Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IX > CRNOGORCI U BEOGRADU - V dio


25 Mar 2007

 

 

 Istraživanje web site-a: CRNOGORCI U BEOGRADU  dio

 


 

 

       


CRNOGORCI U BEOGRADU  

 I DIO - II DIO

 - III DIO - IV DIO - V DIO - VI DIO - VII DIO - VIII DIO - IX DIO

 

 


U predhodnom tekstu, spomenuli smo dva covjeka, za ciju slavu i nedodirljivost je dosta bio zasluzan njihov zemljak -  Jovica Stanišic. Ovoga puta nastavljamo sa objavljivanjem imena ostalih Crnogoraca koji su ostavili pecat u Beogradu:

 

3. Andrija Drašković

Andrija Draškovic (43) je uhapšen sredinom Marta 2007. godine u Njemackoj na osnovu cetiri godine starog naloga za hapšenje koji je Direkcija za borbu protiv mafije iz Barija u južnoj Italiji proslijedila Evropolu, policijskoj mreži cijim bazama podataka pristup imaju iskljucivo vlasti clanica Evropske unije. Isto tako on je smatran i nalogodavcem ubistva Željka Ražnatovica Arkan. Da takva potjernica postoji, Draškovic je trebalo da zna, jer je na osnovu nje još 10. maja 2004, dok je bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, tužilac iz Barija Djuzepe Šelzi sa njim obavio informativni razgovor. Italija tada nije tražila da se Draškovic izruci jer to po zakonu nije bilo moguce: Draškovic je bio osudjen na dvanaest godina robije zbog ubistva Zvonka Plecica Plece, clana surcinskog klana, ali je presuda naknadno poništena i pušten je da se na ponovljenom sudjenju brani sa slobode. Da li je Draškovic povjerovao da su ga Italijani zaboravili, ili da ce ga spasti bosanski pasoš, za koji nije baš najjasnije kako ga je stekao (nije rodjen u Bosni, niti je ikada tamo živio), ili se jednostavno opustio? Njegov branilac Veljko Delibašic tvrdi da je Draškovic proteklih mjeseci nekoliko puta boravio u raznim evropskim zemljama, izmedju ostalih i u Italiji, i da nije imao nikakvih problema; hapšenje ga je, tvrdi, jako iznenadilo. Ukoliko je to tacno, moguce je da su ga Italijani namjerno malo pustili da švrlja, i usput budno pratili šta radi i s kim se druži. I naravno, po onoj staroj izreci, da " velike ptice  ne mogu biti u kavezu", nekoliko mjeseci kasnije, u Avgustu 2007.g. Andija Draskovic je pusten iz italijanskog zatvora, jer nije bilo jakih dokaza.

Andrija Draškovic je rodjen 3. novembra 1964. godine u Kosovskoj Mitrovici. Otac Crnogorac, svojevremeno je bio predstavnik Jugometala u Milanu, pa je Andrija Osnovnu školu završio u Italiji, a srednju i Višu ekonomsku u Beogradu. Kad je penzionisan, otac je osnovao svoju firmu i, kako je govorio sin Andrija, “pravio pare”.

Važio je za beogradskog playboy-a i to mu je donijelo i medijsku pažnju. U svojim cestim kontaktima sa novinarima govorio je:

"Od pocetka su me svi voljeli. Uvijek sam bio glavni, predvodnik u društvu. Tako sam se i osjecao, a tako su i drugi govorili. Bilo je najvažnije šta cu ja da kažem, šta cu da uradim. Inace, volim gužve, gungule. Nikada uvece ne izlazim sam. Oko mene je stalno dosta ljudi.

Imam mnogo prijatelja. Niko ih nema toliko koliko ja, to je dokazano. Imam pravih, velikih prijatelja, koji su mi pomogli kada mi je bilo najteže, koji su iza mene stali  je sasvim normalno.

Jako sam ponosan na svoje porijeklo, na svoju familiju. Moj otac je izuzetan tip, široke ruke. Ali, volio bih da živim, da razmišljam i da se ponašam kao moj djeda. Volio bih i da imam ženu kakvu je on imao. Moj djeda je bio rudar.

Ucestvovao je u cetiri rata, imao je dvadeset pet ordena na grudima. Bio je izuzetno moralan. Recimo, jednom su njih dvadesetak krenuli iz Crne Gore brodom "Dante Aligijeri" u Ameriku, da rade kao rudari. Putovali su trideset dana. Tamo im je poslovodja bio neki naš. Žena tog poslovodje, to su brzo provalili, davala je jednom od njih vecu porciju hrane, pa su oni zakljucili da su to dvoje ljubavnici. Zato su se kolektivno pokupili i otišli iz rudnika. Znaci, došao je ni iz cega, iz totalne nule, i izabrao da ode u još vecu nulu, samo da ne bi bio u jednoj nemoralnoj kuci, da ne bude dio necega što se kosilo sa njegovim uvjerenjima. Njegova žena bila je isto tako jedna fina, crnogorska baka, i ja bih volio da takva bude i moja žena. Ona je sjedela kod kuce, cekala ga i nije mnogo pitala.

Moj otac je bio predstavnik "Jugometala" u Milanu. Penzionisao se 1990, i u Milanu otvorio svoju firmu. Uvek je volio da radi. Inace, on je veoma skroman i jednostavan covjek. Nije megaloman kao ja, iako je oduvijek bio uticajan, uspješan, pravio je pare. U to vrijeme je neko ko ima kola od desetak hiljada maraka bio bog. Ja sam uvijek vozio dobra kola, volio lijepo da se oblacim. Tada su ljude raspoznavali po kožnim jaknama, jer je bilo malo dobrih. "Onaj u jakni"  govorilo se. Sada su se stvari promijenile. U ovoj situaciji nije bilo teško napraviti novac, ali je bilo teško opstati i preživjeti. Ljudi su se bavili raznim stvarima. Imali smo razne Dafine i Jezde. Ljudi su koristili situaciju. Uzmeš kamion, nešto prošvercuješ i zaradiš tri puta više nego što si uložio.

Ja sam bio napolju. Radio sam svašta. Radim sve što pravi pare. Uglavnom, legalno. Napolju mnogo stvari pravi pare, ali treba da budeš veoma ozbiljan, mnogo ozbiljniji nego ovdje. Tamo je jedna od najvažnijih stvari da imaš rijec. Moraš da ispoštuješ dogovor, pa nekada i na svoju štetu. Ovdje ljudi na to nisu bili spremni, tako da ja sa Jugoslovenima nikada ništa nijesam radio. Ili, nešto sitno. Vani je mnogo teško, opstaje samo ko je hrabar, ko svašta može da izdrži. Tamo nema rodjaka, familije, strine kod koje ceš da prespavaš, nema ko da ti pozajmi novac kad ti nestane. Ja imam svoje firme u Milanu, u Atini, u Americi. Imao sam u Rusiji i u Austriji, ali njih sam ugasio. Guram posao koji imam. Bavim se trgovinom: metali, nafta, cigarete... sve što pravi novac."

 

U svojim nastupima je uvijek pominjao Crnu Goru i bio vezan za mnoge licnosti u Crnoj Gori. U jednoj od svojim ispovijesti za novine Andrija kaže:

"Najviše bih volio da živim u Crnoj Gori, da kupim cijelo jedno brdo i tu napravim svoju rezidenciju. Volio bih da odatle djelujem i da mi se tu nalaze sve stvari koje su mi neophodne. Imao bih tu svoj avion, svoj helikopter, tako da bih odatle mogao da odem kad hocu i gdje hocu. Da odatle dirigujem. To je zaista filmska prica. E, ali ne može! Takva je situacija. Ako bih tamo poceo kucu, uvijek bi se našao neko kome bi to smetalo, kome ne bih bio dobar, ko bi u tome vidio nešto jako sumnjivo – zašto baš tu, zašto ne na nekom drugom mjestu, mora da tu nisu cista posla... i slicne gluposti. Uvijek se tako nešto desi. Volio bih da se posvetim svojoj familiji, djeci, da sam stalno u kuci, da se žena raduje kada sam tu."

Ucešce u crnogorskom državnom švercu i bliskost sa tamošnjom tajnom službom predstavljaju tek jednu, cak ne i najbitniju fazu u Draškovicevoj karijeri. Njegove veze sa Resorom državne bezbjednosti i svim njenim šefovima, od Jovice Stanišica, preko Radeta Markovica i kasnijih garnitura, mnogo su starije i ozbiljnije. Draškovic je do sredine devedesetih uglavnom boravio u Atini, gde je zajedno sa Vanjom Bokanom (koji je kasnije ubijen), koordinirao rad na prometu cigareta, nafte i narkotika za citavo podrucje Balkana, a povremeno je, kažu uporne price, ubijao ljude za racun Službe. Po povratku u Beograd, neko vrijeme je živio u luksuznom apartmanu u hotelu Hajat, ali je kasnije kupio nekoliko kuca, stanova i lokala. Dugo je bio u vanbracnoj vezi sa Elenom Mijatovic, cerkom modistkinje Verice Rakocevic. Elena je bila supruga fudbalera Pedje Mijatovica, a kasnije se udala za Bojana Karica. Draškovic se sa podjednakom lakocom kretao po mondenskim krugovima i srpskom debeovskom podzemlju; tada se o njegovim poslovima i vezama mnogo pricalo, a malo znalo.

Mnogi su, u Beogradu i Podgorici, ali i nekim drugim prijestonicama, nakon njegovog hapsenja u Italiji brinuli se šta bi Draškovic, covek naviknut na lagodan život, mogao da isprica kad ga pritisnu Italijani, ali i neke druge inostrane službe koje su za njega zainteresovane. Medjutim, par dana nakon puštanja iz zatvora, Andrija je došao u Beograd i napravio slavlje zajedno sa svojim prijateljima.

 


 

 

 

4. Danica Drašković

Iako Danica Draškovic nema puno zajednickog sa ranije pomenutim Crnogorcima u Beogradu i Srbiji, pojavljivanje ove najpoznatije Crnogorke u Beogradu je indirektno vezano za rad Službe Državne bezbjednosti kao i za Jovicu Stanišica. Prije par godina, u vrijeme previranja u službi Državne bezbjednosti Srbije, Danica je tražila mjesto šefa tajne službe da bi napokon, kako je ona rekla, raskrinkala to leglo zla u Srbiji. Njeno pojavljivanje u politici se poklopilo sa dolaskom Jovice Stanišica na celo SDB Srbije i od tada postoji stalna borba te službe da se Danica " disciplinuje". Te mjere SDB su nekad završavale i krvavo.

Danica Draškovic, rodjena Boškovic je porijeklom Bjelopoljka i supruga je srpskog politicara Vuka Draškovica. Zavrsila je Pravni fakulter.  Uvijek je isticala svoje cetnicko porijeklo. Od pocetka politickog djelovanja, Danica je bila zacetnik i mnogih ideja, koje je Vuk kasnije pokušavao da realizuje. Najradikalniji politicki potez Danica je sprovela, zajedno sa Vukom, Marta 1991. godine, kada je doslo do masovnih demonstracija u Beogradu i zauzimanja Skupštine Srbije. To je tada bio najaci udar Milosevicevim snagama, kao i SDB Srbije. SDB Srbije je, nakon gušenja demonstracija uz pomoc Jugoslovenske Narodne Armije i tenkova, uhapsio Vuka i Danicu. Nakon hapšenja, oni su poceli štrajk gladju. Tada  je intervenisao predsjednik Francuske Fransoa Miteran, saljuci svoju suprugu, koja je pregovarala sa vlastima Srbije i izdjestvovala oslobadjanje bracnog para Draškovic.

Nakon toga, Danica je postala vrlo aktivna u Srpskom Pokretu Obnove, a isto tako bavila se uredjivanjem stranackog casopisa " Srpska Rec". Uvijek je isticala da je SPO želio da uništi Službu Državne Bezbijednosti Srbije. Danica u jednom skorom intervuu kaže: "Taj cilj nije ostvaren tako da ima još prostora za tu borbu i vjerujem da ce se naci neki novi mladi ljudi koji ce to pokrenuti. SPO je uništila Državna bezbjednost i one službe koje su srce toga sistema protiv kojih smo mi ustali. Mi sada nemamo tu snagu, što ne znaci da u buducnosti nece doci do nekih promjena. Gubicemo do pobjede".

 

Najaci udarac na Danicu SDB Srbije je izvela 2. Oktobra 1999.godine. Danicin supug Vuk Draškovic, predsjednik Srpskog pokreta obnove, krenuo je u nedjelju prijepodne na Ravnu Goru. Putovao je u automobilu "audi 8", za cijim je volanom bio Veselin Boškovic, direktor Direkcije za gradjevinsko zemljište grada Beograda i brat Draškoviceve žene Danice. Danica Draškovic se sa saveznim poslanikom SPO-a Gordanom Anicicem i vozacem vozila u džipu koji je bio ispred "audija". Iza Draškovica se kretao "BMW 520" u kome su sjedela tri tjelohranitelja lidera SPO-a: Zvonko Osmajlic, Vucko Rakocevic i Dragan Vušurevic.

Kad je kolona, izmedju 12:15 i 12:20, stigla do kobne tacke na Ibarkoj magistrali u susret im je naišao zeleni kamion, "mercedes" kiper cetvoroosovinac, izuzetno robustno, snažno vozilo, natovaren pijeskom. Džip u kome se nalazila Danica Draškovic prošao je pored kamiona. Prema rijecima Vuka Draškovica, jedinog dostupnog svjedoka, pet metara prije nego što ce se mimoici i sa "audijem", kiper je naglo skrenuo na svoju lijevu stranu puta. Veselin Boškovic je instinktivno skrenuo udesno da bi izbjegao direktan sudar. Medjutim, "audi" je svojom lijevom, vozackom, stranom, ipak udario u ivicu kamiona i izletio sa puta.  U tom trenutku "BMW" je udario u kiper i skoro cijelom dužinom se podvukao pod njega. Mještani sela Petka svjedoce da su culi eksploziju, zatim vidjeli visok stub dima, pa potom culi još jednu eksploziju.

Veselinu Boškovicu je polomljen vrat i on je izdahnuo na putu do lazarevackog Doma zdravlja, cija je ekipa na mjesto nesrece stigla u roku od nekoliko minuta. Vuk Draškovic je zadobio desetak santimetara dugacku posekotinu glave i bio je izvjesno vrijeme bez svijesti. Sva trojica putnika u "BMW"-u ostala su na mjestu mrtva. Izgleda da je Draškovicu život spasao vazdušni jastuk koji se naduvao prilikom sudara.

Danica Draškovic je sa suprugom ipak preživjela ovaj napad, ali je izbubila brata jedinca, Veselina Boškovica. Na Topciderskom groblju, šest sestara roda Boškovic su lelekom ispracale brata. Vuk Draškovic je tada na groblju izjavio:

" Ko te je ubio neka bude proklet! Onaj ko misli da je stekao srecu za sebe odnoseci tebe, onaj ko misli da svoju srecu može graditi na našoj nesreci prokleto mu bilo i sjeme i koljeno! Prokleti bili zli ljudi, djavoli koji Srbijom vladaju deset godina! Ubiše toliki svijet, unesreciše tolike ljude, razrušiše nam državu! Dokle?! Dokle, dragi Bože?"

 

U svojoj knizi " Necu da cutim", Danica je napisala posvjetu sljedece sadržine:



" Mom bratu Veselinu,
sa kojim je otišao  i dio mene, 
mojim saborcima Zvonku, Gagi i Vucku,
i svim žrvama palim u našoj dugoj borbi
za dobro u vremenima komunistickog zla,
Necu vas zaboraviti, necu im oprostiti!

TIM WEB SITE-A

 

 

 
 
 
 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved