz mog naroda u selu - Radonovici. Po tome se on nije razlikovao od onih koji su pocinili zlocin, i smatrao sam ga isto toliko krivim kao da ih je on licno, svojom rukom, ubio, svakog od njih. Krv moga naroda na njegovim rukama, krv moje familije, proklela ga je hiljadama puta. A ja sam, upravo, spasio njegov život.

Gledao sam njegove oci, Kao da to nije bio onaj covjek, onaj heroj moga oca, bio je to jedan starac. Njegova koža izgledala je nekako istanjena, naborana kao ispuhani balon. Vidio sam da je shvatio o cemu razmišljam i gotovo da sam povjerovao kako cuje moj unutrašnji glas koji vrišti u njegovo lice: " Ti si to mogao zaustaviti, Djido. Mogao si ih sve spasiti. Umjesto toga, ti si ih poklao za svog idola!"

Jasno sam mogao vidjeti da je njegov strah od onoga što sam mu mogao reci, bio možda veci od straha od onoga što su mu oni momci malocas mogli uciniti.

" Hvala vam" - kazao je.

" Gospodine Djilas" - prihvatio sam i salutirao po vojnicki. " Dovidjenja" - dodao sam, okrenuo se i otišao do svog stola, iskapio moje pice i izašao, ne osvrnuvši se.


 

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved