Header Graphic
PRILOZI, PISMA I DISKUSIJE - III > NEIŽIVLJENA MLADOST - III


10 Jan 2012

 

 
                                                                   DRUGI  DIO

              ŽARKO LAUŠEVIĆ IZ NJUJORKA - CRNA GORA I CRNOGORCI
              

Devet naveče. Nema struje. Bilo je strašno nevrijeme negdje. Dunuo je malo jači sjeverac zetskom ravnicom i izazvao raspad sistema. Tu, u neposrednoj blizini drevne Duklje koja je imala savršeno razrađen sistem vodovoda i javnih kupatila, mi jabanci posle dvije hiljade godina nemamo ni jedno, ni drugo. Uspjeli smo da izmislimo struju, ali kod nas se ona ne prima. Ovdje joj smeta i vjetar i kiša i kad sijevne munja i kad se dežurni dispečer takne malo rakijom. Sve su to više sile tako nepremostive i nedokučivo tajanstvene za ovo podneblje.

             

Na ovim prostorima sve se pokriva fantastičnim izgovorima kojim se svako pokoljenje pravda pred onim sljedećim i tako u nedogled. Obično se radi o tragedijama koje nam se dešavaju, a koje nekad i priželjkujemo samo da bi navukli, ili zadržali taj korotni oreol mučenika, tragičara i vječitih gubitnika.

Imali smo sve naj u istoriji. Iako nešto i nije bivalo ekstremno, mi smo mu to uvek dodavali, ne bi li svima obznanili da se nama samo superlativi dešavaju. Imali smo prvu štampariju kod Južnih Slovena, koju smo, kad nam je jednom zafalilo džebane, pretopili u municiju.

Najduže smo se kurčili pred Turcima; najstrašnije smo im poraze mi nanosili. Najvišeg i najljepšeg Vladiku i najpametnijeg pisca ovog jezika smo imali, ali smo ga zato i najmanje čitali, a najviše citirali. Imali smo najuspješnijeg vladara sa najdužim stažom i novijoj istoriji Evrope kog smo se najlakše odrekli.

       

Imali smo najmasovniji ustanak u Evropi, pa dvije godine kasnije najstrašniju podjelu u narodu. Zatim, kad se taj ludi građanski rat završio u kom je stradao zanemarljiv broj okupatorskih vojnika, ponosili smo se podatkom da smo mi pobili najviše popova na cijelom Balkanu.

             

Poslije smo baš mi najviše voljeli Ruse i najviše je naših ljudi stradalo u toj dilemi. Onda smo, opet, živjeli u najzabačenijem kraju zemlje. Niko tada nije htio da to iznese kao razlog zašto su nas Turci najviše zaobilazili. I onda smo dugo godina najtužnije živjeli.

  

Onda nam se desio zemljotres, 1979-e godine. Napokon smo imali razloga da odahnemo, jer nam se ponovo nešto naj desilo. Desio nam se najteži zemljotres koji je ikad zadesio Crnu Goru, pa smo srećno - nesrećni mogli da izjavimo da smo imali katastrofalni zemljotres, i samim tim, da opet pogledamo opuštenije cijelom svijetu u oči i da ih zapitamo:

        


 

’’A? Je l' vidite, je l' ste sad svi svjesni naše tragedije?’’. Poslije saučešća cijelog svijeta, malo nam je laknulo i nekako smo Ga (Zemljotres) i zavoljeli. Draže nam je bilo to saučešće, nego kad bi nam neko vrnuo gubitak.

Onda smo mi najviše suza za Titom prolili. Mi smo ga najvoljeli...Tragedija i ekstremizam kao konstanta crnogorskog bića. Kao potreba. Kao rodno mjesto. Inspiracija i izgovor. Ne daj Bože da nam je u istoriji bilo bolje! Niko za nas ne bi čuo.

   


Obrukali bi se pred vascijelim svijetom.

Mogla nam se desiti nesreća pa da budemo srećni, pa da nam neki veseljak nadjene ime Bijela Gora. Za zemlju srećnih ljudi, prirodno ime. Bili bi danas srećni Bjelogorci, nikakvi ljudi, bez harizme, beznačajni. ''Montebianco e Montebianchi'', kako bi to jadno zvučalo i kako bi se samo stidjeli od te bjeline.

     

Ovako, svoj usud premažemo još rođenjem crnom piturom i poslije se samo takmičimo ko će veću nesreću za života dosegnuti.

 

 ©  2005 - 2021 www.montenegro-canada.com  All rights reserved