PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - IV > JAVOROV LIST I CRNOGORSKI LAV - II


27 Jan 2011

 

  
 

I dio II dio III dio IV dio V dio VI dio VII dio VIII dio  

 
Mona Gordon Willson

 
Mona Gordon Wilson je rođena u Torontu 1894. godine. U istom gradu od 1909. godine pohađa   -  Havergal Ladies' College. Za vrijeme studija,  četiri godine provodi na praksi u američkom gradu Baltimoru, kao medicinski radnik, odnosno, bolničar.  Neposredno nakon diplomiranja, 1918. godine,  priključila se Američkom Crvenom Krstu i odmah pošla u Francusku. Sa zadatkom da pomogne bolesnim i nemoćnim, Mona odlazi prvo u ruski grad u Sibiru - Vladivostok, đe provodi više mjeseci. Potom odlazi u Albaniju i Crnu Goru, đe se suočava sa humanitarnom tragedijom. U udaljenim planinama otvara ambulante i obilazi stanovništvo.

Nosilac je brojnih priznanja i medalja, među kojima: Orden Slavuj Firence, Orden Britanske imperije, kao i Nagrade američkog, kanadskog i italijanskog Crvenog krsta. Nakon penzionisanja, 1964. godine, Mona se susrela sa Kraljicom, Elizabetom Drugom, kao i Kraljičinom majkom, prilikom posjete Ostrvu Princa Edvarda, u Julu 1967. Tom prilikom, Kraljica Elizabeta Druga odala je priznanje ikoni kanadske humanosti.

U Aprilu 1920. godine, Mona Wilson dolazi i u Crnu Goru i započinje misiju pomoći narodu  širom države. Obilazi više hiljada siročadi, majki sa đecom... Pomogla je u osnivanju više ambulanti u Nikšiću, Viprazaru, Danilovgradu, Kolašinu, Cetinju.... O svom boravku vodila je dnevnik, koji je poslužio kanadskom piscu Daglasu Baldvinu  da o njoj napiše knjigu  - "ONA SE ODAZVALA NA SVAKI POZIV"

Kad bi se vratili pedeset godina nazad, u opštini Danilovgrad, nesuđenoj crnogorskoj prijestonici, čuli bi priče o mladoj bolničarki iz Kanade Moni Vilson, koja je u Misiji Američkog Crvenog Krsta boravila u ovom mjestu dvadesetih godina prošlog vijeka. Tada je Crna Gora bila raspolućena. Nakon borbi u Prvom Svjetskom Ratu, umjesto slobode i priznanja, dočekala je bijedu, poraz i gubitak nezavisnoti i države. Austrijsko-Ugarsku vojsku zamijenile su trupe Srbijanskijeh vojnika, da bi nakon Formiranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, te trupe bile preimenovale u trupe Kraljevine SHS, đe Crna Gora nije imala ravnopravan status, nakon ukidanja njenih institucija i Odluka nelegalne i nelegitimne Podgoričke Skupštine koja je održana 1918. godine.

Kanadski pisac Daglas Baldvin, u svojoj knjizi - ONA SE ODAZVALA NA SVAKI POZIV,  koristi dnevnik koji je Mona Vilson vodila tokom svih svojih putovanja po svijetu. Na samom početku poglavlja Balkanska Avantura, Mona primjećuje prve karakteristike Crne Gore. To su visoke planine koje su pružale zaštitu od napadača, ali u isto vrijeme - te strme i šiljate krečnjačke stijene prinosile su malo hrane i život je bio surov. Naziralo se samo par malih plodnih dolina. Ostala zemlja, prepuštena suši, bila je jalova. Pšenična polja su bila veličine kao  livade na kojoj se nalazi recimo zgrada u Torontu. Jedino bogastvo seljaka bila su krda ovaca i koza koja su se napasala na strmim podinama planina.

Kada je Američki Crveni Krst (u daljem tekstu ACK) došao u Crnu Goru krajem 1918. godine, zatekao na situaciju nalik onoj u Albaniji. Pustoš rata ostavila je narod bez odgovarajuće hrane. Takođe, većina ljudi  je bila oskudno obučena.

Razne bolesti su harale, kao što su - malarija, tuberkuloza, tifus, parazitske bolesti i oboljenja kože. Na milost je prepušteno i oko 20 hiljada siročadi koja su bila bez zdravstvene zaštite. Đeca su imala nadute stomake ( simptomi malarije ili gladovanja ) koji su se nazirali kroz njihovu odjeću. Očajnički su tražili hranu. Cijela zemlja je imala lošu. zdravstenu zaštitu. Nađena je samo jedna civilna bolnicu, koja je bila opustošena od Austrijanaca. Bolnica na Cetinju je imala 14 domaćih ljekara. Nije bilo bolničara. Ljekari su bili loše obučeni....

Nalik kao u Albaniji, zapadni pogledi o zdravstvenoj zaštiti su svuda u Crnoj Gore  bile strani i određeni sujevjerjem. Majke su svoju tek rođenu đecu vezivale čvrsto u uske jaslice, jer je bilo vjerovanje da će im onda noge rasti pravo.

Crnogorska čeljad su vjerovala da śeverni vjetar donosi bolest, usljed čega su svi prozori i otvori na kućama bili čvrsto zatvoreni tokom cijele noći . U cetinjskoj bolnici, pacijenti su zahtijevali da sa svi prozori zatvaraju noću. Ta praksa je prekinuta kada je jedan od ljekara ACK zaprijetio da će otpustiti svakog pacijenta koji zatvori prozor noću. U Crnoj Gori, tinta za pisanje je korišćena za liječenje opekotina, paučina za rane koje krvare, a žvakanje duvana se smatralo lijekom za rane od metaka.

Godine 1920. ACK je odlučio da pod hitno pošlje ekipu ljekara i zdravstvenih radnika koji bi pomogli đeci i spriječili dalja širenja teških bolesti. Za glavnog Komesara za Crnu Goru imenovan je Pukovnik Džekson, za direktora zdravstva Dr. Tomas Dobins. Odlučeno je da se otvore ambulante u Nišiću, Virpazaru, Podgorici, Cetinju i Kolašinu....
 

Mona Vilson je doputovala u Crnu Goru iz bolnice u Kotoru, zajedno sa Marionom Gordonom i Barbarom Mekleod. Uputila se u centar ACK u Virpazaru. Virpazar je bio malo selo u kojem je Mona prebrojala 23 kuće. Od ovog mjesta je zavisio cio region, đe je bitisalo oko 10 hiljada ljudi. Narod je bio vrlo siromašan. Kuće su bile od dasaka i slame, prepune članova familije i životinja. Smrtnost je bila ogromna, skoro svuda je vladala tuberkuloza. U Virpazaru je postojao samo jedan doktor koji nije bio cijenjen i naplaćivao je vrlo skupo svoje usluge.

Mona je zajedno sa prevodiocem počela da obilazi i pośećuje okolna sela. Tom prilikom, Mona je nailazila na neviđeno gostoprimstvo u kućama. Posluživali su joj vino, sirovu pršutu, stelju, jaja, kavu, kozji sir. Crveni Krst je bio prezadovoljan Moninom misijom, pa je u jednom izvještaju Šef Bolničarki za Crnu Goru, Sofija Nelson napisala: " Ja sam ushićena rezulatima koje je ona postigla. Ona je dobrodošla u svaku kuću u selu. Čeljad traže o nje svaku moguću pomoć".

Mona Vilson je 1921. godine prva osnovala i organizovala Centar za Majke u Crnoj Gori. U Centru je došla 31 majka da bi učile o zdravlju, higijeni i pravilnoj brizi o đeci. Toga dana, kada su se žene okupilie u Centru, to je bio prvi put da su se žene tog okruga srele i upoznale.

Jedan od najtežijeh zadataka je bio razbiti neke predrasude, stare navike i običaje kod naroda. Postojalo je vjerovanje da bebe ne treba kupati ili im rezati nokte do navršene prve godine života, jer se smatralo da dijete onda neće rasti.

Crnogorke su vrlo brzo prihvatile Monine savjete i svaki put prilikom Moninog pojavljivanja isticale su svoju đecu, pokazujuću da ih pravilno oblače i vode brigu o njihovoj čistoći i ishrani.

Za vrijeme svog boravka, Mona je demonstirala svoju snalažljivost, oštroumnost i izdržljivost. Vozila je sanitetsko auto i često prilikom problema sa autom, znala je da sanira vrlo brzo neki problem na gumama ili motoru. Jednom prilikom, naišla je na barikade koje su postavili komiti. Iako je bio mrak, nije se uplašila, a komiti koji su se u to vrijeme borili protiv federalnih snaga Kraljevine SHS su je puštili neozlijeđenu. Često je odlazila na slave u crnogorske domove i postala vrlo bliska sa narodom.

 

Nakon više mjeseci boravka u Virpazaru, Mona Vilson odlazi u Danilovgrad. Radila je u Prihvatilištu za siročad koje je bilo podignuto na obližnjem brdu Branilovici (slika gore). Muška đeca su učila zanate za tesare, obućare, električare, mehaničare, alatničare, šnajdere ( za krojače je bilo bilo i najmanje upisanih đaka, jer se smatralo da je to zanimanje za žene ). Ženska đeca su učila za šnajdere, kuvare i pletivače.

Mona se u Danilovgradu brinula o 25 đevojki, starosti od 10 do 16 godina. Osim toga, Mona je u ovoj crnogorskoj nesuđenoj prijestolnici vodila brigu i o 16 bolesnika koji su imali plućne pneumonije. Liječila je i oko 170 siročadi koji su obolijevali za vrijeme njezinog boravka.

Mona Vilson je napuštila Crnu Goru 1922. godine.  Time i napušta Evropu. Italijanski Crveni Krst joj je dodijelio zlatnu Medalju. Ruska Organizacije Bijeli Rusi odlikovala je Ordenom Dana ( za pomoć Rusima u Raguši.) Crna Gora joj nikad nije dodijelila nikakvo priznanje.

O boravku bolničarke Mone Vilson, ne postoji ni jedan sačuvani podatak u Crnoj Gori. U pojedinijem mjestima Crne Gore sačuvale su se priče o Moninom boravku, kao i boravku drugijeh medicinskih radnika na područjima Crne Gore. Sa smrću naših predaka, umrla je i priča o ovoj ženi u bijelom. 

Mona Vilson se iz Crne Gore vratila u Toronto 1922. godine, da bi godinu danas kasnije postala Šef Crvenog Krsta u kanadskoj provinciji Ostrvo Princa Edvarda. Godine 1933. postala je i Provincijski Direktor za Zdravstvo. 

Imala je zapaženu ulogu u zbrinjavanju i liječenju Kanađana u Drugom Svjetskom Ratu. Penzionisala se 1961. godine. Umrla je 1981. godine. Posljednja Crnogorka koja se śećala Mone umrla je devedesetijeh godina prošlog vijeka.

Iz njene zbirke fotorafija, web site je izdvojio fotografiju na kojoj je Mona Vilson napisala posvetu sljedeće sadržine. OVA ZENA NA SLICI JE PJEŠAČILA ČETIRI MJESECA I PREŠLA VIŠE STOTINA KILOMETARA DA BI DONIJELA SVOJE DIJETE U DISPANZER NA LIJEČENJE. ( slika ispod )

                         


piše: Zoran V. Raičević - Toronto, Kanada

nastavak
 


 

 ©  2005 - 2019 www.montenegro-canada.com  All rights reserved