Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IV > LA MONTENEGRINA - NASTAVAK


9 Sep 2010

 

 
 ARGENTINA ILI U PRIJEVODU - SREBRO 


web site, Nicolas Alejandro Michunovich i Branko Aleksić 

Web site nastavlja da objavljuje priloge iz poznate crnogorske kolonije Ćako u Argentini, sa ranijom pričom Branka Aleksića iz Toronta i skorim fotografijama Nikole Mićunovića
                

Kada bi na trenutak uporedili Kanadu i Argentinu, učinilo bi se da – ako je Kanada zemlja budućnosti, onda je Argentina – zemlja prošlosti. Kažem prošlosti, jer prije sto godina, Argentina je bila povoljnija za useljavanje od bilo koje druge zemlje.



Tada si i mnogi Crnogorci pošli da nešto tamo stvore i da se ponovo vrate svojoj Crnoj Gori sa pristojnom uštedjevinom i da nastave život. Sudbina se drukčije poigrala, pa se skoro niko nije vratio.



Danas, Argentina ne obećava mnogo. Rekoše mi da je Evita, bacajući novac po revolucionarnom narodu, pokazala da se može živjeti bez rada, ili je narod shvatio tako – hvatajući novac dok još leti kroz vazduh i tako je stvorena - sirotinja.



Kad prošetate kroz Buenos Aires, odmah se vidi da ga je podigla vrlo moćna privreda. Sa ogromnim trgovima, visokim zgradama, mnogim širokim ulicama i velikim prostorom – postao je grad u kom živi dvanaest miliona stanovnika, a to je jedna trećina argentinskog življa.



U jedno doba, narod je masovno napuštao svoje ogromne farme i prestao da gaji ogromna stada koza, ovaca i goveda, prestao da sadi plantaže pamuka – kojeg je zamijenila sintetika; prestao da sije žito i preselio se u gradove.



Ja znam samo jednu familiju koja se vratila poslije Drugog Svjetskog Rata iz Argentine u Crnu Goru; Pavle Saric se vratio sa svojom familijom – njih petoro: žena Rista, i troje male djece – Toni i dvije šćeri, sve troje nepunoljetni.



Došli su, naśeli na propagandu da je u Jugoslaviji zavladalo pravo blagostanje, jer je radnicka klasa pobijedila i počela vrhunski kvalitetan život. Familija Sarić iz Velimlja – Banjani doživjela je pravu odiseju.



Kad su stigli u Velimlje, Toni je imao jedanaest godina. Punih šesdeset godina je patio za njegovom rodnom grudom – Argentinom, za provincijom Chako i selom Kampo Largo.
 
           

Oktobra mjeseca, ove 2007. godine, ispunila mu se želja jer ga je na aerodromu u glavnom gradu provincije Chako – Resistenciji dočekala mnogobrojna rodbina sa majčine strane.

              

Ubrzo smo stigli do San Penja, grada od oko pedeset hiljada stanovnika, đe živi skoro sva Tonijeva rodbina.



Među njima se najviše isticao Vule Andrijašević – ujak Tonijev koji i danas živi na farmi veličine oko 1600 ha., đe se bavi odgojem stoke i nešto zemljoradnjom. Tonijeva ujna Jovana, rodom od Perišica iz Oputne Rudine, rodila je devetnaestoro đece, a njih petnaestro je odraslo i od njih se stvorilo potomstvo sa unucima i praunucima – nekoliko desetina.




Ova kolonija Crnogoraca sva govori crnogorskim jezikom i to onijem kojim su govorili njihovi đedovi i očevi prije stotinu godina. Bilo mi ih je blaženstveno slušati kad kažu – vamelja, pirun, lencun, trpeza, ćikara, eroplan... i mnoge druge riječi koje nažalost nijesam bilježio. Toniju su mnogo zamjerili što je, kako rekoše, zaboravio da govori – crnogorski. Posebno ga je kritikovao ujak Vule, koji je i nešto mlađi od Tonija, a praktično su imali zajedničko djetinjstvo i nekoliko puta mu je rekao:  “ Toni, ti si nas izdao“, a pokušavao je stalno da ga ispravlja.


 





Zivko Micunovic ( mi padre) Dusan Micunovic, Blazo Micunovic (papá del corazón), Pavle Micunovic ( Mi abuelo), Kristina Kilibarda ( Mi abuela) Marko Micunovic, Juana Micunovic y Tomana Radovanovic ( Sobrina de mi abuela hija de Migo radovanovic y joka Kilibarda)

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved