Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - VI > INTERVJU SA PRIJATELJIMA


8 Jun 2008


  INTERVJU ZA WEB SITE - MIHAILO MIŠKO MANDIĆ,

PREDSJEDNIK CRNOGORSKE ETNIČKE ZAJEDNICE U AUSTRALIJI 

TORONTO, 06. JUN 2008. GODIN



  

Z.V.R.: Gospodine Mandiću, Vi ste više godina Predsjednik Crnogorske Etničke Zajednice u Australiji. Kada je Zajednica osnovana  i koliko broji članova?


M.M.: Sad će biti 13 godina od kad je Crnogorska Etnička Zajednica osnovana. U početku nas je bilo malo, ali svakim danom ona raste sve više i više, tako da ona sada broji  preko 100 aktivnih, registovanih članova, a kad se uzmu u obzir i članovi njihovih familija, onda to dostiže cifru neđe od 500 naših Crnogoraca u Australiji. Ukupan broj Crnogoraca na prvom zvaničnom popisu, znači prije deset godina, kada su Crnogorci počeli u nacionalnom smislu da se izjašnjavaju kao Crnogorci, je bio neđe oko 700. A, zadnji popis je pokazao da ih ima neđe ok 1300, u nacionalnom smislu. Znači, zajedno sa drugim iseljenicima iz Crne Gore – Srbima, Albancima, Bošnjacima, Hrvatima…, neka moja procjena je da iseljenika iz Crne Gore u Australiji ima oko pet hiljada, mada se to ne može pouzdano tvrditi.


Z.V.R.: Pretpostavljamo da je najviše Crnogoraca u Sidneju? 

 

M.M.: Pa, oni su raspoređeni tako, da je najveći broj njih u Sidneju i okolini, zatim u Melburnu, Pertu  i Alelaide-u,  i vrlo malo na prostorima NorthTerritory i Tasmanija.


Z.V.R.: Ostvarili ste više uspješnih projekata, dosta smo pratili to preko naše televizije, medija i web site-ova. Vidim dobili ste novi crnogorski pasoš, posjetili ste mnoge crnogorske institucije. Koliko Crna Gora namjerava da Vam pomogne u tom smjeru čuvanja crnogorskog nasljeđa u Australiji? Da li će se otvoriti crnogorski konzulat u Australiji?


M.M.:  Pa, iskreno da kažem, ovaj put sam prijatno iznenađen sa pažnjom koju sam doživio u Crnoj Gori. Počev od svih vrsta medija , bio sam gost na – RTVCG, Radio Radio Crne Gore, Atlas Televiziji, Montena Televiziji… Bio sam gost u Pobjedi, Vijestima, Republika-ci. Primjen sam i od strane Predsjednika Skupštine Crne Gore – g. Ranka Krivokapića i potpredsjenika g. Rifata Rastodera… Onda, imao sam svakodnevne kontakte sa Ministarstvom Inostranih Poslova Crne Gore, g. Željkom Stamatovićem… U toku mog boravka u Crnoj Gori izvadio sam i crnogorski pasoš što je bila i moja želja, jer sam u ovu borbu nakon raspada Jugoslavije i krenuo sa željom da jednog dana dobijem crnogorski pasoš. I, nakon svega doživljenog ovog puta, mislim da su počeli da duvaju neki drugi vjetrovi i da naše strukture vlasti počinju da shvataju i značaj naše dijaspore i nastoje da joj pomognu. Isto tako, bio sam gost u Matici Crnogorskoj i vidim da oni tamo dosta rade po pitanju jezika i izdavanja novih knjiga koje promovišu crnogorsku kulturu, narod i običaje. Bio sam i gost ostalih nevladinih organizacija, tako da na povratku u Australiju nosim dosta pozitivne utiske.

Bilo je priče o potrebi konzularne zaštite u Australiji. Nadam se da ćemo to pitanje uskoro razriješiti na najpovoljniji način. Na koji, ostaje da se vidi.

 


 


Z.V.R.: Recite mi kakve kontakte imate sa drugim organizacijama iseljenika u svijetu, u Americi, Kanadi, Evropi?... Šta mislite o ideji da se formira Svjetska Asocijacija Crnogoraca, sa sjedištem u Njujorku?


M.M.: Ne znam koliko ste upućeni u sve to jer ste vi dosta mlađi, ali jedna od prvih naših aktivnosti je bila upravo – objedinjavanje crnogorske dijaspore na svjetskom nivou.  I ja sam bio ušesnik prvog Kongresa u Čikagu, zatim drugog Kongresa u Njujorku i tada je oformljeno jedno tijelo sa ciljem da pokriva iseljeništvo na svjetskom nivou. Ali, ono je zaživjelo i živjelo je neđe do refrenduma. Onda je na neki način i utihnulo. Mislim da smo i mi na neki način dosta emotivno tome pristupili. Ja sam davno predlagao da ne žurimo toliko sa tim kongresima. Nas je malo po svijetu, a organizovati kongres svake godine je veliki napor. Ali, to je bilo značajno u procesu obnove crnogorske nezavisnosti i sa te strane je bilo opravdano da se to zaokruži i da se zajednički djeluje prema Crnoj Gori.


Našim web site-om smo ostvarili vrlo značajnu saranju sa svim našim organizacijama širom svijeta. I moje je zadovoljstvo je što je on pomogao i nekim drugim organizacijama da krenu našim putem. Nekima smo i bili uzor i pomagali ih. Jer, svaki novi web site koji promoviše Crnu Goru, tradiciju, kulturu i običaje je na neki način je i naš uspjeh. Još sam uvijek bio za to da mi, kojima je zajedničko – ljubav prema Crnoj Gori, moramo da imamo zajednički jezik, bez obzira na neke razlike na putu prema tom cilju.

Imamo izuzeto dobru saradnju sa našim prijateljima u Njujorku, u Čikagu, sa našim organizacijama u Evropi, u Hrvatskoj, sa Krstaš-om u Srbiji… Praktično, sa svima sarađujemo…



Z.V.R:  Vratimo se na ovu ideju o formiranju Asocijacije Crnogoraca na svjetskom nivou, sa sjedištem u Njujorku, koju nam je u Torontu saopštio Dr. Radomir Pavićević, Predsjednik Crnogorske Zajednice u Hrvatskoj?


M.M.: To je bilo, i ona je postojala. I Predsjednik te Asocijacije je bio g. Blažo Sredanović. I ja sam bio od članova.


Z.V.R.: Da li ta Asocijacija sada funkcioniše?



 

M.M.: Došlo je do nekih razilaženja unutar Asocijacije i neki članovi su izašli. Neki su napustili svojevoljno. Ne znam, ne bih rekao da je sada aktivna. Ali, u svakom slučaju treba napraviti neko tijelo koje će da okuplja crnogorsku dijasporu na svjetskom nivou.


Z.V.R.: I Vi ste značajno doprinijeli, recimo, " otkriću" mnogobrojne crnogorske kolonije u Argentini, koji su dugo vremena bili zaboravljeni od svoje matice…


M.M.: Odavno imam kontakte sa g. Gordanom Stojovićem i on se nama javio, zahvaljujući našem web site-u, ja sam objavljivao njegove priloge. Drago mi što je vlast Crne Gore prepoznala značaj te zajednice i što je imenovala tamo počasnog konzula iz redova naših Crnogoraca .


Z.V.R.: Gospodine Mandiću, da li Vaše Društvo ima prostorije u Austaliji?


M.M.: Mi imamo prostorije koje koristimo koje nam je dala država. I tu možemo uvijek da držimo naše sastanke, da organizujemo proslave, što i činimo prilikom obilježavanja značajnih datuma iz naše prošlosti.



 

Z.V.R: Kako Vam Crna Gora izgleda dvije godine nakon Referenduma?


M.M.: Šaroliko… Ja sam to isto izjavio prilikom nekog intervju-a u Crnoj Gori.. Ona me prijatno iznenadila, malo me i razočarala. Prijatno me iznenadila zato što sam došao u međunarodno priznatu državu Crnu Goru. Vidio sam isto mnoge pozitivne pomake u izgradnji Crne Gore… Podgorica se izgrađuje. Ono što me razočaralo je to što je naša pohlepa uzela maha. Što se gradi i onamo đe ne treba da se gradi. Budva me malo rastužila i čini me da se da bi Budvu trebalo uzeti kao pokazatelj kako ne bi trebalo da se gradi… I da ne bi trebalo na taj način izgrađivati na primjer Boku Kotorsku… I ja podržavam organizaciju Most koja nastoji da sačuva od uništavanja ljepote Sjevera Crne Gore… Isto tako me razočarala ta sila kod naših mladih. To gubljenje života na cestama. Crna Gora je mala zemlja i kad se desi da na cesti u kratkom periodu pogine toliko mladih života, na primjer u Sidneju, onda se digne čitava Vlada, pa se raspravlja, pa policija izađe na ulice, pa se konfiskuju vozila… Znači, ta Vlada djeluje u interesu građana, štiti ta mlada lica, štiti svoj budući naraštaj… Boraveći u Crnoj Gori vidio sa da se nesreće dešavaju zbog brze i sulude vožnje, a nijesam ni primijetio nešto mnogo kontola na putevima…


Z.V.R.: Član Vašeg Društva je bio i pokojni Nikola Samardžić, bivši Ministar Inostranih Poslova Crne Gore i dugogodišnji direktor Jugooceanije iz Kotora. Recite nam nešto o Nikoli iz vremena kada ste se družili sa njim?


M.M.: Nikola Samardžić je bio jedna vrlo interesantna ličnost. Pošten čovjek, sa nekim svojim principima, ali vrlo iskren. Kod njega nije bilo ništa iza leđa. Ako se sa nečim nije slagao, on bi Vam to rekao direktno u oči i tu se sva priča završavala. On je jednog dana došao kod mene, nakon godinu dana, jer je uvijek bio sumnjičav prema sistemu i mislio je da ga neko prati, zakucao je na moja vrata i rekao – " Predsjedniče, oću da budem Vaš član." Od tog dana do njegove smrti imali smo vrlo dobru saradnju.


Nekad smo se sporečkali, ali to je bilo uvijek za dobro Crne Gore i naše dijapore. Nikola se, nažalost , razbolio i ostao je bez jedne, pa bez druge noge i onda su ga smjestili u bolnicu, đe smo ga nas nekolicina posjećivali i baš mi je bilo žao zbog načina kako je umro i kako je na kraju ostavljen sam, što ne služi na čast našem mentalitetu; da jednu osobu koja je nekad bila Ministar Inostranih Poslova Crne Gore tek tako ostavimo.


Z.V.R.: Đje je sahranjen Nikola?


M.M..: Nikola je kremiran i njegov sin je odnio pepeo iz Australije u selo Viluse, odakle je porijeklom. Prije toga, mislim, održano mu je opijelo u Kotoru, tamo đe je radio, i onda je položen u porodičnu grobnicu u Vilusima. U Sidneju mu je ostala kćerka i jedan sin. Drugi, mlađi sin živi u Budvi, ali dolazi često u Sidnej, đe završava fakultet..


Z.V.R.: Pamtimo više detalja iz aktivnosti Vaše zajednice, a upečatljiv je bio jedan kada je Nikola i teško bolestan dolazio na Vaše sastanke?


M.M.: Nikola je bio čovjek pred kojim nije bilo prepreka kad je u pitanju interes Crne Gore. On je jednom došao na proslavu Dana Državnosti Crne Gore. Ja to ne mogu nikad zaboraviti. Nikola je nakon dijalize došao kolima da održi predavanje, sav je bio nikakav, da bi se odmah poslije toga vratio u bolnički krevet. U to vrijeme to su bili potezi – za divljenje, jer se tada još nije znao status Crne Gore – da li će biti nezavisna ili u sklopu sa Srbijom.


Z.V.R.: Koji su planovi Crnogorske Etničke zajednice danas kada imamo zaokruženo državno pitanje u Crnoj Gori? Da li planirate jednog dana da otvorite Crnogorski Centar, Biblioteku?


MM: Poslije ovog referednuma i određivanja statusa Crne Gore mnogi postavljaju pitanje – Šta sad? Valjda, Crnogorci su stalno u nekoj borbi i očekuju da se stalno za nešto bore. E, sad kao da smo se ispraznili. Kao, šta sad da radimo? Radićemo, ono isto što smo do sada radili. Održavamo naš web site, pokušavamo da što više ljudi uvučemo u našu organizaciju, da se povežemo sa drugima. Da radimo na očuvanju naše kulture, tradicije, običaja… Smatram da je došlo vrijeme da se premošćavaju neke negativnosti koje su proizvod ovog zadnjeg rata, jer niko nama nije tamo bliži od jedni drugima. Treba se povoditi izrekama naših vladara Petrovića – da smo svi mi braća, brat je mio koje god vjere bio.  Trebamo raditi na zbližavanju i sa drugim zadenicama – Srbima, Hrvatima, Albancima, Bošnjacima…. i raditi na tome da jednog dana napravimo jedan manji centar, đe bi se okupljali i osjećali ga svojim domom.



 

Z.V.R.: Gospodine Mandiću, nijesmo imali prilike da pročitamo puno o Vašem porijeklu. Odakle potiču Vaši Mandići?


M.M..: Koliko sam ja mogao da dokučim, moji Mandići su porijeklom iz Katunske Nahije, i onda su se kasnije doselili u jedno mjesto ispod Ostroga, u selo Mandići, da bi se neki preselili ne tako daleko u selo Jastreb, kod Lazina, kod Danilovgrada. Tu sam i ja rođen u Velikim Lazinama, kod Danilovgrada.


Z.V.R.: Kada ćete se opet vratiti u Crnu Goru, u Vaš kraj?


M.M.: E, to je vječno pitanje. To isto mogu i da postavim tebi, Zorane. Što ćemo i šta radimo ovamo? Ne znam, nekad sudbina piše… Svi mislimo da mi sami donosimo odluke, a sve mi se čini da neka nevidljiva sila sa nama upravlja. Tako sam i ja završio u Australiji, a nikad nijesam ni sanjao da ću biti tamo. Da li je to bio nečiji zadatak, da ja tamo pođem i napravim web site i da učestvujem u povezivanju crnogorske dijapore i u borbi za crnogorsku nezavisnost iz daleke Australije – viđećemo. Meni je kćerka u Australiji, i pretpostavljam da je ona jedan kamen temeljac oko kojeg se i ja vrtim, pa ako se ona neđe preseli, možda u Evropu, onda ću i ja za njom poći...


Razgovor vodio: Zoran V. Raičević

 


 

 


 

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved