Header Graphic
RELIGIJA > CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA


14 Jul 2010

 

 

 UZ BOŽJU POMOĆ  
 

 
Web site otvara temu o Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi, u svijetlu najnovijih izjava crnogorskih političara i crkvenih vjerodostojnika. Da li će sudbinu Crkve odrediti Božja ili Svjetovna Volja.



Premijer Crne Gore, Milo Đukanović prekinuo je "vječno ćutanje" o Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi i u svom prvom izjašnjavanju o listu "Fokus" koji izlazi u Njujorku rekao sljedeće:

         
Time je ovaj "svjetovni lider" Crne Gore prvi put se drznuo i onako "britko" iznio svoje mišljenje o jednom dosta osjetljivom pitanju u Crnoj Gori, iako njegova Partija, i veliki dio birača ipak javno i potajno podržava Mitropoliju Crnogorsku Primorsku i duhovnog vođu Amfilohija.

Nakon toga, Mitropolit CPC, Mihailo kazao je sljedeće, a prenijele crnogorske "Vijesti": “Mi radimo sve što je u našoj moći povodom obnove Crnogorske pravoslavne crkve, nadmašujući često one koji imaju na raspolaganju i materijalnu i logističku podršku centara sa kojima je više od decenije problem imala ukupna međunarodna zajednica. Mi tu infrastrukturu nemamo, ali imamo nešto što se ne može pobijediti, a to je beskrajna ljubav prema domovini i istrajnost da je njegujemo i čuvamo. Na potezu je država. Istorija i buduće generacije im neće oprostiti nerazumni odnos prema vlastitom biću”, kazao je Mihailo na skupu u Danilovgradu povodom 90 godina od ukidanja CPC.

                 

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u izjavi za crnogorski list "Vijesti" dozvolio je mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska ponovo postane autokefalna.

Odgovarajući na pitanje “Vijesti” da li je moguće da se pokrene takvo pitanje, Amfilohije je kazao „sve je moguće, zašto nije moguće“. On je podsjetio da je “ u novije vrijeme pokrenuto pitanje albanske pravoslavne crkve, koja je postala autokefalna prvi put u istoriji 1937. godine”, da su češka i slovačka crkva tek nedavno potvrđene kao autokefalne, a poljska poslije Drugog svjetskog rata, te da se govori o toj mogućnosti za makedonsku pravoslavnu crkvu.

“Što se tiče Mitropolije to je isto pitanje. Mnogi gube iz vide da je današnja Mitropolija crnogorsko-primorska mnogo šira nego što je bila. Mi se nalazimo na prostoru Bokokotorske eparhije koja nije pripadala Mitropoliji. Što ćemo sa njom? Što ćemo sa Pivskom eparhijom, Zahumsko-raškom , Budimljansko–nikšićkom...? To pitanje je mnogo složenije danas, nego što je bilo početkom 20. vijeka. Ali, sve može da bude uz pomoć božju rijšeno, ali saglasno potrebama crkve, vjekovnom predanju crkve i ustrojstvu”, naglasio je Amfilohije.



Početkom Juna 2010. godine, Prmijer  Milo Đukanović kazao da će Crnogorska pravoslavna crkva ponovo postati autokefalna. Amfilohije juče nije pominjao CPC, već Mitropoliju crnogorsko-primorsku, ali je zamjerio Đukanoviću što se miješa u crkvena pitanja pa je u prvom navratu kazao da Mitropolija može da vrati autokefalnost, ali bi prethodno trebalo da Crna Gora postane kraljevina.

Odgovarajući na pitanje kako komentariše izjavu premijera, mitropolit nije isključio mogućnost da Mitropolija, ukoliko dobije saglasnost pravoslavnih crkava, pokrene i to pitanje.

                        

“Crna Gora je bila kraljevina, pa danas koliko znam nema kralja, ima predsjednika. Mitropolija crnogorska je bila državna religija u vrijeme Kraljevine. Da li bi to prihvatio naš uvaženi premijer da sada ja ponovo tražim kao što je bilo za vrijeme kralja Nikole. Dakle, kad obnovimo kraljevinu, da Mitropolija bude državna religija. Onda možemo da razgovaramo o autokefaliji, koja je, ruku na srce, toliko premijer ima pravo, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, milošću i voljom kralja Nikole I Petrovića. Nikada ona ni od koga nije tražila autokefalnost kao što to biva u pravoslavnoj crkvi kroz vjekove”, kazao je Amfilohije.



On je dodao da se nada da će država Crna Gora poštovati odvojenost crkve od države.“Kao što se crkva ne miješa u ustrojstvo države i ne priziva da vratimo kraljevinu, nego poštujemo predsjednika, onda očekujemo i od premijera i od svih da i oni poštuju ustrojstvo crkve kako je bilo kroz vjekove i onako kako odgovara samoj crkvi. Jer to je na kraju krajeva pitanje crkveno, niti premijera, niti bilo koje države u svijetu, kao što nikada nije bilo kroz istoriju. Ako bi i bilo govora o nekoj autokefaliji, onda je to ova Mitropolija koja bez prekida postoji 800 godina, ona je ta koja bi trebalo da takva pitanja pokrene u saglasnosti sa svim ostalim pravoslavnim crkvama, kako je to bilo u prošlosti, a siguran sam biće i danas i u budućnosti”, istakao je Amfilohije.


PIŠE: SRETEN ZEKOVIĆ - CETINJE


Konačno je Povjereništvo Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (ob)javilo „novi originalni argument“ protiv ukazivanja na opravdanu potrebu punoga i restitucionoga obnavljanja Crnogorske pravoslavne crkve (sa obnovom crnogorske državne nezavisnosti) da je to moguće, kao i sve ostalo, uz Božju pomoć, tek pod uslovom prijethodno vaskrsnute Kraljevine Crne Gore i da to isključivo učini (dobrovoljno) sama (srpska) crkva. Ovo je, u stvari, ono, do cinizma ironično, „malo morgen“, što će reći da je to nemoguće, posebno u ovdašnjem vremenu.

Ovakva izjava ukazuje na dobro zna(ve)nu suštinu karaktera Srpske pravoslavne crkve. Jedino „zrnce istine“ u ovoj izjavi, koje joj se, napokon, iznudilo, jeste to da je konačno, prvi put od 1918, decidno priznala da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna u doba Kraljevine Crne Gore, „zaboravljajući“, bez ičesovoga „oprosta“, da je radi te iste tvrdnje, zajedno sa pristašama političkoga (sve)srpstva, satanisala sve autokefaliste od 1918, a navlaštito od 1993, od pojave crnogorskoga autokefalnog pokreta najpogrdnijim, klevetničkim, pa i genocidnim, anatemama, klasičnim ekskomunikacijama, a najagresivnije baš od strane „naših, domaćih Srba“ i crnogorskijeh crkovnjaka. Ovo podśeća na oni školski primjer inkvizitorskoga kastiganja Njutna za svoju „bezbožničku“ naučnu tvrdnju „Zemlja se okreće“ i onu poslovičnu „Ipak se kreće“, da bi ne zadugo ona postala opšteprihvaćena i od same crkve.

Nadati se da će tako biti i sa ostalijem poricanim i prećutanim istinama o CPC. Na primjer, da je ona već bila autokefalna i u doba Nikoline Knjaževine, koja mu je i metnula kraljevsku krunu; da je ona bila posve samostalna i prije knjaza-kralja Nikole, od Danilovoga odvajanja crkve i države, kada ona nije imala „Maćehu Crkvu“ izvan crnogorske države, niti je vladiku postavljala srpska crkva, kao što je i Njegoševa crkva, kao autokefalna, sama kanonizovala za sveca Petra I Svetoga, što su kanonski priznale ostale crkve. Ili(ti), da je u dugoj povijesnici crnogorski nasljedni Vladikat na Opštecrnogorskom i Glavarskom zboru sam birao, postavljao, potvrđivao i smjenjivao svoje vladike-gospodare, što je ne samo dokaz i potvrda njegove autokefalnosti, n(eg)o i izuzetni „slučaj“ u svijetu, posebno u pravoslavlju. Sam crkveni čin hirotonije vladika-gospodar je sam birao po volji i potrebama, sve do Rusije. Ili(ti), ona međunarodna crkovna priznanja crnogorske autokefalije, koje srbo-crnogorski Mitropolit-monarhist suminuje: autokefalnu CPC su sve do 1918. zvanično priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve, uključujući i „posestrimsku srpsku crkvu“, što je konstatovano i u Sintagmi (ustavu, protokolu) Vaseljenske Carigradske patrijaršije objavljena u Atini 1855 (CPC 8-ma po redu, a SPC 14-ta) i u Katalogu (diptih) Ruske crkve iz 1850, za koji su predstojatelji SPC tražili od Aleksija II da ga krivotvori i izbači iz njega CPC. I na vrhu, da će poništiti svoju zvaničnu sakralizovanu političku dogmu da ne postoji crnogorski narod ni nacija, jer su „Crnogorci bili, jesu i biće Srbi za vijek i vjekov, amin“, te zato i ne mogu imati svoju nacionalnu crkvu.

Srpska Kraljevina-Carevina je (p)odavno minula, a ovdašnja SPC i njezina Patrijaršija (koju su Turci i obnovili i ukinuli) su iz njegovoga (zlo)vakta koja se, sve do danas, konzervirala kao njegov srednjovjekovno-feudalni organizacioni sakralizovani relikt nekadašnjega (carskog) veljecrkovlja (bez cara) koje je reminiscentna kontura (sve)srpstva. Takva, „carska“ SPC i njezina (po drugi put nasilno stvorena i prokleta) Pećka patrijaršija u „novom Carstvu Južnijeh Slovena (Srboslaviji) 1918. je legalni uzor srpskoga veljedržavlja. Pod srpskijem nacionalnim imenom i dalje (h)oće da priteže jurisdikciju i prorektorat nad nekada podvlašćim narodima, njihovim crkvama i državama (su) prot(iv)no starom istočnjačkom pravu, kanonu i pravi: „slobodan narod - samostalna država - autokefalna crkva“. Po tom kanonu, pravu i veljedržavnoj sili srpska crkva gubi stvarnu i formalnu autokefalnost u „turskoj Srbiji“ i postaje (pro)turska pravoslavna crkva u vilaetu Srbiji, pod jurisdikcijom Istambulske patrijaršije, koja im neposredno postavlja patrijarhe i svještenstvo, pa i onda kada je obnavljana i ukinuta. I to je jedan od tušte primjera da je državni upravni sistem stvarao i ukidao crkve i postavljao patrijarh i vladike, kao i oni prijethodni za zlovakta 9-godišnjega Dušanovoga carstva. Predstojatelji SPC nikada ne (iz)rekoše da li u (četoko rišena fraza) „800-godišnju tradiciju SPC u CG“ uključuju i dugo razdoblje dok je Srbija bila pod turskom vlašću, sve do, isto tako državnom prinudom, obnavljanja Pećke patrijaršije, odnosno SPC 1918-20....
 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved