Header Graphic
RELIGIJA > Années de Pèlerinage - Godine Hodocašca


9 Mar 2008

 

 

  EKSKLUZIVNO ZA WEB SITE OD NAŠEG SARADNIKA - G. VUKČEVIĆA

   ili: Zašto se Njegoš nije poklonio Petrovim lancima? 

 

Netruležna desnica Sv. Jovana Krstitelja, komadic Casnog i Životvornog Krsta Gospodnjeg, ikona Bogorodice FilermoseSjećam se prvog hodočašća. 21. Novembar 1995. Bio je utorak, malo nakon 5 ujutro. Hladno, oblačno, maglovito, tipično Kotorsko jutro za to doba godine. Pozvan prodornim zvukom tri zvona koja su se odbijala o zidove okolnih brda još uvjek usnule Boke, sa Krunicom u džepu, krenuo sam iz Dobrote na tvrđavu San Giovanni iznad Starog grada na prvu jutarnju Svetu Missu u crkvici Gospa od Zdravlja (XV st.), čiji se blagdan stoljecima slavi na ovaj dan. Do crkvice se penje uzanim, mahovinom obraslim i klizavim blokovima kamenja koje čini stepenice, sa čije se krajnje strane, uza zid, nalazi strma ravan preko koje su vojske vukle topove na tvrđavu, a zajedno idu u prevojima na svakih dvatesetak metara, posljednji put obnovljenim za vrijeme Austro-Ugarske. Na putu do gore, kako neka tradicija nalaže, tiho se moli Krunica. Samo uspinjanje ima simboličko značenje Kristovog putovanja na Kalvariju sa teretom Spasa svijeta na leđima a vrijeme, detalji, šapati pobožnog naroda, samo doprinose ukupnoj slici. Svako od nas ide svojim razlogom: neko da se pomoli za zdravlje, neko da se zahvali za njega, a po neko da okrijepi dušu ili jednostavno ispoštuje tradiciju. Zaista, išli put gore na ovaj datum ili neki drugi, doživljaj govori sam za sebe. Na početku posljednjeg prevoja prije crkvice, u malim natkrivenim betonskim kucicama, sa vaznama presahnulog cvijeća, nalaze se slike-ikone Svetaca i Blaženika, zaštitnika Boke i Crne Gore: Bl. Ozana, Bl. Gracija sa Mula, Sv. Leopold Bogdan Mandic, Bl. Marin iz Kotora, Sv. Tripun mučenik kao i jedan prikaz Isusa, Josipa i Marije pod nazivom Sveta obitelj. Boka kotorska, eto kolikog je obima i stanovništva a dala je toliko Svetih, uzoritih ljudi da joj sa ponosom stoji naziv „Zaliv Svetaca.“ Boka je naše najveće duhovno bogatstvo i mjesto đe tradicija i duhovnost idu neodvojivo, komplementarno, stoljećima.

Gospa od Zdravlja
je sama po sebi malog obima. Iznad nje se uzdiže sivi zvonik sa kupastim vrhom. Brod crkve nije duži od 15-tak metara, bez bočnih oltara a unutrašnjost je podijeljena na dva dijela, gornji i donji, jer je građena stepenasto, gotovo po sredini brdaščeta San Giovanni. U donjem dijelu nalazi se prostor za vjerni narod, limena postolja za svijeće a u gornjem je barokni Oltar, za ovu priliku ukrašen raznim cvijećem kao i sa upaljene dvije velike oltarske svijece. Missal i Svetohranište dominiraju Oltarom a iznad se uzdiže lik Blažene Djevice okovan u srebrnu masku i isprepleten mnogobrojim Krunicama koji su darovi Gospi od pojedinaca čije su molitve u bolesti i nevolji uslišene upravo na ovom mjestu. Lijevo od Oltara bilo je dovoljno mjesta da se dogradi mala prostorija namjenjena Sakristiji gdje se smještaju obredni predmeti kao i Misna odjeća. Na Crkvici nema klasičnih vrata, vec se nalaze velike, debele, lijepo urađene rešetke, sa inicijalima IHS i prepleteno M i A, simbol Blažene Djevice, tako da je ovaj mali Hram uvjek otvoren za sve koji prođu ovuda za na vrh tvrđave, da mogu odmoriti tijelo u minijaturnoj porti ili dušu, gledajuci lik Svete Marije iznad oltara. Ispred same crkve je prostrana polukružna „terasa“ sa koje se spušta fascinantan vidik na cio Kotor, od Trojice pa skoro do Perasta. Ako dobro oslušnete pjevanje naroda na Svetoj Missi, možete čuti davni odjek iz prošlosti: „Introibo ad Altare Dei; Ad Deum qui laetificat Juventutem meam“. Upravo svi ovi faktori koji utiču na religiozno osjećanje pojedinca, nekako dolaze i faktom da je ovo mjesto duhovnu snagu dostiglo isključivo vjernim narodom koji jedinstveno, kao jedan duh i jedno tijelo dolazi iz godine u godinu na poklonjenje, ali samo onim narodom koji duboko osjeća potrebu (bez predrasuda) da bude izliječen. Idući tim putem, toga jutra, osjetio sam da svako ko je prošao pored mene, ima isključivo intiman razlog. To je snaga jača i od vjekova i od tradicije.

Naravno, ovo nije bilo i moje posljednje hodocašće. Nakon toga bio sam u par značajnijih svetilišta u Europi. Samu riječ za sveti pohod upravo sam shvatio ovaj prvi put. Kako smo i naučili iz prošlosti, za nju se vezuju dugačka, poklonstvena putovanja u daleke zemlje gdje se hodočastilo Svetinjama od globalnog značaja, prvjenstveno u Svetu zemlju. Ali ovako dugacka putovanja nijesu zapovjed. Obicaji varijaju od mjesta do mjesta. Moja kasnija putovanja bila su malo dalje. Hodočastio sam u Vaticanu, na Svetu godinu 2000. Imao sam rijetku priliku da prodjem kroz „Sveta vrata“ bazilike Sv. Petra koja se otvaraju svakih 50 godina a čak i da vidim i dodirnem potonjeg Papu Ivana Pavla II na razdaljini sa koje i Vi čitate ovaj tekst. Potom, išao sam u Taranto (Italija) u veliko Svetilište Sv. Kuzme i Damjana, koji se u toj regiji zaista poštuju, a oni su i Sveci-zaštitnici moje porodice. Potom, Napulj – Svetilište u Pompejima Madonna del Rosario di Pompei (Majka Božija od Krunice od Pompeja), veličanstveni kompleks zdanja uzdignut nad ostacima stradalim A.D. 79. u erupciji Vezuva. Hrišćani smatraju da je to bio Božiji gnjev i kao primjer molitve nad svim grešnicima i onima u Čistilištu, napravio se ovaj Hram gdje ćete se osjećati zaista pokorno jer Vam se pod nogama nalaze ostaci ljudi koji su u toj strašnoj noci erupcije nestali za samo nekoliko minuta. Posjetio sam nekoliko Svetilišta u Francuskoj i veliko Svetilište u Essenu u Njemačkoj idući na poklonjenje „Dat Gulden bild Onser Vrouwen“ – „Zlatnoj Madoni Esenskoj“, najstarijem ikad poznatom kipu Djevice Marije. Ove godine bio sam spreman da idem u Svetu zemlju, u Jeruzalem, ali na žalost let za Tel Aviv mi je bio otkazan nekoliko dana ranije zbog napetosti u regionu. Ali, uskoro cu otići i tamo. 

 

Kao najčudnije, izabarao bih Hodocašće Međugorju, u južnoj Bosni i Hercegovini, veoma blizu granice sa Hrvatskom. Bilo je to 2001. godine. Smješteno u uvalici medju visoravnima, Svetilište plijeni velikom prostranošću sakralnih objekata: velika bijela Katedrala, sa impresivnim enterijerom, veliki otvoreni amfiteatar sa centralnom uzdignutom binom, okružen veoma modernom tehnikom i rasvjetom a sa druge strane Katedrale je improvizovani minijaturni park sa bijelim kipom Gospe od Međugorja i improvizovanim klupama na kojima možete da sjedite satima i meditirate neka od Otajstava na Krunici. Udaljite li se malo od tog komleksa, stvari postaju kompleksnije. U momentu kada sam ogladnio i preko ulice pošao da potražim prvu pekaru, zapljusnuo me vizuelni šok: nepregledan niz prodavnica sve vrste robe, od igle do lokomotive; supermarketi; koncentracija zlatara svih veličina (ubijeđen sam da ih je barem dva puta više nego na Baš Čaršiji u Sarajevu); kiosci sa štampom (da, čak i onom sa pornografskim sadržajem); hosteli, moteli, hoteli; redovi plastičnih nužnika a pored puta sijaset ulicnih prodavaca malih Gospinih kipova pored cigareta i grickalica. Mirišu ćevapčići, pljeskavice i pizze. Zaista, nijemo sam posmatrao ovaj prizor vašara Made in Balkan i pitao se da li je ovo zaista volja Božija ili onoga odozdo. Kada sam se vratio, u amfiteatru pored Katedrale održavao se svojevrsni performans mladih sa pjesmom, igrama, i nekom vrstom alternativne meditacije i molitve sa klerom na sceni i mladošću na tribinama. Onako, radoznao, upitao sam našeg vozača šta se to dešava danas? On mi je jednostavno odgovorio: „Ma, udarilo ih sunce u glavu pa im se priviđaju Sveci.“ Ovo Hodočašće ipak sam iskoristio da malo više saznam o ovom mjestu, koje nije priznato od Svete stolice, a i ne radi se na tome. Kako Hrvati, kao mnogo pobožan narod gledaju na sve ovo, bilo mi je jasno podijeljenošću Biskupskih konferencija Hrvatske ali i Bosne i Hecegovine, gdje mnogi Biskupi govore veoma loše o svemu što se radi u Međugorju ali i o njegovoj svrsi u smislu New Age religije. To mi daje pravo da sumnjam čak i ja.

 

Tvrdjava iznad Katedrale u KotoruDa se vratimo na Rim. Imao sam više prilika da upoznam njegovu strukturu, taj spoj Starog i Novog svijeta, Svijetla i Tame, Religioznog i Razvratnog, tu staru prijestonicu modernog Svijeta, kakvoga mi danas poznajemo i mjesto odakle je moderno Evanđelje krenulo na milenijumsko putovanje. Osjeća se u svakom kamenu Rima miris krvi prvih mučenika koji su svoje male živote ostavili u „cirkuskim igrama“ pod kandžama divljih životinja ili goreći na lomačama od još većih životinja. Jedan od objekata koji mi izaziva upravo ova osjećanja jeste Pantheon (danas posvećeno hrišćansko zdanje znano i kao Sancta Maria dei Martyres), strašno sudilište Staroga svijeta, na čijem se centralnom oltaru decenijama peklo meso vjernoga svijeta a cije se visoke mramorne figure danas nijemo vrte u krug, nečujno svjedočeći sopstvene sudbine. Mi im odgovaramo našim molitvama. Ali, drugi objekat koji mi izaziva jedno duboko osjećanje jeste Crkva San Pietro in Vincoli (Sveti Petar u lancima), đe je moj bivši vladar i vladika Petar II Petrović-Njegoš odbio da poljubi Petrove lance i iskaže poštovanje upravo prema – slobodi. Dakle, iste Lance kojima je Sv. Petar bio okovan, prije nego je čudesnim nacinom iz njih izašao i htio da napusti Rim, pa je na izlazu sreo samog Isusa i pitao ga: „Quo Vadis?“ Ovaj mu odgovori: „Idem u Rim da se sretnem sa svojom sudbinom.“ Petrovo svjedočenje i lanci nam govore o slobodi, a ne o ropstvu. Govore nam o pomirenju sa sopstvenom sudbinom. Naravno, za puk koji je živio ovdje u doba našega Petra II, bilo bi teško da shvati skrivenu poruku i da je Petar II poljubio te iste lance i poklonio im se. Nemojmo misliti da naš Vladika nije sve to znao, ali tim činom, On nam je poslao snažnu poruku, koja i danas vrijedi, posebno primjenjena u priči oko nekog novog Hrama na Cetinju. Tada rastumacena Crnogorcima, bila je u obliku moralne podrške – da Crnogorci NE ljube lance, makar to bili i oni od Svetoga Petra, ali nama danas na (malo) višoj evolutivnoj stepenici, zvuči kao legat. Naš Vladika porucuje nam i danas da nećemo biti veci vjernici ukoliko prazne duše cjelivamo neke predmete i ukoliko svoju vjeru zarobimo samo pukim „materijalizmom“ bez primjene u duhovnom životu i na život. Poslao nam je poruku da nas niko, pa ni premocna Rimska Kurija nee manje cijeniti ukoliko hrabro istupimo i iskažemo da nešto što nije u našoj Crnogorskoj biti, niko nece moci da nam nametne – samo nas mogu Više poštovati. Pojasnio nam je da se niko ne smije igrati sa našim osjecanjem religije i da je su to Sveta vrata Crne Gore. Nasuprot toga, iz spisa je poznata Njegoševa fascinacija umjetničkim djelima, slikama, skulpturama koje je imao prilike da vidi tada u Rimu. Zaključit cemo da je naš Gospodar i Vladika uradio onako kako su ondašnji žitelji htjeli, ali postoji i nešto drugo. Kako ja znam, kako i istorija pamti, Crnogorci su sa Bogom bili više na „Ti “. Ništa negativno, čak – naprotiv! Upravo nam je i to neposredno dokazao Petar II. Istorijske okolnosti natjerali su ovaj narod da se oslanja isključivo na sebe i ono malo što je imao, na svoju porodicu i saborce. Crkva, tada dio iste glave i tijela Države, bila je samo jedan od sastavnih djelova svakodnevice. Na jednom poznatom bakrorezu sa motivom iz života Crne Gore i Crnogoraca, naići ćemo na jedan velicanstven likovni prikaz Crnogorskog popa, koji svojim gotičkim licem a renesansnom hrabrom figurom stoji sa crkovnom zastavom u ruci, opasan oružjem, hrabro i ponosno pozira prije nego bude otišao da zajedno sa Gospodarom Crne Gore odvede narod u bitku za slobodu.

Ovaj nam prikaz mnogo govori. Tipičan renesansni motiv, gdje su prikazivane Hrišćanske vrline kroz borbu, ali sa Krstom u jednoj i mačem u drugoj ruci. Taj Crnogorski pop je išao u boj prvjenstveno za svoju Zemlju, a njegova vjera predstavljala je ne samo unutrašnje osjecanje (koje mu je bilo i u opisu radnoga mjesta), nego i stil života, koji je takođe išao da brani na bojnom polju – onaj stil života koji je Crnogorcima i zdravim hrišćanima smisao i funkcija religije. Znači, imamo i mi srednjevijekovne motive mitskih borbi Istoka i Zapada, ali ne u stereotipnom smislu kako je danas vrlo popularno, ćak i dosadno da se tumači, pa se nakon te konstatacije, prekida svaka daljnja diskusija. Da je cjelokupna religijska slika Crne Gore i Brda u to vrijeme imala renesansni prikaz, svjedoči nam i djelo Petra II Petrovica „ Luča Mikrokozma “ kroz koju veliki pjesnik i Vladika istražuje ono što se ni Dante nije usudio na svom mitskom putovanju: pra-porijeklo ljudske duše. Upravo okružen ljudima medju kojima je bio, slušajući, gledajući, opipavajući puls vitae, naš Vladika je bio inspirisan da uoči da se dešavaju neke promjene, da je evolucija i na Crnogorskom tlu dostigla skoro zenit i da se radja jedan narod koji polako zri u svojoj biti. Nije napisao to djelo jer mu je bilo dosadno, jer ništa pisca ili pjesnika ne može da isprovocira kao promjene. Takva djela ne nastaju u dosadi. On je zavirio u dušu svakog Crnogorca i prenio na papir ono što viđe. Da je religijska slika Crne Gore bila drugačija u to vrijeme, kao recimo kod Hrvata ili Srba, i Petar II Petrović bi drugacije reagovao. On je odavao Posmrtne Ode srpstvu, ali srpstvu-pravoslavlju kao jednoj uzaludnoj ideji, ne gušcoj od magle za koju su se hvatale generacije koje su jedna za drugom propadale u ambise, vučući za sobom sve do dana današnjega. Potpuno oslanjanje neke Države na religiju i popove bez kontrole je recept za propast, a primjere imamo čak i u osnovnim udžbenicima istorije. Dakle, odnos Crnogorac-Bog je mitskog znacaja, gdje Bog igra ulogu praoca, ex-materijalnog u liku predaka, čija su se imena spominjala kao Litija Svetih i koji nije bio upitan da materijalizuje molitve već da dematerijalizuje nailazece zlo u formi neprijateljske vojske. Mi danas možemo mnogo da naučimo od naših starih, pogotovo o religiji, čiji arhetip jeste mitologija, ali nije paganstvo. Veliki Milovan Đilas je bio najveđi poznavalac te materije. U svom djelu „Legenda o Njegošu“ Đilas ne kritikuje religiju kao intimno osjećanje, već kao uvrnutu sociološku pojavu i njenu ad contram upotrebu od kojekakvih popova-ratnih zločinaca i njihovih šegrta, koji pod mantijom i bradom kreiraju ono čega nikad nije bilo. Ovom tekstu u prilog, jako oštro je kritikovao i izvrtanje Njegoševih postulata u pseudo-religijske svrhe kojima se i dan danas manipuliše iz quasi-crkovnih krugova. 

Zaista, da li se iko u današnje vrijeme malo dublje zapitao zašto se naš Vladika Petar II Petrović nije poklonio Petrovim lancima u Rimu? Da li se to pitao uvaženi gospodin Predsjednik? Da li je neko naučio nešto iz toga? Ne mora moja (kao religioznoga covjeka) pretpostavka od ranije biti odgovor. Smislite bolji ali nemojte samo onaj o „čojstvenoj“, „junaštvenoj“ i „slobodarskoj“ misli Petra II. I šta onda ostaje? Toliko o Crnogorcima i relikvijama. Ali, isto tako, dosta nas ne razumije „simboliku“ relikvija, koje kao predmeti čine na kraju krajeva samo – predmete. Ali ne one obične. Oni su duhovni simbol snage, a poželjno bi bilo znati mnogo više kakvu poruku ta relikvija nosi, pa ćemo tek onda biti u stanju da shvatimo Kristovu kalvarijsku žrtvu i težinu njegovog čina, jer svako ko iz obijesti dolazi da se klanja predmetima, oni ce mu se sami obiti o glavu, bile to relikvije ili ne. Eto odgovora na Njegošev čin.

 

Znajući takodje kakve ce „religiozne“ turiste privući izlaganje i „objedinjavanje“ ova dva predmeta i ikone Filermose u nacrtanom Hramu na Cetinju, teško da sebe mogu zamisliti u rijeći te mase da se na krivinama koje bi vodile u pećinu iznad Cetinjskog manastira prisjecam svog prvog Hodočašća, tog fascinantnog jutra, atmosfere, osjećaja pokornosti ali i uzvišenosti u isto vrijeme; sumnjam da bih mogao činiti jedno biće sa ostatkom svijeta koji bi išao pored mene (čast časnim izuzecima) jer poruka Hodočašća jeste da budemo jedno tijelo i jedan duh svi zajedno a u tom pogledu, u Crnoj Gori, još uvjek liječimo rane prošlosti koje su nas razjedinile i sigurno nećemo ići tamo svi zajedno, nego cemo taboriti do u beskonačnost. Cuvena formula - „Crnogorski inat.“ Na žalost, smatram da vrijeme izliječenja još nije stiglo. Mislim da je neistina reći da se taj hram crta „zbog“ i „u ime“ Crnogoraca, jer ako i posljednji vjerujući Crnogorac ne bude pošao na poklonjenje, onda je taj izgovor obična manipulacija.

 

Prva Nacija koja je priznala Majku Božiju kao svoju Majku i Kraljicu bili su Ukrajinci, još u VIII vijeku. Slijede Hrvati i Crnogorci vijek kasnije. Marijanski kult se na tadašnjem prostoru prve Crnogorske države zadržao samo do XIII vijeka kada su nam, posljedicom pada prve Crnogorske Države, nametnuti drugi, polu-paganski kultovi. Svjedočanstvo naše posvećenosti leži i u pečatu Arhonta Petra iz IX vijeka ( koji je danas u Njemačkoj ), a na čijoj pozadini je lik Majke Božije sa Isusom u narucju. Spominjući sve ovo, prisjećam se, ali ne mogu u potpunosti, jesmo li ipak tiho pjevali prije rata „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata“ ... 

 

 

 

   Ivan S. Vukčević   
Osnivac i Predsjednik Fondacije za Ocuvanje i Razvoj Muzicke i Kulturne Baštine

Ars et Musica Antiqua – Montenegro

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved