Početkom prošlog vijeka rijeka ljudi, koju je zahvatila " zlatna groznica ", valjala se prema Aljasci u potrazi za blagostanjem i bogastvom. Među njima našao se i veliki broj Crnogoraca. Uglavnom su to bili ljudi koji su već boravili i radili u drugim djelovima SAD. Oni su, primamljeni pričama o velikim mogućnostima za zaradu, krenuli na sjever.
Mnogi pioniri iz Crne Gore su u bespućima nekadašnje " Ruske Amerike " ostavili kosti ili su bez traga nestali. Neki od njih su se obogatili i vratili, najčešće, u toplije krajeve Amerike. Drugi su postali poznati i uspješni građani Aljaske, đe i danas žive njihovi potomci. Prema podacima, koje sam dobio od prijatelja, iz rodoslovnih knjiga na Aljasci, registrovao sam oko 400 imena ljudi koji su stalno ili samo neko vrijeme boravili u ovom krajevima svijeta, čije je mjesto rođenja na teritoriji današnje Crne Gore. Iz mnoštva naših doseljenika valja izdvojiti porodice: Hajduković, Stijepović, Dapčević, Milajić, Roganović, Bigović, Saičić, Vujičić..., čiji su članovi među najuglednijim i najzaslužnijim ljudima na Aljasci. Najpoznatiji su slavni pioniri Džon Hajduković i guvernek Majk Stijepović.
Nažalost, ovu veoma važnu stranicu istorije našeg naroda, kao i mnoge druge, malo ili nimalo poznajemo. Srećom, njihov trud, muka i uspjeh, fascinirale su neke druge vrijedne i pametne ljude koji koji su sačuvali dragocjene podatke koji se tiču korjena i tradicije.
John Hajduković na Aljasci
Crnogorci na Aljasci, iako predstavljaju jednu od najizolovanijih i najudaljenijih naših zajednica u svijetu, nikada nijesu zaboravili na staru domovinu i obične. Želje većine njih da se sahrane u Crnoj Gori, zbog skupoće i problema transporta, nije bilo moguće ispuniti. Dogovorom mlađih okupljen je poseban dio groblja Evergin Sementeri u Ferbasku i tu su sahranjivani samo Crnogorci, po običajima iz stare domovine, sa nagrobnim pločama i natpisima, kao u Crnoj Gori. Kod Crnogoraca na Aljasci bio je rasprostranjen običaj slanja slanja prstena familiji u Crnoj Gori. Zlatni i dosta masivni prsten imao je natpis Alaska ili Jukon i grozdove ili ruže kao ukrase. Na Aljasci, kao u nekim drugim američkim državama, Crnogorci nijesu gradili crkve, jer su ih dočekale pravoslavne bogomolje koje su prije njihovog dolaska sagradili ruski doseljenici. Posbno mjesto i značaj za Crnogroce tridesetih godina imala je ruska crkva Svetog Nikole u Sitki, đe su se za vrijeme praznika okupljali i dolazili iz udaljenih krajeva.
Poznata američka spisateljica sa Aljaske, Džudi Ferguson, koja živi u gradu Faibanksu, svojim djelom "Parallel Destinies" opisala je nastanak i razvoj Ferbanksa kroz životnu priču Džona i Rike. Džon Hajduković Crnogorac i Rika Volen Šveđanka doseljeni na prostorima novog kontinenta, proistekli su iz potpuno različitih sredina i ostaili neizbrisiv pečat u istoriji svoje nove domovine.
Džudi Ferguson je sačuvala od zaborava ne samo plemenito i hrabno djelo Džona Hajdukovića, nego i tekovine što su za sobom ostavili svi hrabri crnogorski pioniri i njihovi potomci u tim krajevima svijeta.
U jednom razgovoru koji smo vodili 2005. godine, Džudi Ferguson je iznijela razloge koji su je naveli da se počne baviti emigrantskim temama, životnim pričama naših iseljenika i životima njihovih potomaka. Mislim da će njeni odgovori na moja pitanja biti od koristi čitaocu da shvati motive autora ove, za nas dragocjene knjige.
Istinski su me inspirisali vaši ljudi koji su naselili Aljasku, oduvijek sam se čudila i divila tome kako je moguće da je toliko veliki broj ljudi iz jedne toliko male zemlje kao što je vaša došao tako daleko, na gotovo drugi kraj svijeta i da su gotovo svi uspjeli da se istaknu među velikim brojem doseljenika iz cijelog svijeta. Snalažljivost, sposobnost preživljavanja i odlučnost vaših ljudi koji su početkom prošlog vijeka naselili Aljasku je za svako poštovanje.
O knjizi ne mogu ništa drugo reći, nego da je kao od Boga poslata. Nevjerovatno je koliko ljudi je životna priča Džona Hajdukovića povezala i koliko je čitaocima u mojoj zemlji pružila fantastičan prozor u prošlost i dana kada je Aljaska tek stvarana od ljudi kao što je Džon.
Iseljenici iz Crne Gore su već toliko dugo ođe da sebe smatraju Aljaščanima, oni su kao i svi mi, najčešće se razlikuju po nastavku - " ICH" na prezimenu i ničemu više.
U svakodnevnom govoru mnogi uvijek koriste riječi koje su ih naučili njihovi očevi, đedovi - "doviđenja", "laku noć", ali niko ne govori jezik. Sačuvali su neke običaje, okupljaju se na porodičnim slavljama i prepričavaju stare priče. Neki od njih, svremena na vrijeme, otputuju u Crnu Goru, neki uspiju da pronađu rodbinu tamo, a neki ne.
Dosta njih na Aljasku je stiglo iz grada Bjut u Montani, đe se nalazila naveća kolonija naših ljudi, mnogi imaju rodbinu tamo ili u drugim djelovima SAD-a. O broju je teško govoriti, mnoga su prezimena promijenjena, djelimično ili skroz, a ako pokušamo da napravimo neko prebrojavanje na osnovu starih useljeničkih lista teško da možemo doći do tačnih podataka. Doseljenici iz vaše zemlje su veoma rijetko zasnivali porodice, mnogi su se opet vratili u Crnu Goru ili su se preselili u druge krajeve SAD-a, tako da broj ljudi vašeg porijekla na Aljasci danas je izuzetno teško odrediti.
Aljaska je bila zemlja đe je jedno vrijeme broj bijelih doseljenika bio mnogo manji od domorodaca i bio je čest slučaj brakova sa domorodačkim stanovništvom.
Tokom mog rada upoznala sam jednu predivnu familiju Mellick ( Mihaljević ), zaista divni ljudi, mješavina Jupik Eskimo i crnogorskih iseljenika. A ima i drugih primjera.
Džudi Ferguson je, obradovana viješću da Matica Crnogorska namjerava da izda njenu knjigu na crnogorskom, odmah poslala dozvolu, na čemu sam joj, kao izdavač, zahvalan.
Gordan Stojović
