Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - VIII > Moje putovanje u Argentinu


1 Nov 2007

 

ARGENTINA - SREBRO


Zaboravljeni u prostoru i vremenu

 

 


Kada bi na trenutak uporedili Kanadu i Argentinu, ucinilo bi se da – ako je Kanada zemlja buducnosti, onda je Argentina – zemlja prošlosti. Kažem prošlosti, jer prije sto godina, Argentina je bila povoljnija za useljavanje od bilo koje druge zemlje. Tada si i mnogi Crnogorci pošli da nešto tamo stvore i da se ponovo vrate svojoj Crnoj Gori sa pristojnom uštedjevinom i da nastave život. Sudbina se drukcije poigrala, pa se skoro niko nije vratio.

 

Ja znam samo jednu familiju koja se vratila poslije Drugog Svjetskog Rata; Pavle Saric se vratio sa svojom familijom – njih petoro: žena Rista, i troje male djece – Toni i dvije šceri, sve troje nepunoljetni. Došli su, nasjeli na propagandu da je u Jugoslaviji zavladalo pravo blagostanje, jer je radnicka klasa pobijedila i pocela vrhunski kvalitetan život. Familija Saric iz Velimlja – Banjani doživjela je pravu odiseju. O tome cu nešto više napisati drugi put.

 

Kad su stigli u Velimlje, Toni je imao jedanajest godina. Punih sesdeset godina je patio za njegovom rodnjom grudom – Argentinom, za provincijom Chako i selom Kampo Largo. Oktobra mjeseca, ove 2007. godine, ispunila mu se želja jer ga je na erportu u glavnom gradu provincije Chako – Resistenciji docekala mnogobrojna rodbina sa majcine strane. Ubrzo smo stigli do San Penja, grada od oko pedeset hiljada stanovnika, dje živi skoro sva Tonijeva rodbina. Medju njima se najviše isticao Vule Andrijaševic – ujak Tonijev koji i danas živi na farmi velicine oko 1600 ha., dje se bavi odgojem stoke i nešto zemljoradnjom. Tonijeva ujna Jovana, rodom od Perišica iz Oputne Rudine, rodila je devetnajestoro djece, a njih petnaestro je odraslo i od njih se stvorilo potomstvo sa unucima i praunucima – nekoliko desetina.

 

Od Jovane i Spasoja Andrijaševica sam sreo sina Vula, sestre – Stanu i Vinku i Milku koja živi u Buenos Airesu. Spasoje je imao nekoliko brace i od njih je mnogobrojna rodbina. Tu su jos bratstva – Kapetanic, Milovic, Švorcan i drugi, tako da ta naseobina broji na stotine potomaka.

 

Odmah su mi ispricali da ih je posjetio jedan kaludjer sa pet pratioca i predstavio se da je on Vladika u Crnoj Gori koji je ocistio sve crnogorske crkve, koje su bile zarasle u korov za vrijeme komunizma. Na prvom sastanku bilo je njih petnajestak, a onda su pripremili rucak za njih cetrdeset. Pitam – je li se zvao Vladika Mihailo i rekoše da nije. Pitam kako je izgledao i kada su ga opisali, ja vidim da je to Amfi pop Risto. Sjutradan, Huana Andrijaševic dolazi i kaže da je provjerila i da se zove Antilohije. Ja je ispravim i ona kaže da ne može da izgovori poslije slova “a “  slovo “ f “ . I njena tetka isto kaže – Antilohije. Od sada ga svi zovite Antilohije - rekoh im.


          

 

Ja sam im objasnio da je Amfi, sa srbijanskim klerom u Crnoj Gori, najveci i najopasniji neprijatelj crnogorske države i njenog naroda i da je dobro što su ga na vrijeme takvog prepoznali. Rekli su mi svi da mu ništa nijesu obecali, jer im je bila sumnjiva citava delegacija.

 

Ova kolonija Crnogoraca sva govori crnogorskim jezikom i to onijem kojim su govorili njihovi djedovi i ocevi prije stotinu godina. Bilo mi ih je blaženstveno slušati kad kažu – vamelja, pirun, lencun, trpeza, cikara, eroplan... i mnoge druge rijeci koje nažalost nijesam bilježio. Toniju su mnogo zamjerili što je, kako rekoše, zaboravio da govori – crnogorski. Posebno ga je kritikovao ujak Vule, koji je i nešto mladji od Tonija, a prakticno su imali zajednicko djetinjstvo i nekoliko puta mu je rekao:  “ Toni, ti si nas izdao“, a pokušavao je stalno da ga ispravlja.

 

Ovaj narod, skoro zaboravljen, pokazuje vrhunsku radost kad neko dodje da ih posjeti. Tu se cuju pjesme i igre iz stare Crne Gore; cujes i poneku davnjašnju šalu, lijepu pricu iz njihovog života i prava bi šteta bila ako niko ne ode iz Crne Gore da to sve ne zabilježi i neovjekojeci. To bi trebao ucinjeti – professor istoricar Andrijaševic.

 

Iako je bio radni dan, te duhom bogate, divne familije pripremile su svecani rucak za mene i mog druga Tonija. Trpeza je bila bogata sa vrhunskom hranom i picima, a ja sam osjetio da je najvece bogastvo u njihovim srcima i bezgranicnoj radosti i ljubavi prema svojim precima.

 

Danas, Argentina ne obecava mnogo. Rekoše mi da je Evita bacajuci novac po revolucionarnom narodu pokazala da se može živjeti bez rada, ili je narod shvatio tako – hvatajuci novac dok još leti kroz vazduh i tako je stvorena - sirotinja. Kad prošetas kroz Buenos Aires, odmah se vidi da ga je podgla vrlo mocna privreda. Sa ogromnim trgovima, visokim zgradama, mnogim širokim ulicama i velikim prostorom – postao je grad u kom živi dvanajest miliona stanovnika, a to je jedna trecina argentinskog življa. U jedno doba, narod je masovno napuštao svoje ogromne farme i prestao da gaji ogromna stada koza, ovaca i goveda, prestao da sadi plantaže pamuka – kojeg je zamijenila sintetika; prestao da sije žito i preselio se u gradove. U gradovima – Resistencija i  San Penjo skoro da ništa ne funcioniše. Tako su u apsolutnoj vecini i Crnogorci napuštali nekad mocne farme i preselili se u ova dva grada, a mnogi i u Buenos Aires.

 

Tužno je bilo Toniju vidjeti farmu dje se rodio, farmu njegovog oca Pavla dje je nekad radilo i po stopedeset radnika. Danas stoje samo zidine porušene kuce koju nije mogao ni prepoznati; šuma posijecena, a zemlja neobradjena i sve to izgleda kao kad sunce zadje u suton, a ne ocekuješ njegov skori izlazak. I meni je bilo tužno.

 



U Torontu

 

30. Oktobra 2007.g.

 

Branko Aleksic

 

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved