Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IV > POVODOM NEKADAŠNJEG DRŽAVNOG PRAZNIKA - 29. NOVEMBRA


29 Nov 2010

 

 
 PAMTILO SE, A NE VRATILO SE! ekskluzivno 

 
                  "AKO SI I SILA - ČUVAJ SE SIROTINJE"- stara crnogorska poslovica
           

PISANO 20. MARTA 1967. GODINE

"
Predsjedniku SFR Jugoslavije

Predsjedniku Saveza komunista Jugoslavije

Drugu Josipu Brozu – Titu

Na ovo pismo su me naveli mnogi razlozi, među kojima svakako ima i ličnih. Baš na ove posljednje razloge, iako su neodvojivi od onih prvih – objektivnih, treba najpre da ukažem, kako bi se uklonile i Tvoje sumnje i moja dvoumljenja u potrebu da ti se lično obratim. Jer ja ovim pismom ne tražim i ne molim ništa, a nijesam ubijedjen ni da će ono imati ikakvih značajnijih, neposrednih  i korisnih političkih posljedica. Ali ne krijem da me na njega pobudila i želja da smanjim provalije koje su između nas iskopala različita gledanja, postupanja i uslovi i da time – ako ništa drugo – učinim prve korake u uspostavljanju otvorenog i neposrednijeg razumijevanja među nama.

Pa ipak, uprkos tih i drugih, čak i sentimentalnih – ličnih razloga, ne bi bilo ni tačno ni pravično pridavati svim tim ličnim razlozima isključivi, presudni značaj.

Pišem ovo pismo jer držim da se naše društvo i naša državna zajednica nalaze u ozbiljnom – da ne kažem: sudbonosnom previranju, a Ti si najodgovornija ličnost u zemlji i još uvek u dovoljnoj moći da bitno, a možda i odlučujuće utičeš na tok događaja.



Ali iza ovog mog pisma ne stoji nikakva namjeravana akcija: loše stanje u zemlji i briga za sudbinu jugoslovenske države prisiljavaju moju savjest i moje mišljenje da – makar i ovim putem – utičem na dalji razvitak. A baš zato što je ovo pismo više namijenjeno Tebi kao ličnosti – mada je Tvoja ličnost neodvojiva od Tvojih funkcija – od mene su daleko pomisli da ga upotrijebim za bilo kakvu akciju: jedino biše me nepredvidljive, izuzetne okolnosti mogle navesti da ga objavim.

Želim prije i iznad svega, da ti ukratko izložim moja gledanja na domaće prilike i na položaj naše zemlje u današnjem svijetu, u kome ni najmoćnije države nisu kadre da za duže vrijeme opstoje izolovane.

Za svakog iole objektivnog, nezaslijepljenog posmatrača očevidno je da Savez komunista više nije, niti može biti partija negdašnjeg tipa – bilo lenjinističkog, bilo staljinističkog. Takozvano idejno jedinstvo i monolitnost su u njoj razorni i ne mogu se uspostaviti nikakvim – ni idejnim ni nasilnim – sredstvima. Naporedo s javnim i zvaničnim, opstoje i jačaju polujavna i nezvanična shvatanja i djelovanja. Pravovremeno uviđanje ove istine od ogromnog je – rekao bih: presudnog – značaja: time bi bili olakšani mirni i legalni prelazi u nove demokratskije oblike.

Isti i slični procesi odvijaju se, neizbežno, i u državnom organizmu, koji gubi pravac i postaje prespor i neefikasan. Težnje ka većoj samostalnosti republika, koje same po sebi ne biše morale biti štetne, dobijaju vidove slabljenja veza između njih  i jačanja gledanja koja Jugoslaviju smatraju privremenom, vještačkom tvorevinom

S Tvojim imenom je i Jugoslavija izišla u svijet i niko razuman i pošten ne može tvrditi da naša spoljna politika nije bila nacionalna i načelna, - ali je teško osporavati i gledanje da ona nije prilagođena današnjim – izmijenjenim uslovima. Hladni rat i idejni blokovi  su u raspadanju, države se orijentišu prema nacionalnim interesima, i svijet se dijeli i vrti oko triju velikih sila (SAD, SSSR, Kina). Prvi put u svojoj istoriji, Jugoslavija je u mogućnosti ne samo da vodi nezavisnu spoljnu politiku, nego i da ostvari  faktičku neutralnost. Jer mada mi moramo i trebamo stajati na strani naroda koji se bore za ravnopravnost i pokreta koji proširuju ljudsku slobodu, nema opravdanih – nacionalnih razloga za uplitanje u ideološke i druge sporove koji bitno ne pogadjaju nacionalne interese Jugoslavije. Došlo je do veoma značajnih promjena u kapitalizmu – raspad starih imperija, priznavanje državnih prava svim narodima, jačanje demokratije i socijalističkih elemenata u ekonomiji i td. Komunizam je u raspadanju kao međunarodni pokret i bilo bi krajnje naivno vjerovati u njegovo ponovno ujedinjavanje. Čak i u vrijeme postojanja jedne socijalističke države, jedinstvo komunističkog pokreta je održavano pretežno vještačkim i nasilnim sredstvima (pod Staljinom). Pogotovu je do raspadanja i diferenciranja moralo doći sa stvaranjem većeg broja socijalističkih država. Jer države i narodi nikad nisu mogli i ne mogu imati istovjetne i položaje i interese. Svojim otporom staljinizmu Jugoslavija je u tom mijenjanju odigrala pionirsku i istorijsku ulogu. U takvim uslovima, čak i da nije sukoba SSSR-Kina oko hegemonije u komunističkom pokretu i u nerazvijenim zemljama, ne vide se opravdani razlozi zbog kojih bi Jugoslavija morala da plaća danke internacionalističkim iluzijama, odnosno – prevlasti ove ili one velike socijalističke sile. Mi smo u svijetu i socijalističkim pokretima uvek značili onoliko koliko nam je privreda bila poletna i sređena, koliko smo bili jaki da se odupremo spoljnim pritiscima i koliko je u zemlji bilo slobode, drukčije rečeno – koliko smo mogli da damo zaista novih ideja i nove prakse. Mi smo u tom pogledu na prekretnici – da socijalizmu i demokratiji damo nove potsticaje, ili da potonemo u bezličnost i da naše zastave pređu u druge ruke.

Ne bih želio da budem među onima koji u našoj privredi vide jedino neuspjehe i promašaje. Ali moram istaći da je ona uvek patila od dogmatskih šablona i da se u ekonomekoj politici prečesto više vodilo računa o zidanjima nego o rentabilnosti i o idejnoj „čistoći“ nego o ljudima. A nema ekonomskog poretka koji kad – tad neće biti izmijenjen ako ljudi nijesu za njega životno zainteresirani. Jer važno je kako ljudi žive, a sve drugo je sporedno.


Privredna reforma, započeta prije godinu i po dana, ne samo što nije dala očekivane rezultate, nego uz postojeću ekonomsku politiku i zastarjelu političku i administrativnu nadgradnju – nema izgleda da u dogledno vrijeme bude ostvarena.



Kod nas je 90% poljoprivrede, odnosno miloni seljaka, praktično prepušteno sebi, odnosno – zaostalosti, nerazumijevanju i samovolji zadružne i druge birokratije. Takvo stanje na selu u najvećoj mjeri je proizvod naslijedjenih dogmatskih – rekao bih: staljinističkih – gledanja na seljaka kao na potencijalnog neprijatelja i na socijalizam na selu kroz kolhoze  i državne oblike svojine.

Industrija radi jedva iznad 50% kapaciteta i radnici su nedovoljno, a katkada veoma malo zainteresovani za proizvodnju. 

Povremene tirade protivu brojnosti birokratije smešne su i čak nepravedne: preveliki broj i loš razmeštaj službenika posledica su neefikasne i umrtvljene privrede i slabo plaćene radne snage

Nevjerica i bezvoljnost su sveopšta pojava. Njihovi koreni su dublji i davnašnji. Nepodatljivi i neugasivi život rastočio je mnoge stare teorije i dogme, a nove nijesu dobile pravo na život.

Svakom društvu su, ako neće da ne zaostane, nužna podizanje proizvodnje – osvježavanja idejama i idealima. Većina starih boraca, koji su kroz odricanja i smrti, pronijeli ideal slobode, Jugoslavije i socijalizma, pemladi su - raznim načinima, a najčešće nepravedno – faktički odstranjeni iz političkog i državnog života. Mlada pokolenja su presićena frazama, nezadovoljna preživelim oblicima i obezvoljena bezizglednostima. A sa još više razloga se intelektualci otuđuju od Saveza komunista – od njegovih gledanja i metoda. Zar i previše ne kazuje činjenica da u Jugoslaviji nema ni jednog značajnijeg književnika, umjetnika ili mislioca koji na ovaj ili onaj način ne bi bio skeptički ili kritički raspoložen prema datom stanju?



Na završetku svega što sam do sad izložio, hoću da ukažem – makar ispao i neskroman – i na ideje i kretanja koja se vezuju za  moje ime. Prošlo je već trinaest godina od kada sam zbog idejnih razlika otstranjen iz najužeg partijskog i državnog vođstva. Za sve to vrijeme bio sam izložen pritiscima i diskriminaciji i kao čovjek i kao borac i kao pisac, a da ne pominjem da sam isključivo zbog idejnih razlika i moralne nepokornosti držan devet godina u zatvoru. Ali ovo nije mesto, a ni trenutak za pravdanje i žalopojke, a trpljenje me je naučilo da se ne podajem mržnji i kukanju. Treba, međutim, utvrditi očiglednost za svakog nepristrasnog posmatrača je nepobitno da su uprkos zvaničnim poricanjima i prećutkivanjima, ideje demokratskog socijalizma i ljudske slobode, čiji sam ja jedino bio najviđeniji pobornik, danas i u Savezu komunista i izvan njega, življe i samosvjesnije nego što su bile u trenutcima njihovog nastajanja. I u ovom slučaju se potvrdjuje ono što si i Ti, najpre kao mlad socijalista, a zatim kao komunista i Jugosloven, iskusio: nove ideje nikakve anateme i progoni – nikakva sila nije kadra da uguši. Jer nove ideje nisu proizvod ničije zle volje, nego životnih nužnosti ljudi i naroda i pritisci i zabrane ih čine otpornijim i privlačnijim. Prisiljavanje ljudi i deja da se skrivaju u podzemlje uvijek i svuda je gomilalo i razjarivalo mržnje i negodovanja. Utoliko mudrije mi izgleda izbjegavanje sličnih otpora u ovom slučaju, baš zato što se radi o ljudima i idejama čiji ciljevi su mirno i demokratsko reformisanje društva.

Po svemu sudeći, budućnost – da ne kažem opstanak – Jugoslavije kao države postaje nesiguran, pa samim tim i od najveće važnosti. Zbog toga se, na kraju, i vraćam na to pitanje.

Jugoslavija je nastala iz istorijske nužde njenih naroda da se othrvu okolnim velesilama i iz težnji njenih najmisaonijih duhova za širim i pouzdanijim osnovama nacionalne i ljudske slobode, odnosno – opstojanja. Stara Jugoslavija je iznutra ponajvećima održavana pomoću centralističkog policijskog i vojnog aparata monarhije, u kome je prevladavao srpski element. Revolucija je uspjela da socijalističku ideju spoji sa jugovoslovenstvom, a time i spasi i podmladi jugoslovensku zajednicu. Ali i nova Jugoslavija se održavala i održava pomoću faktički centralističkog – u ovom slučaju ponajvećima partijskog – aparata.

Raspadanje imperija, radjanje širih evropskih i drugih neprinudnih zajednica, okončavanje hladnog rata i priznavanje državne nezavisnosti čak i narodnostima koje je nikada nisu imale, morali su da utuču na nacije i nacionalna kretanja u Jugoslaviji. To utoliko više što je i iznutra dah promjena – podvajanja i traženja novih puteva i rješenja, zahvatio i snage koje su u ratu i revoluciji iznijele i dosada održavale Jugoslaviju. Federaciju je već zahvatio proces dezintegracije, koji se za sada pretežno ispoljava u jačanju republičkih partijskih i drugih birokratizama.

Narodi nisu i ne mogu biti istovjetni u svim svojim težnjama, pa samim tim ni održavani zadugo pod jednom kapom i u istim kalupima. Prirodne težnje naroda k samosvojnosti nije mogućno obuzdati, a kamoli ugušiti. Odnosi se kreću u tom pravcu da mnogi ljudi već smatraju  da treba birati između Jugoslavije i slobode. Bojati se da će se mnogi privoljeti isključivo svojoj užoj nacionalnoj zajednici, u nadi, a možda u iluziji, da će tim putem doći do slobode. Ekonomsko i drugo neposrednije udruživanje sa Zapadnom Evropom postaje i poteba i neminovnost, kao što razumnosti, tradicije i interesi nalažu jačanje veza s Istočnom Evropom. I mada ni ja ne vjerujem da su mnogonacionalne države vječite i najsrećnije tvorevine, uvjeren sam da biše naši narodi i u slobodnim, dobrovoljnim spajanjima s okolnim svijetom bili jači i ravnopravniji ako bi ih pretstavljala zajednička država. Ali tu zajedničku državu treba pripremiti za takve neminovnosti. Jugoslaviju je mogućno održati jedino u novoj – u takvoj slobodi njenih građana i naroda koju biše slobodno izraženom voljom određali oni sami.

Samim tim što su još na snazi ponižavajuće i nasilne mjere nada mnom – ja nijesam u prilici da predlažem konkretna rješenja, čak i kada bih njima raspolagao. Ističem, ipak, da je naš upravni sistem plod konstrukcija i nedoučenih teorija, pa kao takav zbrkan, nepodoban i neprirodan. A ni pomoću radničkih savjeta, odnosno organa samoupravljanja, uprkos tome što oni čine pozitivan i antibirokratski element naših kretanja, nije riješeno ni jedno od osnovnih i gorućih pitanja slobode, odnosno nesputanijeg formiranja društva i privrede. Šta više, pomoću tih organa takva pitanja nije ni mogućno riješiti iz jednostavnog razloga što se politička i ekonomska pitanja, odnosno život društva i ljudi ne može rješavati isključivo ovim ili onim oblikom organizacije. Time nijesam htio reći da svi ti organi, pa i sami postojeći zakoni, ne biše mogli – u atmosferi slobodnijeg raspoloženja osnovnih pitanja našeg društva i naše države – korisno poslužiti jednom zaista demokratskom preobražavanju, snažnijem zamahu privrede i zavođenju i učvršćivanju stvarne pravne sigurnosti.

Niko ne može državniku uliti osjećanje istorije. Ali ja sam čvrsto ubijeđen da i sada – doduše pretežno iznutra i možda baš utoliko značajnije – proživljavamo jedan od onih velikih trenutaka naše nacionalne sudbine kakve su bile Četrdesetprva i Četrdesetosma. To nameće svakome, a pogotovu Tebi, da preispita svoje dužnosti i svoju ulogu: društvo i narodi uvijek nalaze i naći će izlaze, ali u pitanju je i ono djelo u koje si uložio sve što si imao i što imaš i kao političar i kao čovjek.

Trenuci koje preživljavaju naši narodi do te mjere su životno važni da pred njima blijede lične sudbine, naklonosti i omraze, a i svake ideološke sheme i granice.

S poštovanjem

Milovan Đilas

Beograd 20 mart 1967 godine. 


 


 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved